Nestale su te kapi kiše
sa jutarnjim suncem
toliko sam se nadala
i dalje njima.

Nestale su te kapi kiše
koje sam očekivala sa tobom...

Nestale su te kapi kiše
izašlo je sunce,
nestale su te kapi kiše
do ponovne oluje.

Nestale su te kapi kiše
i nije ostalo ništa više.

Meša je rekao:

Biti ću ono što jesam, neću dopustiti ovom svijetu da uništi čovjeka u meni.Voljeti ću i vjerovati,al ću odbaciti laž i prevaru. To su osobine koje ne dolikuju jednom ljudskom biću"

Ljudi, ta velika gomila ljudi koja nas okružuje, neke od njih jako volimo. Dragi su nam, provukli su se kroz našu epidermu pa nas svaki njihov zarez boli i peče. Razočaranje koje dobijemo od ljudi koje volimo, rekli bismo je naše pretjerano očekivanje ili imamo ljubičaste iluzije o njima. Kada se jednom te iluzije razbiju ostaje samo ljuštura, koja nas podsjeća na naše neuspjehe o viđenju određene osobe
Te osobe uglavnom više nema u našim životima ( tako je najbolje, jer nam osobe koje nas razočaravaju iz dana u dan ne trebaju)
tada dolazi do praznine i imate osjećaj gubitka vlastitog identiteta. Zapravo se ne poznajete, kako ste mogli imati krivu procjenu ili dopustiti takvo ponašanje određene osobe prema sebi. To su najčesća pitanja koja si postavljate, kada si donekle odgovorite na ta pitanja, počinje proces prihvaćanja razočaranja.
Ne treba bježati od vlastitih emocija,koliko god da su neugodne, treba ih prihvatiti. Dakle, dogodilo se, oprostimo sebi, tako da kažemo doviđenja tim osobama i krenemo dalje. Dogodilo se, al nije kraj svijeta. Zbog vrtuljka emocija ponekad je teško vidjeti stvari onakve kakve jesu. Stoga je najbolje odmaknuti se i pogledati stvari iz drugačije perspektive. Jednom kad se emocije smire, možda vidimo način na koji situaciju možemo okrenuti u našu korist. Iako ostavlja gorak okus u ustima, razočaranje je prilika da vidimo u čemu točno griješimo i kako to možete poboljšati u budućnosti. Prevladati razočaranje je važan dio našeg samorazvoja.
Jednostavno si trebamo dati dovoljno vremena da se iscjelimo te se novi i mudriji vratimo u igru zvanu život.
Iz vlastitog iskustva mogu reći da sam za svoja razočaranja bila najčešće sama odgovorna jer sam očekivala da se ljudi odnose prema meni onako kako se ja odnosim prema njima. No, to ne ide tako To je bilo samo moje viđenje stvari ali ne i drugih ljudi.
Analizirala sam događaje i ljude, vrtjela filmove unazad,no to je bilo pogrešno jer dovodi do ponovnog procesa. Jednostavno, treba prihvatiti da u životu ponekad dobiješ ponekad izgubiš i to je to. Nema druge mudrosti.Što prije to shvatimo prije ćemo biti sretniji a to svi zaslužujemo, zar ne?

