Vijugavom linijom srca

05.02.2013.


Bura je u smirivanju, situacija u prometu se normalizira. Auto-cesta A1 od čvora Sveti Rok do čvora Posedarje kao i dionica Jadranske magistrale od Senja do Svete Marije Magdalene otvorene su za sve skupine vozila - odjekivao je metalni glas spikera s radija uz prigodni piiiiir-li-jup! I nakon toga obavezni bam-bam-bam-bam...

Piiiiir-li-jup, rekao sam i ja, te promptno izdao zapovijed za pokret. Reći i učiniti, dvije su različite stvari. Pokrenuti buntovnog tinejdžera i dvoje umirovljenih prosvjetnih radnika te ih usmjeriti u željenom pravcu još je i teže. Srećom, domaćini su žurili na posao pa smo se oprostili lako i relativno bezbolno. Istina, pecne oko srca, slično osjećaju kao kad ti laborantica zabije iglu u venu, ali već u trenutku kad krv poteče u onu menzuru, epruvetu, štolije ne znam ni sam, postane nekako lakše.

Možda zvuči nelogično, ali izgradnjom auto-ceste, Rijeka nam je postala udaljenija od Zagreba. Barem za nas južnjake. Najudobniji put ujedno i najdulji, i naravno - najskuplji. Povratak nije ništa bliži makar se kotrljali nizbrdo. Popeti se na Bosiljevo pa zatim usmjeriti kompas u kurs 1-8-0, dobra je opcija onima koji često pogledavaju u retrovizor nadajući se da u njemu neće ugledati rotirku presretača. Za nas koji nemamo tih briga, optimalno je spustiti se starom magistralom do Senja, potom se userpentirati dvadesetak kilometra do Žute Lokve i poslije toga - voila, ciglu na gas, Dalmacijo, evo nas!

Upravo tako sam planirao i ovoga puta. Istina, malo me pokolebalo kad je nakon još jednog piiiir-li-jupa, radio "zvalo" desetak stupnjeva ispod ništice u Lici. Zanemarujući minuse i ništice, odlučio sam odlučiti o ruti tek kad stignemo u Senj. A ni do Senja nije bilo posve jednostavno. Kod Novog Vinodolskog na tri mjesta raskopavaju cestu za EKO-Kaštelanski zaljev. O da, kao što je svaka mineralna voda - Radenska, pasta za zube - Kalodont, a kalkulator - Digitron, tako su i za nas, kopanja na cesti i priručni semafori postali - EKO Kaštelanski zaljev.

No, stpljenje je moćno oružje. Štoviše, u takvim uvjetima, svaku je stajanku najbolje pretvoriti u čajanku. Hm, zašto ne postoji kavanka? No dobro, a uza sve to, zubato zimsko sunce baš je fino grijalo.
U gradu koji nikad neće postati Sinj, odlučio sam stati, a ne samo protutnjati kao što mi je inače običaj. Ovog sam puta imao i dobar razlog za to. Od bure niti B. Ali jedno B ipak je tu, ono od bonace. Kako to izgleda kad u Senju puše bonaca? Pa moram priznati - jako ugodno.





Grad Senj podario je našoj književnosti mnogo vrlih imena. S.S. Kranjčević, Vjenceslav Novak, Pavao Ritter Vitezović, samo su neka od njih. Kako to da se u jednom gradiću, na prvi pogled beznačajnom u odnosu ne velika kulturna središta rodi čitava plejada vrsnih meštara pera? Možda odgovor leži upravo u buri. Kad se s Vratnika sruči podivljala neman, što ostaje iole normalnom čovjeku - da sjedi u toplini doma svoga i nađe kakvu-takvu zanimaciju. A kad je čovjek zatvoren, misli najčešće brže rade. Sive vijugice počnu se njihati poput vlati vlasulje u plićaku i jao si ga onome tko se usudi stavljati svoje prste tamo gdje ne treba.

Uostalom, zar nije i sam Servantes svog Don Kihota napisao upravo u zatvoru? Zatočenici su oduvijek dobro pisali. Otočani, zatočeni između mora i neba, Slavonci, zatočeni u bolno ravnoj zemlji, jednoličnoj, teškoj i blatnjavoj. Zatočeništvo stvara nemir, nemir tjeskobu, a tjeskoba sama ispisuje riječi. Sretni ljudi ne mogu pisati dobro. Zašto bi i o čemu bi uopće pisali? Kako su sretni? Pobogu, koga zanima tuđa sreća?





Vratnik i Žutu Lokvu ovoga ću puta precrtati bez grižnje savjesti. Krenut ću starom cestom, između mora i Velebita, magistralom snova, tankom vijugavom niti čija je čvrstina počesto značila razliku između života i smrti. Zastao sam na nekom ugibalištu. Obavijen plaštom zimske tišine, okružen plavenilom koje se ljeskalo na suncu, ovako iz daljine, doimao se čak i privlačnim. Goli.



Otok ljudske patnje. Otok onih koji se nisu uspjeli "snaći".
Na ovim nesretnim prostorima, znati se snaći, oduvijek je bila najvažnija osobina, značajnija od mudrosti, čojstva i poštenja. I ono što je najgore, znati se snaći - to je osobina koja se ne da naučiti ili steći odgojem. Ili znaš ili ne znaš, ili je imaš ili je nemaš. Ili se rodiš s njom, ili umireš.



No, o tome ću razmišljati sutra. Umjesto knedle u grlu, danas ću radije gutati kilometre.



Kilometre prema jugu. Ah taj jug. Ne znam što ću s njim, čitav me život vuče pod svoje skute i ne da mi mira, koliko god nastojao pobjeći i riješiti se tih spona, nikako ne uspjevam. A kad mu se vraćam, pronaći ću put do njega bez greške. Možeš mi staviti povez oko očiju, ja ću ga prepoznati po zvuku, po mirisu, po nekom unutarnjem osjećaju kojega ne možeš racionalno definirati.





Ma zapravo, koga ja tu lažem, nije meni stalo toliko do juga koliko do - nje. I dok su moji suputnici nekoliko puta spomenuli - gle, evo je, samo sam odmahivao rukom i govorio - nije još to ona.



A onda, na nekom bezimenom zavoju, kad su visovi Velebita poprimili drugačiju boju, a s druge strane obrisi otoka Paga formirali zvijezdu zlatnog reza, znao sam - to je ona, evo me doma.





<< Arhiva >>