Prigušen zvuk motora brm-brm-brmb koji je dolazio negdje duboko iz utrobe broda, neznatno se pojačao. U jednom trenutku, zgrada Lučke kapetanije, zvonik Svetog Duje i zidovi palače, uokvireni okruglim prozorima, počeli su kliziti udesno. Jesmo li krenuli ili se to pomiče svijet oko nas?
U salonu pedesetak putnika. Prevladavaju muškarci. Vozači kamiona i građevinari uglavnom. Neki se izvalili po sjedištima kao pijanci na klupi u parku. Čovjek u crvenom radnom odijelu, da je mrvicu deblji, bio bi pljunuti Djed Mraz, ozbiljno ispisuje hrpu nekakvih otpremnica, dostavnica... Pored nas dvojica likova u pancirkama na kojima piše „Krešimir Security“ igraju briškulu. Glasno raspravljaju nakon svake završene partije. Izgleda da je ovoga puta šestica baštona odigrala ključnu ulogu. Vrlo važno.

Vadim iz ruksaka obilno zašećeren komad tijesta za kojeg me prodavačica u pekari maločas uvjeravala da ga obavezno moram probati. To vam je naš nadaleko poznati štrudel od sira – zacvrkutala je. Nisam imao vremena za dubinsku analizu, bilo je uzmi ili ostavi. Sad, u toplini brodskog salona, nakon što smo zabrazdili Bračkim kanalom, osjetio sam idealan trenutak za probati „nadaleko poznati“ štrudel. Otpuhnuo sam višak sitno mljevenog šećera s vrha, i dok se slatki oblačić lagano razilazio, osvrnuo sam se oko sebe sa strepnjom je li netko možda uočio moju nepodopštinu. Izgleda da nitko nije. Srećom...
„Nadaleko poznati“ štrudel, zaista je bio ukusan. Možda zbog broda, možda zbog putovanja, tko će ga znati. Odlasci uvijek bude apetite.

Poželio sam popiti nešto toplo. Kavu možda,a ne hvala, mislim da bi mi sad idealno došao neki čajić. A i red je brate, nešto popit na brodu. Manirom iskusnog šankonosca naslonilo sam lijevi lakat na glatku metalnu površinu i zapitao – š'a imate od čajeva?
Uhhh – otpuhnula je konobarica – imamo deset vrsta, oćete li ih da ih nabrojim ili vi recite kojega želite!
Može šumsko voće?
Može!

Okrenula se, učas posložila šalicu, vrećicu, med i trenutak kasnije, veselo je zapištalo iz aparata na kojem je pisalo Gaggia.
Prepoznao sam je. To je ona cura koja je prošle zime skočila u hladno more i spasila život vozaču Audija koji je beznadno tonuo. Ipak nisam mogao biti potpuno siguran. Na televiziji je izgledala nešto drugačije. Ima piercing ispod donje usne, ma da, to je ona!

Dok mi je pružala šalicu sa čajem upitao sam je – jeste li vi Katarina?
Ostala je na trenutak zatečena – jesam, a zašto?
Dozvolite da vam stisnem ruku!
Ona se samo nasmijala. Rukovao sam se s Katarinom Velikom preko šanka slično onako kao što se tenisači rukuju preko mreže nakon završetka meča.
Simpatična je. Rekla mi je da sam je iznenadio. Hm, zašto iznenadio? Pa vjerovatno vam svaki dan netko priđe, pita ili čestita?
Pa i ne baš...

Pa da, zaista, zašto bi netko čestitao djevojci koja bez oklijevanja skače u hladno more, zaranja do dna, otvara vrata potonulog auta i izvlači vozača van? Pih, pa to može svatko od nas... Tko joj je kriv što ne glumi u nekoj sapunjari ili pjeva pjesmuljke po „elitnim“ klubovima. Da se barem udala za kakvog Đikana. Bila bi zvijezda.
Izašao sam na palubu upravo kad smo prolazili između Brača i Šolte. Brrrr, propuh je u Splitskim vratima. Naravno da je propuh kad su vrata vazda otvorena.



Pozdravljam Mrduju i njezine agave, a malo zatim i svjetionik na rtu Ražanj.



Južna obala Šolte, iz daljine djeluje strmo i opasno. Iz blizine, to je već neka druga pjesma.



Pred našim pramcem otok Hvar, stjenoviti rt Kabal i ulaz u Starogradski zaljev...



Na sunčanoj palubi „Petra Hektorovića“ nema ni žive duše. Ni ribara ni ribarskog prigovaranja. Časna starina otišla jednom na ribe i postala slavna za sva vremena. Hm, a meni stalno u glavi zvoni Hektar Pektorović, Hektar Pektorović... Opasan je ovaj propuh u glavi, bolje mi se spustit u toplije predjele.



U trajektnoj luci Staroga Grada čeka nas bus koji će nas odvesti do desetak kilometara udaljene Jelse. Cijena karte, prava sitnica – 25 kuna. Kao da smo u luna-parku, a ne minibusu Čazmatransa. O da, ako niste znali, na otoku Hvaru, Čazmatrans spaja ljude i obale.

