utjecajna linija

nedjelja, 31.07.2016.

LONGETA I JAPANKE

Protestiram! Ne nosite japanke, ako Boga znate!

Išla sam u grad, jutros, kao prije vrućine ću...a otišla u deset
sati...Sve mi nekako usporeno bilo...
Odem na Autobusni, kupim kartu i ugledam curicu prodaje
voće i povrće, na samom Autobusnom kolodvoru.
Kaže, iz Metkovića je. Natrpam vrećice sa prekrasnim, ogromnim
rajčicama, domaćim marelicama i na kraju uzmem lubenicu.
Natrpam se bez ikakvog plana, a krenula sam samo kartu za
put kupiti...
Još se sjetim, baka rekla da trebam kupiti jaja, da su pri kraju,
a htjela je danas sirnicu raditi...Kupim povrh svega i dvije kore jaja...
Tako natovarena pođoh natrag doma...

Dogegam se sa vrećama ispred vrata i čujem gore zvukove...
Kaže baka,"nemoj se uplašiti!"...
Što je sad, mislim se... Imamo mačiće, pa da nije jednom nešto bilo,
Bonnie je najmlađa i najnestašnija... Mislim, njoj se sigurno,
nešto dogodilo...Onda čujem kćerkin glas, pa vidim njen dečko
silazi niz stubište i pomaže joj sići...
Od šoka se nisam ni uplašila, valjda pretrnula...Gladam odmah,
kako pomoći... "Idemo u Traumu, najbolje odmah tamo", kažem...
Gležanj loše izgleda, otvorena rana...Samo da nije prijelom...
Otekao članak, jako...Druga noga, koljeno, velika rasjekotina...
Bože dragi, mislim se, ovo je sigurno pala u šumi,
dok je trčala sa psom, nema druge...propala negdje i
strgala se...Pitam, "dušo pa gdje si se tako sredila,
što je bilo ???"
Kaže, ispred kuće, kad je izlazila iz auta, zapela joj japanka...
Nisam do tada ni znala da izlazi u japankama vani.. Nikad
to nisam radila... Japanke ni na plaži nisam nosila, žuljaju,
grebu, ugriju se, čisti nekomfor!
Njoj je zapela japanka, iščašila članak, jedan ligament je upitan,
dobila je longetu, injekciju protiv tetanusa, zbog otvorene rane
i sretni smo što je snimak pokazao da nema loma kosti...
Sve zbog nepažnje i glupih japanki...
Molim vas ne nosite japanke i spasite svoje zglobove i noge!!!...
Spasite glavu, u konačnici !!!

Oznake: Ne japankama!!!

31.07.2016. u 15:43 • 23 Komentara • Print • #

subota, 30.07.2016.

Jožin džip

Ovo pišem, ne iz neke samohvale zbog učinjenog dobrog djela,
jer to što sam učinila je zanemarivo malo, a
nisam ni taj tip, lav u horoskopu, jesam, ali ne "FreshCaYg-ov lav" ...
Empatija je ono s čim sam se rodila i bez čega ne bih bila ja...

Pišem, da podsjetim na druge svjetove, kojih nismo svjesni
dok radimo probleme od sitnica, dok se prepiremo oko gluposti,
ti drugi svjetovi oko nas žive svojim životom, teškim i okrutnim...
a mi, puno puta i često nismo svjesni...A možemo napraviti čuda,
uz malo truda, volje i ljubavi...........

Došao je do mene, kad sam ulazila u bolnicu i onako
dječje, razdragano, povikao " Teta, hoćeš mi kupiti autić?"..
Reagirala sam spontano, volim svu djecu ovog svijeta...
" Hoću dušo, kupit ću ti autić !", odgovorila sam brzo i nasmijala se.
Njegovom veselju nije bilo kraja. Okrenuo se svojoj grupici koja je
sjedila na klupama ispred bolnice, brižno čuvana od medicinskog,
tehničkog, osoblja, mahao rukicama i razdragano vikao " Kupit
će mi autić!" Kupit će mi autić!"...da bi se u jednom trenutku
okrenuo i značajno dodao " Teta, nemoj zaboraviti!"
"Neću, zlato, neću zaboraviti", brzo sam dodala...
Kako da zaboravim, kako bi mogla zaboraviti...
Pitala sam medicinskog tehničara kakav autić da kupim, a on
je rekao da kupim bilo kakav jer, kaže, Joža obožava autiće...
Joža je bio dječak od svojih petnaestak godina, krupan,
sa sjetnim izrazom lica dok se ne nasmije...Onda je bio
pravo veliko, veselo, dijete.. Dijagnozu ne znam, ali rekli su
mi da ga povremeno dovode u bolnicu na odjel psihijatrije,
i onda opet puste doma...Činjenica je da je zaostao u razvoju,
ali je predivno, osjećajno i milo dijete...
Zašto se takve teške stvari događaju djeci? Uvijek se postavlja
to pitanje i odgovora nema...
Dakle, prva stvar, ujutro, kad sam se probudila i pošla na
posao je bila, kupiti autić!
Bila je jedna mala trgovina kod tramvajske stanice i
čim sam došla u nju tražila sam pogledom autiće...
Jedan crni džip mi se odmah dopao i pomislila sam da
bi se svakako dopao i Joži. Kupila sam baš taj džip...
Kako je moj posao gradilište i moram biti prisutna kod
svih betonaža, to sam najranije u trinaest sati mogla otići
do Jože...Popela sam se na drugi kat gdje je bio njegov odjel i
pozvonila na vrata...Otvorila je mršava, mlađa sestra i rekla
mi da Joža spava i spavat će do pola četiri...
Nisam htjela ostaviti autić, htjela sam ga osobno predati..
Vratila sam se u četiri, Joža je bio budan i kad sam se
pojavila na vratima dočekao me je u grupici djece...
Na licu mu je, prvo, bila nevjerica, a onda kad sam mu
pružila autić i rekla:" Vidiš Joža, nisam zaboravila", uzeo
je autić, okrenuo se dečku do sebe i značajno uzviknuo
" Jesam li ti rekao!" Jesam li ti rekao!...
Sretan je odskakutao u svoju sobu...
Bila sam i ja sretna što sam uspjela makar za kratko
jednom nevinom, dragom, mladom biću dati osmjeh
na lice i radost, koju je tako znao pokazati...
Tako malo je potrebno da se doživi nešto veliko...
To zaboravljamo...U trci za materijalnim, gubimo dušu...
A duša je sve...Izvor svega dobrog je u duši...
Zavirimo u svoje duše i otkrijmo to dobro....
Samo tako, svijet boljim možemo napraviti...

