Mislim da ću prodat televizor. Godinama već iz te škatule nije izišla niti jedna dobra vijest. Dat ću oglas u novinama - prodaje se televizor marke Papasonik, dijagonala uvlas ista kao i kontradijagonala, dobro uhranjen, uredno održavan i garažiran, cijena skoro pa ništa. Istina, malo šteka kad prebacuješ s trećeg na četvrti program, ali to neću spominjat. Antenu bih mogao iskoristit kao takicu za pome. Da barem nečem pametnom služi...

Mislim se, zašto bi davao tolike novce, najprije pretplata Radmanu pa pretplata Mudriniću, pedeve Liniću, naknada jedna, druga, treća, i sve to - za gledat reklame? Pa čoeče, ovi što reklamiraju bankarske pakete i čudotvorne tablete za koje se morate posavjetovati s vašim liječnikom ili ljekarnikom, morali bi nama, gledateljima plaćat pretplatu, a ne mi njima! Evo baš sinoć, netom što sam iz čistog nehaja uključio TV - osvanula reklama za loto. Reporter zaustavlja namjerne prolaznike na ulici i svi spominju puste tisuće kuna koje treba obvezatno uzeti. I još spominju nekakve bruto plaće po godinama radnog staža. Hm, o čemu ovi pričaju? Kakve veze imaju godine radnog staža s lotom?

Pogledah malo bolje. Oh ne, pa ovo nije reklama za loto, ovo zaustavljaju zabludjele škverane koji se nadaju nekakvim otpremninama.
Otpremnina, otpremnina, to je naša sudbina!

Hm, pa ovo čak i nije toliko daleko od igara na sreću, koliko je njih posljednjih mjeseci peškalo nogu u guzicu, a da nisu dobili ni o a kamo li otpr!

Nevjerojatno kako se ljudima zacakle oči i na sam spomen te čarobne riječi - otpremnina! To je ono pravo, to je ono što nama treba, to je naš san, uzmi lovu danas, a sutra kako bude! Možete li zamisliti kakva li se samo kolosalna podvala skrila u novovjekoj sintagmi - atraktivna otpremnina! Wow! Tko joj može odoljeti? Atraktivna plavuša zanosnih oblina, ispunit će sve tvoje snove - nazovi odmah na 060 itd.

Kapitalizam je (navodno) u krizi, a kapitalisti nikada nisu bili moćniji. Moram priznati da su ovu povijesnu utakmicu odigrali puno bolje i hametice potukli nemoćnog protivnika. S druge strane barikade, ili mreže za bagmington kako vam drago, ostala je skrušena i ponižena, da prostite - radnička klasa. Izluđena, rascjepkana i podjeljena u millijardu sindikata, prepuštajući sudbinu u ruke kilavih boraca za radnička prava ili pak najobičnijih redikula i kafanskih tučaroša, nemoćna artikulirati svoje želje i nade u jednu zajedničku ideju.

Da izaberete nasumice pet ljudi iz bilo kojeg našeg poduzeća na izdisaju, a takvih ima ohoho, dobili bi pet različitih razmišljanja. Prvi bi da mu dokupe staž, drugi bi otpremninu, treći zapravo ne zna što bi, četvrti bi potražio posao u nekoj obećanoj zemlji Baliforniji, a peti, onaj najjadniji bi, zamislite čuda, nešto i radio...

Brodogradnja primjerice. Što, zar to uopće više postoji - pitat će se mnogi. I bit će u pravu. Eto, još samo potpis-dva i hrvatska brodogradnja postat će misaona činjenica. Novi vlasnici intenzivno razmišljaju o takozvanom restrukturiranju. Tru-tu-ru-tu-tu.

Kao, smanjit ćemo proizvodnju brodova dok "ovo" ne prođe, a u međuvremenu ćemo graditi nešto drugo, primjerice vjetrenjače za Don Kišota. Lijepo! Možda će uskoro svako naše brdo zaista biti okićeno tim famoznim ventilatorima, ali budimo realni, najkasnije za pet godina, u Hrvatskoj se više neće graditi niti jedan brod. Ne isplati se brate. Kosookima možda, nama ne. Prevelika je to jebada. A što ćemo sa stručnjacima? Pa eto, snaći će se nekako, mogu slobodno i oni tamo u te Koreje, KIne, Vijetname. Ako im se baš i ne ide tako daleko, mogućit ćemo im prekvalifikaciju za konobara ili iznajmljivača pedalina. To su u svakom slučaju atraktivna zanimanja budućnosti.

Eh da, mogao bih još dugo, ali neću. Pramac je već pod vodom, a krma se propinje i samo što ne krene u dubinu. Jedino orkestar još uvijek svira...