Opoštenija nam se deveti misec. Istina, dikod po noći, a pogotovo ujutro užežin zore, vaja se pokrit laganijon dekon ili barenko stisnit uz najdraže žensko tilo, ali po danu je takva divota da divotnija teško more bit. Ali niko vam neće reć - judi moji, jel vidite ča nam je lipo! Ma pogledajte koji su to šekondi gušti kupat se krajem devetoga miseca u lipomen čistomen moru.



Ali ne! Mi smo takvi inšempjani judi da najviše volimo grintat. Ili nam je zima ili nam je vruće ili nam je vako ili nam je nako. Zato mi je čisto čudno da evo već dvadesetak dan nisam čuja niti jedno grintanje, barem šta se vrimena tiče.

Ma isto, nije mi deveti misec pravi bez trgnje, oliti jematve.



Još od najranijeg ditinjstva berba grožđa mi je ostala u sjećanju ka neki, ajmo reć - emocionalni oproštaj s litom. Tih dana bi dida skinija sa svoga kara drvene stranice pa bi montira duguljastu bačvu koju smo zvali koslata. U koslatu bi ubacivali mošt ili kako smo ga mi zvali mast - kojeg smo mastili odnosno gnječili, u jednoj velikoj bačvi i to odma u vinogradu, čim bi se obralo grožđe.
Dičini je bija najveći gušt mastit makar bi nas svakoga puta izbole ose, a starijima je bilo draže da po grožđu gazaju ženske noge. Nema veze ako bi kojoj progledalo kurje oko, važno da su noge bile - ženske!



U kaleti Put bure, okriće na jugo. U malome portu uz samu rivu stisnule se barke mištana, a vezovi uz mul su rezervirani za naše drage furešte. Sad kad više nije tolika gužva po našim mistima, opet su nam furešti postali dragi. Ma isto vaja bit oprezan. Nisu svi turisti dobronamjerni, ima među njima pravih špijuna. Zamislite kad se oni sad vrate u bogate zemlje velikoga svita pa upoznaju svoje sunarodnjake da je deveti misec u Dalmaciji pet puti lišpji i od sedmoga i osmoga zajedno! Asti rujna!



Kažu neke uvažene čunke da često neki naizgled beznačajan događaj ka na primjer mahanje krilima leptira može nizom uzročno-posljedičnih veza izazvat pojavu uragana na skroz drugom kraju svita.



Znajući za logiku najgorih gangastera današnjice, hm oću reć - trgovaca sirovom naftom koji svaki pa i najmanji povod iskoriste za dizanje cijene crnome blatu, izričito sam zapovidija ovomen leptiru - MIRUJ! Da te nisam vidija da mašeš kriliman! Friga se tebi, lipo kusaš nektar ružmarina, mašeš krilima ka ono nije moj posal, a uragani bjesne Meksičkim zaljevom i rušidu platforme. MIRUJ leptiru!

U zadnje vrime puno grintam da je sve manje našega svita na našemen moru. Zato mi je puno drago bilo vidit jednu lipu šesnu fameju kako su svojon pašarom otplovili pa makar i do prvoga škoja. Tako triba! Plovit se mora, a za ostalo ćemo lako.



Možda na prvi pogled ne izgleda tako, ali paćifiko đir oko maloga mista može bit kritičan za ljubavni odnos. Ja na primjer više volim onago nogu prid nogu uza samo more, a moju dragu neki đava uvik tira kroz kalete. Ma ne znam šta to značajnoga jema vidit unutra. Kuće, garaže, apartmane, nadogradnje, žice, klime, svitleće reklame...



Ajme neću više balit, boje mi ćipajikama zatvorit justa!




Ponistra je drivo a prazi su stine - govori stara dalmatinska pisma i pruža nam dokaz da ni drevni tekstopisci nisu baš uvik bili inspirirani za lipe stihove. Neš ti filozofije napisat pismu od čega je ponistra a od čega su prazi. Evo, da ja danas zapivam - Ponistra je od aluminija obloženog PeVeCe-om, a prazi su od Ytonga, svi bi me popljucali i moja pjesnička karijera bi svršila prin nego ča bi i počela.



Branke za vatropolo izvučene su na kraj. Treninzi su vjerojatno pribačeni na PlejStejšn. Mi smo ipak olimpijski šampjoni i zaslužili smo se malo i odmorit. Uostalom, ni u čemu ne vridi pretjerivat.



I na kraju, mislin se (uvik se pripadnen kad puno mislin) ko zna kakvi nas to gropi i konopi vežu uz ovo more i ovo nebo i naša mala mista dalmatinska ka da na svitu ne postoje puno lipša, puno veća, bogatija i raskošnija...



Nije svako zlo za zlo, ma ni svako dobro za dobro. Puno puta mi je draža kad je siromašna i tuserasta nego kad glumi nešto šta nije. Mi s velikim šoldima nikad nismo znali upravit. Lipo su stari ljudi govorili za one ča bi se usprdecali kad bi na brzinu stekli bogatstvo - vidi ih, opili su se s kruvon!



A eto, pokušat ću ne opijat se. Ni s vinom ni s kruvon. Dvanajst slika bit će sasvim dovoljno za ćutit boje, okuse i mirise lipe, blage i drage dalmatinske jeseni.

Još jedno jutro na Prijevoru. Za razliku od onog jučerašnjeg, bunovnog i snenog, ovo je došlo lako i nečujno. Kako se čovjek brzo privikne na sve pa i na spavanje u šatoru visoko na obroncima planine, čak na 1650 metara nadmorske visine.

Sinoć nisam čuo našeg pjevača koji je čitavog dana tako strasno pjevao o jednoj fatalnoj ženi koja je, vjerovali ili ne, uvijek ostala ista. Već sam se pobojao da je s prvim mrakom odgibao nekim novim planinarskim stazama, tako da me iznenadno praskozorno kukurikanje "ostalaaaaaa si uvijek istaaaa" raznježilo i ozarilo. Pjevač je još uvijek tu!

Prava komedija je nastala kad su iz ostalih šatora počele izvirivati raščupane glavice i zdušno odgovorile u maniri najboljih bek-vokala - ostala si uvijek istaaaaaaa....
Naravno da nakon takvog pozdrava novom jutru nikakvo spavanje nije dolazilo u obzir, pa čak ni dokono kunjanje.





Premda su još sinoć, pri povratku sa uspona mnogi planinari otišli iz baznog logora (uh šta mi ovo "logor" ružno zvuči), dijelom na Dernečište, a poneki već i svojim domovima, u Šator-gradu još je uvijek ostalo prave raje. Naši prvi susjedi, dvoje momaka i četiri cure iz Sarajeva, rasprostrli su ispred nas svo brdo raznih delicija. Čokamo, netko s nogu, netko s trave onako nasumično, malo slatkoga, malo slanoga, nismo baš nešto posebno ni gladni, ali u ugodnom društvu sve ima bolji okus.

Jeste li za jednu kafu?
Ma hvala, ne treba, nemojte se gnjavit samo zbog mene.
Ma šta ne treba, sad ćemo mi to brzo. Gledajte kako mi to radimo.

I zaista, u malenoj Kii natrpanoj planinarskom opremom, u samo nekoliko centimetara slobodnog prostora između siceva, instalirali su pravu malu kuhinju. Očima da ne povjeruješ. I fakat - radi! Evo, već se krčka voda! Par minuta kasnije, zamirisala je najljepša kava na svijetu.

Bližilo nam se vrijeme rastanka. Pridružili su nam se naši Požežani iz GSS-a i "pjevači" iz Jajca. Kažu da su oni uglavnom dvo-Jajčani. Vjerujemo im i bez detaljnog pregleda. Postoji ona izreka - Visoko u planini i daleko na pučini, nećeš naići na loša čovjeka. Živa istina! Do novog susreta negdje na planinama!



