E da, povratak u djetinjstvo...Lijepe, bezbrižne, dane..
Mi smo ih i imali...Itekako...
Moja obitelj, srednja građanska klasa...
Mama, nastavnica u školi, tata direktor uspješne firme, ali
skroman i radišan čovjek. Glavni moto mu je bio " Ne želim
ja imati oraha u džepu, hoću kad legnem da mirno spavam".
Danas je ta izreka u izumiranju, reklo bi se...
Možda nekom naivna i smiješna, meni nije ...
Živjelo se skromno, ali u odnosu na život danas, puno
bezbrižnije i normalnije u svakom pogledu...
Mogla sam si priuštiti sve što sam željela, što mi je bilo potrebno,
a bila sam skromna i nisam pretjeravala ni u čemu...
Brat je bio još skromniji... Volio je slušati glazbu...
Džeparac je trošio na ploče, da, tada su bile nosači zvuka-ploče,
ne još kazete ni cd-evi...to je došlo kasnije... Mi smo generacija 40+..
Ono što je bilo osobito prekrasno i o čemu želim ovdje pričati su
te naše igre u dvorištu zgrade gdje smo živjeli...Na drugom katu,
zgrade od tri kata i šest stanova... Svi smo bili kao jedno...
Pomagali se, posuđivali jedni drugima, išli na rođendane, slavili,
plakali i smijali se zajedno...
Igara u dvorištu bilo je na pretek...
"Neka puca, neka pali", bila je malo surovija igra....Držali smo se svi
za loptu i onaj tko je imao kod sebe papirić sa našim imenima ponavljao je
: Neka puca, neka pali....i kad bi prozvao jedno ime, svi drugi bi odmah
bježali, jer taj prozvani, bi gađao i koga bi pogodio, taj ispada iz igre...
Pobjednik je onaj tko je zadnii ostao...
Bila sam dobra u toj igri, imala sam dobre reflekse i teško da su me
mogli pogoditi :)...
Druga igra je bila "graničara"...Tu smo se podijelili na dvije ekipe i
između je bila crta, kao na nogometnom igralištu...gađali smo loptom
jedni druge...pobjednik je opet bio onaj čija ekipa bi u većem broju ostala
i "sredila" igrače protivničke ekipe...
"Fote" su bile najmističnija i najposebnija igra... Kroz tu igru otkrivale su
se prve simpatije... Šaputanjem na uho, riječi koje su se prenosile, od uha do uha,
i na kraju na glas rekle... Njima su se davali nalozi... Na primjer... "Neka taj i taj
držeći se za ruke prošeta oko zgrade"!....
Kad bi se danas tako igralo, valjda bi mislili da nešto nije u redu sa onim tko se
igra.... Vremena su se promijenila, igre u dvorištu koje su trajale
i do kraja četvrtog razreda srednje škole zamijenili su kafići, lupanje po mobitelu,
viberu, whatsappu, facebooku, instagramu, raznim igricama, itd... itd...
Mladost se zaboravila igrati, družiti...uživati u mladosti u pravom smislu riječi..
Nisam staromodna, sve prihvaćam... samo mi žao...jer znam koliko mi je bilo
lijepo...Koliko su to bila prekrasna vremena, jedno normalno, postepeno odrastanje
kroz druženje, priče, prijateljstva, simpatije...Bez stresova i šokova koje je
donijelo vrijeme s kojim je u nepovrat otišlo sve ono što je bilo najljepše, najnevinije,
iskreno i čisto... Nježno, nevino i toplo... Naše djetinjstvo, mladost...
Kažem da se ne bih ni sa kim danas mijenjala za ta vremna, bila su prekrasna
i ljepša nisu mogla biti... Voljela bih da tako mogu misliti i budu mislila moja djeca,
djeca moje djece....Plašim se da neće...Vrijeme bezbrižnih igri i odrastanja,
izgleda da pripada prošlosti i sjećanju onih koji su bili i ostali svjedoci...
Sve je zamijenila surova stvarnost u kojoj moramo biti na sve spremni...
Vrijeme, bezbrižnog, igranja je ostalo daleko iza nas....
Post je objavljen 23.07.2016. u 10:22 sati.