A kako si mi ti? - okrenula se prema meni i pogledala me brižno kao sestra nakon što smo zajednički pretrčali most preko naših razdvojenih godina.

Pa... zastao sam na trenutak. Znao sam da me ona to ne pita tek tako, umjesto "dobar dan" ili da popuni prazninu u kojoj se ugnijezdila tišina. Zapravo, i ne sjećam se kad me zadnji put netko upitao "kako si"? Sad je došla neka glupa moda da se kaže "inače". Šta inače? Ma nemoj ti meni inače znaš... Njačem na to inače... Brf, kako glupa riječ!

Kako sam? Da odgovorim - dobro, onako automatski i bez razmišljanja, vjerojatno i ne bi bio daleko od istine. Živ sam i zdrav sam. Dišem. Hodam. Volim. Upijam. Ponekad i opijam. Ali danas u ovim vremenima kao da je postalo neumjesno biti dobro. Ma vid' njega, on je dobro, a čet'rsto iljada nezaposlenih? On dobro, a ljudi kopaju po kontejner'ma! On dobro a....

Ne znam - odgovorio sam - ne znam kako sam. Mislim - dobro sam, ali nekako mi se čini da imam problema sa ciljevima. Malo su mi se pobrkali.



Da, znam tu priču. Moram odrediti cilj. Ne suviše velik, ne suviše malen, ne suviše dalek, u svakom slučaju - dostižan. Ma zapravo, i nije neki naročiti problem odrediti cilj. Fakat trebaš i cilj pitati je li on uopće pristaje da bude ciljan! Mislim, nikad nećeš saznati ako ne pitaš...

Neko vrijeme misliš da su ciljevi u životu poput onih statičnih meta s koncentričnim krugovima prema kojima smo pucali praskavim tandžarama u drugom srednje za vrijeme praktične nastave iz "Obrane i zaštite".

A onda, prije ili kasnije shvatiš da ćoraviš pa umjesto krugova samo nazireš nekakve točkice koje se udaljavaju, točkice čiju svrhu počesto i ne možeš razumjeti. No, to ne znači da ciljeva nema. Ima ih, čak i previše. Izlijeću ko glineni golubovi, iznebuha, čas s jedne, čas s druge strane. Pa se okrećeš ko budala oko šanka jer nemaš vještinu jednog Đovanija Crnogorca koji u svakom trenutku zna iz kojeg će bužaka izfrfljefati ubogi golub. Makar bio i glineni.

Ali s druge strane - koji je smisao u tome da ti se cilj raspadne nakon što ga pogodiš? U paramparčad, kako bi reko Suljo V. Raprsne se na sto strana, postane neprepoznatljiv, kao da ga nikada nije ni bilo. Ne možeš ni pošteni tingulet napravit od onoga što ostane od tvog cilja...

Gledaj, okani se gluposti, ova zima očito loše utiče na tebe, vidiš ono brdo - e to ti je cilj, idemo - prenula me iz mojih trabunjanja.

I krenuli smo, ne razmišljajući više o uzvišenim ciljevima, praskavim tandžarama i neukusnim tinguletima, krenuli smo korak po korak, do vrha jednog, reklo bi se, sasvim beznačajnog brdašca.

A s vrha tog beznačajnog brdašca vidi se pola svijeta, ajde dobro, vjerojatno pretjerujem, možda se i ne vidi pola čitavog, onog pravog, velikog, ali se zasigurno vidi dobar dio ovog, samo našeg svijeta. Koliki će i kakav će on biti, čak i nije važno, o tome ćemo sami odlučiti. Jednom, kad dođe vrijeme.

Raširili smo ruke. Pozdravili svijet, more i nebo nad nama. A svijet, ovaj naš mali svijet, odgovorio je kako samo on to zna.











Možda je čarolija, možda i nije, ali zapravo, tako je malo potrebno, da se jedno obično popodne pretvori u praznik, a najobičnije brdo nad morem pretvori u najljepši vidikovac na svijetu.



Te večeri, mjesec je bio golem...

Mislim da ću prodat televizor. Godinama već iz te škatule nije izišla niti jedna dobra vijest. Dat ću oglas u novinama - prodaje se televizor marke Papasonik, dijagonala uvlas ista kao i kontradijagonala, dobro uhranjen, uredno održavan i garažiran, cijena skoro pa ništa. Istina, malo šteka kad prebacuješ s trećeg na četvrti program, ali to neću spominjat. Antenu bih mogao iskoristit kao takicu za pome. Da barem nečem pametnom služi...

Mislim se, zašto bi davao tolike novce, najprije pretplata Radmanu pa pretplata Mudriniću, pedeve Liniću, naknada jedna, druga, treća, i sve to - za gledat reklame? Pa čoeče, ovi što reklamiraju bankarske pakete i čudotvorne tablete za koje se morate posavjetovati s vašim liječnikom ili ljekarnikom, morali bi nama, gledateljima plaćat pretplatu, a ne mi njima! Evo baš sinoć, netom što sam iz čistog nehaja uključio TV - osvanula reklama za loto. Reporter zaustavlja namjerne prolaznike na ulici i svi spominju puste tisuće kuna koje treba obvezatno uzeti. I još spominju nekakve bruto plaće po godinama radnog staža. Hm, o čemu ovi pričaju? Kakve veze imaju godine radnog staža s lotom?

Pogledah malo bolje. Oh ne, pa ovo nije reklama za loto, ovo zaustavljaju zabludjele škverane koji se nadaju nekakvim otpremninama.
Otpremnina, otpremnina, to je naša sudbina!

