(onima koji ostaju posljednji)

Premda je u odnosu na susjedni Kaštelanski, Trogirski zaljev gotovo nepoznat pojam, to ni u kojem slučaju ne znači da je manje vrijedan ili zanimljiv, naprotiv. Možda se glavni razlog krije u činjenici da je Trogirski zaljev jasno razdvojen na zapadni (Marinski zaljev) i istočni dio (Saldun), pa se upravo ti nazivi češće i koriste.



Zanimljivo kako usprkos svim mijenama koje vrijeme donosi, neke navike i pokreti uvijek ostaju isti, pa sve da se radi o tako beznačajnim stvarima kao što je način uplovljavanja u neku luku ili zaljev. Još od drevnih moreplovaca pa sve do današnjih nautičara na pivski pogon, golema će se većina držati punte Čiova kao glavnog ključa za otvaranje Trogirskih vrata. Naravno da za tako nešto nije zaslužna zapanjujuća ljepota betonskih zgradurina pod kojima posljednjih desetljeća lipše čitav otok već jednostavno činjenica da je punta sa zelenom lanternom Trogiru - bliža.



S druge strane ulaza u zaljev ostat će rt Jelinak, samotan, pomalo debeo i nezgrapan poput dječarca u prvom razredu osnovne škole s kojim se nitko ne želi igrati na velikom odmoru.

Na Jelinku nema lanterne, nema apartmana, nema iznajmljivača plastičnih ležaljki ni sklepanih plažnih objekata, nema gotovo ničega osim jednog zaseoka, a ni njega zapravo nema jer je odavno napušten. Tek se na dvije ili tri kuće održao krov od crvenih crijepova dok se većina pokrivenih kamenih ploča urušila pod nepodnošljivom težinom samoće. Marušići više ne stanuju ovdje.



Došao sam danas ovdje pješice iz Vinišća, došao sam bez posebnog razloga i predumišljaja, jednostavno dopuštajući unutarnjem kompasu da me vodi bez jasno određenog cilja.
Došao sam na Jelinak u ovo godišnje doba koje je posve novo, doba godine koje nije ni jesen ni zima, ni proljeće, već sve pomalo, a ništa zapravo. Dok je vjetar s mora donosio miris algi na obraze, selo je bivalo zarobljeno tišinom.



Posljednji stanovnik ovog sela zvao se Ignacije Marušić. Živio je godinama sam, u nekoj vrsti svojevoljnog izgnanstva, a ljudi ga prozvaše Robinzonom.
Danas više i nije važno je li svijet izagnao Robinzona ili Robinzon svijet oko sebe. Svatko ima svoje razloge. Za vedrih dana kad je sve toplo i mirisno, zamisao da se živi na ovakvom mjestu doima se posve zgodnom. Živjeti u dosluhu s prirodom, bez loših uticaja civilizacije, piti vodu iz gustirne, hraniti se iz vlastitog vrta, pa to mora da je san snova.



S druge strane pokušavam zamisliti kako bi izgledao život ovdje u beskrajnim zimskim noćima, kad je svaki zvuk nalik na sovin huk, a svaka sjena lako postaje opsjena.
Kako proživjeti i preživjeti noći u ovom dijeliću svijeta, odvojenom i nevoljenom? Bez ljudskog glasa, dodira, zagrljaja...



I još bi čovjek nekako razumio da se ovdje radi o nekom dalekom otoku, ostavljenom i izgubljenom nasred oceana, ali kako pojmiti samoću kad je vidokrug oko tebe ispunjen svjetlima? Za koga ta svjetla svijetle?
I čudno je to zaista, kad sve izgleda kao da je nadohvat ruke, a opet je miljama daleko?



Od odlaska Robinzona s Jelinka prošlo je već trideset godina, a ja se vrzmajući "njegovim" uličicama ne mogu othrvati pitanju - koliko je danas Robinzona oko nas? Konačno, jesmo li svi mi u nekom razdoblju života ostavljeni na pustom otoku i prepušteni da se snalazimo kako znamo i umijemo? Hm, ali čak ni u tome nema neke pravde, nema baš svaki otok pješčanu plažu, potočić sa slapićem, palme s kokosovim orasima, a bogme ni Petko ne svraća baš svakog petka. Iskreno, za njega me nije ni briga, više bih se obradovao Petkici.

