Marketing
Appuntamenti
More oko Punte, opasno je i zlokobno. Čak i za bonace, kad je površina varljivo mirna, ono vrije iz dubine, huči promuklo kao da dolazi iz grotla nekih davnih vremena. Struje su ovdje jake i nepredvidljive. Na oštrim hridima pod morem, mnogim su brodovima istrunula rebra i madiri. Sike su divlje, negostoljubive, prkosne, ne daju se valjati, ne daju se oblikovati valovima s pučine. Ovdje nema oblutaka i skrivenih žala, svaki oštri kamen cijepa se pod silinom udarca na još oštrije komadiće. Teško je odrediti granicu kopna i mora. Na razmeđi dvaju svjetova velikani gube i dobijaju, pobjede i porazi, ovdje su relativna stvar.
Početak je rujna. Sami smo. Nas dvoje i more. Nas dvoje, more i Punta. Bez znatiželjnika rijetkih brčića, svilenkaste kosice, koji u šlapama trikašicama i dokoljenkama nevješto skakuću po škrapama. Smiraj još jednog ljeta. To je naše vrijeme. Vrijeme za nas.
Brodovi koji prolaze kao da su iz nekog drugog filma. Plove bešumno, gotovo neprimjetno, oni i mi, kao paralelni svjetovi, tako bliski, a opet tako daleki. Bez dodirnih točaka.
A njihovi kormilari, blesavci jedni, imaju čitavo more za sebe , a oni uporno žele prolaziti što bliže Punti. Razumijem ih, i ja bih tako da sam na njihovom mjestu, ipak je ovo terra magica.
Postoji jedno skriveno mjesto između oštrih stijena na kojem se ipak može spustiti u more. Istina, ne baš u trikašicama i dokoljenkama, ali može se. More je još uvijek toplo. Do hridinastog nas grebena dijeli stotinjak snažnih zaveslaja. Treba odmah na početku savladati divlju rijeku koja protiče između grebena i rta. Znam, ludo je, ali neka nas čudna sila tjera, ako nismo dotakli zelenu lanternu kao da nigdje nismo ni bili. Što se mora - mora se. Preko mora.
Preplivali smo modru rijeku. Sad se moramo popeti na greben. Dno je već nogama dohvatljivo, ali je prekriveno stotinama crnih ježinaca. Najbolja taktika je doplutati do samog kraja, a onda se drž-ne daj metodom prevaliti preko boka na stijenje. No, greben nije nimalo nježniji od bodljikavih ježinaca. Ubada ko škorpion, duboko se usjeca u kožu. Rakovi bježe i trčkaraju ispred nas. Kakvi su im ovo ludi svati danas nabasali...
Dodirujemo lanternu kao "pik" na igri kukala iz djetinjstva, moj spas za me, moj spas, moj spas... Mornar s prove starog ruzinavog broda gleda nas kao da smo maniti. Pa dobro jesmo, šta sad...
Sunce je nisko na obzoru. Uskoro će potonuti u more. Skačem prvi s lanterne. Pravim se važan. Kao, ja muško, ovan predvodnik, hm... Moramo se vratiti. Ona se nećka. Visoko je. Ma ajde, dosta je duboko, neće ti ništa bit.
Visoko je, bojim se.
Ne bojiš se.
A onda je skočila. Na glavu, ali gracizno, ženski, visoko preko sunca koje se upravo utapalo daleko na horizontu. Skokom kakvog nikad nisam vidio. Dobro je. To mi je izuzetno važno. Mislim, to da zna skakat na glavu. Kao da se poigravala sa mnom. Kao ne mogu, kao bojim se. Ma možeš ti sve mala moja. Ali me zezaš. Ponekad.
I opet smo prešli modru rijeku, izašli na obalu koja je sa zadnjim tracima sunca postala vlažna i hladna. Naša tijela, napojena energijom mora, isijavala su toplinu.
Ostali smo još dugo, zagrljeni, sami, zagledani u more.
Prislonila je glavu na moje grudi.
Njezin vrat i moj dlan, vole se besramno.
Kosa joj miriše na ljubav.
Post je objavljen 10.09.2012. u 19:25 sati.