Hm, pa ovo čak i nije toliko daleko od igara na sreću, koliko je njih posljednjih mjeseci peškalo nogu u guzicu, a da nisu dobili ni o a kamo li otpr!

Nevjerojatno kako se ljudima zacakle oči i na sam spomen te čarobne riječi - otpremnina! To je ono pravo, to je ono što nama treba, to je naš san, uzmi lovu danas, a sutra kako bude! Možete li zamisliti kakva li se samo kolosalna podvala skrila u novovjekoj sintagmi - atraktivna otpremnina! Wow! Tko joj može odoljeti? Atraktivna plavuša zanosnih oblina, ispunit će sve tvoje snove - nazovi odmah na 060 itd.

Kapitalizam je (navodno) u krizi, a kapitalisti nikada nisu bili moćniji. Moram priznati da su ovu povijesnu utakmicu odigrali puno bolje i hametice potukli nemoćnog protivnika. S druge strane barikade, ili mreže za bagmington kako vam drago, ostala je skrušena i ponižena, da prostite - radnička klasa. Izluđena, rascjepkana i podjeljena u millijardu sindikata, prepuštajući sudbinu u ruke kilavih boraca za radnička prava ili pak najobičnijih redikula i kafanskih tučaroša, nemoćna artikulirati svoje želje i nade u jednu zajedničku ideju.

Da izaberete nasumice pet ljudi iz bilo kojeg našeg poduzeća na izdisaju, a takvih ima ohoho, dobili bi pet različitih razmišljanja. Prvi bi da mu dokupe staž, drugi bi otpremninu, treći zapravo ne zna što bi, četvrti bi potražio posao u nekoj obećanoj zemlji Baliforniji, a peti, onaj najjadniji bi, zamislite čuda, nešto i radio...

Brodogradnja primjerice. Što, zar to uopće više postoji - pitat će se mnogi. I bit će u pravu. Eto, još samo potpis-dva i hrvatska brodogradnja postat će misaona činjenica. Novi vlasnici intenzivno razmišljaju o takozvanom restrukturiranju. Tru-tu-ru-tu-tu.

Kao, smanjit ćemo proizvodnju brodova dok "ovo" ne prođe, a u međuvremenu ćemo graditi nešto drugo, primjerice vjetrenjače za Don Kišota. Lijepo! Možda će uskoro svako naše brdo zaista biti okićeno tim famoznim ventilatorima, ali budimo realni, najkasnije za pet godina, u Hrvatskoj se više neće graditi niti jedan brod. Ne isplati se brate. Kosookima možda, nama ne. Prevelika je to jebada. A što ćemo sa stručnjacima? Pa eto, snaći će se nekako, mogu slobodno i oni tamo u te Koreje, KIne, Vijetname. Ako im se baš i ne ide tako daleko, mogućit ćemo im prekvalifikaciju za konobara ili iznajmljivača pedalina. To su u svakom slučaju atraktivna zanimanja budućnosti.

Eh da, mogao bih još dugo, ali neću. Pramac je već pod vodom, a krma se propinje i samo što ne krene u dubinu. Jedino orkestar još uvijek svira...

Alo prika, nu dođi časkom, nešto bi ti šapnija na uvo!



Ajme tlake, pa di baš sad? Aj da čujem šta mi to imaš reć.



Ma znaš, možda nije moje da se mišam, ali oni tvoj kolega, non-stop rovari kontra tebe, izmišlja, svakakve gadarije o tebi priča...

Ma koji to da mi je znat? Jeli oni čupavi tamo?



E upravo taj!



Hm, to sam i pretpostavlja, tako mi dva plasta sijena, kad ga se dočepam međ kopita, istrigucat ću ga na nulu, ni rođena ga majka neće pripoznat!



Čuj, ništa ja nisam reka ae...
Ae, nisi bidan, di bi ti...

Prije nekoliko dana, medije su preplavile slike „dramatičnog“ spašavanja preživjelih s kruzera simboličnog imena „Carnival Triumph“. Ako je suditi po scenama koje su zabilježila TV kamere, u kojima su čudom preživjeli putnici doslovce ljubili obalu Alabame nakon prvih dodira sa terrafirmom, čovjek bi pomislio da se tu radi o jednoj od najvećih nesreća u povijesti pomorstva, tragediji prema kojoj je potonuće Titanika beznačajni pisofkejk.

Prve vijesti iz Meksičkog zaljeva, bile su prilično zbunjujuće, na nekim portalima se moglo pročitati kako je brod ostao „nasukan na otvorenom moru“, što bi zaista bio prvi takav slučaj zabilježen ikada otkada je mora i brodova, počevši od onog trenutka kad je nepoznat netko sjeo na deblo i pobjedonosno povezao dvije obale pa eto sve do danas.

Međutim, što se dogodilo? Ogroman kruzer sa 4200 putnika i pitajboga koliko članova posade ostao je bez pogona. I to ne samo onog koji pokreće propeler već i onog koji održava komplicirani sustav cjevovoda na brodu. Srećom, vrijeme je bilo povoljno, more mirno, brod u jednom komadu, i praktički je bilo pitanje sati kad će se kvar otkloniti i brod nastaviti putovanje prema sigurnoj luci. No, slijed događaja otišao je u sasma neočekivanom smjeru.