Na kraju dana, dok je sunce bježalo prema sjeveru, a oblaci oblačili horizont, ostalo je samotno seoce na nosu jednog poluotoka bezvodnog, krševitog, ni po čemu znanog, poluotoka koji kao da nije dočekao šansu da barem odbaci ono "polu" iz svog imena. Skitnjama je kraj.

Ne znam šta mi je danas bilo da se zalipin na baketinu i pristanem sudjelovat na domjenku pod radnim nazivom "Na Badnjak jušto u podne" koje se evo već tradicionalno organizira već po treći i po put u Limenki na kraju grada.
Možda zbog mudrog savjeta kojeg mi je jedne davne godine udijelila baba Frane a koji je glasija otprilike ovako - Nemoj se denjat družit s judiman, pogotovo kad su teče u pitanju. Otkad je svita i vika, najvažnije su se odluke uvik donosile oko nike teče!

Teča je zakon, a naša Limenka je zapravo opskurni ugostiteljski objekt sastavljen od dva montažna kontejnera međusobno povezana nekakvom šatorskom konstrukcijom, a postala je poznata zahvaljujući specifičnoj klijenteli koja se tamo okuplja. Picokara, Glišo, Trogrlić, Pančoki, Štraca, Frki, Tugo, Bare, vidite i sami po imenima da je sve to fini domaći svit, nema koga tamo nema, od škovacina do doktora nauka. Osnovna načela ponašanja zasnovana su na nejednakost i neravnopravnosti. Čim neko zauzima viši položaj na društvenoj ljestvici, to su mu veće šanse da ga se uvati u đir.

Ipak, među svim ovim frajunima postoji jedna zakonitost - oni koji se najviše puvanderišu u Limenci, doma su manji od makova zrna. Zato se i okupljaju zajedno na Badnjak jer ih žene potiraju iz kuće da im ne smetaju dok one spremaju fritule i bakalar.



Danas nam je Tugomir obeća da će napravit brujetadu. On ima najbolje veze sa segetskim ribarima pa je još sinoć nabavija kus tabinje, kil i po mišancije, a za žuntu je peška još dva-tri zezavca. Čim su plameni jezici počeli lizat po bokovima, začvrčala je kapula na čvoru crne teče. Onda je Tugo znalački posložija komade ribe, doda bokun konšerve, začine, sve zalija s bilin vinom i pustija neka se krčka. Okupili smo se oko vatre ka oko svetoga grala.



Jedino se Glišo naslonija u stolicu od pruća ka Češka na Auštriju i pravija da ga ništa ne zanima. Naravski da se kroz svo to vrime pijuckalo i razgovaralo o važnim temama ka šta su predstojeći izbori u športsko ribolovnom društvu.
Najglasniji je bija Trogrlić koji je besramno lobira da ga se izabere za predsjednika sekcije udičara. Kaže da je to svojim samoprijegornim radom i zaslužija.

Glišo se vas iznervira i reka mu: Ajde Trogrliću, moga bi stvarno malo manje bumbit!
Trogrlić se nije da smest - Znaš li ti da se svaka kap vina koju popiješ na Badnjak, pritvori u krv!
Javija se i Štraca - Ma ček ček, oli to isto nisi govorija na Veliki petak?
A bit će da jesan...
I baš direktno u krv? - inzistira Bare
Bome!
A u koju krvnu grupu?
Aj ne zajebaji!

Frkija je zvala žena na mobitel da je zaboravila kupit kisele kukumare za francusku pa neka on to obavi kad se bude vraća doma, a Picokara se pofalija kako je maznija jedan paketić petardi svome unuku. Znali smo otprije da je Picokara blago petardiran slučaj ali nismo virovali da će ić toliko daleko.
Dok se zamamni vonj brujeta širija priko lučice, Štraca je poveja pismu. Uvik je to tako, čin in donja udre u gornju, počnu svi zajedno revat "Bolujem jaaaaaa, boluješ tiiii, bolujemoooooo od jubaviiiiii". To je jedina pisma koju znaju pivat. Ostale nabadaju. Neuspješno.