Selfie je danas postao neizostavan dio naše sadašnjice, no njegovo širenje na mjesta na koja ne pripada, potaknulo me da napišem par rečenica o tome.
Svakodnevno objavljujemo svoje slike sa mjesta koje smo posjetili pa i posjet kupatilu, te ih objavljujemo na svim društvenim mrežama. Prije par godina prvi selfie sam vidjela da je netko objavio sa groblja. Ostala sam zatečena ovakvim činom.
Danas svakodnevno viđam profilne slike na facebooku gdje u pozadini su križevi sa Vukovarskog groblja. Sam čin mi nije jasan.
Naši poginuli jesu nama na ponos i čast ali ne znam da ijedan od njih može progovoriti što bi rekao na takav čin. Osobno za mene je to nepoštivanje njihove žrtve koju su podnijeli za nas. Iako je prošlo više od dva desetljeća rane nisu zacijeljene i bol nije prošla. Ovo je jako bolna tema za sve nas pogotovo nakon svega što se dogodilo. Dok su Oni glavom i srcem išli u obranu naše domovine drugi su vidjeli savršenu priliku kako materijalno riješiti svoju situaciju i svojih budućih generacija. Sve to jako boli njihove obitelji koji su ostali hodati kroz život u našoj nam domovini. Preteško im je gledati sadašnje stanje u državi i zbog čega su ginuli njihovih najmiliji.Nemojmo im dodatno otežavati sjećanje na njih. Držimo ih u srcima i mislima onakve kakvi su bili a ne njihove grobove na našim profilnim slikama.

"Shit happens" tako bi rekao natpis sa majice moje prijateljice. Neki od nas nisu imali priliku roditi se pod sretnijom zvijezdom i izbjeći siromaštvo. Kao srednjoškolska često sam odlazila pomagati u Crveni križ jer mi je to tada bilo zanimljivo tj. zanimale su me te teške stvarne priče i što dovodi do njih.
Čula sam svakojake priče ( neki su okrivljavali roditelje, neki sudbu, neki ovisnost, neki jednostavno nisu znali živjeti drugačije) tada u tim mlađim danima smatrala sam da je svatko odgovoran za svoj život i sada mislim djelomično isto. Djelomično kažem iz razloga što vidim da na neke okolnosti u životu jednostavno ne možeš utjecati primjerice rat od kojeg se očito nismo oporavili kako duševno tako ni materijalno.
Danas je u našem gradu bilo više od 30 stupnjeva no glad i neimaština ne pita za vremenske uvjete te se čekalo satima u socijalnoj kuhinji. Dvorište socijalne samoposluge nalikovalo je na ratno stanje u isčekivanju spasa.
Gledajući slike tih ljudi primjetila sam većinom stariju populaciju ljudi koja nije dovoljno niti radno spososbna niti zdravstveno da bi se pobrinula i uzela život u svoje ruke. Neki od tih ljudi vjerojatno su i roditelji djece koja je najvjerojatnije nezaposlena ili otišla trbuhom za kruhom.
A onda svi ti novinari.....znam sloboda medija bla bla....podržavam dakako.
No, međutim nije li im dovoljno njihove muke nego im još turati tu kameru u lice????
Čitam dalje.... stigao krumpir dijeliti će se od slova M do Ž .........
naša nerado priznajem svakodnevnica. Malo dalje centar grada sasvim druga slika, ljudi su zaokupirali sve fensi terase ovoga grada i pijuckaju svoja rashlađena pića nemajući pojma što se događa tik do njih ili ih jednostavno nije briga. Najlakše je reći ili misliti nije moj problem nek se država pobrine za njih. Da, u pravu su. Ali, koja država? Država koja ima više od pola političara protiv kojih se vodi kazneni postupak protiv korupcije i lopovluka.
Ne kažem da bismo svi trebali zbog drugih prestati živjeti svoje živote već da bismo u vremenima kakvim živimo danas trebali imati malo više osjećaja za one potrebite.

