Kad neka tema misteriozno iščezne s naslovnica i odmakne se od žiže javnosti, to može imati dvojako značenje. Prvo, ono optimistično jest, da je problem - riješen, a ono drugo, realistično i iskustveno najčešće kaže da je pospremljen pod tepih. Čudo jedno koliko nam tepiha otpada po glavi stanovnika!? No, ovdje nije o tepisima riječ, već o minama!

U prvim poratnim godinama spominjala se brojka od čak 13 000 kilometara kvadratnih zasijanih, kako to umilno kažu vojni stručnjaci, minsko-eksplozivnim sredstvima, što bi iznosilo gotovo jednu četvrtinu ukupne površine Hrvatske. Ipak, nakon provedene dubinske analize, ta brojka je nekim čudom (s)pala čak za sedam-osam puta. Ne želim griješiti dušu i reći da se posao razminiranja obavlja brzinom kretanja arktičke brbavice i so-mač kilavo, ali eto, osamnaest ljeta nakon što su u topovske i ine cijevi utisnute obilne količine DRNČ-a i masti za konzerviranje, mi smo, što se dekontaminiranja tiče, tek na polovici puta. S obzirom da kod nas razdoblje mira traje maksimalno četrdesetak godina, za očekivati je da će taman po završetku ove seanse, naša brda i doline biti okićene s novom količinom odskočnih i rasprskavajućih pizdarija.



Osim toga, mine su nezgodne jer ih osim u pustopoljinama, sasma neočekivano nalazimo i u mnogim riječima. Dominacija, diskriminacija, kriminal, samo se neke od riječi u kojima svakodnevno možemo naići na prava minska polja. Nismo ni svjesni kakvoj se opasnosti izlažemo dok se u sitne popodnevne sate izležavamo u šezlonu, pijuckamo limunadu i kao nešto čitamo.

Što se tehnike razminiranja tiče, godinama se pokušavalo s pipalicama, grtalicama i raznim bodljikavim strojevima koji buče kao da su progutali razglas Siniše Vuce, a onda se netko vispren dosjetio - razminirat ćemo Hrvatsku - pukom srećom! U suradnji s Hrvatskom lutrijom, pokrenuta je akcija "kvadrat sreće". Kupnjom samo jedne srećke, zasigurno ćete usrećiti najmanje jedan kvadratni metar voljene domovine, a u isto vrijeme možete ostvariti dobitak od čak sto tisuća kuna!
Zar to nije prekrašno? Igramo se, izazivamo sreću, nešto slično kao u onoj igrici minesweeper koju imate instaliranu na svakom pi-siju. Bockaš, bockaš, sve dok ne odletiš u ariju! Al nema veze ako nagaziš na paštetu, imaš života na raspolaganju koliko ti duša želi i silne mogućnosti za postati diplomirani minolovac.

Na koncu došao sam do zaključka... Vid' mene došao do zaključka, kao da je Zaključak geografski pojam, neko selo u brdsko-planinskim područjima povezano izlokalnom cestom Zaključak Donji - Zaključak Gornji...
Dakle, zaključio sam da na isti način možemo rješavati i ostale probleme u državi. Kako isplatiti mirovine - lutrijom! Kako riješiti problem nezaposlenosti - lutrijom! Kako pokrenuti gospodarstvo - lutrijom! Kupite sreću, kupite srećku!

U zemlji trave i niskog raslinja, život je i tako postao velika lutrija.

Kad su momci iz klape Tragos tu večer na koncertu u Kneževu dvoru zdušno zapivali "lipe jesu želene livade, pokraj mora okolo Trogira", a nakon toga još i "lipa li su poja kraj Trogira, od Krbani pa do Dragulina", nitko u publici nije mogao ni slutiti da već za nekoliko sati od tih opjevanih zelenih polja i livada neće ostati ni "z". Brdima oko grada prohujao je još jedan požar, ne pamtim da je ikad p(r)odivljao takvom silinom i brzinom kao ovoga puta.