Jelsa se polako budi iz zimskog sna. Čuje se žamor i vesela cika djece koja izlaze iz škole. U obližnjem kafiću nekoliko ljudi. Eno i one dvojice s pancirkama i šesticom baštona!

Dolazi gazda sa sedamdeset i pet deka gela na glavi. Mlitavo mi pruža ruku tako da nemam volje niti upamtiti njegovo ime. Konačno, siguran sam da nije ni on registrirao moje. No hard filings, ja sam ovdje samo sporedan igrač. Ma niti to. Više igrač s klupe. Tu sam samo da se divim njegovom velebnom betonskom zdanju iz kojeg se pruža predivan pogled na susjedov zid. Ipak, problema s bukingom za ovu sezonu ne bi smjelo biti. Plaža je blizu. Fastfuud također. A ni brat Roberat nije daleko...



Srećom, brzo smo obavili dogovoreni posao. Za otočke prilike čak i prebrzo. Autobus za Stari Grad kreće tek za sat i po. Gazda bi nas rado prebacio, ali nema vremena. Mora još jednom pošpricati kosu. I obaviti usput mnogo važnih stvari. Nema veze, za to vrijeme, obići ćemo Jelsu. S jedne strane uvale na drugu. Pa kroz uske kalete do crkve i natrag. Pa onda još jednom istim putem, da nam slučajno ne bi nešto promaklo.







Ne znam je li zbog hladnjikave bure ili pranja na visokim temperakurama, ali Čazmatransov bus koji nas je jutros dovezao u Jelsu, sad je nekako ušao „u se“. Više mi sliči na kombi. Srećom, nema gužve. U kombiju nas je, zajedno s vozačem – četvero. Mogli bi plesat po kombiju, koliko prostora imamo na raspolaganju.
I vozač je bio vrlo zadovoljan. Za nagradu, nije nas iskrcao na autobusnoj stanici već pedesetak metara dalje – u dnu uvale s kojom završava veliki zaljev.



Sve je bilo u redu dok nas iz jedne kuće nisu osupnuli zamamni mirisi tople spize. Sa čežnjom smo bacili pogled preko prozora, htjeli pozvoniti na vrata, raširiti ruke i veselo povikati „ a di ste našiiiii“. Dok bi se ukućani snašli, mi bi već posjedali za stol. Ipak, odustali smo u zadnji čas, bilo bi previše riskantno. Pavlovljev refleks odradio je svoje, morali smo pod hitno pronaći neki restoran, pizzeriu, kiosk s hrenovkama, bilo što!
No, početkom veljače, naći neki otvoren lokal na otoku, ravan je zgoditku na lotu. Sva ona poznata mjesta do kojih se tokom ljeta ne možeš ni probiti, smijala su nam se zatvorenim vratima. Pa tako drugo, treće, deseto...



Izgubivši svaku nadu, odlučili smo svratiti u samoposlugu, kupiti kruva i murtadele i tako zavarati glad.
Na trgu pored kojega smo prolazili vladala je užurbanost, radnici su postavljali veliki šator za nekakvu feštu, a između kombinezona, kamioncina, puntižela i armadure, stidljivo je provirila neka tabla na kojoj smo zapazili, kredom ispisanu, najljepšu poeziju koju smo u tom trenutku mogli i zamisliti.



Nesigurno smo zakoračili u neveliki prostor, ni sami ne vjerujući ima li tu zaista nešto za jesti ili je ova oglasna ploča ostala tako ispisana još od prošlog ljeta.
Srećom, ljubazni domaćin odmah je otklonio sve dileme – na raspolaganju vam je sve što tu piše, a ukoliko imate posebnih želja, i njih ćemo vam ispuniti.
Kruv i murtadela stubokom su pali u drugi plan, heeej, imali smo osjećaj kao da smo upravo otkrili pećinu s blagom! Betula skromnih dimenzija, u jednom kantunu šank izljepljen slikama svakojakih delicija, do njega jedan nešto veći stol i još tri-manja, prostor intiman, topao s bezbroj brižno odabranih detalja.





Nismo se ni snašli, a konobar je ispred nas iznio pune pjate domaće spize, bocun vina, košaricu kruha, a sve mirisno, ukusno, pripremljeno s onim magičnim dodirom kojeg imaju tek rijetki meštri o' kužine. Ufff, od slasti sam mislio pojesti i onu tablu i kredu i sve živo koliko je to bilo dobro.
Budući da nam se bližilo vrime od partence, nevoljko smo napustili čudesnu pećinu. Ali, s čvrstim obećanjem da ćemo opet doći. Zaokruženih trbuščića i rumenih obraščića, uputili smo se prema trajektnom pristaništu.





Hektar Pektorović s jedne, a mi s druge strane zaljeva, tko će prije?



Iza naših leđa ostao je Stari Grad, spreman uroniti u još jednu zimsku večer.