Autobusna postaja.... moj kvart.... centar nečijeg svijeta.... moj definitivno ne. Odrasla sam u tom kvartu i to nije kvart kojeg se sjećam. Nakon nekoliko godina vratila sam se u naselje i nije mi se svidjelo što sam našla, neki drugi ljudi, neka druga sredina u nekoj drugoj lošijoj dimenziji. Ne znam dal uopće ima objašnjenja ili opravdanja za takvu situaciju koja je isključivo matrijalne prirode. Sa malo toga može se puno napraviti samo treba ostati svoj i ne dopustiti situaciji da te promjeni.
Uglavnom, da se vratim na autobusnu stanicu, stojim i čekam autobus, ignorirajući sve okolne " buljilice". Zaokreće prema stanici, puštam sve prisutne da se ukrcaju, nemam se živaca gurati sa njima. Ukrcavanje u autobus me podsjeća na dane kada smo bježali na vlak za vrijeme rata, kao da će otići bez njih.
Napokon, ulazim i sjedam na prvo slobodno mjesto. Djedica pored mene čita dnevnu tiskovinu, okreće se prema meni i pita me što sam u horoskopu, odgovaram mu, on mi čita dnevnu prognozu samo ne vremensku već onu proročansku. Nastavlja priču vežući se za moj dnevni horoskop o važnosti ovoga života, obrazovanja, ljubavi, drugoj polovici.....
Sve me to vraća na neka tamo vremena kad sam bila dijete i moja baka mi je pričala takve priče. Priča mi o svojoj voljenoj, kako je nastavio živjeti bez nje, život je lijep kaže bez obzira na sve okolnosti, uzmeš svoj život u ruke i kao glinamol oblikuješ. S vremenom on se oblikuje kako ti želiš. Obećao je na samrti kako će ona vječno živjeti u njemu al isto tako da će nastaviti nekome uljepšavati život i neće biti tužan bez nje. Nešto mi je priznao u povjerenju, da ga je ona oblikovala kroz zajednički život i da je puno od nje naučio te da bez nje ne bi ovakav bio sada. Priznao mi je da smo sposobnije za život i zato smo tu za njih.
Poželio mi je puno snage i hrabrosti kroz moj daljni put, i da nađem nekog poput njegove Ive:)
Kroz cijeli naš razgovor odnosno njegov monolog osjećala sam se ugodno, nimalo naporno i dosadno.
On je jedan od onih ljudi koji zrače pozitivom i napune te energijom. Jedan od onih koji je sretan što hoda po ovom asfaltu.
Izašao je na svojoj postaji i ja sam nastavila svoj put dalje. Po povratku razmišljala sam o tome što mi je ispripovjedao, sjela sam na drvenu klupu pored stanice i gledala u daljinu.
Moje misle prekinuo je razgovor dvije starije gospođe u najboljim godinama kako je jedna od njih rekla. Ta starija sijeda, punašna gospođa u cvjetnoj haljini priča svojoj sugovornici kako ide večeras na ples. Ona je s negodovanjem gleda, ova nastavlja i kaže joj da može s njome. Sugovornica je u vječnoj žalosti za suprugom i ne zanima je društveni život. Gospođa u najboljim godinama nastavlja svoju priču o svome suprugu kojeg je obožavala, život s njim bio je kaže njezina bajka bez obzira što nisu imali djece, imali su jedno drugo. Ona ne želi zamjenu za njega jer njemu nema zamjene za nju. Dok mu se ne pridruži želi plesati i uživati sa živim ljudima. Ona zna da je on na kraju duge čeka i čuva joj mjesto pored sebe.
Misleći o tim zanimljivim ljudima pitam se jesam li ja jedna od njih da uskočim u taj autobus za neku novu dimenziju.