Oznake: Joža, duša draga...

30.07.2016. u 21:55 • 13 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 25.07.2016.

Ljubav

Sjedila sam u blizini...Izmrvila komadić kruha
i bacila grupici vrabaca koja se skupila oko
zelenog grma...ono što sam poslije vidjela i
uspjela uslikati bilo je fascinantno...Ljubav....

Oznake: ljubav

25.07.2016. u 16:44 • 23 Komentara • Print • #

subota, 23.07.2016.

Iz mog kuta

Sezona je kiselih krastavaca pa idemo nešto za razbibrigu...
Ne vjerujem u horoskop, bukvalno...ali ima nešto...ima, ima...
Kako cijeli život radim, uglavnom s muškarcima, muški posao
sam odabrala, htjela sam dokazati da žena može to bolje....mlado,
ludo...sad znam da uopće ne treba ni dokazivati..žena sve može bolje!!!
Ukratko, iz onog što sam, kroz posao, saznala i spoznala
o zodijačkim znacima....Muškarcima....Ne generalizirima...Samo jedan
brzi presjek :)...Najbolje i najgore od svih :)

Strijelci - Dakle, radila sam sa dosta strijelaca,
u poslu su jako dobri, ambiciozni,dobri suradnici, podrška kad vide
da radiš i da imaju korist od tebe...
Problem je kad si im konkurencija, sve će napraviti da dokažu da su
bolji, jači...bez skrupula su...Željni slave i uspjeha...Moć vide samo u novcu.
Vole da ih hvališ, ne vole kritiku...Zamjeriš im se čim im uputiš neku primjedbu....
Vole u svemu biti prvi i najbolji...Vole lagati, nisu vjerni, pa ni vlastitim
ženama...Brzo se zaljube i još brže odljube...Ako želite zadržati strijelca,
uvijek mu budite zagonetka, oni trebaju žene koje znaju i mogu glumiti...
Dakle u poslu, da...privatno...što dalje...

Ribe Muškarci, jedni od boljih prijatelja...Simpatični dragi,
multitalentirani.
Vjerni onoj koju vole, pa i onda kad ona to ne zaslužuje...
Skrbit će o obitelji, odgovorno i savjesno...Skromni, samozatajni, dragi...
U poslu vrijedni, nisu materijalisti i ako znaju biti ambiciozni i uspješni u onom
što rade...

Ovan,- Ide glavom kroz zid... Kad ga ambicija tjera,
ne razmišlja o posljedicama, ide pa kud puklo da puklo...
Znaju biti samozatajni dobri, nadareni, vrijedni, sportskog duha....
Kad vole vjerni su...Inače vole
švrljati...Dokazuju se šarmiranjem žena, baš ni ne birajući previše....
Smire se kad se ižive...ako ih njihove bolje polovice budu pustile natrag,
i čekale da im se vrate skrušeni i pognute glave...

Bik-Dobri prijatelji, postojani, hedonisti...
Dobri ljubavnici, vrijedni i nisu materijalisti i ako vole živjeti udobno i raskošno...
Imaju osjećaj za lijepo...
Ili su lijenčine ili jako vrijedni pa brinu i o svom duhu i tijelu...Prijatelji koji
neće nikad iznevjeriti...Vole obitelj...Ali i svoju slobodu, još i više...
Dajte im dovoljno slobode, ostat će uz vas cijeli život i s njim Vam
nikad neće biti dosadno...Temeljiti u svemu što rade...

Blizanci - meni malo čudni, ali prilagodljivi i dobri radnici,
jednostavni i obiteljski ljudi, inteligentni i smireni..
kad drugi pucaju po šavovima oni ostaju bistre glave... Vole sigurnost..
Vole obiteljski život i skrbe za svoju obitelj predano i dosljedno...

Rak- Znak koji moram zaobići u velikom luku :)...nježan,
sklon umjetnosti...lijenčina... Neodlučan.. Sebičan...Šarmantan...
Ima dobru spiku i na nju lovi, dok se ne skuži...
Dobar prijatelj koji nikad neće iznevjeriti... Voli živjeti na visokoj nozi
ali ne od svog rada i truda nego sa onim ko radi i trudi se i za njega i za sebe...
Znaju biti jako lijepog manekenskog izgleda i nije lako odoljeti njihovom
šarmu, ali potrudite se da odolite...bit će vam bolje :)

Lav- muški lav je često lijenčina...ili zna biti hiperaktivan...
Pričalica i hvalisavac, a opet zna biti i šarmantan i dobar sugovornik,
koji se u sve razumije...
Dobar i odan prijatelj,
U poslu zna biti perfekcionist, ali ne rijetko kasni na sastanke...Voli spavati:)

Djevica- muškarac djevica, jako voli sebe, voli slavu, novac,
tuđe žene, ali zna biti dobar i odan prijatelj...Pogotovu ako mu trebaš...
Ne zaboravlje kad mu pomogneš...
Vara ženu, ali ne ostavlja ju...I misle da je to u redu...
Nemaju grižu savjesti...