Putnici ispočetka nisu bili ni svjesni problema koji će ih zadesiti. Prvi crv sumnje nastao je u trenutku kad je John Smith, američki državljanin iz Sedgwicka, Nebraska odlučio obaviti malu nuždu u kabini 2113. Istina, s malom nuždom nije imao osobitih problema, mlaz je bio snažan i postojan, a trešnja pimpeka nakon dostojanstvenog čina, muška i odmjerena. Međutim, čim je odlučio isprati WC školjku, vodokotlić je otkazao poslušnost. U cijevima naime nije bilo vode. Ko ga jebe, pomislio je John, nisam kod sebe doma. Tek koju kabinu dalje, prvim hodnikom desno pa iza ćoše, odvijala se prava drama. Putnik Raul Moreno iz Cincinatija, Ohio, nije mogao tek tako nehajno odmahnuti rukom poput Johna iz Nebraske, štoviše, Raul se ni kriv ni dužan našao u puno dubljim problemima. Njemu se naime, zbog novonastale situacije, uskokuljalo u stomaku pa ga strefio proljev. Scenario je ispočetka donekle sličio prethodnom, delikatna radnja je obavljena uz prigodno prduckanje i potmulo praskanje, ali sve u svemu, stvari su kliznule bez većih problema. No, sjenka užasa prekrila je Raulovo lice kad je shvatio da neće moći počistiti iznered koji je ostavio iza/ispod sebe.



Još uvijek nije posve jasno kako, ali vijesti o ova dva praktično nepovezana slučaja, raširile su se Carnival Triumphom brzinom meteorita nad Čeljabinskom. Mnogi su putnici postali svjesni kako je one šporkarije koje pristojni ljudi inače ne rade, khm khm, pametnije izbjeći u vlastitim kabinama pa su masovno pohitali u javne WeCeje, smještene u kino-dvoranama, restoranima i kockarnicama. Možete li zamisliti kakvi li su tek šok i nevjerica zavladali u trenutku kad su jadni putnici shvatili da su čak i tamošnji vodokotlići u generalnom štrajku!? Strašan sindrom grlice zahvatio je ogromnu većinu putnika, čak se proširio i na dio posade. Stanje je postalo nepodnošljivo, ljudi su, uspaničeni i dezorijentirani do krajnjih granica, počeli obavljati nuždu na do tada nezamislivim mjestima – ispod signalnog jarbola, iznad lančanika pramčanog sidra, pored čamaca za spašavanje, u tanku balasta broj 2, u spremištu boje, a navodno je zabilježen čak i slučaj da se jedan pomahnitali Portorikanac ušuljao u kapetanovu kabinu i ostavio neizbrisiv trag na skupocjenom tepihu.

Budimo realni, svatko od nas, barem jedno dnevno napravi neko sranje, hebga takoto iđe, ali nakon ovih strašnih događaja na luksuznom kruzeru, ne mogu se ne zapitati – kako su ove probleme rješavali moreplovci još od vremena Sinbada pa sve do prije pedesetak godina kad su zahodi sa ispiranjem na brodu bili nepoznata pojava? Kako bi Kolumbo otkrio Ameriku da su njegovi mornari radili nešto slično kao ovi na Carnival Triumphu? Kako bi Magellan oplovio svijet, a Hrvatska osvojila sedamdeset i šesto mjesto na ljestvici konkurentnosti? Stotinu pitanja, a odgovora niotkud? Hm, a možda je to još uvijek tabu!

Nakon svake pomorske nesreće, međunarodna klasifikacijska društva koja određuju norme za gradnju brodova, pronalaze uzroke havarija i najčešće postrožuju propise i uvjete za plovidbu. Tako me uopće ne bi začudilo kad bi zbog nedavnih nemilih događaja, pored splavi, pojasa za spašavanje i signalnih raketa, u popis obavezne opreme za spašavanje uvrstili i tutu, vrčinu ili kahlicu kako vam god drago, i to po guzi putnika. Koliko guza toliko tuta i miran Meksički zaljev! A i Kaštelanski također...

Zlokobno okno tunela približavalo se vrtoglavom brzinom, a trenutak prije no što će me progutati mahniti Kiklop, preplavilo me užasno saznanje da nemam ni masku ni peraje ni disaljke, kamo li boce za ronjenje. Tko zna koliko će taj tunel trajati i hoću li imati dovoljno zraka u plućima za izdržati do drugog kraja.



Bezizglednu situaciju riješio je posve neočekivano Jurica Pađen, njegov davni Aerodrom i "Obična ljubavna pjesma" koje se u šest nula nula, uz tako mrzak zvuk "tak", uključila otprilike dva pedlja od mog desnog uha.

Ipak je tak ovoga puta odabrao savršen trenutak za otkačiti košmar od sna jer zaista ne znam koliko bi još izdržao na ogradi lokomotive u onom predugom crnom tunelu.



Nikad nisam znao pisat ljubavne romane, jer draže mi je ono što u dvije-tri riječi stane... nastavio je Jura u svom ritmu ne hajući za moje vlakove, tunele i boce za ronjenje, a ja sam, još ne otvorivši oči shvatio kako će uskoro osvanuti još jedno jutro zaljubljenih ispunjeno sladunjavim stihovima, plišanim medekima i pralinama od čokolade.

Jednom sam negdje pročitao kako je više ljudi smrtno stradalo od plišanih, nego li od pravih, živih i mrkih medvjeda koji tumaraju šumama i planinama, triskaju losose po brzacima gorskim rijeka.. Tko bi reko da su plišani medvjedići tako opasni?

Ulice još mokre od sinoćnje kiše, ulegnute pod težinom hladnjikavog jutra nisu obećavale bogzna kako romantičan ugođaj. Poznatim ću putem i zatvorenih očiju još jednom prijeći razdaljinu od točke A do točke B. Bez suvišnih pitanja i razmišljanja. Tako to biva, danas su spram romantike, zavladala vremena matematike i gramatike.



