Marketing
Tik tak stop
Kako bi to izgledalo kad bi se u isto vrijeme pokvarili svi satovi ovoga svijeta? Probudili bi se tako nekog jutra, živahni i čili, oprali zube, plahnili se po licu pa još malko ispod pa(u)zuha, i svo to vrijeme ne bi imali blage veze koliko je sati. Ne bi znali kad trebamo ići na posao, koliko raditi i kad se vratiti, uhvatiti pravi autobus ili tramvaj bila bi čista lutrija, na ulicama bi sretali izbezumljene ljude odjevene u kombinacije šoka i nevjerice, i što je najgore - u smiraj kaotičnog dana vjerojatno bi propustili početak televizijskog dnevnika. Kontrolori leta bi ispalili na živce, a skretničari na željeznici, masovno bi posijedili do prvog mraka.
No, imam osjećaj da bi se nakon nekoliko dana čak i navikli. I ne bi nam uopće bilo loše. Jutrom bi se budili bez prisile i zvonjave budilice, ne bi nas svaki puni sat gnjavile dosadne vijesti s radija, u jelu i piću bi uživali tek onda kad bi zaista bili gladni i žedni, a uvečer bi odlazili na počinak, ne mrtvi, nego zdravo umorni.
Jeste li ikada razmišljali, koliko puta dnevno pogledate na sat? Koliko puta tokom dana htjeli-ne htjeli primite informacije tipa - točno je toliko i toliko sati, toliko i toliko minuta...
Škure nas ure vrebaju iza svakog kantuna, i ne samo kantuna, vrebaju nas sa zidova nosivih i pregradnih, vrebaju nas sa crkvenih tornjeva, kriče iz radija, lampaju iz televizije, mobitela, automobila, kompjutera, a zanimljivo - što je više satova oko nas, to manje vremena imamo.
U stvari, pogledi na sat, najbolji su indikatori stresa. To vam je garant tako. Čak bi ih se usudio predložiti za mjernu jedinicu stresa. Jedan pogled na sat - ništa ozbiljno. Desetak pogleda na sat - ajde, još ste uvijek koliko-toliko normalni. Dvadeset? Hm, to je već malo zabrinjavajuće. Pedeset? Potreban vam je odmor. Šta ste rekli - osamdeset!? Nemojte zezat. Pa jeste li vi uopće živi?
Postali smo zarobljenici satova. Ne znaš kad je gore, kad se kazaljke koje bi se kao trebale mirno okretati razgoropade i zabijaju ravno u vitalne organe ko da ih odapinju bijesni Šošoni ili kad digitalne znamenke titranjem nameću svoj hipnotički ritam.
Otimaju se ure, poskakuju minute, rasprskavaju se sekunde, a mi, uspaničeni i dezorijentirani, bauljamo životom kao po minskom polju , nikako ne shvaćajući odakle prijeti opasnost. Samo znamo da nam je sve isprogramirano tako da se u sedam moramo pojaviti tamo, u devet drugamo, u podne ni sam vrag više ne zna kamo. Nitko nas ne pita je li to nama odgovara, tako jednostavno MORA biti.
Zar ne bi bilo lijepo da možemo živjeti prirodnim ritmom? Da više osluškujemo sat prirode, a ne onaj koji nam je nametnut. Što je uopće sekunda? Osnovna mjerna jedinica. Točno, ali umjetno stvorena mjerna jedinica. Netko je odredio - sekunda će biti tolika i tolika, šezdeset sekundi bit će minuta, šezdeset minuta bit će sat. Ma molim te? Dan je prirodna jedinica, godina isto tako, ali sve ostalo, ne priznajem.
Moj barba Lovre bio je odličan bravar, vrstan meštar, imao je zlatne ruke. Ali je imao neki "fazni pomak" što se vremena tiče. Nikad nigdje nije uspjevao stići na vrijeme. Njegov unutarnji ritam jednostavno je bio drugačiji. I stalno su mu šefovi prijetili, gnjavili ga i prijetili otkazom, a on bi svakog radnog dana napravio mnogostruko više od nekih koji su bili "disciplinirani". Tko kaže da su Lovrine, moje ili bilo čije radne spsobnosti najveće od sedam ujutro do tri popodne? Pa onda drugog tjedna moraju biti najveće od dva popodne do deset navečer? Ouje! Sve u interesu kapitala i profita. Zgazi ljude, postavljaj im rokove za ovo i ono, a kad se slomiju, nema veze, doći će netko drugi umjesto njih.
Stalno nam nameću brzinu kao vrlinu, iz dana u dana sve mora biti brže, više, snažnije. Ma daaaaj čovječe otpočini malo, pa nije ni Olimpijada svaki dan!
A mi, mi postajemo umorni "ni od čega", postajemo umorni od svakodnevice, jer osjećamo da nas ovaj ritam melje i satire, glavinjamo svi zajedno u nekom ogromnom kamionu-mikseru u kojemu se "kuha" beton. Još je i dobro dok se vrti, ali kad nas iskipa i zabetonira u neku ploču, šta'š onda?
Ali, bit će bolje. Jednog dana. Ako ne možemo zaustaviti vrijeme, možemo (barem ponekad) zaustaviti kazaljke.
Post je objavljen 08.09.2012. u 16:03 sati.