Inšoma, taman kad smo tribali doć do onoga "osim tebe dušo mojaaaa", doletila nan je jedna petarda drito pod noge. Bare je instiktivno reagira i špica je nogom kako bi raščistija situaciju u šešnajstercu. Ko je moga očekivat da će upaljena petarda odbit od jednoga coka, pa drugoga, poletit u ariju, a onda ka da je bila teledirigirana, upast u teču i eksplodirat!? Ostali smo zabezeknuti a zadnje čega se sićamo je Tugomirova faca s koje su visili komadići tabinje, a jedan zezavac mu je zapeja za kapak!
Kad se otresa i shvatija šta se dogodilo, zgrabija je pinjur i poletija prema Picokari koji je preventivno uvatija crtu. Ajme šta se Tugo ražestija, sva srića šta ga nije dostiga jer ne znan šta bi bilo ostalo od Picokare.

Pokušali smo spasit šta se spasit može, i tako fino reduciran brujet dovest u koliko-toliko jestivo stanje. U jednom smo se trenutku ponadali da bi nam moglo i uspit, razdili ostatke na pjate, ali čim smo među zubima osjetili komadiće petarde, sve su nam lađe potonule.
Razišli smo se gladni, napola žedni i grintavi, ne znamo ni oćemo li reprizirat ovaj hepening na staru godinu, a jedino šta je za sad sigurno je da će večeras Frki dobit u korpet od vlastite žene jer je naravski zaboravija kupit kisele kukumare za francusku!

Vlak je klizio kroz jutro boje stakla neobično tiho, tek s usputnim kloparanjem u trenucima kad bi tračnice presjekle cestu kojom prolaze automobili. Dok su nepoznate kuće nepoznatih ljudi bježale iz desnoga kraja prozora prema lijevom, pokušavao sam se boriti sa decresciendom u grudima znajući da ću u toj bitki izvući deblji kraj, tražeći mogućnost časnog uzmaka.
Moje lice naviklo na more sinje s čuđenjem je promatralo svo to silno inje u krošnjama bjelogorice. Nit' je snijeg nit' su labudovi, tek čupavi tepih od beskraja na tamnoj preoranoj zemlji.



Srećom, u vagonu druge klase bilo je ugodno toplo, temperatura podešena taman da odnekud ispred nas doziba zamamni miris balkan-espressa. Hoćete mlijeko, nudio je konobar, toplo, hladno, sve po vašoj želji, hvala, to bi bilo euro i osamdeset, ugodan vam put!

Misli su po tko zna koji put poletjele prema toplom jugu, nisam kriv zaista, ali na kontinentu jednostavno ne uspjevam disati, osjećam se poput ronioca koji uz minimalne otkucaje srca uspjeva zadržati zrak u plućima dok se površina mora jedva nazire negdje visoko iznad.
Zapravo, sve se da riješiti, čizma glavu čuva, rukavice griju, vunena kapa se navuče preko ušiju, i sve izgleda divno i krasno. Obrazi još kako-tako ali nos, nos je problem, pobogu zašto nisu dosad izmislili neko nosno pokrivalo za ovakve dane!

Zastajemo u Zidanom mostu. Tu prihaja proga z Maribora.



U naš vagon ulazi još nekoliko ljudi. Jedna gospođa u zlatnim godinama, zadihana i rumena u licu, podsjeća pomalo na Zlaticu Krumpirovnu, gurka kroz središnji hodnik svoj kofer na kotačićima. Traži sjedalo broj 44. Ubrzo ga i nalazi. Začudo, na sjedištu broj 44, već sjedi neki rmpalija.
U vagonu u kojem se zasigurno može smjestiti šezdesetak ljudi, ima nas jedva tuce, no Zlatica Krumpirovna inizistira na sjedištu broj 44. Kaže da ima rezervaciju. Dok se rmpalija nevoljko diže mumljajući nešto nerazumljivo sebi u bradu, gospođa se ne da smesti, skida šal, kapu i rukavice i udobno se smješta ne samo na rezervirano sjedište nego i ono do.