U neko doba jutra zaljubljenih prenuo me reski zvuk SMS poruke. Nepoznat je broj. Ponadavši se romantičnom sadržaju, osjetio sam se prilično glupo dok sam iščitavao hrpu beznačajnih slova i znakova. Nekakva Bezvezzeta koja je očito na prevaru dobila moj broj, obavještava me kako ovog tjedna imaju akciju u kojoj madrace i podnice snizuju za deset, a poplune čak za trideset posto.
Bali vas popluni!

I još kažu - ukoliko se želite odjaviti skočite na http://žVrljBrlj.bit, stranicu u kojoj ćemo vas još jednom izvozati ko Dragan Džajić Bertija Vogsta na Marakani tamo neke sedamdeset i već koje...

Rastužilo me. U posljednje vrijeme uglavnom primam ovakve budalaštine. Kupovinom kod nas uštedjet ćete brdo novaca. Ahaaaa. Pošaljite SMS sadržaja tog i tog na broj taj i taj, i sudjelujte u nagradnoj igri u kojoj imate priliku osvojiti najnoviji model smartfouna SxY 3090-G. I tako dalje, dok nas smartfoun ne rastavi...

Predugo već nisam primio poruku tipa - di ćemo ove nedilje? Više se i ne sjećam jesam li ja odustao od njih ili su oni odustali od mene. Ili smo svi zajedno odustali od nas. Ili još mislimo da nismo odustali, da je to eto, samo takva faza. Koja će navodno proći. Povukli smo se u sebe, osamili se i zatvorili u svoje male svjetove kao školjke.



Eh da, dođe tako ta zvjerčica tiho, nenadano i nesvjesno, uvuče se poput lupeža u svakodnevicu i podmuklo prebriše granicu između ugodne samoće i bolne usamljenosti.

A mi, mi polako postajemo prolaznici...
Proći će i ovaj dan u kojem ćemo sigurno nešto promijeniti, ili možda nećemo, dan koj će već sutra postati jučer, a mi ćemo izluđeni i umorni, zaboraviti što smo uopće htjeli.



Oblaci se razilaze. U jednom trenutku, ali zaista, samo u jednom trenutku, zamirisalo je onako kako samo ono zna. Nije me prevarilo. Samo mi je namignulo, onako u povjerenju da bi se tren kasnije skrilo se u nabreklom pupu bajame. Namignuh i ja. I osmjehnem se. Zimi polako dolazi kraj...

Dan je bio hladan i okrugao. Večer ranije napadalo je novih dvadesetak centimetara snijega, a kako je čitavu noć vijala snažna bura, bjelasasta smjesa lijepila se ne samo za sladoledno tlo već je i ožbukala sva debla po visini, onako majstorski, iz zgloba.



Sunce je tog jutra već pošteno bilo odskočilo kad smo krenuli svi zajedno vijugavom cestom visoko u planinu i duboko u šumu.



Ne znajući da zapravo s radošću idem gore, mamili su me zavodljivim obećanjima - moraš ovo vidjeti, bit će to zabava prava, možeš li zamisliti čuda - maškare na snijegu! Mada potpuno nepripremljen i za maškare i za snijeg, odlučio sam ne postavljati suvišna pitanja. Istina, pomalo je glupo biti jedina ne-maškara u svijetu zakrabuljenih, ali računao sam kako mi to i neće biti poseban problem. Nakupilo se ispod ovih obraza dovoljno maski za svaku prigodu. Uostalom, maskiran u samog sebe, lakše ću se moći izmigoljiti i pustiti veselu gomilicu neka uživa u sanjkanju i plesu, pogotovo u ritmu vrckavih poskočica s razglasa.





Kad te sa osamnaest i nešto sitno mjeseci, u vrijeme kad su ti oči i ruke željne djevojačkih sisa, obraduju pozivom za odsluženje petnaestomjesečne robije, i to samo zato što si muško i što si po njihovim mišljenju nakupio dovoljno ljeta da možeš oružjem neutralizirati neprijateljsku živu silu, ne preostaje ti ništa drugo nego prihvatiti presudu bez suvišnih zašto. Ko nije za vojsku nije ni za ženidbu - govorili su nam brkati medicinski bratovi u regrutacijskim centrima nakon što bi nam ovlaš bacili pogled na muda i pimpek tek toliko da se uvjere je li sve na svom mjestu. Piši - sposoban!
I tako, još se ne uspiješ ni snaći, a već si na asfaltnom platou ispred neke kasarne, ostrižen ko šugava ovca, cijepljen protiv svih pretpostavljenih bolesti i oprašen tuberajtom ko kumpir da ne klija prije vremena. Slijedećih 439 dana ni na šta ne misliš, samo uredno svaku večer prije sna prekrižiš još jedan datum u džepnom kalendaru i nadaš se da dežurni vodnik prve klase neće tu noć proglasiti borbenu uzbunu iz nekog, samo njemu znanog razloga.

Ne znam koliko je onu državu koštalo mojih 439 dana koliko su me hranili i oblačili, pretpostavljam da to nisu bile bogzna kakve pare, s obzirom da sam tada bio znatno manjih gabarita, a i prohtjeva, ali eto danas, iz ove perspektive, razmišljam - zar ne bi bilo bolje da su nam tutnuli tu lovu u džep i rekli - evo vam - idućih 439 dana putujte svijetom, na koju god stranu želite, upoznajte drugačije kulture, pogledajte kako drugi ljudi žive, rade i razmišljaju, naučite jezik kojim govore i vratite se doma kad poželite...

