Marketing
Jožin džip
Ovo pišem, ne iz neke samohvale zbog učinjenog dobrog djela,
jer to što sam učinila je zanemarivo malo, a
nisam ni taj tip, lav u horoskopu, jesam, ali ne "FreshCaYg-ov lav" ...
Empatija je ono s čim sam se rodila i bez čega ne bih bila ja...
Pišem, da podsjetim na druge svjetove, kojih nismo svjesni
dok radimo probleme od sitnica, dok se prepiremo oko gluposti,
ti drugi svjetovi oko nas žive svojim životom, teškim i okrutnim...
a mi, puno puta i često nismo svjesni...A možemo napraviti čuda,
uz malo truda, volje i ljubavi...........
Došao je do mene, kad sam ulazila u bolnicu i onako
dječje, razdragano, povikao " Teta, hoćeš mi kupiti autić?"..
Reagirala sam spontano, volim svu djecu ovog svijeta...
" Hoću dušo, kupit ću ti autić !", odgovorila sam brzo i nasmijala se.
Njegovom veselju nije bilo kraja. Okrenuo se svojoj grupici koja je
sjedila na klupama ispred bolnice, brižno čuvana od medicinskog,
tehničkog, osoblja, mahao rukicama i razdragano vikao " Kupit
će mi autić!" Kupit će mi autić!"...da bi se u jednom trenutku
okrenuo i značajno dodao " Teta, nemoj zaboraviti!"
"Neću, zlato, neću zaboraviti", brzo sam dodala...
Kako da zaboravim, kako bi mogla zaboraviti...
Pitala sam medicinskog tehničara kakav autić da kupim, a on
je rekao da kupim bilo kakav jer, kaže, Joža obožava autiće...
Joža je bio dječak od svojih petnaestak godina, krupan,
sa sjetnim izrazom lica dok se ne nasmije...Onda je bio
pravo veliko, veselo, dijete.. Dijagnozu ne znam, ali rekli su
mi da ga povremeno dovode u bolnicu na odjel psihijatrije,
i onda opet puste doma...Činjenica je da je zaostao u razvoju,
ali je predivno, osjećajno i milo dijete...
Zašto se takve teške stvari događaju djeci? Uvijek se postavlja
to pitanje i odgovora nema...
Dakle, prva stvar, ujutro, kad sam se probudila i pošla na
posao je bila, kupiti autić!
Bila je jedna mala trgovina kod tramvajske stanice i
čim sam došla u nju tražila sam pogledom autiće...
Jedan crni džip mi se odmah dopao i pomislila sam da
bi se svakako dopao i Joži. Kupila sam baš taj džip...
Kako je moj posao gradilište i moram biti prisutna kod
svih betonaža, to sam najranije u trinaest sati mogla otići
do Jože...Popela sam se na drugi kat gdje je bio njegov odjel i
pozvonila na vrata...Otvorila je mršava, mlađa sestra i rekla
mi da Joža spava i spavat će do pola četiri...
Nisam htjela ostaviti autić, htjela sam ga osobno predati..
Vratila sam se u četiri, Joža je bio budan i kad sam se
pojavila na vratima dočekao me je u grupici djece...
Na licu mu je, prvo, bila nevjerica, a onda kad sam mu
pružila autić i rekla:" Vidiš Joža, nisam zaboravila", uzeo
je autić, okrenuo se dečku do sebe i značajno uzviknuo
" Jesam li ti rekao!" Jesam li ti rekao!...
Sretan je odskakutao u svoju sobu...
Bila sam i ja sretna što sam uspjela makar za kratko
jednom nevinom, dragom, mladom biću dati osmjeh
na lice i radost, koju je tako znao pokazati...
Tako malo je potrebno da se doživi nešto veliko...
To zaboravljamo...U trci za materijalnim, gubimo dušu...
A duša je sve...Izvor svega dobrog je u duši...
Zavirimo u svoje duše i otkrijmo to dobro....
Samo tako, svijet boljim možemo napraviti...
Post je objavljen 30.07.2016. u 21:55 sati.