Evo jedan citat muškarca kojemu fali adrenalina, ali uporno želi ostati skriven u svojim namjerama i željama o načinu kako podići isti na njemu zadovoljavajući način.
Dakle, proniknut je u svojim namjerama, željama i potrebama no i dalje ustraje u obilježavanju teritorija pletenjem tajanstvene mreže nevidljivim tkanjem.
U ovoj njegovoj izjavi će samo one rijetke zamjetiti jedino uzaludno korištenje nepoznatih, rijetko korištenih riječi, dobro usklađenih u pokušaju zaobilaženja istine. Ostale, nažalost većina, uhvatiti će se u mrežu "pametnih" riječi kako bi se postigla izvrsna izvedba manipulacije ženske psihe.
Dakle:
"ajd sad stani nemoj nista raditi, zažmiri i pitaj se onako s dubinskim razmišljanjem ,,,, šta ja imam od toga da ste vi gole? ,,,,,, Eto vidiš nemam nista , to su samo ženska očekivanja muških razmišljanja. u prijevodu feminističko samozadovoljavanje egoističnog stajališta i pogleda na neostvarena očekivanja nepodobnih razmišljanja ! :) "
Da pojednostavim, dragi moji, ovaj bi muškarac rado gledao dvije ženske gole i priključio se u klinč, no svojim "vještim" upotrebljvanjem riječi iz Klaićevog rječnika stranih riječi i iznimnom tehnikom manipulacije, okreće to u svoju korist i svoju bujnu maštu stavlja nama na teret!
Živjeli nam manipulatori slatkih, baby faca i pogledom kuco stila koji osvaja srca, a sve u službi podizanja adrenalina na ovako specifičan način.
Drage moje, sretno nam bilo... i onim rijetkima koje će takve uspjeti pročitati i uspjeti uspješno pobjeći glavom bez obzira i onima drugima koje će se uplesti u tu mrežu fantastičnih manipulatorskih laži gledajući te mile i drage kuco okice. ;)

Pjesnikinjo moja,
tugu moja,
za kog su satkane riječi tvoje?
Za koga puniš stranice,
za koga misli svoje prenosiš?

Pjesnikinjo moja,
voljena moja
za kog u noćnim satima
pišeš svoje srce?

Za koga?
Jel za onog koji pročitati ih neće,
jel za onog koji neće znati da je taj?

Pjesnikinjo moja, najdraža moja,
pišeš li mu još?
Pišeš li mu riječi koje spoznati neće?

Pjesnikinjo moja, jedino moja,
hoće li znati,
hoće li osjetiti da šeta po tvojim listovima?
hoće li osjetiti da šeta po tvojim mislilma?

Pjesnikinjo moja, mila moja........

Potaknuta temom s današnjim tipom muškaraca moram podjeliti svoja razmišljanja s vama.
Drage moje ljepše polovice bez obzira na godine, bar ste jednom naišle na takav tip muškarca koji će sa vama zabrijati, viđati se neko određeno vrijeme, biti će mu super s vama al mu nećete biti cura. Iz razloga što ne zna što želi, nije siguran u sve pa vas ne želi zavlačiti i tako hladno prebacuje lopticu na vaš teren. Za njega je sve igra koju igra po ne znam koji put s drugim akterom.
No, da se vratimo pola stoljeća unazad kada smo bile u " povoljnijem" položaju znalo se kako ide redom.
Upoznate se u stvarnosti ne preko fejsa (pa pojma nemate tko je on zapravo i zašto svaki tjedan imam šest novih prijateljica na fejsu), izađete u kino ili na cugu,te ako odgovare jedno drugom ( to već znate nakon par susreta) vi ste u vezi i to se smatra normalnim tijekom.
Slijedeća etapa bi bila upoznavanje prijatelja, roditelja, zaruke itd...
Danas je situacija posve drugačija te za ovakav preokret osobno odgovornim smatram nas žene. Po principu pjesme" pristao sam biti ću sve što hoće" često zbog zaljubljenosti i tih velova preko naših lica ne vidimo pravu sliku stvari i dajemo im priliku da budu " neshvaćeni".
Pristajemo na toliko malo da " pljujemo" same po sebi jer se zadovoljavamo samo sa tkzv.viđanjem i sexom.
Kakav povremeni dogovor za sex? To može biti u praksi jednom eventualno triput i tu je priči kraj. Sve poslije toga druženje, izlasci, viđanje sa društvom je nešto drugo bez obzira na definiranje. Ili godinu dana smo skupa, počeli smo živjeti al nije spreman na brak!!! WTF????
Već živiš u njemu, aloo. Sve bi se to skupa zvalo čisto zavaravanje ili glumljenje nečega.
Ako na takvoga naletite za objašnjenje će vam vjerojatno dati jedna me je " satrla" pa ne vjerujem više nikome.
Ma daj.... molim te nemoj. Šta je sa nama? Nismo li i mi imale nekoga tko nas je "satro" ?
Zašile smo rane i krenule dalje prema nekome novom danu i dale šansu sebi i nekome drugome za zdrav i normalan odnos. Život je pred nama koji je pun sreće i tuge i naravno novih spoznaja s kojim odrastamo.
Moram napomenuti da smo svi mi od krvi i mesa a ne roboti koji ispunjavaju naredbe. Ako nekoga ne želiš u svome životu nemoj odugovlačiti jer trenutno nemaš nekog drugog, nemoj pobuđivati u njoj osjećaje koje ne možeš ili nećeš uzvratiti jer time daješ do znanja da si kukavica a ne muškarac.
Stoga, lijepe moje ako se pojavi takav hajvan znate što ćete s njime.Ako i ne znate, pročitajte ovo iz početka.
Bye-bye....

