Ne tako davno, prije otprilike sto tisuća godina, na čitavoj kugli zemaljskoj, živjelo je ljudi koliko danas obitava recimo u općini Sveti Križ Začretje. Il' u Bedekovčini na primjer. I što je posebno zanimljivo, Bedekovčina se tada nalazila u Africi. Mislim, ne baš Bedekovčina kao mjesto, ali svi Bedaki, ili kako su se već zvali, živjeli su mirno i dostojanstveno na crnom kontinentu, sve dok se jednog jutra nisu odlučili malo prosmucati po susjedstvu koje je u to vrijeme bilo potpuno pusto. Dočekali su ih pustopoljine, krš i kamenje. Bedaki sami na svijetu...

Uglavnom, potomci tih desetak tisuća ljudi nastanili su najprije područja starog svijeta, a potom i novog. Koliko god danas izgledali drugačiji, bez obzira jesmo li bijeli, žuti, crveni, ljubičasti ili narančasti, svi, apsolutno svi (osim Štrumfova) smo potomci tih drevnih Afrikanaca. Ako niste uvjereni u ovu teoriju, nemojte krivite mene, nego znanstvenike koji su metodom spojenih noćnih posuda došli do takvih saznanja.



Ipak, dokazi su neumoljivi. Prvo i prvo, ne započinju zaludu sve enciklopedije upravo s pojmom "Afrika", a drugo i drugo, ritam Afrike u svakom je od nas. Nema te duše i uha koliko god nagluho bilo koje neće zatrepereti i zacupkati čim zatalambasaju bubnjevi Konga ili udari tam-tam negdje na putu za Timbuktu, a kamo li kad začuju frulicu ratara i pastira iz nesvrstanog Zaira.

Osim toga, koja je životinja najzastupljenija u grbovima kraljevskih loza i inih dinastija diljem svijeta? Lav naravno, a odakle molit ću lijepo potječe lav? Tko je reko iz Norveške? Tjah...



No, bez obzira na afričko porijeklo sviju nas, prostor i klima oblikovali su nas drugačijima, u tjelesnom, duhovnom i mentalnom smislu. Dokaze za to možete lako pronaći na bilo kojem mitingu Dijamantne lige. Evo recimo, možete se truditi i trenirati ne znam koliko, ali nikada nećete moći postati brži od škojara s Kariba. Iako se za otočane općenito smatra da su usporeni, to ni u kom slučaju nije točno, zapravo oni su toliko brzi da ih tromost našeg oka uopće ne može registrirati. I jadranski otoci puni su vrhunskih sprintera. Primjerice na Silbi, u nekim prijašnjim, mračnim vremenima, nikad se nije znalo na koju će stranu otoka pristati vapor. Ovisilo je to o vjetru, valovima, plimama i osekama, a vrlo često i o trenutačnom raspoloženju barbe s komandnog mosta. I onda dok su svi po nekoj logici čekali brod na Žaliću, on bi pristao na Sotorišću. Čim bi se ta vijest pronijela mistom, sva ekipa bi pohitala na drugu stanu otoka, natovareni valižama, kesama i boršetinama nastao bi pravi stampedo.
Altroke stodeset s preponama...



Naši rođaci koji su ostali u Africi, postali su neprikosnoveni trkači na srednjim i dugim prugama. To je isto tako logično. Nekadašnji lovci nikad nisu mogli u sprintu sustići antilopu, gazelu, pa čak ni gnua. Zato su imali moćno oružje - koplje. Pogodak u željeni plijen rijetko bi uzrokovao trenutačnu smrt životinje, već bi ona u očajničkom bijegu znala prevaliti kilometre i kilometre sve dok ne bi skončala u samrtnom hropcu. Svo to vrijeme bi je pratile budne oči, a bome i mišićave noge lovaca - kopljaša. Zanimljivo, afrički trkači na srednjim prugama nikada nisu postali šampioni u bacanju koplja. I za to postoji logično objašnjenje. Onako sitni i žgoljavi, znali su se kroz visoku travu približiti plijenu i upucati ga iz neposredne blizine.

Najbolji bacači koplja odrastaju na skroz drugačijem kraju svijeta - u Finskoj. To je zbog toga što oni imaju tisuću jezera. A nisu baš vješti pomorci. Odnosno pojezerci. Pa onda, kad jedan Finac primjerice uzgaja pomidore, a pofali mu takica za potakljat rajske plodove, onda on zazove svog priku koji živi s druge strane jezera. Ne čekajući ni časka, prika se zaleti preko svog dvorišta i zavrljači koplje pravo u pomidornik dragog susjeda...

Dok zadivljeno promatram sve te Skandinavke, okomito, a posebno vodoravno, veoma me čudi kako to da mi Balkanci nismo uspjeli osvojiti više olimpijskih medalja u bacačkim disciplinama. Pa mi smo rođeni za bacanje! Volimo bacati kamena s ramena, protivnika na koljena, prašinu u oči, biserje pred svinje, obožavamo bacati poglede na tuđe žene, a u bunar pak svoje vlastite. Bacamo se na sve strane, a začudo, tu sposobnost nikako ne uspjevamo materijalizirati. A za postati šampion u bacanju bilo čega, čak i nije potreban neki silan trud. Genetika tu igra umjesto nas.

Prema tome, ovaj "negativni rast" BeDePea od minus dva zapeta nešto posto, ne predstavlja ništa zabrinjavajuće.
Mi se samo vraćamo korijenima.