Vlak polazi, a kofer još stoji parkiran u uskom prolazu. Ijuju, poskoči Zlatica, zaboravih kofer, sjedne na njega pa napravi dva đira gore-dolje kao po bob stazi. Uto naiđe i kondukter, očito tananih živaca, pa zgrabi onaj kofer i zavrljači ga u bunker iznad. Gospođo smirite se već jednom, prijekorno će kondukter. Zlatica Krumpirovna priznajući autoritet uniformiranog lica, ponovno zauzme svoje rezervirano mjesto broj 44.
No ne zadugo. Uzvrpoljila se, ogleda se oko sebe, žali se da joj ta ledena Sava koja teče samo par metara ispod nas djeluje zastrašujuće. Povlači se na rezevni položaj skroz na drugoj strani. Rmpalija kojeg je maločas humano protjerala iz carstva snova glasno njurga - a šta je, sad vam ne odgovara, ha!
Ma jok, neda se zbuniti Krumpirovna, voda mi previše bljeska. Kroz nekoliko minuta, zaključila je da je šuma previše tamna.

Htijući - ne htijući, do Sevnice smo uspjeli saznati sve detalje o familiji Krumpirovih, gdje su, što rade, uglavnom, hiperaktivna baba jedva se dospjela nekako ugnjezditi na jednom mjestu dok smo stigli u Dobovu. Motori se gase. S jedne strane je meja, s druge granica. Ulaze zajedno policajci iz dežele i lijepe naše. Granična kontrola, dokumente na pregled molim.
Naravno, njeni su dokumenti u onom koferu kojeg je negdje zaturio ljutiti kondukter. Ili ipak nisu? Čekajte, čekajte, možda su mi u tašni. Nisu ni tamo. Ma da, znam da sam ih imala maloprije u rukama.
Gospođo, provjerite džepove još jednom. Aaaaaaa, tu li su se skrili, ma ko bi to reko...

Do Zaprešića smo saznali kako joj je najveća pogreška u životu što nije naučila engleski, doduše francuski nešto zna, učila ga u školi, ali džaba kad nikad nije bila u Francuskoj. Kod Vrapča se sjetila svoje bake Ljubinke koja je znala fantastično spravljati baklave. Do Zapadnog kolodvora zamirisale su princes krofne snajke Biljane. A Biljana je znate imala tri muža. I četiri ćerke. I dvije tetke u Mađarskoj. Tko zna što smo još mogli saznati o snajki Biljani da monodrama Zlatice Krumpirovne nije naprasno prekinuta dolaskom na Glavni kolodvor.



Izlazimo iz vlaka, a novi ljudi dolaze na naša mjesta. Svijet se vrti sve brže. Zagreb bi trebao biti negdje tu, ali ga ne vidim od magle. Mahnem kralju Tomislava i odšepesam Branimirovom prema istoku.
Opet mislim na nju. Dovraga i ta Zlatica Krumpirovna! Do prije pet minuta mi je išla na živce, a sad mi već nedostaje...

Dok vanka zviždi bura i vitla otpalo lišće s mendula, a prvi mrak se lipi za tle donoseći još jedan prosinac u naše živote, sidimo zajedno u Šiminoj konobi pa uz ribu s gradela i gusti crni plavac poteče priča o danima prošlim, danima budućim i već kako to zna ić kad se nakon puno vrimena nađeš s dobro znanim ljudima. Sedam škverana, šta bivših, šta sadašnjih, jedino Snjeguljice nima. U kantunu špaker, a u špakeru vatra. Divota.