Buda je rekao: “Unutar tijela sadržan je svijet, nastanak svijeta, prestanak svijeta i put koji vodi do prestanka svijeta.” Ne znam točno na što je mislio, jer u prijevodu nirvana znači nestajanje. Nisam sigurna da to možemo doslovno tako prevesti. Nirvana je olakšanje, prepoznavanje čiste iskonske sreće koja čovjeka može voditi kroz život.
Onaj koji je shvatio Istinu, nirvanu, najsretnije je biće na svijetu. Oslobođen je svih “kompleksa” i opsesija, briga i nevolja što razapinju ostale. Njegovo mentalno zdravlje je savršeno. Ne kaje se zbog prošlosti, niti sniva o budućnosti: Do kraja živi u sadašnjosti. Prihvaća i uživa u stvarima u najčistijem obliku, ne uplićući u njih i sebe.
Živjeti u sadašnjost oslobađajući se prošlosti tako da ju ostavimo i prihvatimo kao dio svojeg života najveći je izazov u našem životu. Ne planirati sutrašnjicu jer " stvar" nije u našim rukama već u rukama stvoritelja.
Voljeti sebe, svoj život, pustiti da nas vodi put koji uvijek ima dva scenarija, izabrati ćemo najvjerojatnije krivi al u tome je bit i onda kada prihvatimo svoje promašaje kao sastavni dio putovanja, ruksaci će biti lakši. Lakše ćemo se kretati kroz prašumu zvanu život, lakše odoljevati raljama divljih zvijeri i lakše zaviti rane.
Dopuštajući sebi nirvanu, znači uživati u svakom nam danom danu sa svim njegovim završecima, a tada i ako se dogodi kraj naša unutrašnjost ide dalje nastavljajući prema svjetlosti.
Živjeti slobodno bez ograničenja i sa raširenim krilima, jer u biti ništa vi ne morate ako nećete, vi odlučuje što ćete napraviti i kako će se scenarij završiti.
Stoga, izaberite za sebe nirvanu, svoju nirvanu na svoj način.Ja jesam.