Vaga- Vage su valjda najšarmantniji i najšašaviji zodijački znak.
..Šarmantne, duhovite, inovativne,
lepršave muške vage su idealni prijatelji...Jako su neodlučni i u poslu ne
mogu se skrasiti na jednom mjestu... Vole izazove i idu uvijek dalje...
Ne vole naređivanje i popovanje...pa teško mogu
raditi ako je šef iznad njih... Dobri prijatelji, pa i za cijeli život...
Znaju brzo mijenjati mišljenja,
pa u poslu nisu baš uvijek pouzdani... Kasne...Šarmom sve nadoknađuju...

Škorpion- U poslu sam se kužila sa škorpionima...Čist račun -
duga ljubav... Sve profesionalno..
Drže se dogovora...Privatno su komplicirani... Nisam ulazila u te njihove sfere..

Jarac-.Tvrdoglav, voli ići zacrtanim putem... Veže se za one koji će
ga slušati i biti u njihovoj sjeni... Ambiciozni i vole biti u centru pozornosti...
A ima opet onih koji su zatvoreni u svoju ljušturu i ne izlaze iz nje...
Jako su sposobni i inteligentni...

Vodenjak - Posebni u svakom pogledu, vizionari, hrabri...
umjetnici...
Mnogi su napravili velike stvari...Pravični, radišni, brinu o svojim bližnjima,
vole raskoš i udoban život...Sami se pobrinu da tako bude...

To je samo ono osnovno što mi je palo na pamet dok sam pisala, ispalo iz rukava,
ima tog još...ali drugom prilikom...ako nekog nešto zanima, reći ću
svoje mišljenje...Ali, samo da znate, ovo je sve za razbibrigu :) Ništa ozbiljno :)

Oznake: razbibriga

23.07.2016. u 17:05 • 23 Komentara • Print • #

ŽIVOT NAŠ SVAGDAŠNJI

E da, povratak u djetinjstvo...Lijepe, bezbrižne, dane..
Mi smo ih i imali...Itekako...
Moja obitelj, srednja građanska klasa...
Mama, nastavnica u školi, tata direktor uspješne firme, ali
skroman i radišan čovjek. Glavni moto mu je bio " Ne želim
ja imati oraha u džepu, hoću kad legnem da mirno spavam".
Danas je ta izreka u izumiranju, reklo bi se...
Možda nekom naivna i smiješna, meni nije ...
Živjelo se skromno, ali u odnosu na život danas, puno
bezbrižnije i normalnije u svakom pogledu...
Mogla sam si priuštiti sve što sam željela, što mi je bilo potrebno,
a bila sam skromna i nisam pretjeravala ni u čemu...
Brat je bio još skromniji... Volio je slušati glazbu...
Džeparac je trošio na ploče, da, tada su bile nosači zvuka-ploče,
ne još kazete ni cd-evi...to je došlo kasnije... Mi smo generacija 40+..
Ono što je bilo osobito prekrasno i o čemu želim ovdje pričati su
te naše igre u dvorištu zgrade gdje smo živjeli...Na drugom katu,
zgrade od tri kata i šest stanova... Svi smo bili kao jedno...
Pomagali se, posuđivali jedni drugima, išli na rođendane, slavili,
plakali i smijali se zajedno...
Igara u dvorištu bilo je na pretek...
"Neka puca, neka pali", bila je malo surovija igra....Držali smo se svi
za loptu i onaj tko je imao kod sebe papirić sa našim imenima ponavljao je
: Neka puca, neka pali....i kad bi prozvao jedno ime, svi drugi bi odmah
bježali, jer taj prozvani, bi gađao i koga bi pogodio, taj ispada iz igre...
Pobjednik je onaj tko je zadnii ostao...
Bila sam dobra u toj igri, imala sam dobre reflekse i teško da su me
mogli pogoditi :)...
Druga igra je bila "graničara"...Tu smo se podijelili na dvije ekipe i
između je bila crta, kao na nogometnom igralištu...gađali smo loptom
jedni druge...pobjednik je opet bio onaj čija ekipa bi u većem broju ostala
i "sredila" igrače protivničke ekipe...
"Fote" su bile najmističnija i najposebnija igra... Kroz tu igru otkrivale su
se prve simpatije... Šaputanjem na uho, riječi koje su se prenosile, od uha do uha,
i na kraju na glas rekle... Njima su se davali nalozi... Na primjer... "Neka taj i taj
držeći se za ruke prošeta oko zgrade"!....
Kad bi se danas tako igralo, valjda bi mislili da nešto nije u redu sa onim tko se
igra.... Vremena su se promijenila, igre u dvorištu koje su trajale
i do kraja četvrtog razreda srednje škole zamijenili su kafići, lupanje po mobitelu,
viberu, whatsappu, facebooku, instagramu, raznim igricama, itd... itd...
Mladost se zaboravila igrati, družiti...uživati u mladosti u pravom smislu riječi..
Nisam staromodna, sve prihvaćam... samo mi žao...jer znam koliko mi je bilo
lijepo...Koliko su to bila prekrasna vremena, jedno normalno, postepeno odrastanje
kroz druženje, priče, prijateljstva, simpatije...Bez stresova i šokova koje je
donijelo vrijeme s kojim je u nepovrat otišlo sve ono što je bilo najljepše, najnevinije,
iskreno i čisto... Nježno, nevino i toplo... Naše djetinjstvo, mladost...
Kažem da se ne bih ni sa kim danas mijenjala za ta vremna, bila su prekrasna
i ljepša nisu mogla biti... Voljela bih da tako mogu misliti i budu mislila moja djeca,
djeca moje djece....Plašim se da neće...Vrijeme bezbrižnih igri i odrastanja,
izgleda da pripada prošlosti i sjećanju onih koji su bili i ostali svjedoci...
Sve je zamijenila surova stvarnost u kojoj moramo biti na sve spremni...
Vrijeme, bezbrižnog, igranja je ostalo daleko iza nas....

