Kad jeleni riču

07 svibanj 2015

Mjesto radnje nije šuma već središnja tržnica u gradu.Rika se čuje posvuda, zamišljeno gledam ljude koje nazivam jelenima u ovome slučaju i pitam se gdje je nastala pogreška. Muškarci hodaju ispred svojih dama koje nose pune vrečice namirnica a oni im pametuju. Neke od tih žena ponizno šute i hodaju, neke gledaju prekorno, neke žustro negoduju. Kako god bilo, otkad su se muškarci počeli miješati u ženske poslove? Mogu proći stoljeća ženski poslovi će uvijek biti ženski, žena će uvijek izvući teži kraj, bilo da se radi o kuhanju ili odgoju djece. Bez obzira što su nam dali pravo glasa, tim pravom preuzele smo sva četiri kuta kuće.
Daljnom evolucijom muškarcima je oduzet patrijahalni genetski sistem i oni su zbunjeni, ne znaju koja je zapravo njihova uloga, osjećaju se suvišnima jer praktički sve možemo bez njih. Tako da im ne preostaje ništa drugo nego žonglirati okolo.
U pećini se znalo čije je čije mjesto i onda je to recimo trebalo cijeniti.No, u današnje vrijeme kad žena može komotno sve bez muškarca, shvaćam koliko ih to boli a genetika još uvijek vuče u pećinu. Zaista je tako bilo lakše živjeti, znalo se točno tko šta i kako. Muškarac je stvarno tada bio hranitelj obitelji sa toljagom na ramenu ili nekim hladnim oruđem koje je naime sam morao izraditi i nije imao vremena za igrice i da ne pričam o drugim vrstama igrica jer nije bilo žena s kojima bi vodio te igrice jer se znalo gdje je ženama mjesto i čije su.
Mi smo recimo otišle milion godina dalje, oni ostali na istom i očekujemo od njih da budu oni sa toljagom, pa kako kad im je oduzeta. Skoro da mi žao, nemojte mi zamjeriti al kad to sve tako postaviš vrlo je jednostavno zaključiti što se događa i zašto toliko boli ego.
Razmišljam glasno da mi tom evolucijom nismo dobile ništa osim hrpe obaveza, uz naše uobičajene ženske dužnosti dobile smo i ulogu muškarca, rad od jutra do sutra, ulogu oca djeci i hranitelja obitelji. Evolucijom su muškarci izgubili svoju osnovnu dužnost biti na čelu i pridonositi hranu obitelji. Različite su nam percepcije i nije ni čudo što nismo na istoj valnoj dužini. Nikada nećemo biti ravnopravni, ta ravnopravnost će zauvijek ostati samo na papiru.
Dakle, boravim u svom pravom staništu u kojem navodno, plivam kao riba u vodi, počinje kuhanje, pranje, spremanje, peglanje, hladnjak moram odmrznuti i srediti, moram stići na roditeljski u školu pri tome otići na poštu i platiti račune i tak si o svemu razmišljam jbmti evoluciju!!