Makadaming kroz Perućicu pri dnevnom svjetlu neizmjerno je ugodniji od onog ponoćnog prije dva dana. A i nizbrdo je. Slaloma između rupa i goba ne bi se posramila ni Janica K. Tu i tamo neki kamenčić frcne po dnu auta, ali ovoga se puta Fiatić Puntić pokazao kao vrstan terenac. Zastajemo na jednom proširenju i hitamo prema vidikovcu s kojega se pruža pogled na Skakavac, čak 70 metara visok slap koji huči duboko u samo srce prašume.



Kažu da Skakavac zna biti višestruko bogatiji vodom, ali i ovako djeluje fascinantno. Beskrajno šumsko prostranstvo koje seže oko nas i tišina koja nas okružuje ostavljaju bez daha i glasa. Pred ovakvom ljepotom, šutnja je najljepša muzika.





Pri samom kraju makadama, ispriječila nam se spuštena rampa preko ceste. Kad smo se uspinjali, nismo je ni primjetili, očito smo prošli lišo, ali sad moramo platiti ulaznicu za Nacionalni park. Kol'ko? Sve po dogovoru. Oćete monolog il' recitaciju...





Spustili smo se do Tjentišta, mjestašca u pitomoj udolini između vrletnih gora. Kažu da je samo ime Tjentište proisteklo iz rimskog naziva Tentorium. Naime, već je u davnim vremenima ovdje prolazio put koji je vodio od Jadranskog mora prema Panoniji. Putnici su se često zaustavljali upravo u ovoj dolini i podizali šatorsko naselje - Tentorium. Eto vidite! Pa nije meni bezveze još jučer pao na pamet taj Šator-grad! Uh, bolje mi je i ne govorit što sve meni pada. Na pamet, dakako.

Vinci, naš vođa puta koji je na svakoj planini "doma" odveo nas je do jednog ugodnog restorančića gdje smo uz klokotanje vode iz prirodnih izvora ponešto i čalabrcnuli. E pa nećemo se mi izgubit. Topla spiza i slasni zalogaji nakon planinarenja - mmmm, ma ko to more platit...

I na kraju, kakav bi to posjet Sutjesci bio da nismo zastali kod spomenika. Kako pojmiti Sutjesku bez Sutjeske? Svo vrijeme sam se u nevjerici osvrtao oko sebe i razmišljao - pa kako je moguće da se među ovakvim prirodnim ljepotama vodila jedna od najvećih bitaka drugog svjetskog rata? Divota planine protkana zemljom natopljenom krvlju. U nekom trenutku pomisliš - heeej pa ovo nije stvarno, ovo su samo kulise za neki filmski spektakl.



Ali nisu kulise. Pozornica je stvarna. Stradanja su i te kako bila stvarna.



Moj dida Ante, borac Druge dalmatinske, pao je pokošen rafalom upravo ovdje na Tjentištu. Izmučen i ranjen, ležao je bespomoćno na bojnom polju. Vidjevši svuda oko sebe tijela svojih poginulih drugova već se bio oprostio sa životom. Pogotovo kad je čuo Nijemce kako dolaze. Oni najčešće nisu imali milosti.



Nekim čudom - nije se dogodilo ono najgore. Odveli su ga u zarobljeništvo i nakon nekog vremena razmijenili. Srećom, moj dida je ostao živ. Više od šest tisuća partizana na Sutjesci nije.

Najbolji sinovi Dalmacije, Crne Gore, Hercegovine, Bosne i ostalih naših krajeva ostali su zauvijek ovdje. Neka im je vječna slava.



Ne znam zašto nikad nisam svoga didu pitao ni za Neretvu ni za Sutjesku. Mislio sam - bit će vremena. A ni on sam nikad nije želio posebno pričati o tome. Naše Neretve i Sutjeske zajednički smo odšutjeli.

No,sad mi je mnogo toga jasnije. Priznajem, ostao sam pomalo razočaran zbog toga što je spomen područje u prilično lošem stanju. Spomen dom je zatvoren, kažu da je u ratnim godinama bio i opljačkan. Nove vlasti očito imaju nove prioritete.



Tko zna, možda to tako mora biti. Vojne prolaze, države se mjenjaju, ljudi i događaji odlaze u povijest.

Ali, ostat će Sutjeska zauvijek, ostat će Maglić i Zelengora, ostat će i pričati svoje priče. Pričat će neke ljepše priče, priče o miru i budućnosti, priče o planinama, šumama, jezerima i dolinama, priče o ljepoti života.

Probudila me pred svitanje. Vrzmala mi se oko tabana, provlačila kroz bedra i rebra i sve do ramena i atlasa pa opet nekim čudnim zaobilaznicama natrag. Ne vidiš je, ne čuješ je, ali je i te kako osjećaš. Smrzajica, dakako. Vrića za spavanje mi se okrenula naopako skroz, tako da mi je onaj dio koji je trebao služiti kao kušin prekrio facu. Mumificiran i zamrznut u vremenu i prostoru, nisam zapravo bio siguran jesam li uopće uspio povezat nekoliko minuta sna tokom noći. Oh da, a što sam mogao očekivati, spavati snom pravednika u tanašnom šatorčiću, tisuću i šesto metara iznad, ali i stotinjak kilometara daleko od mora.

U bazni logor na Prijevoru, stigli smo nešto iza ponoći. Čitava nogometna momčad neustrašivih Mosoraša. Dvadeset kilometara tandrkanja uskim i kvrgavim makadamom kroz prašumu Perućicu razmrdalo bi i udrvenjenog Pinokia, a kamo li neće smjerne planinare koji su željno iščekivali kraj sedmosatnog putovanja.

Swarovski je te noći nudio poseban popust, milijarde kristala prosulo se nebom, a ono malo mjesečine obasjalo je silne klisurine, ali i naseobinu od tridesetak ranije postavljenih šatora, između kojih su bauljale tajanstvene sjene.

Stigli su Dalmatinci - prostrujalo je među šatorima, a u našu čast, neki je lik iz sveg glasa zapjevao "ostala si uvijek istaaaaaaa." Zar će se i veliki Mišo Mate penjati sutra s nama na Maglić? Ooooo, ipak ne, Mišo bi sigurno nastavio svoju pjesmu uz "ove suze na licu mom", a naš je šaljivdžija bio posve zadovoljan samo s prvim stihom.

Šatore smo postavili u Ulici konjske balege b.b. jednom veoma mirnom kvartu, zaštićenom od lavina i upada mrkog medvjeda. Jest da nam se parcela malo nakosila, ali šta'š sad, kad postavljaš šator usred noći u podnožju najviše bosanske planine, teško je očekivati promptni izlazak na teren ovlaštenog geodeta.

Zora je. Frizura je postojana. Izbacujem podočnjake na milost i nemilost minusima Celzijusa i tek sad primjećujem da planinska naseobina i nije tako malena, pa ovo je pravi Šator-grad!



Početak uspona je predviđen za osam i po. Sad još nije ni sedam. Prošetat ću do obližnjeg vidikovca, baš mi djeluje privlačno, ako bude sreće, preusmjerit ću malo gorske zore pravo u lumixovu SD karticu.



Čini mi se da naše morsko sunce nekako brzo odskoči iznad Kozjaka i Mosora, ali ovdje brate, sve se nešto nećka ko sramežljiva curica. O pa da, sasvim je razumljivo, pa nije se ni suncu svakog jutra tako jednostavno penjati na ovu visinu. Izmori vala...



Preko kanjona kojim huči Sutjeska, bljeskaju se vrhovi Zelengore. Lijevo se ispriječio golemi bedem Volujka, a desno se pružila Perućica, posljednja sačuvana prašuma Europe.



