Dan je bio hladan i okrugao. Večer ranije napadalo je novih dvadesetak centimetara snijega, a kako je čitavu noć vijala snažna bura, bjelasasta smjesa lijepila se ne samo za sladoledno tlo već je i ožbukala sva debla po visini, onako majstorski, iz zgloba.



Sunce je tog jutra već pošteno bilo odskočilo kad smo krenuli svi zajedno vijugavom cestom visoko u planinu i duboko u šumu.



Ne znajući da zapravo s radošću idem gore, mamili su me zavodljivim obećanjima - moraš ovo vidjeti, bit će to zabava prava, možeš li zamisliti čuda - maškare na snijegu! Mada potpuno nepripremljen i za maškare i za snijeg, odlučio sam ne postavljati suvišna pitanja. Istina, pomalo je glupo biti jedina ne-maškara u svijetu zakrabuljenih, ali računao sam kako mi to i neće biti poseban problem. Nakupilo se ispod ovih obraza dovoljno maski za svaku prigodu. Uostalom, maskiran u samog sebe, lakše ću se moći izmigoljiti i pustiti veselu gomilicu neka uživa u sanjkanju i plesu, pogotovo u ritmu vrckavih poskočica s razglasa.





Kad te sa osamnaest i nešto sitno mjeseci, u vrijeme kad su ti oči i ruke željne djevojačkih sisa, obraduju pozivom za odsluženje petnaestomjesečne robije, i to samo zato što si muško i što si po njihovim mišljenju nakupio dovoljno ljeta da možeš oružjem neutralizirati neprijateljsku živu silu, ne preostaje ti ništa drugo nego prihvatiti presudu bez suvišnih zašto. Ko nije za vojsku nije ni za ženidbu - govorili su nam brkati medicinski bratovi u regrutacijskim centrima nakon što bi nam ovlaš bacili pogled na muda i pimpek tek toliko da se uvjere je li sve na svom mjestu. Piši - sposoban!
I tako, još se ne uspiješ ni snaći, a već si na asfaltnom platou ispred neke kasarne, ostrižen ko šugava ovca, cijepljen protiv svih pretpostavljenih bolesti i oprašen tuberajtom ko kumpir da ne klija prije vremena. Slijedećih 439 dana ni na šta ne misliš, samo uredno svaku večer prije sna prekrižiš još jedan datum u džepnom kalendaru i nadaš se da dežurni vodnik prve klase neće tu noć proglasiti borbenu uzbunu iz nekog, samo njemu znanog razloga.

Ne znam koliko je onu državu koštalo mojih 439 dana koliko su me hranili i oblačili, pretpostavljam da to nisu bile bogzna kakve pare, s obzirom da sam tada bio znatno manjih gabarita, a i prohtjeva, ali eto danas, iz ove perspektive, razmišljam - zar ne bi bilo bolje da su nam tutnuli tu lovu u džep i rekli - evo vam - idućih 439 dana putujte svijetom, na koju god stranu želite, upoznajte drugačije kulture, pogledajte kako drugi ljudi žive, rade i razmišljaju, naučite jezik kojim govore i vratite se doma kad poželite...

Tamna traka planinske ceste vijugala je bijelom šumom, žamor rasplesanih maškara i zvukovi s razglasa, ostali su prigušeni u krošnjama stabala s kojih su tu i tamo padale krpe snijega. Uživao sam u toj tišini i poželio doći do prijevoja s kojega ću vidjeti more.





Nikad neću zaboraviti facu poštara kad se s onom prdekavom kozom pojavio osam godina kasnije u mom dvorištu i uručio mi poziv za rat. Potpišite ovdje, rekao je hladno i manirom sporednog glumca u amaterskoj predstavi, namjestio "jebi ga" izraz lica. A ispod tog "jebi ga", nikako nije uspjevao sakriti zluradost u stilu "e sad se moš jebat" s tim tvojim socijalizmom i bratstvom i jedinstvom. O da, tko bi reko, ali upravo sam ja sa svojih dvadeset i pet bio odgovoran za četrdeset petu i osmu, sedamdeset prvu, osamdesetu i devedesetprvu. I za to što je njegova prdekava koza bacala ulje na fergazer...

Iz snijega je odjednom provirila okamenjena glava nekog neobičnog svata. Star i bezub, nešto mi je želio objasniti, ali ni uz najbolju volju, nisam uspio shvatiti što...





Upoznao sam tih ratnih godina dobrih momaka, čestitih ljudi i iskrenih patriota, ali i bezprizornih lupeža, razbojnika i ubojica bez trunke grižnje savjesti. Neke od njih, čak i danas viđam, uglavnom na grlenim mitinzima protiv zdravog razuma, te jadne i debele spodobe, ponižene u svojim crnim BMW-ima, obespravljene u trosobnim stanovima i duboko uvrijeđene postojanjem bilo koga različitog od njih samih. Kažu da su se godinama nakon završetka drugog svjetskog rata, po prašumama pacifičkih otoka skrivali odbjegli japanski vojnici. Živjeli su izolirani od svijeta, u stalnom strahu i neznanju. Nitko im naime nije rekao da je rat odavno završio.

Vjetar je pojačao kroz klanac i po njegovom huku znao sam da sam već blizu prijevoja. Otvorio se pogled na Kvarnerski zaljev, puntu Cresa i istočnu obalu Istre. Gazeći po dubokom snijegu, popeo sam se još tridesetak metara do vidikovca. Tu odmah ispod, prostrlo se Grobničko polje, a iza leđa ostale su snježne padine, meni do sada, nepoznatih planina.





I nisam mogao povezati otkuda su se usred zimske idile pojavile slike, mislio sam - davno već zaboravljene, kakve dovraga imaju veze sve države, vojske i ratovi s velikom bijelom tišinom i čudesnom toplinom koja bridi obrazima i grije iznutra...

Izmiren sa samim sobom vratio sam na na Platak, dospjevši upravo na posljednji ples. Maškare su se polako razilazile, a membranama već umornog razglasa titralo je Vilo moja, ti si moj san, ti si moj san...