Možda široj javnosti nije poznato, ali mi u Trogiru živimo u podnožju jednog pravog pravcatog vulkana. Nitko točno ne zna kad će iz utrobe opakog vulkana početi kuljati dim i pepeo, ali smo i te kako svjesni da će eruptirati kad-tad. A to "kad-tad" nije ni tako rijetko, evo u mojih četrdeset i nešto, doživio sam najmanje trideset erupcija zloglasnog vulkana. Što je najljepše u ovoj priči, taj vulkan je zapravo ljudska tvorevina, u njega je uloženo tisuće i tisuće sati loševoljnog rada. Na geografskim kartama, službeno se naziva Vučjim brdom, a poznatiji je kao deponij smeća ili po narodsku - škovacinska jama. Čudo jedno od vulkana. Osvrnite se oko sebe, sigurno i u blizini vašeg grada postoji neki sličan.



Kažu da nikada nije službeno potvrđeno da nojevi zaista zabijaju glave u pijesak pa neću koristiti tu usporedbu, ali mi očito volimo zabijati glave u škovacinske jame. Naša zemlja prepuna je divljih deponija, a možete biti sigurni da tamo gdje već postoje table s natpisima "zabranjeno odlaganje otpada", nama predstavlja samo dodatni motiv da na nekom zavoju razlokane županijske ceste zavrljačimo stari špaker, pokvareni mikser ili crijeva od tek zaklane svinje. Moram biti brutalan jer ovo što se događa oko nas, ne godinama, već desetljećima, dovodi do samo jednog zaključka - mi smo totalni idioti! Količina otpada kojeg godišnje proizvedemo u Hrvatskoj već je davno prošla tristo kilograma po "glavi" stanovnika. Mislite da je malo? Trista kila, to vam je šest vreća cementa, ajmo pokušati izvesti performans i na glavu nekog od stanovnika poslagati šest vreća cementa pa neka malo prošeta okolo!

Uglavnom, u "Raju na zemlji" i "Maloj zemlji za veliki odmor" može vam se dogoditi svašta, ali mogućnost da naiđete na jedan pristojan centar za zbrinjavanje otpada - nou čens! Zašto? Zato što nitko ne želi smeće u svom dvorištu. Koja god se lokacija predloži, i to pazite - ne za deponij, nego za suvremenu "tvornicu otpada", na zadnje se noge propnu kvazi-ekološke udruge, pa onda nariču i arlauču, recitiraju junačke pjesme, sviraju gusle i puštaju brkove. I naravno, onda se pod pritiskom lokalnih mlatimudana, rješenja odgađaju godinama, smeće se i dalje baca kojekuda i sve mi to lijepo guramo pod tepih koji je očito čarobniji i od onog Aladinovog. Brda smeća koje more nanese u najljepše jadranske uvale, ne želim niti spominjati. To je za naše krhke mozgove očito previše kompliciran problem - odrediti tko, kada i kako mora voditi računa o tom famoznom "pomorskom dobru".



I tako godine prolaze cotavim korakom, a mi se vrtimo u krug ko pas za svojim repom. Okej, priznajem da požari mogu nastati na milijun načina, ali ova nevoljna vazdakarbonizirana trogirska brda toliko su već puta stradala zbog najobičnijih fak'n škovaca. I opet su silni milijuni potrošeni za gašenje požara, a novaca i volje za izgradnju centra za gospodarenjem otpada - nema!?





Još jednom je požar prošao i što sad? Onim zadnjim zanesenjacima koji se još uvijek trude da svoju didovinu ili kako lijepo u dubrovačkom kraju kažu - baštinu, održavaju zelenom opet je opaljena takva peščurina u lice da se od nanesene boli neće oporaviti godinama još. Čemu sav trud, čemu sva briga oko loze i masline kad si svjestan da bar jednom u tri-četiri ljeta neka budala neće obaviti svoj posao kako treba, da će se divljački plamen sjuriti s tog brda i da ti neće preostati ništa drugo nego da sjedneš na goli kamen i da plačeš?