Savršeni je mir. Studen još uvijek štipka obraze, ali nema ni daška vjetra, ma ni jednog oblačka na nebu. Sve očekujem kad će se iznad ovih grebena pojaviti Švabe sa štukama i meseršmitima. Hm, ovdje sam na čistini, ako me primjete najebo sam ko žuti. Srećom, ni Švabe više nisu ko što su nekad bile...
Na Maglić smo došli proslaviti 120 godina Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine i to s neslužbenim, ali zajedničkim motom - "Hebeš zemlju koja Bosne nema!" Možemo mi s ovim našim gudurama i na zapad i na istok i na sjever i na jug, ali bez sretne Bosne, neće biti sreće ni za koga. Ni za "nas", ni za "njih". Mnogo toga smo dobrog zaboravili, još više lošeg prihvatili, a u principu, tako je malo potrebno za prepoznati Čovjeka. Samo je pitanje, želiš li to ...
Maglić ćemo napadati iz dva smjera. Naši mladi i poletni, alpinistički rastrojeni će krenuti sjevernim grebenom, a Siniša i ja iz ajmo reć - umjerenije struje, skoknut ćemo nešto istočnije do Dernečišta i tamo krenuti dužim, ali sigurnijim putem. Ispočetka sam mislio da je ovo "Dernečište" neki novovijeki planinarski izraz, ali zanimljivo - nije. Ako toponim ne laže, ovdje se dobro dernečilo još od davnih vremena.
Uglavnom, na Dernečištu nas se okupilo preko nekoliko. Stotina, stotina! Došli su ljudi iz čitavog, da prostite - regiona. Domaćini nisu ni u snu mogli zamisliti da će nas biti toliko. Ali dobro, kad smo već tu, hajmo gore, da vidimo šo ima baaaa...



Na početku smo se sve lijepo dogovorili. Na čelu kolone bit će drug Tit..., pardon - iskusni vodič Hadžija i nitko ne smije koračati ispred njega! Ako se ko usudi, jadna li mu majka! I ostale smo upute pažljivo saslušali i zapamtili, tko će biti u sredini, a tko na začelju, kome se treba javiti ako se dogodi ovo, a kome ako se dogodi ono. Naravno, sve je to fino funkcioniralo do prve pauze, a onda kud koji mili moji. Raspašoj! Džaba ti dogovor ako ga se nitko ne drži! M'da... Al tako to ide u Bosni ( a i Hercegovini). Malo šlampavo, ali s puno duše...





I penjali smo se, dugo i ustrajno, prešli iz Bosne (a i Hercegovine) u Crnu Goru bez granice i carinskih formalnosti pa se naposljetku preko sajli dofatili neslućenih visina. Kolona se vremenom malo rastegla ko jo-jo, ali srećom s minimalnim udjelom aj-aj-a.



Kad smo izbili na vršni greben, ostali smo malko razočarani spoznajom da su "alpinisti" bili brži. Ma neka, kad čeljad nije bijesna nije ni vrh Maglića tijesan. Planina koja je i svoje ime dobila po magli, odnosno oblacima koji zarobljavaju njezine vrhove, ovoga se puta ponijela kao brižna majka. Pa valjda smo i zaslužili. Posljednjih stotinjak metara uspona prelazi se preko prilično uskog hrbata čije se strane vrtoglavo ruše u dubine. Tu je najbolje primjeniti konjsku taktiku - gledaj pravo, ravno i drito i ne mantaj glavom tamo-amo bez puke potrebe. Al dobro, nije opet tol'ko strašno...



Na vrhu smo. 2386 metara nad morem. Iznad ovih visina letio sam samo avionom.

S najvišeg vrha Bosne ( a i Hercegovine) vidi se pola svijeta, a bogme smo se svijeta i svijeta nagledali na samom vrhu. Bilo je tu zastava, grbova, amblema svake vele, šahovnica, ljiljana, ocila, a opet sve neki pitomi, dobroćudni svijet, vidiš mu lice i o'ma shvatiš fakat ovaj je naš... Ili bivši naš. Bivši oni, bivši mi. Svi smo bivši. Ima li uopće budućnosti za toliko bivših?



Dosta je bilo zafrkancije. Ma zapravo, nisam ništa lagao, sve je bilo točno ovako, nisam ništa ni oduzeo ni dodao, a kamo li množio ili dijelio. Ma eto, mogu ja zaglumit i ovo i ono, ali ne možeš uteć od sebe da si još pet puta toliki.



Ponekad, ali samo ponekad, dogodi se da te planina emocionalno "razvali", protrese tako snažno da možeš osjetiti tektonske promjene duboko u svojoj nutrini. Nitko ne zna kako i zašto se to dogodi. Epicentar osjetiš na vlastitoj koži koja bridi i prožima srsima, ali gdje li se nalazi hipocentar - to još uvijek ostaje tajnom. Ne razmišljaš o tome dok se uspinješ. Nemaš kad, a i da imaš, ne znaš ni kako bi, pogotovo kad moraš uključiti pogon 4x4. Pod težinom uspona najčešće ostaješ bez daha, a srce ti lupa u ritmu tam-tama, samo što ne iskoči iz grudi i skotrlja se dolje niz padinu. Što je uspon teži, zadovoljstvo je veće.
Slutio sam da Maglić neće biti obična planina i da ovo neće biti tek jedan od slučajnih pohoda.





Gdje god ti pogled seže, izdižu se moćne planine Dinarskog gorja, od Čvrsnice i Prenja do Durmitora i Prokletija. Rasporedile se horizontima ko uvrijeđene ljepotice, kao - nemam ja ništa s vama...

Spuštajući se s BeHa Maglića osvojili smo kao od šale još jedan vrh - crnogorski Maglić, koji je čak dva metra viši od svog susjeda. A-ha, pa to je super, u okviru od jednog sata dvaput sam obarao visinski rekord, sad je na 2388. Hm, da je imat toliku plaću... u eurima naravno!



Kao šlag na torti maglićarenja, pred očima nam se ljeskalo Trnovačko jezero, gorsko srce zarobljeno moćnim klisurama. Kao što to obično biva, do prave ljepote ne dolazi se lako i nehajno. Spuštanje po opasnoj strmini zna biti i te kako napornije od penjanja.



Aaaaaa, moreeeeeee - otelo mi u jednom trenutku iz grla, ali nije to ni čudno, nama je i tako svaka vodena površina - more, pa zašto onda ne bi bilo i Trnovačko jezero. Ima isti terapeutski učinak.



Sjeo sam na obalu jezera i prepustio se slatkom užitku zbog prijeđenog puta. Ostao bih dugo tako nepomično, sam sa svojim mislima i boli u mišićima, ali valjalo nam se vratiti na Prijevor. Pih, nakon dvadesetak kilometara vrtoglavih kanjona i visova, pitomih proplanaka i opakih sipara, prijeći još tih šest-sedam kilometara bit će šala mala...





Te večeri, nisam bio baš najdruželjubivija osoba na svijetu. Ma neee, nije mi smetalo društvo, naprotiv, ali super mi je bilo povući se samo nekoliko metara sa strane. Poučen iskustvom prošle noći, nisam smio ponoviti grešku. Zabundan od pete do šeste, osjetio sam kako mi neka neobična toplina preplavljuje čitavo tijelo.
Nisam ni osjetio kako sam lako utonuo u san...

Na početku bješe jedna tvornica u kojoj su se mahom proizvodile šupljine. Pardon narode - šuplje cijevi. Ponajviše za vodovod i kanalizaciju. U smjesu od koje su se izrađivale te famozne šuplje cijevi znalo se ubacivati i pinku azbesta, slično onako kako domaćice sipaju vanilin šećer dok pripravljaju kolače. Azbest je u prošlosti važio za materijal budućnosti, u prvom redu jer je bio frigidan. Nikako se nije mogao zapalit. Hm, znam da je lako bit general poslije bitke, ali taj materijal mi je odmah bio čudan. Onda su otpatke od proizvodnog procesa počeli odlagati na 'rpe u jednu kavu u blizini tvornice. Da se razumijemo, ne kavu kao popularni napitak za okrijepu i razonodu već kavu kao grotu, rupu, hoću reć - kamenolom. Tamo gdje se nešto lomi, mrvi i odnosi - e, to vam je kava. Dakle, ne kava s naglaskom kao glava, već kava kao plava. Sve ste razumjeli jel' tako? Doooobro!

