Znam ga dobro. Kad je došao, bio je jadan i malen...
Morao se okružiti onima koji su mu se činili većim, moćnijim,
značajnijim u to vrijeme...Sa njima bi mogao biti netko i nešto...
Nije imao dovoljno samopouzdanja, hrabrosti, da ide sam ...
I ako je bio hrabar, na neki način...
Imao je snove. Jake, ambiciozne, snove...Lude, snove, rekli bi neki...
Vjerovao je u njih. Natjerao i mnoge druge oko sebe da u njih
vjeruju...Snagu je crpio od tih drugih...
Kako je vrijeme prolazilo, rastao je...U svojim očima najviše...
Nekada mu se moglo i reći nešto suprotno od onog što misli,
s vremenom ništa...Svatko tko je drugačije mislio, bio je neprijatelj...
Tako sam otišla...Ostavila priču kojoj nakon mnogo godina nisam
više pripadala...Otišla u slobodu koju sam sama kreirala...
Napustila sigurno, za neke dobro...za mene zlatni kavez, iz kojeg
vremenom ne bih znala ni izići...Nisam to željela...
Moje biće klicalo je slobodi i raslo odvojeno od takvog svijeta,
na način koji mu je odgovaralo...Na neki drugi, promišljeniji,
ljudskiji, način neopterećen materijalnim, do bola...
I bilo je dobro, pa je bilo loše, pa opet bolje...
Uvijek se išlo naprijed, bez obzira na sve...Pune duše...
Snaga se crpila iz duha koji je bio čvrst i još uvijek zdrav...
Nakon dužeg vremena putevi nam se sreli, ponovo...
Krenulo je opet nešto što smo trebali napraviti zajedno...
Uvijek me ponese projekt, ta ljubav prema poslu koji volim,
neopterećena ničim...
Vjerovala sam, sad ima sve...dostigao je vrhunce koje je htio
dostići, barem u materijalnom pogledu... Bit će mirniji..
Sigurno su godine i iskustvo učinile svoje...
Uvijek sam željela vjerovati, da je sve bolje nego što izgleda..
I naravno, pogriješila sam...
Postao je monstrum, koji je ugnjetavao sve oko sebe i pod sobom..
Crpio je svoju snagu iz pozitivnih ljudi, pretvarajući ih u zombije..
Upravo je nevjerojatno, kako se ljudi prepuštaju tome...
Kako ih ima u šaci... Kako im je materijalno važnije od sebe...
Postao je gladna zvijer kojoj nitko ne može udovoljiti...
Zvijer koja funkcionira i opstoji držeći druge u pokornosti i strahu...
I ako sam ga dobro poznavala...nisam vjerovala da se mijenjao,
samo na gore...Kad je pričao bilo je ja ja ja ja ...I opet ja...
A šale i vicevi su bili isti kao i prije deset godina....
Bilo mi ga žao u konačnici...Iza njega će ostati bogatstvo...
A njega ni po čemu dobrom nitko pamtiti neće...
A da bude zlo i veće, taj čovjek u životu nije nikad imao osobne
sreće...Njegova jedina sreća bio je novac koji neće moći
ponijeti sa sobom u grob, koji mu je svakim danom sve bliže...
I u čemu je onda poanta...Kad nema duše...Kao da te ni bilo nije...
Post je objavljen 10.07.2016. u 22:43 sati.