Danas je taj dan, dan kada se obilježava majčin dan. Nekako imam nejasnoća u vezi takvog dana, osjetljiva sam bila kroz život po tome pitanju.
Imala sam problem po pitanju odnosa majke i kćeri.Moja majka nije bila biološka majka već netko drugi. Bila je to najbolja osoba kojuj sam poznavala, žao mi je što više nije tu odnosno ne hoda ovim svijetom tjelesno.Bila je ona jedna od onih žena koja može sa svojom odlučnošću i dobrotom promjeniti sve. To me je i naučila, naučila da se u životu oslanjam samo na sebe, iskoristim svoj mozak i dvije ruke i da me kroz život vodi srce.
Nisu mi pored nje trebali roditelji.Ona je to bila sve u cjelini.
S godinama sam se nosila kako god sam znala s time, nisam dala da me dira činjenica da nemam roditelje. Sanjala sam o tome da imam obitelj, svoju mamu i tatu dok sam gledala drugu djecu kako šetaju sa svojima.Nisam im to zamjerala što nisu bili pored mene, bez obzira na to voljela sam gledati njihove slike i tako sam bila bliža njima.
Onda sam odrasla i postala majka.
Sjećam se dana kad sam saznala da ću postati mama. Strah i sreća u jednom, pustila sam da me obuzmu svi ti osjećaji. Najljepši definitivno događaj u životu je bio kada sam pored sebe ugledala malu djevojčicu koja me promatra kroz stakleni krevetić. Kao da mi kažem evo me stigla sam ti.... Biti ću tu uz tebe do kraja, nitko ti drugi ne treba....
Taj pogled ostao je isti s godinama.
U glavi mi još nije kristalno jasno da sam nečija mama pa se zaboravim na trenutak i budem sve što treba od prijateljice, mentorice i ispušnog ventila. Zapravo, kad bolje razmislim to i je poanta majčinstva. Biti mama.
Nije to osjećaj dužnosti, izigravanja roditeljstva, gubljenja sebe pri postanku da budeš roditelj. Ostati sasvim svoj i dopustiti svome djetetu da bude dio tebe, to bi se zvalo neprocjenjivost.
To je bila Ona, moja mama.
Sad kada sam ja Ona, shvaćam da nije važno nositi nekoga u sebi pod svojim srcem, već mu dati da bude dio tog tvog srca. Kao što je ona dala meni tako sam ja dala nekome....
Današnji dan nakon dugo godina volim, zato jer sam ja nečija mama.

Mjesto radnje nije šuma već središnja tržnica u gradu.Rika se čuje posvuda, zamišljeno gledam ljude koje nazivam jelenima u ovome slučaju i pitam se gdje je nastala pogreška. Muškarci hodaju ispred svojih dama koje nose pune vrečice namirnica a oni im pametuju. Neke od tih žena ponizno šute i hodaju, neke gledaju prekorno, neke žustro negoduju. Kako god bilo, otkad su se muškarci počeli miješati u ženske poslove? Mogu proći stoljeća ženski poslovi će uvijek biti ženski, žena će uvijek izvući teži kraj, bilo da se radi o kuhanju ili odgoju djece. Bez obzira što su nam dali pravo glasa, tim pravom preuzele smo sva četiri kuta kuće.
Daljnom evolucijom muškarcima je oduzet patrijahalni genetski sistem i oni su zbunjeni, ne znaju koja je zapravo njihova uloga, osjećaju se suvišnima jer praktički sve možemo bez njih. Tako da im ne preostaje ništa drugo nego žonglirati okolo.
U pećini se znalo čije je čije mjesto i onda je to recimo trebalo cijeniti.No, u današnje vrijeme kad žena može komotno sve bez muškarca, shvaćam koliko ih to boli a genetika još uvijek vuče u pećinu. Zaista je tako bilo lakše živjeti, znalo se točno tko šta i kako. Muškarac je stvarno tada bio hranitelj obitelji sa toljagom na ramenu ili nekim hladnim oruđem koje je naime sam morao izraditi i nije imao vremena za igrice i da ne pričam o drugim vrstama igrica jer nije bilo žena s kojima bi vodio te igrice jer se znalo gdje je ženama mjesto i čije su.
Mi smo recimo otišle milion godina dalje, oni ostali na istom i očekujemo od njih da budu oni sa toljagom, pa kako kad im je oduzeta. Skoro da mi žao, nemojte mi zamjeriti al kad to sve tako postaviš vrlo je jednostavno zaključiti što se događa i zašto toliko boli ego.
Razmišljam glasno da mi tom evolucijom nismo dobile ništa osim hrpe obaveza, uz naše uobičajene ženske dužnosti dobile smo i ulogu muškarca, rad od jutra do sutra, ulogu oca djeci i hranitelja obitelji. Evolucijom su muškarci izgubili svoju osnovnu dužnost biti na čelu i pridonositi hranu obitelji. Različite su nam percepcije i nije ni čudo što nismo na istoj valnoj dužini. Nikada nećemo biti ravnopravni, ta ravnopravnost će zauvijek ostati samo na papiru.
Dakle, boravim u svom pravom staništu u kojem navodno, plivam kao riba u vodi, počinje kuhanje, pranje, spremanje, peglanje, hladnjak moram odmrznuti i srediti, moram stići na roditeljski u školu pri tome otići na poštu i platiti račune i tak si o svemu razmišljam jbmti evoluciju!!