I tako se mat'rijal sa značajnim udjelom azbesta godinama odlagao na 'rpe dok nije došla jedna čudna pojava zvana vjetar i čestice te neobične supstance počela raznositi po čitavome mistu. Ljudi, ne samo oni koju su radili u tvornici već i oni koji su živjeli u blizini, ni krivi ni kivni, počeli su pobolijevati od zloćudnih bolesti. Rekordnom brzinom od nekoliko prohujalih desetljeća došlo se do zaključka da je kavu u kojoj se odlagao smrtonosni otpad potrebno sanirati.

Sanacija je izvedena veoma stručno, u okvirima postojećih zakona i propisa. Sve što je iole bilo opasno, humano je preseljeno na prikladniju lokaciju, jednostavno prebačeno iz jedne kavu u - drugu kavu! Iz kamenoloma u tupinolom. Superiška! Po završetku posla, stručnjaci su nabacali brdo-dva zemlje, fino je razgazali čizmama i grabljama tako da je problem opasnog azbesta riješen za vijeke vijekova. Međutim, nije se stiglo do amen. Prije nekoliko dana, opet je nadošla jedna neobična pojava zvana kiša i ot'rala svu stručno nabacanu zemlju iz tupinoloma po okolnim cestama, vrtovima i dvorištima. Zlo i okapoan! Gnjecavo, šporko, ljepljivo blato, rasulo se kilometrima naokolo.
Sad je potrebno sanirati kavu u kojoj se nalazi sanirani otpad. Sanacija na kvadrat! Rješenju se pristupilo promptno, nakon samo nekoliko sastanka stručnog povjerenstva za sanaciju, zabrundala je brigada bagera na fejs on d plejs i započela sa izmještanjem predmetne zemlje jel... Bit će to gotovo za nekoliko dana, sve će opet biti kao prije.

Možda sam ja zloban, ali već vidim mogući scenario budućih događaja. Naime, bageri koji sad tako vrijedno vraćaju odrone na, zakonima i propisima predviđena mjesta, vrlo će vjerojatno svojim gusjenicama oštetiti ceste po kojima trenutno vrludaju. Nakon toga će biti potrebno provesti sanaciju svih prometnica koji vode do saniranog odlagališta već otprije saniranog otpada. To je već sanacija na kub! Zatim će, u sklopu programa lokalnog zatopljenja, zasigurno opet doći neka neobična pojava u obliku sunca koja će raskrabiti novostručnopostavljeni asfaltni sloj. Uostalom, dobro znamo da nam se približavaju lokalni izbori, a upravo to je vrijeme kad se svim našim malim i velim mistima razlijevaju omamljujući mirisi predizbornog asfalta.

Kako se sve izrečeno i izvedeno u vrijeme predizborne kampanje može objesit mačku o rep, logično je pretpostaviti da će se među prvim zadacima novouspostavljene vlasti naći sanacije šteta koje su uzrokovali njihovi prethodnici. Nekako slično kad vam meštar dođe u kuću nešto popravit, svejedno koje je struke, pitur, stolar, električar, vodoinstalater, već na početku posla postavit će vam obavezno pitanje - a ko vam je ovo radija, serem mu se na posal! Ko će sad ovo sanirat? A vi meštre, vi!

U svakom slučaju, imam osjećaj da se naša mila majčica Zemlja već neko vrijeme koprca, stenje, moli i proklinje - nemojte me više sanirat! Dosta ste sanirali. Namjera vam je okej. Al' reć ću vam u povjerenju - šta me više sanirate, meni je sve gore! Glava mi puca od svake vaše sanacije! Ajte svi lipo na Mars, a mene ostavite na miru.

Stoga ću vas i ja ostaviti na miru, a za to vrijeme pokušavati, barem objektivom uhvatiti fragmente svakodnevice koje na svu sreću, još nije potrebno sanirati.

Sunce smo namistili na tri, buru na dva, između jutarnjeg i popodnevnog banja pijuckamo kafu na primoštenskoj pjaceti i guštamo u prvom produžetku lita vilovita.



U Primoštenu još uvik vlada živost, štekati su puni, čuje se žamor jutarnjih ćakula, dica jurcaju s biciklama, mlade mame prošetavaju fensi kolica, kupači omotani u šugamane žure na plažu. Po sredini pjace poredalo tri-četiri stola, a oko njih skupina od dvadesetak ljudi nešto gleda, mrmori, i u po glasa diskutira. Ispočetka mi se učinilo da se potpisuje neka šesticija, ali nije, ovo su drugačiji moti.

- A šta je ovo - pitam konobaricu dok nam donosi piće.
- Kojo?
- Ma ovi ljudi šta su se okupili.
- A to je neki turnir u šahu, brzoporazni...
- Kakav?
- Brzoporazni, tako nešto.
- Hm, je li to znači da je pobjednik onaj koji brže izgubi?
- Ajme, ne znam vam pravila, eno vam organizator, pitajte njega.



Dok sam pokušava amortizirat prijekorni pogled u stilu - šta zajebaješ malu, publika se već lagano razmakla pa sam moga vidit o čemu se radi. Šahisti posloženi u parove vode ljuti boj. Ne vidim baš jasno kako pomiču figure, ali svaki put kad energično lupnu po onome bidnome satu, vas se stresnem. Nisam siguran je li važnije odigrat dobar potez ili šta snažnije bombizat po satu?

Šahisti su me oduvik impresionirali. Mirni, staloženi, koncentrirani ljudi, ozbiljno se prihvaćaju svakog posla, a u glavi drže stotine kombinacija otvaranja, obrana i napada.
Gledam ih i skroz su mi zanimljivi. Neki su šlampavi, u kratkim gaćama i klompama, ali većinom su uredni, ispeglani i počešljani na rigu.
Izgledaju skroz normalno, samo šta igraju šah!



Sram me je priznat, ali ne znam igrat šah. Zapravo, poznato mi je kako se pojedine figure pomiču, znam pripoznat šta je šah, šeh, čak i šuh, malu rokadu bi možda uspija isprimišat, al' veliku već teško. Više sam o šahu zna kad sam ima šest godina, nego li sad.

Sićam se, dida je u kamarinu čuva jednu drvenu kutiju za koju mi se tad činilo da krije svu mudrost ovoga svita. Svečano bi je raširili po stolu u kužini i uskoro bi sve bilo spremno za partiju života, mada nam sve figure nisu bile na broju. Falila nam je crna kraljica, bili top i po dva pijuna sa svake strane. Nije to nama previše smetalo. Na poziciji crne kraljice igra bi nam gondolijer. Naime, par godina ranije, neko nam je iz Venecije bija donija kičastu plastičnu gondolu koja je ponosito stajala na kredenci sve dok je neka misteriozna sila nije srušila na pod. Gondula se rasula u ijadu komadića, ali je gondolijer uspija sačuvat slamnati šešir, mornarsku majicu i brkove. Samo mu je veslo puklo na dva dila. Ali, veslo mu i tako nije tribalo za igrat šah.

S druge strane, bićerin od rakije bi preuzima ulogu biloga topa. Taman je pasa i po obliku i po kapacitetu. Četiri pijuna koja su nam nedostajala, zamisili bi od kruva. Uzeli bi u ruku malo pupe pa gnječili i stiskali isto onako kako smo pravili paštelu za lovit ciple, guve i bakorice, samo šta smo u ovom slučaju oblikovali pijune. Istina, više su sličili na njoke nego na pijune ali šta'š sad. U dva bi zaboli čačkalice i to su bili ka bili pijuni. Oni bez čačkalice su predstavljali crne. Međutim, pijuni od kruva bi se i tako i tako, prvi pojili. Pijuni za jednokratnu uporabu.