Tamna traka planinske ceste vijugala je bijelom šumom, žamor rasplesanih maškara i zvukovi s razglasa, ostali su prigušeni u krošnjama stabala s kojih su tu i tamo padale krpe snijega. Uživao sam u toj tišini i poželio doći do prijevoja s kojega ću vidjeti more.





Nikad neću zaboraviti facu poštara kad se s onom prdekavom kozom pojavio osam godina kasnije u mom dvorištu i uručio mi poziv za rat. Potpišite ovdje, rekao je hladno i manirom sporednog glumca u amaterskoj predstavi, namjestio "jebi ga" izraz lica. A ispod tog "jebi ga", nikako nije uspjevao sakriti zluradost u stilu "e sad se moš jebat" s tim tvojim socijalizmom i bratstvom i jedinstvom. O da, tko bi reko, ali upravo sam ja sa svojih dvadeset i pet bio odgovoran za četrdeset petu i osmu, sedamdeset prvu, osamdesetu i devedesetprvu. I za to što je njegova prdekava koza bacala ulje na fergazer...

Iz snijega je odjednom provirila okamenjena glava nekog neobičnog svata. Star i bezub, nešto mi je želio objasniti, ali ni uz najbolju volju, nisam uspio shvatiti što...





Upoznao sam tih ratnih godina dobrih momaka, čestitih ljudi i iskrenih patriota, ali i bezprizornih lupeža, razbojnika i ubojica bez trunke grižnje savjesti. Neke od njih, čak i danas viđam, uglavnom na grlenim mitinzima protiv zdravog razuma, te jadne i debele spodobe, ponižene u svojim crnim BMW-ima, obespravljene u trosobnim stanovima i duboko uvrijeđene postojanjem bilo koga različitog od njih samih. Kažu da su se godinama nakon završetka drugog svjetskog rata, po prašumama pacifičkih otoka skrivali odbjegli japanski vojnici. Živjeli su izolirani od svijeta, u stalnom strahu i neznanju. Nitko im naime nije rekao da je rat odavno završio.

Vjetar je pojačao kroz klanac i po njegovom huku znao sam da sam već blizu prijevoja. Otvorio se pogled na Kvarnerski zaljev, puntu Cresa i istočnu obalu Istre. Gazeći po dubokom snijegu, popeo sam se još tridesetak metara do vidikovca. Tu odmah ispod, prostrlo se Grobničko polje, a iza leđa ostale su snježne padine, meni do sada, nepoznatih planina.





I nisam mogao povezati otkuda su se usred zimske idile pojavile slike, mislio sam - davno već zaboravljene, kakve dovraga imaju veze sve države, vojske i ratovi s velikom bijelom tišinom i čudesnom toplinom koja bridi obrazima i grije iznutra...

Izmiren sa samim sobom vratio sam na na Platak, dospjevši upravo na posljednji ples. Maškare su se polako razilazile, a membranama već umornog razglasa titralo je Vilo moja, ti si moj san, ti si moj san...

Prigušen zvuk motora brm-brm-brmb koji je dolazio negdje duboko iz utrobe broda, neznatno se pojačao. U jednom trenutku, zgrada Lučke kapetanije, zvonik Svetog Duje i zidovi palače, uokvireni okruglim prozorima, počeli su kliziti udesno. Jesmo li krenuli ili se to pomiče svijet oko nas?
U salonu pedesetak putnika. Prevladavaju muškarci. Vozači kamiona i građevinari uglavnom. Neki se izvalili po sjedištima kao pijanci na klupi u parku. Čovjek u crvenom radnom odijelu, da je mrvicu deblji, bio bi pljunuti Djed Mraz, ozbiljno ispisuje hrpu nekakvih otpremnica, dostavnica... Pored nas dvojica likova u pancirkama na kojima piše „Krešimir Security“ igraju briškulu. Glasno raspravljaju nakon svake završene partije. Izgleda da je ovoga puta šestica baštona odigrala ključnu ulogu. Vrlo važno.

Vadim iz ruksaka obilno zašećeren komad tijesta za kojeg me prodavačica u pekari maločas uvjeravala da ga obavezno moram probati. To vam je naš nadaleko poznati štrudel od sira – zacvrkutala je. Nisam imao vremena za dubinsku analizu, bilo je uzmi ili ostavi. Sad, u toplini brodskog salona, nakon što smo zabrazdili Bračkim kanalom, osjetio sam idealan trenutak za probati „nadaleko poznati“ štrudel. Otpuhnuo sam višak sitno mljevenog šećera s vrha, i dok se slatki oblačić lagano razilazio, osvrnuo sam se oko sebe sa strepnjom je li netko možda uočio moju nepodopštinu. Izgleda da nitko nije. Srećom...
„Nadaleko poznati“ štrudel, zaista je bio ukusan. Možda zbog broda, možda zbog putovanja, tko će ga znati. Odlasci uvijek bude apetite.

Poželio sam popiti nešto toplo. Kavu možda,a ne hvala, mislim da bi mi sad idealno došao neki čajić. A i red je brate, nešto popit na brodu. Manirom iskusnog šankonosca naslonilo sam lijevi lakat na glatku metalnu površinu i zapitao – š'a imate od čajeva?
Uhhh – otpuhnula je konobarica – imamo deset vrsta, oćete li ih da ih nabrojim ili vi recite kojega želite!
Može šumsko voće?
Može!

