Marketing
Autobus za neku novu dimenziju
Autobusna postaja.... moj kvart.... centar nečijeg svijeta.... moj definitivno ne. Odrasla sam u tom kvartu i to nije kvart kojeg se sjećam. Nakon nekoliko godina vratila sam se u naselje i nije mi se svidjelo što sam našla, neki drugi ljudi, neka druga sredina u nekoj drugoj lošijoj dimenziji. Ne znam dal uopće ima objašnjenja ili opravdanja za takvu situaciju koja je isključivo matrijalne prirode. Sa malo toga može se puno napraviti samo treba ostati svoj i ne dopustiti situaciji da te promjeni.
Uglavnom, da se vratim na autobusnu stanicu, stojim i čekam autobus, ignorirajući sve okolne " buljilice". Zaokreće prema stanici, puštam sve prisutne da se ukrcaju, nemam se živaca gurati sa njima. Ukrcavanje u autobus me podsjeća na dane kada smo bježali na vlak za vrijeme rata, kao da će otići bez njih.
Napokon, ulazim i sjedam na prvo slobodno mjesto. Djedica pored mene čita dnevnu tiskovinu, okreće se prema meni i pita me što sam u horoskopu, odgovaram mu, on mi čita dnevnu prognozu samo ne vremensku već onu proročansku. Nastavlja priču vežući se za moj dnevni horoskop o važnosti ovoga života, obrazovanja, ljubavi, drugoj polovici.....
Sve me to vraća na neka tamo vremena kad sam bila dijete i moja baka mi je pričala takve priče. Priča mi o svojoj voljenoj, kako je nastavio živjeti bez nje, život je lijep kaže bez obzira na sve okolnosti, uzmeš svoj život u ruke i kao glinamol oblikuješ. S vremenom on se oblikuje kako ti želiš. Obećao je na samrti kako će ona vječno živjeti u njemu al isto tako da će nastaviti nekome uljepšavati život i neće biti tužan bez nje. Nešto mi je priznao u povjerenju, da ga je ona oblikovala kroz zajednički život i da je puno od nje naučio te da bez nje ne bi ovakav bio sada. Priznao mi je da smo sposobnije za život i zato smo tu za njih.
Poželio mi je puno snage i hrabrosti kroz moj daljni put, i da nađem nekog poput njegove Ive:)
Kroz cijeli naš razgovor odnosno njegov monolog osjećala sam se ugodno, nimalo naporno i dosadno.
On je jedan od onih ljudi koji zrače pozitivom i napune te energijom. Jedan od onih koji je sretan što hoda po ovom asfaltu.
Izašao je na svojoj postaji i ja sam nastavila svoj put dalje. Po povratku razmišljala sam o tome što mi je ispripovjedao, sjela sam na drvenu klupu pored stanice i gledala u daljinu.
Moje misle prekinuo je razgovor dvije starije gospođe u najboljim godinama kako je jedna od njih rekla. Ta starija sijeda, punašna gospođa u cvjetnoj haljini priča svojoj sugovornici kako ide večeras na ples. Ona je s negodovanjem gleda, ova nastavlja i kaže joj da može s njome. Sugovornica je u vječnoj žalosti za suprugom i ne zanima je društveni život. Gospođa u najboljim godinama nastavlja svoju priču o svome suprugu kojeg je obožavala, život s njim bio je kaže njezina bajka bez obzira što nisu imali djece, imali su jedno drugo. Ona ne želi zamjenu za njega jer njemu nema zamjene za nju. Dok mu se ne pridruži želi plesati i uživati sa živim ljudima. Ona zna da je on na kraju duge čeka i čuva joj mjesto pored sebe.
Misleći o tim zanimljivim ljudima pitam se jesam li ja jedna od njih da uskočim u taj autobus za neku novu dimenziju.
Post je objavljen 18.05.2015. u 16:02 sati.