Oznake: Život i igra

23.07.2016. u 10:22 • 9 Komentara • Print • #

srijeda, 20.07.2016.

"ŽIVOT JE BRATAC SAČULATAC"

Neki se možda još sjećaju Čkalje, bio je naš balkanski Jerry Lewis.
Smijali smo mu se i stvarno je bio jedan od najsmješnijih likova onog
doba.Poslije Čkalje nije više bilo nikoga na ovim prostorima ko bi ga mogao
naslijediti, zamijeniti....Ali eto...vrijeme je učinilo svoje...malo tko se sjeća više
Čkalje...ali vjerujem da mnogi od 40+ se sigurno sjećaju njegove izreke:
" Život ti je bratac Sačulatac"...
Ja se sjećam.... Koristili smo je kao uzrečicu u svim situacijama u kojima
se nije mogla naći ni jedna rečenica bolja od te njegove...
Bezvremenska je...I danas. kad gledam... odgovara skroz naskroz,
ovom našem vremenu, moglo bi se još reći, da zvuči kao utjeha...
Kud god da kreneš ljudi prose, pružaju ruke i mladi i stari, a i mi kojima
pružaju ruke gotovo da bi isto tako mogli nekima pružati ruke..Ljudi pod ovrhama,
dugovi se gomilaju, neplaćeni računi, a država i ustanove rade pritisak kao
da je sve u najboljem redu i kao da je narod pobjesnio. Ima , a neće da plaća.
Pa udri, kamate na ovrhu, ovrhu na ovrhu...Kaznu za neplaćene račune,
a ne mogu se ni bez kazne platiti. I ima li onda bolje uzrečice od :
"Što ćeš, život ti je bratac Sačulatac"...Nema !...
Zaljubiš se, sretan si ...Voliš...Zvijezde ti pred očima i danju i noću...
Ljubiš, ljubiš, dok glavu na kraju ne izgubiš ...Otrijezniš se kad ti dragi tvoj
kaže da je eto, slučajno bio s drugom, tek tako, ne voli je...
Trenutak slabosti...Ali ništa više, ma baš ništa više...Već se ni ne sjeća tko je to bio..
Ali stvarno, se ne sjeća...Što opet reći, osim :" Život je bratac Sačulatac"...
Ni sanjati više ne možeš, ni vjerovati voljenoj osobi, ništa više ne možeš,
jedino što možeš je utješiti se čarobnim riječima:
"Život ti je prijatelju moj, bratac Sačulatac" ...I pomaže, vjerujte da pomaže...
Ako ne vjerujete...Pokušajte se uvjeriti i ponoviti izreku koji put...
Sigurna sam da se već bolje osjećate... Pomaže, zagrantirano!!!

Oznake: Bratac Sačulatac

20.07.2016. u 22:51 • 8 Komentara • Print • #

utorak, 19.07.2016.

SAMO lJUDI, KAO SVI MI

CVJETNI TRG - ZAGREB 19.07.2016.

Drugačiji ili jednaki ...Kao i svatko među nama...Izbjeglice trebaju imati
dom kao i svi mi...Oni su ljudi...isto kao ja, ti...svi mi..
Svatko ima pravo na život dostojan čovjeka : slobodu, ljudsko
dostojanstvo, vladavinu prava i solidarnost.

Na panou su potpisi ovih ljudi :

fotograf : Dag Podnar
Ivana Podnar
Emina Bužinkić

Oznake: Isti kao mi

19.07.2016. u 18:22 • 7 Komentara • Print • #

subota, 16.07.2016.

ZAŠTO PIŠEM BLOG....