Okrenula se, učas posložila šalicu, vrećicu, med i trenutak kasnije, veselo je zapištalo iz aparata na kojem je pisalo Gaggia.
Prepoznao sam je. To je ona cura koja je prošle zime skočila u hladno more i spasila život vozaču Audija koji je beznadno tonuo. Ipak nisam mogao biti potpuno siguran. Na televiziji je izgledala nešto drugačije. Ima piercing ispod donje usne, ma da, to je ona!

Dok mi je pružala šalicu sa čajem upitao sam je – jeste li vi Katarina?
Ostala je na trenutak zatečena – jesam, a zašto?
Dozvolite da vam stisnem ruku!
Ona se samo nasmijala. Rukovao sam se s Katarinom Velikom preko šanka slično onako kao što se tenisači rukuju preko mreže nakon završetka meča.
Simpatična je. Rekla mi je da sam je iznenadio. Hm, zašto iznenadio? Pa vjerovatno vam svaki dan netko priđe, pita ili čestita?
Pa i ne baš...

Pa da, zaista, zašto bi netko čestitao djevojci koja bez oklijevanja skače u hladno more, zaranja do dna, otvara vrata potonulog auta i izvlači vozača van? Pih, pa to može svatko od nas... Tko joj je kriv što ne glumi u nekoj sapunjari ili pjeva pjesmuljke po „elitnim“ klubovima. Da se barem udala za kakvog Đikana. Bila bi zvijezda.
Izašao sam na palubu upravo kad smo prolazili između Brača i Šolte. Brrrr, propuh je u Splitskim vratima. Naravno da je propuh kad su vrata vazda otvorena.



Pozdravljam Mrduju i njezine agave, a malo zatim i svjetionik na rtu Ražanj.



Južna obala Šolte, iz daljine djeluje strmo i opasno. Iz blizine, to je već neka druga pjesma.



Pred našim pramcem otok Hvar, stjenoviti rt Kabal i ulaz u Starogradski zaljev...



Na sunčanoj palubi „Petra Hektorovića“ nema ni žive duše. Ni ribara ni ribarskog prigovaranja. Časna starina otišla jednom na ribe i postala slavna za sva vremena. Hm, a meni stalno u glavi zvoni Hektar Pektorović, Hektar Pektorović... Opasan je ovaj propuh u glavi, bolje mi se spustit u toplije predjele.



U trajektnoj luci Staroga Grada čeka nas bus koji će nas odvesti do desetak kilometara udaljene Jelse. Cijena karte, prava sitnica – 25 kuna. Kao da smo u luna-parku, a ne minibusu Čazmatransa. O da, ako niste znali, na otoku Hvaru, Čazmatrans spaja ljude i obale.

Jelsa se polako budi iz zimskog sna. Čuje se žamor i vesela cika djece koja izlaze iz škole. U obližnjem kafiću nekoliko ljudi. Eno i one dvojice s pancirkama i šesticom baštona!

Dolazi gazda sa sedamdeset i pet deka gela na glavi. Mlitavo mi pruža ruku tako da nemam volje niti upamtiti njegovo ime. Konačno, siguran sam da nije ni on registrirao moje. No hard filings, ja sam ovdje samo sporedan igrač. Ma niti to. Više igrač s klupe. Tu sam samo da se divim njegovom velebnom betonskom zdanju iz kojeg se pruža predivan pogled na susjedov zid. Ipak, problema s bukingom za ovu sezonu ne bi smjelo biti. Plaža je blizu. Fastfuud također. A ni brat Roberat nije daleko...



Srećom, brzo smo obavili dogovoreni posao. Za otočke prilike čak i prebrzo. Autobus za Stari Grad kreće tek za sat i po. Gazda bi nas rado prebacio, ali nema vremena. Mora još jednom pošpricati kosu. I obaviti usput mnogo važnih stvari. Nema veze, za to vrijeme, obići ćemo Jelsu. S jedne strane uvale na drugu. Pa kroz uske kalete do crkve i natrag. Pa onda još jednom istim putem, da nam slučajno ne bi nešto promaklo.







Ne znam je li zbog hladnjikave bure ili pranja na visokim temperakurama, ali Čazmatransov bus koji nas je jutros dovezao u Jelsu, sad je nekako ušao „u se“. Više mi sliči na kombi. Srećom, nema gužve. U kombiju nas je, zajedno s vozačem – četvero. Mogli bi plesat po kombiju, koliko prostora imamo na raspolaganju.
I vozač je bio vrlo zadovoljan. Za nagradu, nije nas iskrcao na autobusnoj stanici već pedesetak metara dalje – u dnu uvale s kojom završava veliki zaljev.



Sve je bilo u redu dok nas iz jedne kuće nisu osupnuli zamamni mirisi tople spize. Sa čežnjom smo bacili pogled preko prozora, htjeli pozvoniti na vrata, raširiti ruke i veselo povikati „ a di ste našiiiii“. Dok bi se ukućani snašli, mi bi već posjedali za stol. Ipak, odustali smo u zadnji čas, bilo bi previše riskantno. Pavlovljev refleks odradio je svoje, morali smo pod hitno pronaći neki restoran, pizzeriu, kiosk s hrenovkama, bilo što!
No, početkom veljače, naći neki otvoren lokal na otoku, ravan je zgoditku na lotu. Sva ona poznata mjesta do kojih se tokom ljeta ne možeš ni probiti, smijala su nam se zatvorenim vratima. Pa tako drugo, treće, deseto...



Izgubivši svaku nadu, odlučili smo svratiti u samoposlugu, kupiti kruva i murtadele i tako zavarati glad.
Na trgu pored kojega smo prolazili vladala je užurbanost, radnici su postavljali veliki šator za nekakvu feštu, a između kombinezona, kamioncina, puntižela i armadure, stidljivo je provirila neka tabla na kojoj smo zapazili, kredom ispisanu, najljepšu poeziju koju smo u tom trenutku mogli i zamisliti.