Kad neka manifestacija traje istim žarom već pedeset i sedam godina, kad se održava u čast djece i slavi ono najbolje od naše tradicije, onda nema druge nego svim ljudima zaslužnima za njeno trajanje skinuti kapu i reći evala! O slavnoj sinjskoj Alci sve se zna, već skoro puna tri stoljeća slave se najbolji među najboljima, "čvrsta desnica ruka i oko sokolovo" postala su opća mjesta kolektivne svijesti. I zajebancije naravno, ali ako s nečim ili nekim narod radi zajebanciju, onda znači da je to dobro!

No za razliku od "prave" Alke, kad se prve nedjelje u kolovozu u grad pod Kamičkom slije sva sila guzonja na istaknutim položajima, mala Alka u Brnazama, u zaseoku Vučkovići, lišena je nepotrebnog preseransa i velikih riječi. Okej, mediji će zabilježiti "malu Alku", Slobodna će objaviti kratku reportažu i sliku pobjednika, ali tek će rijetki biti svjesni njezine, ajmo reć - višedimenzionalnosti.



Malo alkarsko trkalište tek je kilometar zračne linije udaljeno od onoga "pravoga" u Sinju i sve je nekako manje i prisnije, a opet ničeg ne nedostaje. I mali alkari imaju svog vojvodu, alaj-čauša, harambašu i edeka, i mali alkari vrijedno vježbaju čitavo ljeto za veliki događaj, strast je ista, ponos je isti. Jedina je razlika što alkarići ne jašu na konjima već jurišaju punim trkom pogledom usmjerenim i potpuno koncentrirani na taj začarani krug.



Ako želite trčati Dječju Alku, morate ispuniti nekoliko jednostavnih uvjeta. Ne smijete biti stariji od deset godina, morate se prezivati Vučković i morate biti iz "našeg" sela. I naravno, uza sve to morate pišati uzazid. To ni u kom slučaju ne znači da su svi ostali isključeni iz alkarske povorke. Uloge su dobro poznate. Sporedni glumci i statisti nisu manje važni.





Prije početka natjecanja napravio sam đir do igrališta iznad sela gdje su se okupljali mali alkari, njihovi "momci", roditelji, sestre, rođaci... Zanimljivo, izgleda da su svi bili više impresionirani od samih alkarića. Oni su bili potpuno cool, kao - ma nije to ništa, istrčati pred nekoliko tisuća ljudi po vrućini u onom teškom odijelu i pogoditi alku - pisofkejk.



Ipak, riječi ohrabrenja, uvijek dobro dođu...



A tatin je zadatak još jednom provjeriti je li sve na svom mjestu...



Sve je spremno za veliki događaj, ali prije toga, još samo jedna zajednička slika, za sjećanje...



Kad je pred svečanu binu sigurnim korakom stupio alaj-čauš i bez trunčice treme u glasu izvjestio vojvodu da su svi alkari spremni za prvu trku, vojvoda je grunuo u mikrofon - neka otpočne prva trka!



Na zapovid vojvodo! - čulo se od Peruče do Prančevića brane, alka je mogla započeti.



Svaka trka donosila je nova uzbuđenja. Netko će gađati u sridu ko od šale, nekima će ruka malo pobić pa će koplje proći mimo maloga kruga, a oni najmanji će imati vraški zahtjevan zadatak uopće dotrčati do svečane bine.

















Jedna ponosna baka koja je sjedila pored mene mi je prišapnula - vidite, ona lipotca je moja unuka. Kad mi je nevsta bila noseća, bila sam teško bolesna i kad su me dokturi pitali šta bi još volila od života, rekla sam im - dajte ljudi, pomozite mi samo da doživim svoje prvo unuče. I otkad se ona rodla, ja sam se priporodla, ka nova sam!