Mnogi su o tome pisali, dali svoja mišljenja, pa evo, i ja imam
potrebu reći svoje.
Krenula sam 2006 godine, jedno vrijeme bila jako aktivna,
pa onda manje i onda kada su mnogi moji blogoprijatelji otišli,
nestali bez traga, otišla sam i ja...Bez najave. Znala sam da
ću se jednom, opet, vratiti...Nisam se htjela, posebno, pozdravljati
i opraštati...
Pauze ne pisanja, znale su trajati i po godinu, dvije...
Vrijeme dok nisam pisala, bilo je neko ludo vrijeme, vrijeme u kojem
nisam nalazila vremena za sebe...Trčala sam za poslom, kojeg je bilo
sve manje u mojoj struci i tražila rješenja za dalje...Blog je tada mirovao...
Ponekad bi se javila nekom dragom blogoprijatelju i to je bilo to...
Jedna blogerica je nedavno napisala da odlazi s bloga, između ostalog,
zbog toga što je previše osobnog napisala, pa ne bi bilo dobro da to
saznaju, oni koji ne bi trebali, jer joj može štetiti poslu i karijeri...
Nikad nisam o blogu tako razmišljala, dapače, tu sam dolazila da otvorim
dušu...Pisala sam i kad sam bila jako sretna...I onda kad mi se činilo da
sam jako nesretna...Tužna...Dijelila sam sa svojim blogoprijateljima taj
unutrašnji svoj svijet, bez ikakvog kalkuliranja. Možda se nekom to čini, naivno.
i djetinjasto...Ali, tako je...
Mislim da privatno i jesam takva... U poslu sam žena, zmaj, nema što ne mogu
i što ne znam. U svojoj struci dostigla sam maksimum u svemu...
Privatno, ostala na razini djevojčice, preosjetljiva, empatična i blago rečeno,
malo i naivna... Mješavina umjetničke, romantične dušice, privatno i jake i čvrste,
poslovne žene. Spojilo se u meni, na izgled, nespojivo...I sa tim živjeti moram..
Kažem, radim na sebi, ali nije lako...Zato i ne razumijem kad neko kaže:
"Takav sam, kakav sam"!!!...
Ne mislim da sam narcisoidna, zato što pišem blog,
jer sam se u životu dokazala i pokazala, na svim životnim poljima,
ostvarila, uglavnom, sve što sam željela, do sada...Materijalno nije bila moja
zvijezda vodilja, nikada...
Iskreno, ispunjava me ta spoznaja kad napravim nešto dobro, da sam učinila
dobru i korisnu stvar. Nikad nisam očekivala da me se hvali za nešto što sam,
uradila, dobro...
To me iznutra punilo, duša mi je od te spoznaje rasla...Jedan dobar prijatelj,
građevinar, mormonski svećenik,davno mi je rekao:"
Što budeš uspješnija, imala više rezultata iza sebe, to će ti ljudi više
podmetati, pa i više prigovarati, neka tvoj rad i uspjeh bude hrana tebi, neka te jača
i daje snagu da sve loše možeš izdržati", tako je govorio i to je bila istina koju sam
i usvojila...
Blog sam pisala iz potrebe da pišem, nikad nisam očekivala ni mislila da će to netko
vrednovati na način da budem blog dana, tjedna, vijest s bloga, cool blog i slično...
Kao što u životu nisam radila i usavršavala se u poslu da bi me netko hvalio,
nego da budem zadovoljna sobom i budem dobra u svom poslu, tako ni pišući blog
nisam bila opterećena time tko će to čitati, koliko ljudi i kakvi će komentari biti.
Išla sam srcem i drago mi je bilo da su mnogi moji blogoprijatelji svojim komentarima
pokazali da su razumjeli, ono što sam željela...
Njihov komentar i savjet, bili su dragocijeni uvijek...
Razmjenu mišljenja i komunikaciju, jednostavnu, a opet nekad duboku...
Prepoznaju se slične duše, jako, brzo...To prepoznavanje je prekrasno...
Ostaje u sjećanju dugo...Nekad je, melem za dušu, tako potreban...
Nikad se nisam sramila onog što sam pisala, pa makar se i znalo tko piše, ne bih
se sramila, jer to sam ja, sa manama i vrlinama, a imam i jednih i drugih...
Običan sam "čovjek" , koji hodi malen ispod zvijezda...
Prekrasnih tu ima blogera, njihovih članaka, pjesama...Mnogi su objavili knjige i
divim se njihovoj poeziji, pisanju u svim književnim oblicima...
Ja sam tehničke struke, mi građevinci smo, dosta "hendikepirani" što se tiče
literarnog izražavanja, mama mi je lijepo pisala, pa sam malo, valjda, od nje
naslijedila, nešto, makar nešto malo sretan

...
Inače pišem i pri kraju sam s pisanjem stručne knjige... Tu sam bolja sretan

...

Zaključak : Na blogu pišem bez opterećenja, zbog potrebe i želje da se izrazim
na način na koji to blog dopušta, pisanom riječju...u trenucima kad mi je potrebno
osloboditi te bujice koje naviru iz mene i podijeliti osjećaje sa sličnim ili čak i
različitim, ali dobronamjernim i dragim ljudima...

Oznake: Nenormalno normalna žena :)

16.07.2016. u 18:32 • 24 Komentara • Print • #

petak, 15.07.2016.

Kakav sam, takav sam

Puno puta ta izjava me naljuti...
Obicno ju daju muškarci kad su zbog nečeg prozvani od svoje ljepše polovice...Ali nisu ni žene operirane od nje...Dakle, što ta izjava uistinu znači ?!?!
Znači li "Možeš ti pričati što god hoćeš, tamburati po tamburi, ali ja se neću mijenjati", jer " Takav sam, kakav sam"...Nekad mi je ta izjava jako iritantna, pogotovu kad dolazi od nekog tko ti je jako drag, oko koga si se itekako trudio, udovoljavo mu i ako to i nije tebi svojstveno, ali eto, stalo ti...Želio si da sve bude najbolje, od srca si to radio...I onda kao hladan tuš dođe ta " Kakav sam, takav sam" (može i u suprotnom smjeru)...bez i malo želje i volje za promjenom...za uzajamnom promjenom da bi veza i život u njoj bio ljepši i bolji...Obično to izjavljuju oni koji su voljeni i gotovo sigurni da će osoba koja voli popustiti i prihvatiti njihov " nestašluk" pod izlikom " Takav sam, kakav sam" ...Jer on je savršen i takav kakav jest i ti ga voliš i što bi se, kojeg vraga, u bilo čemu mijenjao....Bezveze...Nema potrebe...I ovako mu je dobro, predobro.... Što god napravi, ima taj " Takav sam, kakav sam" i to je to...
A na kraju postoji i izjava, " da se netko ne može promijeniti"...Ne vjerujem u to...Ne vjerujem u nemogućnost promjene, nego u odustajanje i prepuštanje, nedovoljno željenje...Svi mi trebali bi raditi na sebi...to je proces koji traje cijeli život...pa svjesna smo bića...Ako ništa drugo ?!
Nije mi jasno, kako netko u nekim godinama, može tvrditi da on više ne može da se mijenja, da je prekasno za to i slične bedastoće... Nisam neko savršenstvo, bez mane, ali cijeli život sam nastojala raditi na sebi, biti bolji čovjek, razumjeti ljude oko sebe, pogotovu one najbliže i najdraže...