Jednog kišnog dana
pogledah u ta dva
bisera plava,
i vidjeh da u njima nema,
nema ljubavi za mene.
U tvojim očima nije bilo ljubavi za mene.
Spotičem se ponovo iznova....
Uzeo si nam sav sjaj i nisam nam dao sebe.


Netko na ulici stoji sam,
čeka da se okreneš
da nam se pogledi nađu.
Netko na ulici stoji sam
Ali to su samo snovi,
jer ti nastavljaš svoj put,
u svoje srce nisi pustio nikoga
i ostavio si ga praznoga.


Netko na ulici stoji sam
čeka da se okreneš,
Daj samo se okreni
nemoj da to bude samo san.

Tebi sam pjesme pisale mnoge
i u njima čula glas tvoj,
al kako sad da ti pjesme pišem
kad više ne čujem glas tvoj.

Oči ti bijahu plave
a ruke tople i vrele,
htjedoh ti reći ...... ..
htjedoh al nisam smjela.

Ove naše noći su toliko kratke
i sasvim gluhe za moje jade,
čuje se samo tihi šum mora
dok tebe tama polako krade.

Subotnje ludilo, ostati doma u dekici ispred telke ili otići van sa curama? Kad imaš tridesetak i još nešto malo sa strane godina pravo mučenje.
Jedina istinska stvar koja me usrećuje kod noćnih izlazaka jest rasplesani podij, dobra mjuza, redbull votka i mrak konobar. Tvrdja subotom je puna ljudi željnih biti viđeni ili dobro se zabaviti, ako ste ikada bili u Osijeku onda vjerojatno znate da je Tvrdja popločena s malim kockicama i zamislite si silni trud tih djevojaka koje na visokim petama doslovno " nabadaju" po njima. Svaka im čast! Moj izbor za izlazak su najčešće bile starke, ako bi obukla štikle u torbici bi imala spremne balerinke. Nas tri curice u najboljim godinama samo smo promatrale djevojke kako uza zid se drže i hodaju u tim neboderskim petama.
Ove subote mi smo se odlučile za moto čizme, one su najudobnije za tancanje i skakanje Vječita dvojba kamo ući, odnosno u koji club. Pa smo krenule redom, pubovi su prvi za obići. U prvi koji smo ušli nismo bile dovoljno kičasto obućene pa smo otišle u drugi. Poluprazan sa najs konobarom i izvrsnim mjesto sa stolom, glazba koja nas pokreće...Našle smo si mjesto, ljudi oko nas su dolazili i odlazili, nas tri smo u isto vrijeme pjevale, pile, plesale i dopisivale se.... Nevjerojatno koliko žena odjednom može stvari raditi i još se dobro provesti. A što se tiče dopisivanja jedan mali i ja smo kliknuli i skontali da nam savršeno ide tipkanje, totalno ležero. U današnje vrijeme viber i messenger su sve. I tako smo si tipkali dok se on nije pojavio s društvom, čarolija ni tad nije nestala. Ostao je isti u stvarnosti, toga sam se uvijek pribojavala, ljudi sa maskama, imala sam neki nos za njih odnosno oni za mene.Uglavnom, ostala sam sa svojom ekipom i odlično se zabavila, društvo je uvijek najbitnije za provod. A mali? eee večeras me vodi u šetnju pod zvijezdama