Nakon tri utrke, čak su četvorica alkarića imala najveći mogući zbroj punata - Mika, Spori, Brzi i Iznenadni. Pobjednika ćemo dobiti tek nakon pripetavanja. Prvi je krenuo Mika, zamjenik alaj-čauša.



Čvrsta desnica ruka koja je do tada pogađala drito u sridu, ovoga je puta zadrhtala - Mika je pogodio "samo" u jedan. Mama je ipak bila zadovoljna, rekla je - bravo sine, da si sve od sebe. Zatim je na scenu stupio Spori. Netko je iz publike primjetio - Spori i Brzi stalno treniraju sa svojim ćaćom, mogu zatvorenh očiju pogodt sridu. Spori i Brzi su braća i to ne bilo kakva braća već - blizanci.



No, nervoza je učinila svoje - i Spori je pogodio tek u jedan, kao i Mika. Žamor u publici najavio je nastup Brzoga. Hladnokrvno i bez treptaja, sjurio se alkarskim trkalištem i još jednom, po četvrti put istog dana, pogodio u sridu!



Na trkalištu je ostao još samo Iznenadni. Hoće li i on pogoditi tri punta i time nastaviti pripetavanje s Brzim ili ćemo već za desetak sekundi dobiti slavodobitnika? Uzbuđenje se moglo osjetiti u zraku. Iznenadni ipak nije uspio napraviti još jedno iznenađenje - pogodak u dva podignuo je Brzog, Sporog, ćaću, mate', po familje na noge.



Slavodobitnik je dobio mnoštvo darova, a super-bicikla kao prva nagrada sigurno će dugo još prašiti brnaškim uličicama.





Iznenadni nije bio razočaran, dao je intervju za radio kao da to čini svakog dana.



Moram priznati da me Vučkovića dječja Alka impresionirala. Stalno na nekoj neobičnoj igri zafrkancije i ozbiljnosti, na razmeđi jave i sna, djetinjstva, mladosti i zrelosti, ne znam kako to opisati... U zraku se mogao osjetiti onaj titraj posebnoga i nezaboravnoga, jednostavno - to je onaj osjećaj kad se dobra energija ljudi slije u zajedničku rijeku, osjećaj u kojem svi pobjeđuju. Oduševila su me ta djeca koja su nakon posljednjeg pokušaja tako iskreno i radosno pohitala čestitati slavodobitniku, bez trunčice zavisti i ljubomore.

Bemu miša, zašto nisam Vučković, zašto nemam devet godina i zašto ne živim u Brnazama?

U ona vremena kad su dugokosi balunjeri Hajduka suvereno vladali ledinama od Bohinja do Prespana, a šljokičaste zvijezde svjetskih pozornica bili Agneta, Bjorn, Benni i Anna, moj stari je postao dopisnik Slobodne iz našeg malog mista.

S velikim smo nestrpljenjem svakog jutra listali Slobodnu, pogotovo rubriku "Kroz Dalmaciju", željno iščekujući hoće li se među vijestima iz Lovreća, Runovića, Omiša i Drniša pojaviti koja crtica o cijenama kukumara na trogirskom pazaru, požaru na divljem deponiju u Planome ili još jednom škverskom porinuću za indijskog naručitelja.

Kad je od svih tih silnih požara i porinuća, stari dobio prvi honorar, odveo nas je na večeru u najbolji restoran u gradu. Mater je za tu prigodu napravila svečanu er-kondišn frizuru (ne pitajte me za objašnjenje), a sestra i ja smo bili odjeveni u mornarske kompletiće. Mornarski kompletić bio je obavezan dio garderobe i uspješno se othrvao čak i udaru safari-mode koja je nekog ljeta sedamdesetih, zapljusnula jadransku obalu.