Ispriča se vic kojeg smo svi barem stotinu puta čuli ma se isto nasmijemo ka da ga slušamo prvi put i tili - ne tili, priča uvik krene prema škveru, a svaka druga rečenica počne sa "sićaš li se kad smo ono"...
Priča o škveru je zapravo priča o ljudima, onima koji su brodogradili i onima koji su gradobrodili, čak i kad govorimo o neživim stvarima, strojevima i alatima. Tako se i danas dobro zna koja je Ljubova dizalica, di se nalazi Lovrin tokarski i u koji je škafetin Svetin sakrija trobridno mjerilo.
A onda se neko siti - je li Frane Komižanin iša u penziju ili...?
Ne znan, bija je umra, a u zadnje vrime ništa novoga nisam čuja - doda drugi.
Ae, bija je umra pa se poslin pridomislija - treći će.



I zapravo, tek u rijetkim trenucima kad se malo odmaknemo od ustaljenog ritma, dođe nam u glavu koliko smo u svakodnevnoj jurnjavi za poslom, za šoldima, za ne znam više čime - ogrubili, odljudili, kako smo postali nervožasti i grintavi. Koliko smo puta skloni govorit šporkarije jedni o drugima, pa svi "znamo" da Antiša nema pojma o svome poslu, Jakša je trči-laži, a Tončica drača zadivača. Da se razumimo, to nikad ne govorimo mi, nego oni drugi oni.
A za jednoga od takvih bi baba Marica imala običaj reć - ma nije on zal, vengo ne misli!

I pari mi se da ima tu istine, našemu čoviku je najteže kad mora mislit. To je tako naporna aktivnost koja okupira ne samo možjane nego i cili nervni i skeletni sustav, tako da je najradije prepuštamo drugima. Nisam plaćen da mislim, neka drugi misli za me. A ko će mislit za te? Kralj, car, premijer, pridsidnik? To nije dobro, jerbo nas ova moderna vrimena siluju da o svemu moraš imat mišljenje, čak i o temama o kojima se baš ništa ne tendiš. Ako i ne misliš mislit, onda pod obavezno moraš imat svoje mišljenje. To ti ide danas ide u paketu, JMBG, OIB i mišljenje. Tri u jedan.

Sve novine, televizije, cili internet odzvanja od rečenice "ja iman pravo na svoje mišljenje." I onda se svako uvati svoga mišljenja ka Mande krivoga palca pa udri i cipaj po onome drugome! Moje mišljenje je bolje od tvoga mišljenja! Ma nemoj mi reć! Čovik danas više drži do svoga mišljenja nego do vlastite žene i dice. Bome smo se usrićili od pustih mislioca!

I tako dok vanka i dalje dimi bura, nas je od pustoga mišljenja počela bolit glava, jezik zaplićat, a Šime je gurnija još jednu cipanicu u špaker.

Zmijolikom cestom kroz klance i prosike vijugamo već pristojan broj kilometara i to uglavnom po sistemu "pusti me proć" pazeći da pri mimoilaženju s drugim prometalima ne zaglibimo u kakvoj jarugi i taman kad smo pomislili da smo pronašli cestu koja nikamo ne vodi, negdje iza sedamnaestog lakta pojavilo se skriveno selo.
Čudnovato neko seoce, ne vidi ga se s mora, ne vidi ga se s brda, ne vidi se zapravo nikako sve dok vlastitim čelom ne zvizneš u naherenu kapiju ispred prvog dvora. Zastajemo na obližnjem proširenju, gasimo makinu.



Dvadesetak kućeraka neodređenog stila gradnje obrubilo je polje na čijem se najnižem dijelu ugnjezdila lokva. Već nam je na prvi pogled postalo jasno da su seljani umjetnički rastrojeni. Gotovo svako dvorište ukrašava poneka instalacija koja simbolizira težak život ovdašnjih stanovnika.

Osnova svake od tih instalacija u pravilu je nekakva karampana tipa golfa dvojke ili reno četvorke čije sjećanje na vozno stanje seže do prošlog milenija. Varijacije na temu su nadasve maštovite, tako da se unutar olupina mogu pronaći antikni televizori, rashodovani aparati za varenje, demolirani bojleri, razni oblici ambalaže od stiropora a bogme i koke nesilice kao takve.

