Zmijolikom cestom kroz klance i prosike vijugamo već pristojan broj kilometara i to uglavnom po sistemu "pusti me proć" pazeći da pri mimoilaženju s drugim prometalima ne zaglibimo u kakvoj jarugi i taman kad smo pomislili da smo pronašli cestu koja nikamo ne vodi, negdje iza sedamnaestog lakta pojavilo se skriveno selo.
Čudnovato neko seoce, ne vidi ga se s mora, ne vidi ga se s brda, ne vidi se zapravo nikako sve dok vlastitim čelom ne zvizneš u naherenu kapiju ispred prvog dvora. Zastajemo na obližnjem proširenju, gasimo makinu.



Dvadesetak kućeraka neodređenog stila gradnje obrubilo je polje na čijem se najnižem dijelu ugnjezdila lokva. Već nam je na prvi pogled postalo jasno da su seljani umjetnički rastrojeni. Gotovo svako dvorište ukrašava poneka instalacija koja simbolizira težak život ovdašnjih stanovnika.

Osnova svake od tih instalacija u pravilu je nekakva karampana tipa golfa dvojke ili reno četvorke čije sjećanje na vozno stanje seže do prošlog milenija. Varijacije na temu su nadasve maštovite, tako da se unutar olupina mogu pronaći antikni televizori, rashodovani aparati za varenje, demolirani bojleri, razni oblici ambalaže od stiropora a bogme i koke nesilice kao takve.

Zadivljeni dosezima naivne konceptualne umjetnosti, jedva da smo i osjetili bockanje pogleda jedne bakice koja je nakićena brimenom šume na leđima i upitnikom iznad glave, zastala iza nas i kao da je htjela pitati "a čigovi ste vi"? Eh čigovi smo mi, kao da bi te bako odgovor usrećio...

Nešto dalje makadamom leluja bakina unuka bez košarice s kolačima a kamo li brimena šume, mala se okitila samo sa slujama na ušima. U bušku pored puta, dvojica se momčića vrteljaju s nekakvim pušketinama. Oni mali a puške velike. Pretpostavljam da su im stariji šapnuli kako se ulaznica za svijet odraslih muškaraca najbrže dostiže preko oružja. Idila skrivenog sela...
No, naše su namjere ovog puta posve drugačije prirode. Odlučili smo krenuti obilaznicom oko Ruzinave glavice pa se strmim puteljkom tipa pljuc pljuc pa beton, spustiti do obližnje uvale.



Uvala podno skrivenog sela zaštićena je od hladnih vjetrova, zamamna, plavetna i gleda ćipo na San Benedetto del Tronto, s one bande mora Adrianskog. E sad, može ona njega gledat, ali vidi li ga, to je već drugo pitanje.
Mirno je. Lipo je. Kajići vezani krmom za mule, provom za bove, ljuljuškaju se ka bebe.
U samom dnu vale ljeska se na suncu pješčana plaža.
Manirom iskusnog meštra bauštelca, more joj daje "ligadinu". Skidamo patike i bičve, zavrćemo nogavice, gacamo po plićaku. Ispisujemo po pijesku različite prostote. Još ne uspijemo izrazit misao do kraja, a novi val sve prebriše. Pa opet ispočetka...



Odjednom se jedna od onih bova za koje su bili vezani brodići oživotvorila i doplivala do obale. Asti miša, nije bova nego čovik!
Visok, dugokos, aketskog izgleda, već u lijepim godinama. Na sebi ima samo mudantine. Čovjek koji u pola prosinca iznebuha izroni iz mora može biti sve, samo ne dosadan. Ništa nas nije moglo omesti da odmah tu u plićaku zapodjenemo duboke teme. O ljubavi, ljepoti, zdravlju, smislu postojanja. Priča nam vitez skrivene luke kako ga je prije dvije godine strefio moždani udar, da je oporavak bio mukotrpan, dugotrajan i neizvjestan, a spasilo ga je kaže to što svaki dan pliva u moru! Ljeto, jesen, zima, svejedno, ponekad pola sata, ponekad sat ili nešto više, ali on ne propušta niti jedan dan da se spusti do ove uvale i otpliva svoju dionicu. Kaže - ja sam novi čovjek!



I pričali smo dugo još, o maslinovom ulju, smokvama i maginjama, o kruhu i vodi, svemu što čovjeku treba i ne treba i zapravo nismo ni bili svjesni da se "brčkamo" u moru već ohoho vremena. Mještani misle da je lud. Ponosan je na to. Veću pohvalu nije mogao dobiti!



I na kraju nam je, sve kao da neće rekao još i ovo. Meni nije cilj da živim dugo, već da živim bolje. Ovaj svijet je lijep. Bio sam ja i sa druge strane i vjerujte mi - ovdje je puno ljepše.
A može nam biti lijepo onoliko koliko sami stvorimo ljepote na ovom svijetu. U svakom smislu. Za nas, za naše bližnje i za one koje nikada upoznati nećemo.