Confessions...

29.11.2005., utorak

Priča prva: Noć bez zvijezda, gradovi bez imena... i moja sjećanja... TRAGOVI KOČENJA NA CESTAMA ŠTO VODE DO NEBA...

JEDNOM DAVNO...

Bilo je to jednom davno... Dobro, možda ne baš tako davno...
Bilo je ljeto 2005... prije par mjeseci... Sjećam se dobro...
Jedna subota... Ah, što reći... subota kao subota... alkohol, ekipa i tulumarenje...
Padala je kiša, cesta je bila skliska... nije se skoro ništa vidjelo... Brisači su ubrzano crtali polukružnice po staklu pokušavajući izbrisati kapljice kiše koje su padale i padale... a kazaljka se opasno približavala brojci od 130 km na sat... Znala sam da mi to nije trebalo... A ON... Samo se zavodnički nasmiješio promatrajući u retrovizoru stanje na zadnjem sjedalu... "Ajde cure, šta ste se tak stisle? Pa znam ja šta radim... Nemojte mi bit trule...", rekao je onim svojim sexy glasom i poglasnio radio... Tisuću puta sam obećala sama sebi da više nikada neću sjesti s njim u auto... tisuću i prvi put sam ponovo napravila istu pogrešku... Opet sam gledala brzinomjer i molila Boga da se s druge strane ceste ne stvori neki auto koji će voziti netko isto tako neodgovoran i pijan poput njega... opet me prevarila moja želja za adrenalinom i njegovo obećanje da neće voziti brzo... a on... opet je bio pijan...
"Znam ja šta radim..."... koliko sam puta čula tu njegovu rečenicu... Znao je šta radi i onda kad smo prošlu zimu završili u jarku kraj ceste nakon što je on bio uvjeren da cesta uopće nije toliko zaleđena da on ne bi mogao proći zavoj pri 80 na sat... On je uvijek znao šta radi... bez obzira na to jeli bio pijan ili ne... bez obzira na vremenske prilike... Brzina nije bila velika, zračni jastuci su izletjeli, nama nije bilo ništa... Njegov tirkizno plavi cabriolet je bio malo slupan... Ali to nije bilo ništa... Tatica će platiti popravak... Kao i mnogo puta prije toga... On se nije uzbuđivao previše... Kako je mogao znati?
Spajajući dalje neka stara sjećanja došla sam do još jedne subote... Došla sam u grad s njim... Baš smo trebali krenuti iz jednog birca u drugi kada sam ja rekla da moram na wc... Zamolila sam ga da me čeka jer mi je kod njega u autu bila i torbica i sako... Kada sam se vratila cijelo društvo je pokupilo stvari i stajalo na vratima čekajući mene... osim njega... Otišao je s frendom... Bilo mi je svejedno, ionako ćemo se vidjeti za dvije minute ispred drugog birca... Frend koji nas je vozio je na raskrižju naglo zakočio i slika koju sam vidjela odrezala mi je noge... Nasred raskrižja stajala su dva auta... stakla je bilo posvuda... tirkizno plavi Peugeot bio je prilično oštećen od naprijed... Crni bmw je stajao malo dalje... a ON... on je ležao na cesti... krvav... sa velikim komadom stakla zabijenim malo ispod lijevog ramena... Mislila sam da je sve gotovo... okrenula sam se i nisam htjela gledati... nisam htjela vjerovati...
A onda... čula sam onaj njegov glas kako viče :"Joj, šta ste se tak zasrali svi... Pa nije mi ništa, samo mi se malo vrti u glavi... Ja ću si malo tu odspavati pa idemo dalje..."... U isti čas sam osjetila neizmjerno olakšanje, a trenutak kasnije bijes... "Ja sam trebala biti u tom autu", mislila sam pokušavajući prebrojati broj pivi koje je popio do ulaska u auto... prelazio je brojku deset... Polagano se dizao sada već svijesniji čitave situacije i pomalo ljutito rekao "Gla, šta su kreteni napravili od moje bebe... A jebote, opet ga moram furat na popravak... Šta ću vozit dok se ne popravi?"...
Opet je sve bilo tako jednostavno... Njegova beba je bila važna jer on nije htio voziti niti jedan drugi auto... Za njegovom "bebom" su se okretale sve curice u gradu... I tata je opet platio popravak... kao i mnogo puta prije toga... Ljutnja bi splasnula brzo jer ipak, sin mu je bio mlad... To su te lude godine, brza vožnja diže adrenalin... I on je u svoje vrijeme volio malo nagaziti na gas...
Čula sam da je prije dva mjeseca ponovo slupao auto, i ovaj put tata više nije vadio novčanik iz džepa...Rekao mu je da će ovaj puta sam platiti popravak... Shvatio je da njegov sin možda ipak ima malo pretjeranu sklonost brzini i vožnji u alkoholiziranom stanju... Mora naučiti da se treba malo smiriti... Možda kada sam plati popravak shvati da bi trebao malo bolje paziti... On je znao da će ubrzo popraviti auto, posudit će novce od frenda i opet će to srediti... kao i uvijek...

Image Hosted by ImageShack.us

DANAS...