Ipak, bila su to vrimena kad je šah igra značajnu ulogu na svjetskoj sceni. Utrka u naoružanju, letovi u svemir i šah, bile su okosnice napetosti između velikih sila. Rusi su prednjačili u broju vrhunskih igrača, a to Amerima nikako nije bilo drago. Stoga su "izmislili" Bobija Fišera kojeg su kovali u zvijezde. Ne u crvene, naravno. Mečevi za svjetskog prvaka pretvarali bi se, ne samo u epske dvoboje već i prvorazredne medijske, ali i političke događaje. Bilo je pitanje prestiža koja će zemlja imat šamp'jona. Ka ono - da vidimo je li pametniji žive u socijalizmu ili kapitalizmu, heeeej!

Nisu ni naši šahisti bili za bacit. Kultura igranja šaha bila je jako razvijena. Svaku večer iza dnevnika, emitirala bi se analiza upravo završene partije. Mrki komentator bi ozbiljnim glasom potanko objašnjava svaki potez, čak sa nadopunama i sugestijama šta je neki od igrača moga bolje ili lošije odigrat. Naravno, stručnjaci po našim oštarijama i šentadama, uvik su imali koju rič za nadodat. U čas bi se stvorila dva suprotstavljena tabora. Kad su igrali Karpov i Korčnoj, došlo je do velikih napetosti u našemu malome mistu. Za Karpova su žestoko navijali rusofili i španjolski borci, a za Korčnoja uglavnom oni šta su odili u crikvu. Jednu večer na Požarini zamalo je došlo do prstiju kad su pristaše Karpova protestirale da Korčnoj ima nekoga parapsihologa u publici koji non-stop fiksira pogled prema Karpovu i time ga dekoncentrira. Lako ti se našim ljudima zaratit!



Zanimljivo, svi ti šahovski genijalci uvik su imali neka zvučna imena. Emanuel Lasker recimo... Čoviče, čim izgovoriš ono Emanuel, pa još i Lasker, to odma zvuči ka poezija, jasno ti je da to ne može bit običan čovik.

Slučajno ili ne, ali usporedno sa završetkom hladnog rata, šah je misteriozno nesta sa naslovnica i prajm-tajm termina, ka da je, ni kriv ni dužan, prognan s velike scene. Nova vrimena donila su i nove običaje, umijeće igranja šaha palo je u zapećak i polako je nestajalo s popisa vrlina, a to je zapravo vrlo znakovito, da ne kažem - indikativno. U vremenima površnih znanja i trči-laži filozofije života, takva intelektualna igra rijetkima je ostala zanimljiva. Nisam siguran jesam li baš dobar primjer, ali eto, od milijun podataka u glavi, blagog pojma nemam ko je trenutni svjetski prvak u šahu. Ma šta trenutni, još od ere Kasparova na ovamo, sve mi je mutno..



Šah ne mogu igrat bezveznjaci ka šta sam ja. Ako misliš postat dobar šahist moraš bit miran, stentan i discipliniran, sva šta ja nisam. A ko mi je kriv!?
Nisam ima druge nego ubacit osjećaj manje vrijednost u ruksak i krenit prema plaži razmišljajući o tome koja bi me šahovska figura najbolje okarakterizirala. Kralj i kraljica - zaboravi, topovi mi baš i nisu nešto dragi, eto moga bi recimo bit - laufer! On se kreće 'nako ukoso, dijagonalno i vreba iz prikrajka pa dok niko ne obraća pažnju na njega u trenu razbuca protivničku obranu!

I dok sam tako zamišljen 'oda naokolo, jedan pažljivi vozač je naglo zakočija, odsvira preludij na svojoj sireni i prodera mi se pravo u facu - konju jedan, kako to prilaziš cestu!!!
Ipak sam konj!?
Ajde dobro, nije ni to loše!

Dok sam naoružan pinjurom marke Solingen strasno naganja tri zrna ćićera po praznome pjatu, iznenada sam se naša pred strašnom dilemom. Iskoristit zadnje popodne vriloga lita pa se izguštat na moru ili bi možda pametnije bilo obać masline? Hm, koja šekspirijanska dilema!

Za pravo reć, ne ide mi samome na more, a nemam ni pravu ideju di bi. Da se spustim doli na Mučinu, mah, ne dolazi u obzir, tramak mi je tri kilometra gazat po plićaku, danas mi se baš skače na glavu u čisto, duboko more. S druge strane, čiovske su plaže još uvik okupirane imbećilima koji su uveli neki novi običaj, na najlišpje škrape nakeljit plastične ležaljke za sunčanje!? Enti plastiku i ko je izmislija! Kapelin na glavu, slušalice na uši i lezi! Najbolji su mi kad se nakon višesatnog šufigavanja na suncu konačno dignu iz ležaljke pa im ostanu utisnute rige po leđima i trbujima. Milina ih je gledat. Turisti su nam iz sezone u sezonu sve ružniji. Definitivno! Ne bi ja pušta svakoga na plažu, a ne! Kako imaš obraza doć recimo na Zlatni rat, a pizaš trista kila? Trbušinu guraš isprid sebe u karijoli, a guzica ti je još uvik u trajektnoj luci u Splitu? I takvi ćeš mi doć na Zlatni rat? Ma daaaaj molim te.



I tako, razmišljajući o novim stremljenjima u turizmu, konačno sam uspija slistit sve ćićere, a onda sam koron kruva učinija još jedan đir pjatom pa pošpuga svo uje ča se zalipilo za dno. Taaaaako!

Bilo bi najbolje da mi je maslinik blizu mora. Ali kad nije, šta'š sad. Ipak, sa zadnjim sam zalogajem otklonija sve dileme. Danas ipak neću na more, neka ova kiša šta je najavljuju potira furešte, a za nas će bit još lipih dana, barenko do početka desetoga.

Gren u masline. Red ih je obać, pozdravit, dotaknit, pomilovat, popričat onako ljudski s njima. I tako me čitavog lita nije bilo tu. Iz opravdanih razloga. Mislim da je najgora kletva za suvremenog težaka - dabogda te uvatila alergija! Ma koja krupa, koja peronošpora, nema veće dežgracije od alergije. Pa tako dok okopaješ, pliješ, siješ i žanješ, u isto vrime kišeš, šmrćeš i beštimaš u svih šešnajst. Ali sad je dobro. U ovo doba godine, otpropupalo je i ocvitalo sve šta je i sve šta nije tribalo, tako da se bez straja od najezde peluda može čak i valjat po travi. Teoretski, naravski.



Ma znam, moga bi konačno sve te korove potaracat kemijom, pošpricat otrovom, ali opet kontam, šta otrov zna ko je dobar, a ko nije. Slično ka i kod ljudi, ono divlje se uvik lakše ukorijeni, širi se i raste ne mareći za bilo koga drugog. A opet, mnoge biljke "divljake" imaju ljekovita svojstva, tako da čovik ne može tu bit baš puno pametan. Sve ima svoje kako i zašto.



Znam i to da će mi neki reć - ma šta i se uvatija tih pet-šest maslina, oli ti to nije štrapac?
Štrapac?
Naravno da je!

Štrapac, to ka oće reć da sav taj trud i nema nekog smisla, eto, potrošit ću tri puta više za benzinu nego šta ću dobit maslinova uja, nema tu da prostite - ekonomske računice. I sve je to točno, ali kad malo bolje promislim - ja najviše i volim radit nešto šta je štrapac. Živija štrapac! Oli se sve šta radimo u životu mora isplatit? Najslađe je kad nešto radiš iz gušta, ne razmišljajući o tome koliko će, i oće li uopće šoldi doć do tvoga žepa. Šoldi su šoldi, a gušti su gušti. Uostalom , ko kaže da se i štrapac ne može unovčit. Ako Varaždin ima Špancir fest, ko nama brani napravit Štrapac fest? Pa na jednom mistu objedinit sve štrapace ovega svita. Poala, šta bi bilo veselo!