No, ostavimo se mode, vratimo se u najbolji restoran u gradu. I danas se sjećam kako smo tu večer požnjopali čitavu portadu miješanog mesa, ali ne zbog naročite slasti pečenih bržola, kobaja i pljeskavica, već zbog kolektivnog Rigoletta čiju smo praizvedbu upriličili u našem, da prostite, zahodu, par sati kasnije. Debeli gostioničar je naravno, odlučno odbio insinuacije da se to dogodilo zbog njegovih usranih ćevapa. Bilo kako bilo, nakon tih nemilih scena, sam pojam "miješano meso" redovito mi izaziva trzanje desnog kapka, mahnitanje plućne maramice i uklještenje trtičnog kralješka.



Nekoliko desetljeća kasnije, sin razmetni negdašnjeg dopisnika odlučio je nastaviti obiteljsku tradiciju pa se i sam dohvatio pera. Naravno, ne kao suradnik u nekim renomiranim novinama već kao običan džabalebaroš koji očito nema pametnija posla u životu nego pisati blog. Nakon godina piskaranja isključivo u dobrotvorne svrhe, pružila mi se mogućnost sudjelovanja na jednom natječaju na kojem se, gle čuda, za pobjedu nudila čak i određena novčana nagrada. Da bi čudo bilo veće, čak sam i pobijedio na tom natječaju mada nisam morao pisati o cijeni kukumara na pazaru, požarima i pornićima, pardon - porinućima. Za osam postića, prilično lijepa svota kunića. Super!

No u današnje vrijeme, naplatiti honorar, neizmjerno je teže nego napisati osam romana. Srećom, moj menadžer je izvrsno obavio svoj posao tako da se u rekordnom roku od četiri mjeseca lova fino ugnjezdila na računu ko mačak na trosjedu. To je bilo u ponedjeljak. Bio sam neizmjerno sretan. Pun slatkih pitanja. Što učiniti s lovom? Kupiti novi frižider ili makinju za pranje suđa? Hm, a da je sebe počastiti s jednim pravim SLR-om? A mogao bih kupit kajak, veslo ili čak polovnu jedrilicu? A bičikleta? Hm, o tome ću razmišljati - sutra!

M'da sutra...Sutradan se, za vrijeme rutinskog leta od Baumaxa do Merkatora, moj predragi Fiatić Puntić azzuro astrale boje, ničim izazvan, pretvorio u spejs-šatl Kolumbija! Ispod haube je iznenada prokuljala tolika količina dima da bi se Navaho indijanci komodno mogli dopisivati godinama. Ostao sam na raskršću u Solinu, preneražen, zabezeknut, ne uspjevajući niti pronaći botun za sva četiri žmigavca. Skidaj kleme, skidaj kleme, dovikivali su iz nekog auta u drugoj traci. Srećom, nisu se zapalile električne instalacije, ali je i dalje iz motora kuljalo ko iz Krakataua. Osjećaj je bio grozan, toliko si bespomoćan, nemaš aparat za gašenje požara jer naravno računaš - ma to se meni ne može dogodit, nemaš niti spremnu bocu vode, nemaš ništa konkretnog što ti u tom trenutku može pomoći. Možeš samo gledat i čekat...

Zar nije blesavo kad na radiju ili televiziji kažu - požar je pod kontrolom!? Heeeeej, požar je pod kontrolom? Ma nemoj mi reć? Pa čovječe čim je požar - zaboravi kontrolu, kakva te kontrola spopala!

E sad, više nisam siguran je li zbog moje smušeno-brze intervencije ili pak puke sreće, uglavnom, erupcija se ograničila samo na područje motora. Pištalo je i šištalo i hroptilo još dugo iznutra, ali požar je u svakom slučaju bio pod kontrolom, oouje...
Slučajni prolaznici ponudili su mi mnoštvo mudrih savjeta, ali mi nije bilo druge nego pozvati vučnu službu i odvući auto do mog omiljenog mehanik-mena.



Mehanik-men, stručno se počešao iza uha i rekao - a vidit ćemo, može svašta bit!

Najljepši trenutak čitave priče dogodio se dva dana kasnije kad su mi u servisu predočili specifikaciju radova koje moraju obaviti i naravno - ukupnu cijenu. Vjerovali li ne, iznos je bio u kunu, ma šta u kunu, u lipu točan onome honoraru koji je tako ponosno sjeo na račun tek nekoliko dana ranije. Teško kam - izi go, a u go...