Ne tako davno prijateljica me odvela na seminar na temu: opraštanje, otpuštanje i toksične veze. Nisam joj htjela ništa reći....
Duboko u sebi sam se zapitala šta ima tamo da čujem da već ne znam. Pretpostavljam da je stvarno mislila da je potrebno da čujem što predavačica ima za reći..
U toj malenoj dvorani stao je poveći broj ljudi, mislila sam de će biti ženski babinjak no međutim sam se iznenadila muškoj populaciji.
Predavačica je krenula sa pričom o opraštanju, moje misli odlutale su u moj svijet i zapitala sam se jesam li ja zaista oprostila određenim ljudima koji su mi namjerno ili nenamjerno nanjeli bol.
Jesam li imala priliku da kažem tim ljudima što su mi napravili? Pa nisam, jer sam uzdignute glave otišla i sve zadržala u sebi. Mislila sam da sam oprostila...otpustila....da vrijeme će to promjeniti.
No, dalje sam nizala ljude u svoj život koji su mi kontinuirano nanosili bol, očito sam ih privlačila sa svojom zaključanom stranom. Sakupila sam čitav niz negativne energije u sebi koja se gomilala i taložila.
U jednom trenutku vratila sam se u dvoranu u kojoj je vladala apsolutna tišina i čula sam glas predavačice.
Oprostiti nekoj osobi može isključivo na način da joj kažemo što nam je to učinila putem pisma koje ne morate poslati, osobno ako imate priliku za to. Tek kada izađu sve te nagomilane emocije iz vas, spremni ste te osobe otpustiti iz svoga života.Ne kažem da loših osoba i dalje neće biti ali ćete ih na vrijeme upoznati i ne dozvoliti sebi ponovnu toksičnu vezu bilo prijateljska ili emotivna.
Poslušala sam predavačicu i napravila što sam i kako sam mislila. Iskreno vam kažem neke stvari sam riješila i otpustila, za neke još nisam spremna, one čekaju neki novi dan. Znam da će taj dan doći i pozitivna sam bez obzira na buduće događaje koji slijede.
Zahvalna sam svojoj prijateljici koja me uputila na neko novo razmišljanje. Mnoge stare rane su se otvorile i zašile onako kako je trebalo. Oprostila sam i otpustila ih. Nisam im oprostila jer sam ih htjela ponovo u životu neeee.
Oprostila sam im prvenstveno zbog sebe, zbog svog nastavka dalje. Nakon toga što im oprostite možete ići mirno kroz život bez njih bez osvrtanja.
Otpustila sam sve kočnice i pustila da me vodi neki novi val, neka nova pozitiva, neki novi ljudi koji traže isti put kao i ja.
Mislim da sam uhvatila taj val.....

Mađioničar vremena
koji iz snova potječe u dan
da pretvori i spusti suzu
u moju čašu sna.

Pogledaj te oči,
pogledaj što mi to sve znači
taj gric duše iz sna,
ti si mađioničar vremena
koji iz snova potječe u dan
ja sam tvoj sat
tvoj otkucaj vremena...

želim da znaš što mislim,
ne želim da više razmišljaš,
ne znaš ti odakle dolazim ja!
Nemaš pojma kuda idemo
kuda plovimo usukani...
Prema čemu?
uhvaćeni u gomili brzaca..

Ponesi me prema novoj rijeci
ponesi nas.
Zar me ne poznaješ?
Zar ne poznaješ nas?
Mađioničaru vremena
ti koji iz snova
pretvaraš se u dan.

U noći kada zvijezde
se spuštaju,
šapuću ime tvoje
ono odzvanja poput vala
što se lomi na pučini.

Val nosi miris tvog limuna
onog slatkog okusa u ustima,
što ostavlja kiselkast
trag tvog bola.

Tvoje ime još uvijek odzvanja
a ja ga u snu osluškujem
nepomično i sanjivo.
I znam da dolazi novi dan
bez imena tvog.