Nesigurno smo zakoračili u neveliki prostor, ni sami ne vjerujući ima li tu zaista nešto za jesti ili je ova oglasna ploča ostala tako ispisana još od prošlog ljeta.
Srećom, ljubazni domaćin odmah je otklonio sve dileme – na raspolaganju vam je sve što tu piše, a ukoliko imate posebnih želja, i njih ćemo vam ispuniti.
Kruv i murtadela stubokom su pali u drugi plan, heeej, imali smo osjećaj kao da smo upravo otkrili pećinu s blagom! Betula skromnih dimenzija, u jednom kantunu šank izljepljen slikama svakojakih delicija, do njega jedan nešto veći stol i još tri-manja, prostor intiman, topao s bezbroj brižno odabranih detalja.





Nismo se ni snašli, a konobar je ispred nas iznio pune pjate domaće spize, bocun vina, košaricu kruha, a sve mirisno, ukusno, pripremljeno s onim magičnim dodirom kojeg imaju tek rijetki meštri o' kužine. Ufff, od slasti sam mislio pojesti i onu tablu i kredu i sve živo koliko je to bilo dobro.
Budući da nam se bližilo vrime od partence, nevoljko smo napustili čudesnu pećinu. Ali, s čvrstim obećanjem da ćemo opet doći. Zaokruženih trbuščića i rumenih obraščića, uputili smo se prema trajektnom pristaništu.





Hektar Pektorović s jedne, a mi s druge strane zaljeva, tko će prije?



Iza naših leđa ostao je Stari Grad, spreman uroniti u još jednu zimsku večer.

Bura je u smirivanju, situacija u prometu se normalizira. Auto-cesta A1 od čvora Sveti Rok do čvora Posedarje kao i dionica Jadranske magistrale od Senja do Svete Marije Magdalene otvorene su za sve skupine vozila - odjekivao je metalni glas spikera s radija uz prigodni piiiiir-li-jup! I nakon toga obavezni bam-bam-bam-bam...

Piiiiir-li-jup, rekao sam i ja, te promptno izdao zapovijed za pokret. Reći i učiniti, dvije su različite stvari. Pokrenuti buntovnog tinejdžera i dvoje umirovljenih prosvjetnih radnika te ih usmjeriti u željenom pravcu još je i teže. Srećom, domaćini su žurili na posao pa smo se oprostili lako i relativno bezbolno. Istina, pecne oko srca, slično osjećaju kao kad ti laborantica zabije iglu u venu, ali već u trenutku kad krv poteče u onu menzuru, epruvetu, štolije ne znam ni sam, postane nekako lakše.

Možda zvuči nelogično, ali izgradnjom auto-ceste, Rijeka nam je postala udaljenija od Zagreba. Barem za nas južnjake. Najudobniji put ujedno i najdulji, i naravno - najskuplji. Povratak nije ništa bliži makar se kotrljali nizbrdo. Popeti se na Bosiljevo pa zatim usmjeriti kompas u kurs 1-8-0, dobra je opcija onima koji često pogledavaju u retrovizor nadajući se da u njemu neće ugledati rotirku presretača. Za nas koji nemamo tih briga, optimalno je spustiti se starom magistralom do Senja, potom se userpentirati dvadesetak kilometra do Žute Lokve i poslije toga - voila, ciglu na gas, Dalmacijo, evo nas!

Upravo tako sam planirao i ovoga puta. Istina, malo me pokolebalo kad je nakon još jednog piiiir-li-jupa, radio "zvalo" desetak stupnjeva ispod ništice u Lici. Zanemarujući minuse i ništice, odlučio sam odlučiti o ruti tek kad stignemo u Senj. A ni do Senja nije bilo posve jednostavno. Kod Novog Vinodolskog na tri mjesta raskopavaju cestu za EKO-Kaštelanski zaljev. O da, kao što je svaka mineralna voda - Radenska, pasta za zube - Kalodont, a kalkulator - Digitron, tako su i za nas, kopanja na cesti i priručni semafori postali - EKO Kaštelanski zaljev.

No, stpljenje je moćno oružje. Štoviše, u takvim uvjetima, svaku je stajanku najbolje pretvoriti u čajanku. Hm, zašto ne postoji kavanka? No dobro, a uza sve to, zubato zimsko sunce baš je fino grijalo.
U gradu koji nikad neće postati Sinj, odlučio sam stati, a ne samo protutnjati kao što mi je inače običaj. Ovog sam puta imao i dobar razlog za to. Od bure niti B. Ali jedno B ipak je tu, ono od bonace. Kako to izgleda kad u Senju puše bonaca? Pa moram priznati - jako ugodno.





Grad Senj podario je našoj književnosti mnogo vrlih imena. S.S. Kranjčević, Vjenceslav Novak, Pavao Ritter Vitezović, samo su neka od njih. Kako to da se u jednom gradiću, na prvi pogled beznačajnom u odnosu ne velika kulturna središta rodi čitava plejada vrsnih meštara pera? Možda odgovor leži upravo u buri. Kad se s Vratnika sruči podivljala neman, što ostaje iole normalnom čovjeku - da sjedi u toplini doma svoga i nađe kakvu-takvu zanimaciju. A kad je čovjek zatvoren, misli najčešće brže rade. Sive vijugice počnu se njihati poput vlati vlasulje u plićaku i jao si ga onome tko se usudi stavljati svoje prste tamo gdje ne treba.