Ma, bez obzira na sve štrapace i makakade, ima li lipšeg osjećaja nego kad se nakon svog tog mašklinanja i grabljanja skljokaš onako zdravo umoran u posteju pa nešto kasnije, kroz polusan osluškuješ kako dolazi nevera.
Digneš se zatvorit škure, i vidiš kako gromi cipaju tamo od Marine, lampa nebo priko Šolte, gori pola Jadrana, pari da će se nebo spustit na zemlju.

A i to nebo zna bit kurbanjsko. Neće se ono izlit kad si na sigurnome! Možeš ležat u posteji, vrtit se po kući, radit nešto ili brojat zjake svejedno, ono će vanka samo nevoljno štrapat i pljuckat, sve ka ono oće-neće. Ma jesi li samo na tren izaša na brisani prostor, dočekat će te na tir, sručit će se na tebe sve nimbuse i kumuluse nakupljene iznad Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije.

Evo baš jutros dok sam prišija na posal, izlija se strašan pljusak s neba, ištrocalo me odozgar i odozdal i s liva i s desna, protapanalo mi kroz škinu sve do mudanata. Lumbrela koju sam sinoć skupo platija u jednome dućanu razletila se, kako bi Suljo veličanstveni reka - u paramparčad i to na pola čiovskoga mosta, a da bi veselje bilo potpuno, neki mi je mamlaz u Škodi Oktaviji cilu lokvu sasuja u lice!

A još se jučer nisam tija poć kupat?

More oko Punte, opasno je i zlokobno. Čak i za bonace, kad je površina varljivo mirna, ono vrije iz dubine, huči promuklo kao da dolazi iz grotla nekih davnih vremena. Struje su ovdje jake i nepredvidljive. Na oštrim hridima pod morem, mnogim su brodovima istrunula rebra i madiri. Sike su divlje, negostoljubive, prkosne, ne daju se valjati, ne daju se oblikovati valovima s pučine. Ovdje nema oblutaka i skrivenih žala, svaki oštri kamen cijepa se pod silinom udarca na još oštrije komadiće. Teško je odrediti granicu kopna i mora. Na razmeđi dvaju svjetova velikani gube i dobijaju, pobjede i porazi, ovdje su relativna stvar.
Početak je rujna. Sami smo. Nas dvoje i more. Nas dvoje, more i Punta. Bez znatiželjnika rijetkih brčića, svilenkaste kosice, koji u šlapama trikašicama i dokoljenkama nevješto skakuću po škrapama. Smiraj još jednog ljeta. To je naše vrijeme. Vrijeme za nas.



Brodovi koji prolaze kao da su iz nekog drugog filma. Plove bešumno, gotovo neprimjetno, oni i mi, kao paralelni svjetovi, tako bliski, a opet tako daleki. Bez dodirnih točaka.
A njihovi kormilari, blesavci jedni, imaju čitavo more za sebe , a oni uporno žele prolaziti što bliže Punti. Razumijem ih, i ja bih tako da sam na njihovom mjestu, ipak je ovo terra magica.







Postoji jedno skriveno mjesto između oštrih stijena na kojem se ipak može spustiti u more. Istina, ne baš u trikašicama i dokoljenkama, ali može se. More je još uvijek toplo. Do hridinastog nas grebena dijeli stotinjak snažnih zaveslaja. Treba odmah na početku savladati divlju rijeku koja protiče između grebena i rta. Znam, ludo je, ali neka nas čudna sila tjera, ako nismo dotakli zelenu lanternu kao da nigdje nismo ni bili. Što se mora - mora se. Preko mora.



Preplivali smo modru rijeku. Sad se moramo popeti na greben. Dno je već nogama dohvatljivo, ali je prekriveno stotinama crnih ježinaca. Najbolja taktika je doplutati do samog kraja, a onda se drž-ne daj metodom prevaliti preko boka na stijenje. No, greben nije nimalo nježniji od bodljikavih ježinaca. Ubada ko škorpion, duboko se usjeca u kožu. Rakovi bježe i trčkaraju ispred nas. Kakvi su im ovo ludi svati danas nabasali...
Dodirujemo lanternu kao "pik" na igri kukala iz djetinjstva, moj spas za me, moj spas, moj spas... Mornar s prove starog ruzinavog broda gleda nas kao da smo maniti. Pa dobro jesmo, šta sad...
Sunce je nisko na obzoru. Uskoro će potonuti u more. Skačem prvi s lanterne. Pravim se važan. Kao, ja muško, ovan predvodnik, hm... Moramo se vratiti. Ona se nećka. Visoko je. Ma ajde, dosta je duboko, neće ti ništa bit.
Visoko je, bojim se.
Ne bojiš se.

A onda je skočila. Na glavu, ali gracizno, ženski, visoko preko sunca koje se upravo utapalo daleko na horizontu. Skokom kakvog nikad nisam vidio. Dobro je. To mi je izuzetno važno. Mislim, to da zna skakat na glavu. Kao da se poigravala sa mnom. Kao ne mogu, kao bojim se. Ma možeš ti sve mala moja. Ali me zezaš. Ponekad.
I opet smo prešli modru rijeku, izašli na obalu koja je sa zadnjim tracima sunca postala vlažna i hladna. Naša tijela, napojena energijom mora, isijavala su toplinu.





Ostali smo još dugo, zagrljeni, sami, zagledani u more.
Prislonila je glavu na moje grudi.
Njezin vrat i moj dlan, vole se besramno.
Kosa joj miriše na ljubav.

Kako bi to izgledalo kad bi se u isto vrijeme pokvarili svi satovi ovoga svijeta? Probudili bi se tako nekog jutra, živahni i čili, oprali zube, plahnili se po licu pa još malko ispod pa(u)zuha, i svo to vrijeme ne bi imali blage veze koliko je sati. Ne bi znali kad trebamo ići na posao, koliko raditi i kad se vratiti, uhvatiti pravi autobus ili tramvaj bila bi čista lutrija, na ulicama bi sretali izbezumljene ljude odjevene u kombinacije šoka i nevjerice, i što je najgore - u smiraj kaotičnog dana vjerojatno bi propustili početak televizijskog dnevnika. Kontrolori leta bi ispalili na živce, a skretničari na željeznici, masovno bi posijedili do prvog mraka.

No, imam osjećaj da bi se nakon nekoliko dana čak i navikli. I ne bi nam uopće bilo loše. Jutrom bi se budili bez prisile i zvonjave budilice, ne bi nas svaki puni sat gnjavile dosadne vijesti s radija, u jelu i piću bi uživali tek onda kad bi zaista bili gladni i žedni, a uvečer bi odlazili na počinak, ne mrtvi, nego zdravo umorni.



Jeste li ikada razmišljali, koliko puta dnevno pogledate na sat? Koliko puta tokom dana htjeli-ne htjeli primite informacije tipa - točno je toliko i toliko sati, toliko i toliko minuta...
Škure nas ure vrebaju iza svakog kantuna, i ne samo kantuna, vrebaju nas sa zidova nosivih i pregradnih, vrebaju nas sa crkvenih tornjeva, kriče iz radija, lampaju iz televizije, mobitela, automobila, kompjutera, a zanimljivo - što je više satova oko nas, to manje vremena imamo.



U stvari, pogledi na sat, najbolji su indikatori stresa. To vam je garant tako. Čak bi ih se usudio predložiti za mjernu jedinicu stresa. Jedan pogled na sat - ništa ozbiljno. Desetak pogleda na sat - ajde, još ste uvijek koliko-toliko normalni. Dvadeset? Hm, to je već malo zabrinjavajuće. Pedeset? Potreban vam je odmor. Šta ste rekli - osamdeset!? Nemojte zezat. Pa jeste li vi uopće živi?
Postali smo zarobljenici satova. Ne znaš kad je gore, kad se kazaljke koje bi se kao trebale mirno okretati razgoropade i zabijaju ravno u vitalne organe ko da ih odapinju bijesni Šošoni ili kad digitalne znamenke titranjem nameću svoj hipnotički ritam.