Iskreno, ako i nisam razumjela, nastojala sam prihvatiti, ne osuđivati, pa i onda kad to stvarno nije ni imalo smisla...Uvijek mi je na kraju svakog bilo žao, jednostavno ne mogu biti zločesta prema ljudima koji su mi bliski i dragi i kad iznevjere to prijateljstvo i kad me razočaraju...Naprave nešto što je dno dna....

Ja opet za svakog nađem neko opravdanje, ne nastavim se družiti ali ne osuđujem i brišem, brišem sve loše...

Ali reći "Takav sam, kakav sam" to ne mogu razumjeti...I ne vrijedi ni objašnjavati jer slijedi ona," Takav je bio moj ovaj, moj onaj...eto, ja sam isto takav"...

Molim Vas Vi "Takvi ste, kakvi ste" i "Kakvi ste, takvi ste", malo razmišljajte o tim izjavama i budite najbolji što možete biti, nitko ne traži od Vas savršenstvo i da budete

netko drugi, to stvarno ni ne možete, ali budite najbolji Vi....Budimo najbolji svi Mi ....Pokažimo, da to možemo...Jer sve možemo, ako to želimo... Sve!

Oznake: Možemo, ako želimo...

15.07.2016. u 19:35 • 24 Komentara • Print • #

srijeda, 13.07.2016.

Rapsodija o sreći

Uvijek za sreću ima nade, i kad nam se čini, da ju nam, netko, krade. Sreća je vrijedna sveg bola, tuge i jada i svakog, drugog,truda i rada… Nekad je dovoljan zračak, mali, da sreću rasplamsa i upali.. Nekad osmijeh, iskren samo, dovoljan je , da sreću nekome damo… Uvijek je sreća oko nas i na sve strane, samo nekad u naše oko i srce neprepoznata i neotkrivena stane… Ima i onih koji sreću neprestano traže i misle da im je nedostižna, život cijeli… A na kraju se ustanovi, da je nisu imali, jer ju nisu ni htjeli… Osjetljiva je i sujetna ta sreća naša, ukoliko ju ne prepoznamo, na vrijeme, nestane, jer joj se prelije od nas, puna, čaša---
Oj, živote, što si kompliciran tako, kad bih željeli, zašto te ne možemo živjeti lako!!… Bezbrižno i lako, kako bi tada sretan bio svatko!! A mi ljudi, dušu dali za komplicirati stvar, pa se muči i mlad i onaj, već, star… Gdje je nestalo, sve ono veselje koje smo rođenjem dobili i sreća što smo se, upravo takvi, kakvi jesmo, rodili…
Želim taj čarobni štapić i hoću popraviti stvar, svakom čovjeku sreću, dati na dar… Sretan čovjek, samo sreću oko sebe širi…. a sreća kad raste i kad se rasplamsa, sve loše ona odtalasa i odbije, sunce uz sreću ljepše i nježnije grije…
Ljubav i sreća pod ruku zajedno idu i dok ružu, crvenu, gledaš na kamenom zidu, tad znaš, da je sreća tu i svakom čovjeku želiš da ju istu takvu daš, da život provede lijepo, kao u najljepšem snu…

Oznake: Čarobni štapić

13.07.2016. u 20:25 • 11 Komentara • Print • #

nedjelja, 10.07.2016.

