Marketing
Monodrama Zlatice Krumpirovne
Vlak je klizio kroz jutro boje stakla neobično tiho, tek s usputnim kloparanjem u trenucima kad bi tračnice presjekle cestu kojom prolaze automobili. Dok su nepoznate kuće nepoznatih ljudi bježale iz desnoga kraja prozora prema lijevom, pokušavao sam se boriti sa decresciendom u grudima znajući da ću u toj bitki izvući deblji kraj, tražeći mogućnost časnog uzmaka.
Moje lice naviklo na more sinje s čuđenjem je promatralo svo to silno inje u krošnjama bjelogorice. Nit' je snijeg nit' su labudovi, tek čupavi tepih od beskraja na tamnoj preoranoj zemlji.
Srećom, u vagonu druge klase bilo je ugodno toplo, temperatura podešena taman da odnekud ispred nas doziba zamamni miris balkan-espressa. Hoćete mlijeko, nudio je konobar, toplo, hladno, sve po vašoj želji, hvala, to bi bilo euro i osamdeset, ugodan vam put!
Misli su po tko zna koji put poletjele prema toplom jugu, nisam kriv zaista, ali na kontinentu jednostavno ne uspjevam disati, osjećam se poput ronioca koji uz minimalne otkucaje srca uspjeva zadržati zrak u plućima dok se površina mora jedva nazire negdje visoko iznad.
Zapravo, sve se da riješiti, čizma glavu čuva, rukavice griju, vunena kapa se navuče preko ušiju, i sve izgleda divno i krasno. Obrazi još kako-tako ali nos, nos je problem, pobogu zašto nisu dosad izmislili neko nosno pokrivalo za ovakve dane!
Zastajemo u Zidanom mostu. Tu prihaja proga z Maribora.
U naš vagon ulazi još nekoliko ljudi. Jedna gospođa u zlatnim godinama, zadihana i rumena u licu, podsjeća pomalo na Zlaticu Krumpirovnu, gurka kroz središnji hodnik svoj kofer na kotačićima. Traži sjedalo broj 44. Ubrzo ga i nalazi. Začudo, na sjedištu broj 44, već sjedi neki rmpalija.
U vagonu u kojem se zasigurno može smjestiti šezdesetak ljudi, ima nas jedva tuce, no Zlatica Krumpirovna inizistira na sjedištu broj 44. Kaže da ima rezervaciju. Dok se rmpalija nevoljko diže mumljajući nešto nerazumljivo sebi u bradu, gospođa se ne da smesti, skida šal, kapu i rukavice i udobno se smješta ne samo na rezervirano sjedište nego i ono do.
Vlak polazi, a kofer još stoji parkiran u uskom prolazu. Ijuju, poskoči Zlatica, zaboravih kofer, sjedne na njega pa napravi dva đira gore-dolje kao po bob stazi. Uto naiđe i kondukter, očito tananih živaca, pa zgrabi onaj kofer i zavrljači ga u bunker iznad. Gospođo smirite se već jednom, prijekorno će kondukter. Zlatica Krumpirovna priznajući autoritet uniformiranog lica, ponovno zauzme svoje rezervirano mjesto broj 44.
No ne zadugo. Uzvrpoljila se, ogleda se oko sebe, žali se da joj ta ledena Sava koja teče samo par metara ispod nas djeluje zastrašujuće. Povlači se na rezevni položaj skroz na drugoj strani. Rmpalija kojeg je maločas humano protjerala iz carstva snova glasno njurga - a šta je, sad vam ne odgovara, ha!
Ma jok, neda se zbuniti Krumpirovna, voda mi previše bljeska. Kroz nekoliko minuta, zaključila je da je šuma previše tamna.
Htijući - ne htijući, do Sevnice smo uspjeli saznati sve detalje o familiji Krumpirovih, gdje su, što rade, uglavnom, hiperaktivna baba jedva se dospjela nekako ugnjezditi na jednom mjestu dok smo stigli u Dobovu. Motori se gase. S jedne strane je meja, s druge granica. Ulaze zajedno policajci iz dežele i lijepe naše. Granična kontrola, dokumente na pregled molim.
Naravno, njeni su dokumenti u onom koferu kojeg je negdje zaturio ljutiti kondukter. Ili ipak nisu? Čekajte, čekajte, možda su mi u tašni. Nisu ni tamo. Ma da, znam da sam ih imala maloprije u rukama.
Gospođo, provjerite džepove još jednom. Aaaaaaa, tu li su se skrili, ma ko bi to reko...
Do Zaprešića smo saznali kako joj je najveća pogreška u životu što nije naučila engleski, doduše francuski nešto zna, učila ga u školi, ali džaba kad nikad nije bila u Francuskoj. Kod Vrapča se sjetila svoje bake Ljubinke koja je znala fantastično spravljati baklave. Do Zapadnog kolodvora zamirisale su princes krofne snajke Biljane. A Biljana je znate imala tri muža. I četiri ćerke. I dvije tetke u Mađarskoj. Tko zna što smo još mogli saznati o snajki Biljani da monodrama Zlatice Krumpirovne nije naprasno prekinuta dolaskom na Glavni kolodvor.
Izlazimo iz vlaka, a novi ljudi dolaze na naša mjesta. Svijet se vrti sve brže. Zagreb bi trebao biti negdje tu, ali ga ne vidim od magle. Mahnem kralju Tomislava i odšepesam Branimirovom prema istoku.
Opet mislim na nju. Dovraga i ta Zlatica Krumpirovna! Do prije pet minuta mi je išla na živce, a sad mi već nedostaje...
Post je objavljen 19.12.2013. u 19:45 sati.