Marketing
Kad bi samo znao...
Kad bi znao što u mojoj glavi se zbiva. A glava, uopće, nije ni za što kriva.. Kad bi samo znao koliko u nju pitanja stane… Kad bi ih mogao vidjeti, tako, sa strane… Ne znam bi li ti bilo milo ili bi ti još i teže bilo…Ta pitanja silna, što se gomilaju i slažu, a odgovora nema, ne znaju ni da lažu…Bi li ostao i dalje tu …Ili bi nestao u vidu magle… Nalazeći, za nestanak, razloge nagle…Ne znam što bi uopće pametno bilo…Moje drago, moje predivno, milo…Da li da te u kutak neki daleki zauvijek skrijem…Zaboravim i tako jadna, nad životom svojim, skute svijem…Ili i dalje, po svom, da „brijem“…Onu malu, osjetljivu, nježnu, u kutu da ostavim, da nijemi svjedok bude vremenu, nekom, dalekom, a ja da osmijeh na lice nabacim i tugu s leđa odbacim…Da li bi to prepoznati mogao tada…da u meni je ostala samo slaba nada… Vremena, prošla..naša, kojih je očito već puna nekome čaša…I vratiti se ne mogu više…Što se dogodilo, ne mogu isprati ni snjegovi ni kiše… Samo ljubav, što treperi ta, kao zvijezda padalica, a ne pada i ne vidiš joj lica…Samo ljubav traje, jer je naučila više i samo da daje…I samo zbog toga još sve je, sve na svom mjestu, posloženo, kao prometni znaci uz cestu…A opet…Ništa isto nije… Koliko je nade u početku bilo, koliko snova, djetinjih, slatkih…obećanja i priča nevinih i slatkih… Zar sve tako lako može se, ničim izazvano, pretvoriti u prah…i lako, bešumno, otići u zrak… Ostavljajući za saobom gorak i velikog upitnika znak…Zašto…
Post je objavljen 09.07.2016. u 19:48 sati.