Zadivljeni dosezima naivne konceptualne umjetnosti, jedva da smo i osjetili bockanje pogleda jedne bakice koja je nakićena brimenom šume na leđima i upitnikom iznad glave, zastala iza nas i kao da je htjela pitati "a čigovi ste vi"? Eh čigovi smo mi, kao da bi te bako odgovor usrećio...

Nešto dalje makadamom leluja bakina unuka bez košarice s kolačima a kamo li brimena šume, mala se okitila samo sa slujama na ušima. U bušku pored puta, dvojica se momčića vrteljaju s nekakvim pušketinama. Oni mali a puške velike. Pretpostavljam da su im stariji šapnuli kako se ulaznica za svijet odraslih muškaraca najbrže dostiže preko oružja. Idila skrivenog sela...
No, naše su namjere ovog puta posve drugačije prirode. Odlučili smo krenuti obilaznicom oko Ruzinave glavice pa se strmim puteljkom tipa pljuc pljuc pa beton, spustiti do obližnje uvale.



Uvala podno skrivenog sela zaštićena je od hladnih vjetrova, zamamna, plavetna i gleda ćipo na San Benedetto del Tronto, s one bande mora Adrianskog. E sad, može ona njega gledat, ali vidi li ga, to je već drugo pitanje.
Mirno je. Lipo je. Kajići vezani krmom za mule, provom za bove, ljuljuškaju se ka bebe.
U samom dnu vale ljeska se na suncu pješčana plaža.
Manirom iskusnog meštra bauštelca, more joj daje "ligadinu". Skidamo patike i bičve, zavrćemo nogavice, gacamo po plićaku. Ispisujemo po pijesku različite prostote. Još ne uspijemo izrazit misao do kraja, a novi val sve prebriše. Pa opet ispočetka...



Odjednom se jedna od onih bova za koje su bili vezani brodići oživotvorila i doplivala do obale. Asti miša, nije bova nego čovik!
Visok, dugokos, aketskog izgleda, već u lijepim godinama. Na sebi ima samo mudantine. Čovjek koji u pola prosinca iznebuha izroni iz mora može biti sve, samo ne dosadan. Ništa nas nije moglo omesti da odmah tu u plićaku zapodjenemo duboke teme. O ljubavi, ljepoti, zdravlju, smislu postojanja. Priča nam vitez skrivene luke kako ga je prije dvije godine strefio moždani udar, da je oporavak bio mukotrpan, dugotrajan i neizvjestan, a spasilo ga je kaže to što svaki dan pliva u moru! Ljeto, jesen, zima, svejedno, ponekad pola sata, ponekad sat ili nešto više, ali on ne propušta niti jedan dan da se spusti do ove uvale i otpliva svoju dionicu. Kaže - ja sam novi čovjek!



I pričali smo dugo još, o maslinovom ulju, smokvama i maginjama, o kruhu i vodi, svemu što čovjeku treba i ne treba i zapravo nismo ni bili svjesni da se "brčkamo" u moru već ohoho vremena. Mještani misle da je lud. Ponosan je na to. Veću pohvalu nije mogao dobiti!



I na kraju nam je, sve kao da neće rekao još i ovo. Meni nije cilj da živim dugo, već da živim bolje. Ovaj svijet je lijep. Bio sam ja i sa druge strane i vjerujte mi - ovdje je puno ljepše.
A može nam biti lijepo onoliko koliko sami stvorimo ljepote na ovom svijetu. U svakom smislu. Za nas, za naše bližnje i za one koje nikada upoznati nećemo.

Planina je oduvijek privlačila čovjekov pogled. Od samoga osvita zore dok se slutnja novog dana tek nejasno nazire iza vrhova pa sve do sumraka kad se nebo svo zažari kao rock-bend dok izvodi posljednju pjesmu na koncertu.
Promatrajući oblake iznad planine i njihovo kretanje, čovjek je mogao naslutiti kakvo ga vrijeme očekuje. Na uzvisinama je podizao obredne gomile i gradio crkvice, nastojeći uspostaviti nit poveznicu s "onim gore" čija je pomoć uvijek bila dobrodošla.