Ljudi bez duše

Znam ga dobro. Kad je došao, bio je jadan i malen...
Morao se okružiti onima koji su mu se činili većim, moćnijim,
značajnijim u to vrijeme...Sa njima bi mogao biti netko i nešto...
Nije imao dovoljno samopouzdanja, hrabrosti, da ide sam ...
I ako je bio hrabar, na neki način...
Imao je snove. Jake, ambiciozne, snove...Lude, snove, rekli bi neki...
Vjerovao je u njih. Natjerao i mnoge druge oko sebe da u njih
vjeruju...Snagu je crpio od tih drugih...
Kako je vrijeme prolazilo, rastao je...U svojim očima najviše...
Nekada mu se moglo i reći nešto suprotno od onog što misli,
s vremenom ništa...Svatko tko je drugačije mislio, bio je neprijatelj...
Tako sam otišla...Ostavila priču kojoj nakon mnogo godina nisam
više pripadala...Otišla u slobodu koju sam sama kreirala...
Napustila sigurno, za neke dobro...za mene zlatni kavez, iz kojeg
vremenom ne bih znala ni izići...Nisam to željela...
Moje biće klicalo je slobodi i raslo odvojeno od takvog svijeta,
na način koji mu je odgovaralo...Na neki drugi, promišljeniji,
ljudskiji, način neopterećen materijalnim, do bola...
I bilo je dobro, pa je bilo loše, pa opet bolje...
Uvijek se išlo naprijed, bez obzira na sve...Pune duše...
Snaga se crpila iz duha koji je bio čvrst i još uvijek zdrav...
Nakon dužeg vremena putevi nam se sreli, ponovo...
Krenulo je opet nešto što smo trebali napraviti zajedno...
Uvijek me ponese projekt, ta ljubav prema poslu koji volim,
neopterećena ničim...
Vjerovala sam, sad ima sve...dostigao je vrhunce koje je htio
dostići, barem u materijalnom pogledu... Bit će mirniji..
Sigurno su godine i iskustvo učinile svoje...
Uvijek sam željela vjerovati, da je sve bolje nego što izgleda..
I naravno, pogriješila sam...
Postao je monstrum, koji je ugnjetavao sve oko sebe i pod sobom..
Crpio je svoju snagu iz pozitivnih ljudi, pretvarajući ih u zombije..
Upravo je nevjerojatno, kako se ljudi prepuštaju tome...
Kako ih ima u šaci... Kako im je materijalno važnije od sebe...
Postao je gladna zvijer kojoj nitko ne može udovoljiti...
Zvijer koja funkcionira i opstoji držeći druge u pokornosti i strahu...
I ako sam ga dobro poznavala...nisam vjerovala da se mijenjao,
samo na gore...Kad je pričao bilo je ja ja ja ja ...I opet ja...
A šale i vicevi su bili isti kao i prije deset godina....
Bilo mi ga žao u konačnici...Iza njega će ostati bogatstvo...
A njega ni po čemu dobrom nitko pamtiti neće...
A da bude zlo i veće, taj čovjek u životu nije nikad imao osobne
sreće...Njegova jedina sreća bio je novac koji neće moći
ponijeti sa sobom u grob, koji mu je svakim danom sve bliže...
I u čemu je onda poanta...Kad nema duše...Kao da te ni bilo nije...

Oznake: Bogati siromah

10.07.2016. u 22:43 • 15 Komentara • Print • #

subota, 09.07.2016.

Čehov nije u pravu

Probudio si usnulu djevojčicu…Sad stoji u kutu….Nepomična….
Ne tako davno je pročitala:
„Pustite srcu na volju, bar jedanput u životu. Zaljubite se do ušiju u nekog Vilenjaka i bućnite glavačke u vrtlog da svi zinemo od čuda“ Anton Pavlović Čehov…
Upravo to se dogodilo… Sanjala je ona svog Vilenjaka…Čekala ga godinama…Strpljivo… Vjerovala da postoji , i ako nije znala da će se stvarno i pojaviti… I biti, u ovom životu… Pojavio se, dan nakon što je pročitala ovu izreku od Čehova…
Pokucao na vrata i rekao …nije ništa trebao reći..sve se znalo, vidjelo… Osjetilo…
Bez puno riječi…
Nije vjerovala, mislila je da sanja …Činilo se, ipak, da je san stvarnost… Živjela život, san…Bio je lijep poput božanstva… Prekrasan u svemu…Vilenjački, nestvaran…. Život je dobio ime Vilenjak…Ništa i nitko drugi nije postojao… Živjela je, radila, disala za svog Vilenjaka…Nitko i ništa drugo joj nije trebalo…Razmjenjivale su se pažnje, nježnosti…sve samo najljepše, nevino, slatko, puno duha…sve tako nestvarno da bi bilo istina, a bilo je istina… Prepreke i ako ih je bilo, nisu postojale…Oni su bili jači od svih prepreka, od svega….Snaga im je i bila u toj sinergiji… Srodnosti duša…Tako je izgledalo i tako je bilo… I zašto, takve prelijepe priče, moraju završiti kao i one nelijepe priče… Zašto se čovjek umori od dobrog i lijepog, poželi loše…Poželi ono što će ga na kraju „uništiti“….A ti to znaš i ne možeš ništa…Ne vrijedi… Ne možeš ni likovati na kraju i reći „ Pa sve sam to znala“…Kad si toliko volio, želio dobro i radio dobro, da ne možeš dalje ne voljeti…Ne razumjeti… I ne znam gdje se više crpi ta snaga koja sve to preživjeti mora…A mora… Jer druge nema… A Čehov, Čehov, nije u pravu …

Oznake: U kutu

09.07.2016. u 22:34 • 9 Komentara • Print • #

Kad bi samo znao...

Kad bi znao što u mojoj glavi se zbiva. A glava, uopće, nije ni za što kriva.. Kad bi samo znao koliko u nju pitanja stane… Kad bi ih mogao vidjeti, tako, sa strane… Ne znam bi li ti bilo milo ili bi ti još i teže bilo…Ta pitanja silna, što se gomilaju i slažu, a odgovora nema, ne znaju ni da lažu…Bi li ostao i dalje tu …Ili bi nestao u vidu magle… Nalazeći, za nestanak, razloge nagle…Ne znam što bi uopće pametno bilo…Moje drago, moje predivno, milo…Da li da te u kutak neki daleki zauvijek skrijem…Zaboravim i tako jadna, nad životom svojim, skute svijem…Ili i dalje, po svom, da „brijem“…Onu malu, osjetljivu, nježnu, u kutu da ostavim, da nijemi svjedok bude vremenu, nekom, dalekom, a ja da osmijeh na lice nabacim i tugu s leđa odbacim…Da li bi to prepoznati mogao tada…da u meni je ostala samo slaba nada… Vremena, prošla..naša, kojih je očito već puna nekome čaša…I vratiti se ne mogu više…Što se dogodilo, ne mogu isprati ni snjegovi ni kiše… Samo ljubav, što treperi ta, kao zvijezda padalica, a ne pada i ne vidiš joj lica…Samo ljubav traje, jer je naučila više i samo da daje…I samo zbog toga još sve je, sve na svom mjestu, posloženo, kao prometni znaci uz cestu…A opet…Ništa isto nije… Koliko je nade u početku bilo, koliko snova, djetinjih, slatkih…obećanja i priča nevinih i slatkih… Zar sve tako lako može se, ničim izazvano, pretvoriti u prah…i lako, bešumno, otići u zrak… Ostavljajući za saobom gorak i velikog upitnika znak…Zašto…

09.07.2016. u 19:48 • 6 Komentara • Print • #

petak, 08.07.2016.

