Marketing
SLAVA RAŠKAJ.....NADARENOST - PROKLETSTVO ILI...ŠTO...
„Da bi karakter neke osobe pokazao svoje zaista osobine , potrebno je imati sreću da se njezino djelovanje promatra godine i godine. Ako je to djelovanje lišeno svake sebičnosti , ako joj je ideja vodilja neprispodobivo plemenita, ako je posve pouzdano da nigdje nije tražila za sebe nikakve nagrade, i ako je još k tome ostavila vidljive tragove za sobom, onda je nedvojbeno riječ o nezaboravnu karakteru“…
Nedvojbeno je da je takav karakter i osobnost imala slikarica Slava Raškaj, iznimna žena…slikarica koja je „otkrivena“ puno godina nakon svoje prerane smrti…
Piše dalje: Dok je Vlaho Bukovac , slikao bogatu zagrebačku klijentelu s lepezama od paunovog perja i pun odlikovanja šetao zagrebačkim salonima, mala Slava Raškaj klečala je u snijegu i slikala. Slikala je klečeći u snijegu dok joj se ruke ne bi potpuno zaledile , a boja na kistu počela smrzavati, satima je sjedila slikajući krajobraz uz potok, slikala omiljeni ozaljski pejzaž, livade, prirodu, ozaljske dvorce.. Riječ je o neposrednom slikanju , slikanju onog što se vidi i što se osjeća, slikanje onog u što se vjeruje, slikanje svjetlom, ali nadasve srcem…A bila je gluhonijema…
Njeni tulipanI, ljiljani, lopoči...su tako nestvarno stvarni...prekrasni...
Njeno stvaranje trajalo je nepunih pet godina, a ostalo zapisano u povijesti hrvatske likovnosti ….
O Slavi Raškaj je puno pisano, snimljen je i film, ali ono što se neprestano pitam, na što me je i podsjetila njena životna priča, i ne mogu se pomiriti sa tom spoznajom… zbog čega pišem ovo, je ta nepravda koja se kroz povijest događa posebnim, nadarenim ljudima, umjetnicima, uključujem tu pisce, pjesnike, slikare…koji svoj talent, ljubav, umjetnosti u sebi, nose kao teret i breme zbog kojeg im je u životu toliko, puno, teže nego nama, običnim smrtnicima, a ne bi trebalo i ne bi smjelo biti tako i onda pod silinom svog talenta i neshvaćenosti, razbole se i umru mladi… I naravno, tek poslije smrti, postanu slavni…Samo rijetki, oni koji imaju uz talent i menadžerske sposobnosti, dakle oni manje emotivni, suptilni i senzibilni… oni opstaju i traju…
Slava Raškaj je voljela slikati, slikala je dušom i srcem i pored hendikepa, gluhonijemosti , koji je u to doba bio veći hendikep nego što bi to bilo danas, uspjela je ostati zapisana u povijesti…Njen dar i ljubav ju je držala na životu i pomagala joj da opstane i sama sa sobom živi u ravnoteži jedno vrijeme, ali sve to, očito, nije bilo dovoljno… Ljubav je ta kojom se punimo i koja nam omogućava da živimo, dišemo, opstojimo u ovom ponekad surovom i nemilosrdnom životu…. Nepravde, neuvažavanje, nepriznavanje, ponižavanje s kojima se najčešće susreću u životu, ti posebni ljudi, utječu na njih i njihovu psihu… Teško je sve osjećati , vidjeti, a opet uspjeti se izboriti za unutrašnju snagu, onima koji su tako suptilni, koji na svakoj latici cvijeta vide sve nijanse boja, žilice i pore i još ih takve znaju prenijeti na slikarsko platno…a oko njih su oni koji gaze cvijeće, ne primjećujući ga...
Suosjećam sa tim divnim dušama i divim im se…moj posao je tako realan, čvrsto me drži na zemlji, radim ga najbolje što mogu i volim ga raditi, pored velikog iskustva i znanja, dokazujem se na svakom poslu iznova….naučila sam da tako mora biti, da život ne mazi, nepravda se događa, kad to najmanje i od koga to najmanje očekujemo… Sve se izdržati mora jer život je borba, ako hoćemo nešto dobro napraviti, moramo biti ustrajni i vjerovati u sebe i sve izdržati…
To je ono što većina posebno nadarenih ljudi ne mogu prihvatiti, tu snagu većina njih nije mogla u sebi naći i dalje nastaviti živjeti i stvarati… Zbog toga mi je uvijek i iznova žao…
Zašto je uglavnom iznimna nadarenost u konačnici prokletstvo… A tek poslije smrti ostvarenje, da li je moguće tu nepravdu ispraviti....Ikad…
Post je objavljen 08.07.2016. u 21:14 sati.