Od prvih sličica koje su se mogle pohraniti jedino u ljudskom sjećanju pa do suvremenih mogućnosti kada jednim potezom kažiprsta uspjevamo zarobiti dijelić vremena kao i da nije isuviše proteklo.
Tko god je, makar jednom uzeo foto-aparat u ruke, sigurno je poželio barem na takav način "zarobiti" planinu, čarolijom svjetla i sjene svesti to ogromno prostranstvo u okvire svoje fotografije. Zar mislite da je slučajnost što se gotovo na svim foto-aparatima, uz ona famozna slova P, A, S i M za koje mnogi i nisu sigurni što točno znače, jedna do druge nalaze i sličice s ljudskim likom i gle čuda - planinom. Portrait i landscape, čovjek i planina, najčešće su opcije za kojima će posegnuti ljubitelji fotografije.

A među njima, zapravo i nema suštinske razlike. Isto kao i čovjek, i planina ima svoje lice. Lice na kojem se ističu karakterne crte, lice ispresjecano borama, ponekad i ožiljcima. No za razliku od čovjeka, planina ima tisuću lica. Koje ćemo od tih tisuću lica uspjeti uhvatiti u okvir objektiva, ovisi o nama. I naravno, o planini koja će sama odlučiti koje će nam lice danas pokazati.

Već tradicionalno u ovo doba godine, moji "Mosoraši" u suradnji sa znalcima iz Fotokluba Split, organiziraju izložbu planinarske fotografije, koja ove godine nosi naziv "Planina ima tisuću lica", kojeg je navodno smislio neki nadobudni bloger.



Iz godine u godinu, ova manifestacija buja kao da je progutala bačvu pivskog kvasca. Uloga članova žirija nije nimalo jednostavna, s obzirom da od 1200 pristiglih fotografija čak osamdeset i trojice autora moraju odabrati pedesetak najboljih ili najsretnijih, koji će idućih desetak dana krasiti zidove Fotokluba u Marmontovoj ulici (od Peškarije pa malo uzgor prema Maji, nemo'š falit).



Usporedno sa ovom, u prostorijama HPD Mosor, otvara se popularno nazvana "luzerska" izložba, a kad pogledate te "gubitničke" fotografije onda vam tek ništa neće biti jasno. Sve jedna bolja od druge. Ajde, mogu shvatiti ove hodačke tipove koji stoje na čvrstom tlu pa usput kliketaju nadajuć se ufatit nekog kozoroga, ali kakvu li tek tehniku snimanja koriste alpinisti i speleolozi dok visuljaju na onim užetima, uf, o tome mi je bolje i ne razmišljati.



Stoga, ako imate vremena i budete u prilici, pogledajte ove izložbe, nećete se bogzna kako umoriti i zapuhati, a vidjet ćete ono najljepše što nam planine mogu ponuditi, prizore koji ostaju neizbrisivi dio naših uspomena.

Naspram količini buke kakvom smo posljednjih tjedana izloženi u slijepoj našoj, siguran sam kako bi osmosatna radna smjena u pogonu za proizvodnju brokava polučila jednak učinak kao i slušanje Fantastične simfonije Hectora Berlioza u izvedbi Berlinske filharmonije.

Pobjeći negdje daleko što dalje, kako je znao pjevati nekoć rado slušani, a danas prezreni kantautor s one strane krive Drine bez filtera, doima mi se kao jedino smisleno rješenje. Uzeti mašklin u ruke i bez ičijeg nagovora posaditi desetak sadnica čempresa na obroncima brda koje je ljetos stradalo u požaru, djeluje mi još bolje na psihu i kantunal.

Snažnu provalu elektriciteta koja se pojavila pri pokušaju približavanja vlastitih prstiju vratima automobila i nemoćni zvuk vergl-verg-ver-v... koji mi je samo nekoliko trenutaka kasnije dao do znanja da je akumulator odslužio svoje, prihvatit ću kao ironiju sudbine.



Dok bura zviždi nad Bračkim kanalom, ushićeno promatram miroljubivo jato divljih pataka kako se praćakaju na nekakvoj naplavini pa u jednom trenutku pomislih - možda stvarno nisam odavde.