Uostalom, zar nije i sam Servantes svog Don Kihota napisao upravo u zatvoru? Zatočenici su oduvijek dobro pisali. Otočani, zatočeni između mora i neba, Slavonci, zatočeni u bolno ravnoj zemlji, jednoličnoj, teškoj i blatnjavoj. Zatočeništvo stvara nemir, nemir tjeskobu, a tjeskoba sama ispisuje riječi. Sretni ljudi ne mogu pisati dobro. Zašto bi i o čemu bi uopće pisali? Kako su sretni? Pobogu, koga zanima tuđa sreća?





Vratnik i Žutu Lokvu ovoga ću puta precrtati bez grižnje savjesti. Krenut ću starom cestom, između mora i Velebita, magistralom snova, tankom vijugavom niti čija je čvrstina počesto značila razliku između života i smrti. Zastao sam na nekom ugibalištu. Obavijen plaštom zimske tišine, okružen plavenilom koje se ljeskalo na suncu, ovako iz daljine, doimao se čak i privlačnim. Goli.



Otok ljudske patnje. Otok onih koji se nisu uspjeli "snaći".
Na ovim nesretnim prostorima, znati se snaći, oduvijek je bila najvažnija osobina, značajnija od mudrosti, čojstva i poštenja. I ono što je najgore, znati se snaći - to je osobina koja se ne da naučiti ili steći odgojem. Ili znaš ili ne znaš, ili je imaš ili je nemaš. Ili se rodiš s njom, ili umireš.



No, o tome ću razmišljati sutra. Umjesto knedle u grlu, danas ću radije gutati kilometre.



Kilometre prema jugu. Ah taj jug. Ne znam što ću s njim, čitav me život vuče pod svoje skute i ne da mi mira, koliko god nastojao pobjeći i riješiti se tih spona, nikako ne uspjevam. A kad mu se vraćam, pronaći ću put do njega bez greške. Možeš mi staviti povez oko očiju, ja ću ga prepoznati po zvuku, po mirisu, po nekom unutarnjem osjećaju kojega ne možeš racionalno definirati.





Ma zapravo, koga ja tu lažem, nije meni stalo toliko do juga koliko do - nje. I dok su moji suputnici nekoliko puta spomenuli - gle, evo je, samo sam odmahivao rukom i govorio - nije još to ona.



A onda, na nekom bezimenom zavoju, kad su visovi Velebita poprimili drugačiju boju, a s druge strane obrisi otoka Paga formirali zvijezdu zlatnog reza, znao sam - to je ona, evo me doma.

Jutros je na riječkom Korzu označen start jubilarnog, sedamnaestog izdanja relija Paris-Bakar, manifestacije koja već tradicionalno u ovo doba godine okuplja samu kremu automobilizma ovog dijela Europe, od Rupe do Kezmića jame, a to je ujedno i prilika da široke mase okupljenog gledateljstva još jednom iskažu svoje oduševljenje glede najnovijih korekcija cijena bio-goriva.



Kako nam je u mikrofon izjavio sam direktor natjecanja, ugledni pitar s Kariba, Slavko Stečajko, visoke cijene naftnih derivata izuzetno dobro utiču na pražnjenje državnog proračuna što je u ovim vremenima kad nam sa svih strana prijete poplave, izuzetno dobra stvar.



Unatoč memljivom vremenu i ćudljivim prognozama prije samog starta natjecanja, naišli smo na opuštenu atmosferu u boksovima favorita.



Ipak, oku iskusnih znalaca nije mogla promaći činjenica da su pjesma i razuzdani ples mehatroničara samo paravan iza kojeg se odvija prava drama, kao i pitanje svih pitanja - kakve gume odabrati za prvu etapu relija?



Dok su ekipe sa začelja odlučile riskirati i startati na gumama za suho, vodeći u generalnom plasmanu, ništa nisu htjeli prepuštati slučaju - odlučili su se za polutvrdu mješavinu lješnjaka i stracciatele.



Uzbuđenje je dostiglo vrhunac neposredno pred sami start - poneki od natjecatelja tek su u zadnji tren uspjeli posložiti mejk-ap i set-ap.



A onda je krenulo. Pod budnim okom časnog morčičkog žirija, start je proglašen manje-više uspješnim.



Čak ni predstavnici osme sile nisu imali značajnijih primjedbi. A ni mi na njih.



Već na prvom zavoju, svoju su prednost nastojali iskoristiti oni koji su se zatekli na manje vlažnom dijelu piste.



Ples razuzdanih oktana nastavio se nesmiljenom brzinom i na šikani pored bankomata.



Zabilježeno je i jedno spektakularno ubacivanje u drugu brzinu.



Kod oštarije nonića Vantačića došlo je do promjena na vrhu. Čak tri vodeće posade svratile su na piće, a vodstvo je preuzela patka Vlatka





Na ravnom dijelu staze do izražaja je došla snaga augmenata.



Do zaključenja ovog izvještaja nismo uspjeli kompletirati listu vozača koji su uspješno prošli naplatne kućice kod parkinga na Delti, ali biljetar nam je potvrdio da je upravo četiri manje kvarat.



S nemalom dozom strepnje ispratili smo natjecatelje na daleki put do Bakarskog zaljeva.







Ipak, toplo se nadamo kako ćemo zacrtane ciljeve ostvariti uz prominimalne žrtve.

Na koncu svega, najvažnije je da je gradonačelnik u sjeni sretan i zadovoljan



Iskreno, bio bih i ja da mi se obraz nađe uz obraz, a lijeva ruka nehajno prebačena preko strukića kraljice karnevala.