SLAVA RAŠKAJ.....NADARENOST - PROKLETSTVO ILI...ŠTO...

„Da bi karakter neke osobe pokazao svoje zaista osobine , potrebno je imati sreću da se njezino djelovanje promatra godine i godine. Ako je to djelovanje lišeno svake sebičnosti , ako joj je ideja vodilja neprispodobivo plemenita, ako je posve pouzdano da nigdje nije tražila za sebe nikakve nagrade, i ako je još k tome ostavila vidljive tragove za sobom, onda je nedvojbeno riječ o nezaboravnu karakteru“…
Nedvojbeno je da je takav karakter i osobnost imala slikarica Slava Raškaj, iznimna žena…slikarica koja je „otkrivena“ puno godina nakon svoje prerane smrti…
Piše dalje: Dok je Vlaho Bukovac , slikao bogatu zagrebačku klijentelu s lepezama od paunovog perja i pun odlikovanja šetao zagrebačkim salonima, mala Slava Raškaj klečala je u snijegu i slikala. Slikala je klečeći u snijegu dok joj se ruke ne bi potpuno zaledile , a boja na kistu počela smrzavati, satima je sjedila slikajući krajobraz uz potok, slikala omiljeni ozaljski pejzaž, livade, prirodu, ozaljske dvorce.. Riječ je o neposrednom slikanju , slikanju onog što se vidi i što se osjeća, slikanje onog u što se vjeruje, slikanje svjetlom, ali nadasve srcem…A bila je gluhonijema…
Njeni tulipanI, ljiljani, lopoči...su tako nestvarno stvarni...prekrasni...

Njeno stvaranje trajalo je nepunih pet godina, a ostalo zapisano u povijesti hrvatske likovnosti ….
O Slavi Raškaj je puno pisano, snimljen je i film, ali ono što se neprestano pitam, na što me je i podsjetila njena životna priča, i ne mogu se pomiriti sa tom spoznajom… zbog čega pišem ovo, je ta nepravda koja se kroz povijest događa posebnim, nadarenim ljudima, umjetnicima, uključujem tu pisce, pjesnike, slikare…koji svoj talent, ljubav, umjetnosti u sebi, nose kao teret i breme zbog kojeg im je u životu toliko, puno, teže nego nama, običnim smrtnicima, a ne bi trebalo i ne bi smjelo biti tako i onda pod silinom svog talenta i neshvaćenosti, razbole se i umru mladi… I naravno, tek poslije smrti, postanu slavni…Samo rijetki, oni koji imaju uz talent i menadžerske sposobnosti, dakle oni manje emotivni, suptilni i senzibilni… oni opstaju i traju…
Slava Raškaj je voljela slikati, slikala je dušom i srcem i pored hendikepa, gluhonijemosti , koji je u to doba bio veći hendikep nego što bi to bilo danas, uspjela je ostati zapisana u povijesti…Njen dar i ljubav ju je držala na životu i pomagala joj da opstane i sama sa sobom živi u ravnoteži jedno vrijeme, ali sve to, očito, nije bilo dovoljno… Ljubav je ta kojom se punimo i koja nam omogućava da živimo, dišemo, opstojimo u ovom ponekad surovom i nemilosrdnom životu…. Nepravde, neuvažavanje, nepriznavanje, ponižavanje s kojima se najčešće susreću u životu, ti posebni ljudi, utječu na njih i njihovu psihu… Teško je sve osjećati , vidjeti, a opet uspjeti se izboriti za unutrašnju snagu, onima koji su tako suptilni, koji na svakoj latici cvijeta vide sve nijanse boja, žilice i pore i još ih takve znaju prenijeti na slikarsko platno…a oko njih su oni koji gaze cvijeće, ne primjećujući ga...
Suosjećam sa tim divnim dušama i divim im se…moj posao je tako realan, čvrsto me drži na zemlji, radim ga najbolje što mogu i volim ga raditi, pored velikog iskustva i znanja, dokazujem se na svakom poslu iznova….naučila sam da tako mora biti, da život ne mazi, nepravda se događa, kad to najmanje i od koga to najmanje očekujemo… Sve se izdržati mora jer život je borba, ako hoćemo nešto dobro napraviti, moramo biti ustrajni i vjerovati u sebe i sve izdržati…
To je ono što većina posebno nadarenih ljudi ne mogu prihvatiti, tu snagu većina njih nije mogla u sebi naći i dalje nastaviti živjeti i stvarati… Zbog toga mi je uvijek i iznova žao…
Zašto je uglavnom iznimna nadarenost u konačnici prokletstvo… A tek poslije smrti ostvarenje, da li je moguće tu nepravdu ispraviti....Ikad…

Oznake: Slikarica

08.07.2016. u 21:14 • 8 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	srpanj, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31