Otimaju se ure, poskakuju minute, rasprskavaju se sekunde, a mi, uspaničeni i dezorijentirani, bauljamo životom kao po minskom polju , nikako ne shvaćajući odakle prijeti opasnost. Samo znamo da nam je sve isprogramirano tako da se u sedam moramo pojaviti tamo, u devet drugamo, u podne ni sam vrag više ne zna kamo. Nitko nas ne pita je li to nama odgovara, tako jednostavno MORA biti.



Zar ne bi bilo lijepo da možemo živjeti prirodnim ritmom? Da više osluškujemo sat prirode, a ne onaj koji nam je nametnut. Što je uopće sekunda? Osnovna mjerna jedinica. Točno, ali umjetno stvorena mjerna jedinica. Netko je odredio - sekunda će biti tolika i tolika, šezdeset sekundi bit će minuta, šezdeset minuta bit će sat. Ma molim te? Dan je prirodna jedinica, godina isto tako, ali sve ostalo, ne priznajem.
Moj barba Lovre bio je odličan bravar, vrstan meštar, imao je zlatne ruke. Ali je imao neki "fazni pomak" što se vremena tiče. Nikad nigdje nije uspjevao stići na vrijeme. Njegov unutarnji ritam jednostavno je bio drugačiji. I stalno su mu šefovi prijetili, gnjavili ga i prijetili otkazom, a on bi svakog radnog dana napravio mnogostruko više od nekih koji su bili "disciplinirani". Tko kaže da su Lovrine, moje ili bilo čije radne spsobnosti najveće od sedam ujutro do tri popodne? Pa onda drugog tjedna moraju biti najveće od dva popodne do deset navečer? Ouje! Sve u interesu kapitala i profita. Zgazi ljude, postavljaj im rokove za ovo i ono, a kad se slomiju, nema veze, doći će netko drugi umjesto njih.
Stalno nam nameću brzinu kao vrlinu, iz dana u dana sve mora biti brže, više, snažnije. Ma daaaaj čovječe otpočini malo, pa nije ni Olimpijada svaki dan!



A mi, mi postajemo umorni "ni od čega", postajemo umorni od svakodnevice, jer osjećamo da nas ovaj ritam melje i satire, glavinjamo svi zajedno u nekom ogromnom kamionu-mikseru u kojemu se "kuha" beton. Još je i dobro dok se vrti, ali kad nas iskipa i zabetonira u neku ploču, šta'š onda?
Ali, bit će bolje. Jednog dana. Ako ne možemo zaustaviti vrijeme, možemo (barem ponekad) zaustaviti kazaljke.

Moj bivši prijatelj Zvone Marendić, sve je donedavno bio normalan čovjek. Pouzdan na radnom mjestu, stabilan u braku, živahan na malom balunu, odmjeren za šankom, počešljan, ispeglan, isticao se kao primjer zrelog muškarca u kasnim četrdesetima. Sa Zvonom si mogao razgovarati o čemu god, onako riječit i otvoren, uvijek je imao pet-šest zanimljivih tema u špilu, od astronomije do fizionomije, od uvjeta rada u kineskim rudnicima pa sve do kvalitete žice u ženskim grudnjacima.
Istina, imao je veliku manu, bio je naime - Djevica. Ona tipična cjepidlačna, picajzlična, dozlabloga temeljita Djevica, precizna i uredna do granice bola.
Jednom me zamolio da mu posudim auto, trebao je samo prebaciti bocu plina do Kanice, u vikendicu tete Ivanice.

No frks, no problems, rekoh ja, samo se nemoj iznenadit, na zadnjem sicu mi još leži ruksak od zadnjeg izleta, dvi komzerve Gabrilovićevog mesnog, u portapaku mi je mašklin sa slomljenom drškom. Rođer, rekao je Zvone, pustio plin u Kanicu i već isto popodne vratio auto natrag. Međutim, to nije bilo isto auto! Ono koje sam mu ja dao bilo je prašnjavo, izmaćane šofer-šajbe, sa stotinama spljoštenih mušica i leptirica na prednjem blatobranu. Marendić je vratio neko sjajno, oprano auto, izvana i iznutra, a slomljeni držak s mašklina se nekim čudom reinkarnirao u čvrst i potentan komad drveta.
Mah, nije to ništa, samo je lakonski odgovorio.

Imao je Zvone svojedobno i kućnog ljubimca, mačka Hrvoja. Hrvoje je bio mažen i pažen kao rijetko koji primjerak mijaukajućeg roda. Usporen i dostojanstven, odvažnog stava i grivaste frizure, bio je pravi faraon-mačor. Ponekad bi prezirno bacio pogled s prozora Zvoninog stana na Žnjanu prema ofucanim mačkama koje su se vazda vrzmale oko kontejnera gradske "Ćistoće". No godine su učinile svoje, unatoč lagodnom životu, Hrvoje je počeo pobolijevati, najprije od bubrežnog kamenca pa od gihta, a potom i visokog tlaka. Premda je Zvone promptno angažirao najbolje mačkologe glupanije Splitsko-Dalmatinske, jedne kišne noći u studenom, Hrvoje je preselio u mačji raj.

Zvone je tih dana bio neutješan, vidno potresen i u stanju šoka i nevjerice proživio je gotovo čitav prosinac, zaklevši se da više nikada neće imati niti jednog kućnog ljubimca. Stari, prevelik je to šok kad izgubiš najdražu beštiju - rekao mi je u jednom trenutku, jedva suspregnuvši suze.

I to stanje "nikad više" potrajalo je sve do Badnjaka kad je od one tete kojoj je nosio plin u vikendicu dobio na poklon slatkog malog psića.
Dočim je ugledao to čupavo klupko, Zvone se, ne mogavši doći sebi od iznenađenja, htio zahvaliti na poklonu i vratiti ga, budući da o psima nije znao apsolutno ništa. Istina, neka bolna sjećanja odvela su ga u djetinjstvo kad je mješanac Bobi skočio na njega i čitavog ga izbalio.
No, dražesni je psić ostao u Zvoninom stanu preko blagdana i dobio primjereno ime - Bond, samo Bond!



Već do Nove godine, Zvone je nabavio svu potrebnu literaturu i biltene Kinološkog saveza unutrag sedamdeset godina. Na dočeku nas je malo udavio novim saznanjima o najboljim čovjekovim prijateljima, ali budući da je praktično još bio u koroti za voljenim mačkom, njegova smo izlaganja popratili s mnogo uvažavanja i iskrenog suosjećanja.
Društvo je napustio već desetak minuta nakon ponoći ispričavši se neodgodivim obvezama.
Ipak, bili smo sretni zbog njega.

Čitavu zimu i proljeće, Zvone je provodio duge sate u šetnji s Bondom. Točnije rečeno, Zvone je šetao, a Bonda je uglavnom držao u naručju. Jednom je prilikom nabasao na izložbu pasa u stobrečkom kampu i naprosto se oduševio. Pomislio je kako bi lijepo bilo da i njegov Bond danas-sutra sudjeluje na nekoj takvoj manifestaciji.
Sa Zvonom smo se i dalje družili na rođendanima, proslavama razvoda i sličnim veselicama. Fascinirao nas je svojim znanjem o psima, već kroz nekoliko mjeseci, ne samo da je imao u malom prstu podrijetlo, povijest, dobre i loše osobine pojedinih pasmina, već je u facu poznavao sve, apsolutno sve lajavce s pedigreom na potezu od Mertojaka do Sirobuje. Bili sam ponosni zbog njega.
Tek bi se ponekad u razgovoru dohvatio Hrvatske seljačke stranke, Lige prvaka, Red Hot Chili Peppersa i Jelene Rozge.