Izgleda da nam je u genima zapisano da se prvi honorari bacaju ili u zahod ili u me'ančarski kanal, nikad se nećemo opinezit.

Nekoliko dana me držao akutni popizditis, ali sad je bolje, hvala na pitanju. Zapravo, više od izgubljene "igračke", nervirali su me pokušaji tješenja mojih najbližih. Kao ono - ma aaaajde, moglo je i gore bit, svo zlo s time, a šta da je nešto žešće, a šta da si se razbolija, a šta da si nogu slomija, a šta da si ovo, a šta da si ono... Ma jeste li vi svi poludili? Moglo je bit gore? Pa naravno, uvik može bit gore. Al daj da bar jednom bude i bolje!

A tko zna, možda je baš pravedno da je nagradu za najboljeg blogera dobio moj auto-mehaničar!?

Dolje s magistrale dopirao je prigušeni zvuk kolone automobila zaglavljenih u prometnom krkljancu, helikopter s vatrogasnom bajom frfljetao je negdje prema Skradinu, Bušlje je već zaradio drugo isključenje kad se na ponistri doma moga iznebuha pojavila bodljikava glava Velikog Škrpuna.

Alooo momak, ti opet udrija po vatropolu, oli si se pripa da u reprizi nećemo pobjedit - zarzao je Veliki Škrpun šarmom vodenkonja iz Mozambika.

Sjećate se, Velikog Škrpuna smo prije dvadesetak dana ostavili na Smokvici donjoj, no romansa očito nije dugo trajala. Škrpun se zaželio civilizacije, a Smokvica je nehajno otplutala prema Svetome Andriji. Kako će se gordi i ponositi Svetac snaći s mladom Smokvicom i hoće li možda Jabuka postati ljubomorna zbog upada mladih snaga u njezine teritorijalne vode, tek bumo vid'li.



Znaš - potapše me Škrpun pokroviteljski po koljenu - dobra ti je ona baza da bi fjaku tribalo brendirat!
A je li? - odgovorih začuđeno
Fjaka je zakon - kulerski će iznenadni gost, potom uzme daljinski u ruke i prebaci na Hrvatska uživo.
Jes ti normalan, sad ćemo dat šesti gol, vrati na drugi program - skočija mi smista tlak na trista
Ajde, ajde, đava odnija reprizu, nego, jel ti ozbiljno misliš otvorit školu fjake?

Naravski da mislim ozbiljno, ja sam uvik ozbiljan.
A ima li mene tu?
Di, u školi fjake?
Ae...
Imamo upražnjeno misto podvornika.
Aj ne zajebaji. Nego, jesi li smislija ime škole?

Iskreno, nisam još, možda recimo - Fjakingtajm!

Ha ha, dobro zvuči, ali ako ti slučajno ispadne J sa svijetleće reklame, moglo bi bit veselo. Ali znaš, hm, taj naziv "škola", to ti je prošlost, niko ne voli školu, najbolje da to odma krstimo ka recimo - institut za fjaku ili tako nešto.
Mda, haujesno, onda neka bude akademija!
Može!
FJAKADEMIJA!!
Tooooooo!!!



Uglavnom, do svečane podjele medalja, mi smo već osmislili plan, program i okvirni popis kolegija. Fjaka kao uzvišeno stanje uma kojeg se ni u ludilu ne smije brkati s lijenošću, zasigurno zaslužuje određeni dignitet i potrebno joj je pristupit interdisciplinarno. Od medicine preko psihologije i filozofije, proučavanja uloge fjake u povijesti Mediterana pa sve do statičkih i dinamičkih efekata kvalitetne fjake.