Danas taj dečko leži u bolnici...Ima 20 godina... Predozirao se ex-om...
Nije uspio popraviti svoju "bebu"... mislim da je više niti neće popravljati... Možda čak više nikad neće niti sjesti za volan...
Tata mu je prije tri tjedna poginuo u saobračajki... on je bio s njim u autu... ali ovaj put nije vozio... Još ni danas ne zna šta se dogodilo... Sve je bilo tako normalno... Zezao se sa starim i najednom se pojavio taj znak "Stop!" na raskršću... Ti prometni znakovi, malo kad uistinu znače nešto... Sekundu kasnije kamion je lupio u lijevu stranu automobila... Staklo je letjelo, ali brzina nije bila prevelika, sudar nije bio toliko jak... Bilo je krvi... izvukao je tatu iz auta... Bio je svjestan svega, nije čak niti bio toliko ozlijeđen... "Sve će biti u redu", mislio je...
Tri sata kasnije tata mu je umro u bolnici... Unutarnje krvarenje... nije se moglo zaustaviti... a on... imao je slomljenu ruku, nekoliko masnica i ogrebotina, potres mozga... Prošao je gotovo neozlijeđeno... Pitao se zašto njemu nije gotovo ništa, a njegov stari... nema ga više...
Pitao se što bi se dogodilo da je on vozio. Bi li on stao na znak "Stop"? vjerojatno ne bi... Možda se nije moglo izbjeći... Možda nije... a možda je on kriv...
Tjedan dana prije nesreće tata mu je otišao na poslovni put, a on nije mogao odoljeti da malo ne provoza tatinu "peticu"... Trebalo je potegnuti do kraja... trebalo je vidjeti koliko ide... Frendovi su bili oduševljeni dok je on stiskao gas...Lupio ga je ponovo... nije bilo jako, ali znao je da će ga stari ubiti ako sazna... I zato nije smio saznati...Frend od frenda ga je isti dan popravio i sve je bilo kao i prije... Stari mu nekada neće saznati i sve će biti u redu, mislio je... Tata mu nikada nije saznao... Nije imao priliku...
Kroz glavu su mu prolazila brojna pitanja... Što ako se nesreća ipak mogla izbjeći? Što ako auto nije bio dobro popravljen? Možda nešto nije bilo ok sa kočnicama?
Grižnja savjesti ubija...
Nije mogao pogledati mamu u oči... nije mogao slušati sestru kako plače... nije mogao gledati svoju slomljenu ruku i tatinu sliku u novinama...
Nije htio pričati gotovo s nikim... Njegova cura je stalno bila kod njega i pokušavala mu malo odvratiti misli od svega... Skupa su već godinu dana... valjda će mu ona uspjeti pomoći da ne misli na to...
On zaista nikako nije mogao izaći iz depresije i ona mu je donijela 4 ex-a da mu bude bolje... Rekla mu je da uzme jedan... tek toliko da malo ne misli na sve to...
Ona uzima subotom... To može samo pomoći...
A ON... bio je lud, mlad i znatiželjan... Ali droga ga nikada nije privlačila... bio je sportaš... nema pušenja, i droge, a alkohol... A alkohol je alkohol...
OSOBA KOJA GA NAVODNO VOLI I KOJA ŽELI DA ON BUDE DOBRO HTJELA JE DA ON ZABORAVI TATINU SMRT POMOĆU TABLETICA SREĆE????
Eto, tako se danas voli... Tako se danas zaboravlja...
Otišao je u kupaonu i progutao sva četiri... Deset minuta nakon što se vratio u sobu pao je u nesvijest... Hitnu su pozvali odmah... jedva se izvukao...

Poznajem tog dečka čitav svoj život… Proveli samo toliko ludih subota skupa sa naši društvom… Toliko puta sam ga molila da uspori kada me je vozio, ali opet sam voljela to uzbuđenje koje mi je prolazilo žilama dok se kazaljka penjala sve više… Prevario je tu glupaču od svoje cure sa mnom… i uvijek smo ostali super frendovi… Ništa nije mijenjalo naš odnos… Niti njegova cura, niti moj dečko, niti to barenje… Ionako je to bila samo zezancija… Bio mi je zgodan, ja sam se njemu sviđala… Zašto bi to bilo imalo pogrešno?
Poznavala sam njegovog starog…bio mi je jako drag… Često bismo znali u ljetnim večerima sjediti u njegovom dvorištu i piti vino… Uletila bi i koja rakijica… A njegov stari… Bio je legenda… Znao je satima sjediti sa nama i zezati me kako će oženiti sina za zgodnu purgerku kad već on nije uspio uloviti moju mamu. «Kako vi purgerke lomite srce, ajoj… Pozdravi mamu i reci joj da joj je kćer prava… Da znaš ti kak je mene tvoja stara bila sredila… Mi smo ti se nešto navlačili u srednjoj školi, a onda ona pobjegla u Zagreb i zaboravila našu Slavoniju…», rekao mi je zadnji puta kada sam ga za ljeto vidjela… Zaboravila sam pozdraviti mamu… Žao mi je… Bio je još mlad… 43 godine… imao je sina od 20 i kćer od 6 godina… Oni nisu zaslužili tako rano izgubiti čvrstu očinsku ruku… Nitko ne zaslužuje takve tragedije, ali one se događaju… Prije ili kasnije, moramo naučiti svoju lekciju… ponekad to naučimo na svojoj koži, ali još je gore kada moramo učiti iz tragedije osoba koje volimo…
On bi trebao naučiti iz tatine smrti… To nije pravedno… ALI NITKO NIKADA NIJE REKAO DA JE ŽIVOT PRAVEDAN…
Bojim se da ova priča još nije gotova… Bojim se za njega, i za to što može napraviti ako na vrijeme ne shvati da su neke stvari neizbježne, da se to dogodilo i da nema povratka… i da nije on kriv…
Nadam se da će on dobiti svoj «happy end», koliko god on trenutačno izgledao neostvariv ili nestvaran…
Nadam se da sam naučila nešto iz ovoga… Da mi neće trebati smrt drage osobe ili nešto slično da prestanem raditi svoje pogreške… one koje toliko puta ponavljam… ponovo i ponovo…
Ponekad se neke stvari moraju dogoditi… da nas nauče…
On je naučio…

THE END
- 23:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>