Ovog smo ljeta putovali zajedno na otok Vis. U međuvremenu, Bond je postao ne samo odlikaš nego i višestruko nagrađivani šampion, njuška bez premca u svijetu noblesavih pasa. Dva sata na osunčanoj palubi "Petra Hektorovića", Zvone nije prestajao pričati. O hrani bogatoj vitaminima, o viklerima za nježnu šampionsku dlaku, o mašnicama, o rastezljivim uzicama, o šamponima za svaki dan i šamponima za natjecanje, o konkurenciji na području zemlja bivše Juge i nekoj ljubomornoj kravi iz Austrije koju je uzlet Bonda u pasju elitu totalno raspametio. Bili smo već pomalo zabrinuti zbog njega.

E sad, ne bih htio decidirano reći da sam zbog beskrajnih pasjih priča Zvonu počeo izbjegavati po zakonu hiperbole, ali slučajno ili ne, odjednom sam se i ja počeo suočavati s neodgodivim obvezama. Jednostavno, nisam imao srca reći Zvoni direktno u brk da mi se čini kako je ipak malo hm... pretjerao.
Nekako smo se malo družili tokom ljeta...

I baš jučer popodne, evo ti Zvone pred mojim vratima. Silno sam se obradovao kad je razgovor počeo s utakmicom između Hajduka i trećeligaša Vala iz Kaštel-Staroga u kojoj su majstori s mora opet brutalno oštećeni za nepostojeći penal.
No, bilo je to samo brumavanje iskusnog lisca. Već u drugoj rečenici počela je dobro znana tematika... Uglavnom, Bond, samo Bond, je u međuvremenu postao vladar, ne samo Balkanskog već i Apeninskog i Pirinejskog i svih mogućih poluotoka sjeverne hemisfere. Štoviše, nakon dugog i iscrpljujućeg traženja, i ponuda kojekakvih zavodnica sumnjivih kvaliteta, Zvone je konačno našao idealnu curu za svog ljubimca i to ni manje ni više nego u - Brazilu! Kakva li će to inter-kontinentalna veza biti!?
Štoviše, utanačen je i datum svečanog dolaska mlade Brazilke na splitski aerodrom, i ja sam pozvan, naravno, a Zvone se poslije raspričao i rasplesao takvim žarom kao da u svom naručju drži instruktoricu škole sambe, a ja se u njegovim rečenicama nisam uspio uhvatiti za niti jedan zarez da mu konačno kažem - aloooooo Zvone, ti si totalno propuva!

Ne tako davno, prije otprilike sto tisuća godina, na čitavoj kugli zemaljskoj, živjelo je ljudi koliko danas obitava recimo u općini Sveti Križ Začretje. Il' u Bedekovčini na primjer. I što je posebno zanimljivo, Bedekovčina se tada nalazila u Africi. Mislim, ne baš Bedekovčina kao mjesto, ali svi Bedaki, ili kako su se već zvali, živjeli su mirno i dostojanstveno na crnom kontinentu, sve dok se jednog jutra nisu odlučili malo prosmucati po susjedstvu koje je u to vrijeme bilo potpuno pusto. Dočekali su ih pustopoljine, krš i kamenje. Bedaki sami na svijetu...

Uglavnom, potomci tih desetak tisuća ljudi nastanili su najprije područja starog svijeta, a potom i novog. Koliko god danas izgledali drugačiji, bez obzira jesmo li bijeli, žuti, crveni, ljubičasti ili narančasti, svi, apsolutno svi (osim Štrumfova) smo potomci tih drevnih Afrikanaca. Ako niste uvjereni u ovu teoriju, nemojte krivite mene, nego znanstvenike koji su metodom spojenih noćnih posuda došli do takvih saznanja.



Ipak, dokazi su neumoljivi. Prvo i prvo, ne započinju zaludu sve enciklopedije upravo s pojmom "Afrika", a drugo i drugo, ritam Afrike u svakom je od nas. Nema te duše i uha koliko god nagluho bilo koje neće zatrepereti i zacupkati čim zatalambasaju bubnjevi Konga ili udari tam-tam negdje na putu za Timbuktu, a kamo li kad začuju frulicu ratara i pastira iz nesvrstanog Zaira.

Osim toga, koja je životinja najzastupljenija u grbovima kraljevskih loza i inih dinastija diljem svijeta? Lav naravno, a odakle molit ću lijepo potječe lav? Tko je reko iz Norveške? Tjah...



No, bez obzira na afričko porijeklo sviju nas, prostor i klima oblikovali su nas drugačijima, u tjelesnom, duhovnom i mentalnom smislu. Dokaze za to možete lako pronaći na bilo kojem mitingu Dijamantne lige. Evo recimo, možete se truditi i trenirati ne znam koliko, ali nikada nećete moći postati brži od škojara s Kariba. Iako se za otočane općenito smatra da su usporeni, to ni u kom slučaju nije točno, zapravo oni su toliko brzi da ih tromost našeg oka uopće ne može registrirati. I jadranski otoci puni su vrhunskih sprintera. Primjerice na Silbi, u nekim prijašnjim, mračnim vremenima, nikad se nije znalo na koju će stranu otoka pristati vapor. Ovisilo je to o vjetru, valovima, plimama i osekama, a vrlo često i o trenutačnom raspoloženju barbe s komandnog mosta. I onda dok su svi po nekoj logici čekali brod na Žaliću, on bi pristao na Sotorišću. Čim bi se ta vijest pronijela mistom, sva ekipa bi pohitala na drugu stanu otoka, natovareni valižama, kesama i boršetinama nastao bi pravi stampedo.
Altroke stodeset s preponama...



Naši rođaci koji su ostali u Africi, postali su neprikosnoveni trkači na srednjim i dugim prugama. To je isto tako logično. Nekadašnji lovci nikad nisu mogli u sprintu sustići antilopu, gazelu, pa čak ni gnua. Zato su imali moćno oružje - koplje. Pogodak u željeni plijen rijetko bi uzrokovao trenutačnu smrt životinje, već bi ona u očajničkom bijegu znala prevaliti kilometre i kilometre sve dok ne bi skončala u samrtnom hropcu. Svo to vrijeme bi je pratile budne oči, a bome i mišićave noge lovaca - kopljaša. Zanimljivo, afrički trkači na srednjim prugama nikada nisu postali šampioni u bacanju koplja. I za to postoji logično objašnjenje. Onako sitni i žgoljavi, znali su se kroz visoku travu približiti plijenu i upucati ga iz neposredne blizine.

Najbolji bacači koplja odrastaju na skroz drugačijem kraju svijeta - u Finskoj. To je zbog toga što oni imaju tisuću jezera. A nisu baš vješti pomorci. Odnosno pojezerci. Pa onda, kad jedan Finac primjerice uzgaja pomidore, a pofali mu takica za potakljat rajske plodove, onda on zazove svog priku koji živi s druge strane jezera. Ne čekajući ni časka, prika se zaleti preko svog dvorišta i zavrljači koplje pravo u pomidornik dragog susjeda...

Dok zadivljeno promatram sve te Skandinavke, okomito, a posebno vodoravno, veoma me čudi kako to da mi Balkanci nismo uspjeli osvojiti više olimpijskih medalja u bacačkim disciplinama. Pa mi smo rođeni za bacanje! Volimo bacati kamena s ramena, protivnika na koljena, prašinu u oči, biserje pred svinje, obožavamo bacati poglede na tuđe žene, a u bunar pak svoje vlastite. Bacamo se na sve strane, a začudo, tu sposobnost nikako ne uspjevamo materijalizirati. A za postati šampion u bacanju bilo čega, čak i nije potreban neki silan trud. Genetika tu igra umjesto nas.

Prema tome, ovaj "negativni rast" BeDePea od minus dva zapeta nešto posto, ne predstavlja ništa zabrinjavajuće.
Mi se samo vraćamo korijenima.