Pižolot oliti popodnevno spavanje, posebno smo apostrofirali. Pižolot, kao i ostale vještine u krevetu, mora biti kratak, dubok i učinkovit. Idealno bi bilo da traje od 12-15 minuta, nikako preko 20. Nakon kvalitetnog pižolota, morate se osjećati čilo i poletno, nikako satrveno kao da vas je nabubala regimenta Kozaka. Vještina "ubijanja oka" nepravedno je zanemarena i omalovažavana posljednjih desetljeća, a siguran sam da korijeni svjetske krize leže upravo u kroničnoj neispavanosti.



Škrpun i ja smo se malo razišli oko maskote Fjakademije. Po meni bi trut bio idealan zaštitni znak, ali Škrpun inzistira da to bude mrav!?
Mislim da je Škrpun totalno poblesavio jer je sam karakter mrava potpuno antiprotivan principima za koje se zalažemo, štoviše, mravi nas nastoje ubiti u pojam Jeste li ikada vidjeli mrava koji miruje? Miran mrav je vjerojatno mrtav mrav. Majketi, na kakav pogon oni rade? Dva popodne, zvizdan, plus šezdeset na suncu, a oni idu li ga idu, idu, idu...
Pa di idu čovječe?

No, tehničke stvari ćemo rješavati u hodu, bitno je naglasiti da fjaka nije zajebancija, fjaka je izvanredna metoda opuštanja s čijim blagodatima želimo upoznati što širi krug ljudi. Cilj nam je obrazovati mlade instruktore koji će terapeutske učinke fjake promovirati širom svijeta.
Do početka akademske godine, otvoreni smo za sve vaše prijedloge, primjedbe i sugestije, a prijave primamo na mail fjakademija@gmail.com
Vabljeni!

U bezglavoj jurnjavi cestom života, često nismo spremni prepoznavati znakove koji nam se nalaze pored puta. Doduše, ponekad ih i primjetimo onako uzgred, krajičkom oka, ali najčešće samo lakonski odmahnemo rukom i kažemo - ma nije to ništa.
Nije to ništa - to je najgluplja moguća rečenica, nikad nije ništa, uvijek nešto jest...
Znak uvijek nešto znači.
Ovoljetna vladavina Lava donijela mi je previše vatre.
Željan sam vode.
Ali ne više ove velike, morske, plavetne.
Želim samo doći na obalu rijeke, sjesti pored nje, slušati kako voda protiče i jednostavno - šutjeti...

- Kad ti ja rečen SAD, počni brojat!
- Šta ću brojat?
- Čvrčke bome!
- Jes ti normalan, zašto ću čvrčke brojat?
- Ne pizdi nego broji, tri-četiri SAD!!!

Zujo je važno diga livu ruku, ne bi reć da je označija start olimpijskog finala na sto metara pa pun povjerenja gleda čas u mene, čas u štopericu na mobitelu. U nekom trenutku poviče - STOP!!!

- Evo sta sam, šjor policajac.
- Jesi li ih izbrojija?
- Hm, ček malo da skontam, ovde na odrini povrj naših glava ima ih najmanje tri, jednoga čujem s barakokule, barenko još jednoga ako ne i dva s vašingtonke, a ne znam važe li se ovi šta cvrče na čvoru čičindre susida Srećka? Oni se nalaze na drugoj parceli...
- Ma neeeeeeeeeeeee tako brojat, nije nam važan broj čvrčaka okolo nego se skoncentriraj na jednog i broji koliko će puta začvrčat.
- Aaaaan, tako dakle, pa šta ne mučiš...



I opet meni Zujo važno dade znak, a sve se mislim u sebi ma di se ovi redikul na mene namirija, doša je na pet minuti, a evo već mi se treći dan ne miče iz dvora, popija mi je tolitar malvazije, bocu travarice, bidunić orahovice, ebate ka da mu je čok otvoren non-stop, a ona ženu mu je dosadna, gospe moja takve čimavice nisam na svitu vidija, a tek ona njezina...

STOOOOOOOP! - prekine me Zujo taman kad sam mu se mislima tija dovatit svastike, ženine sestre koju vuče okolo ka boršu od spize i one šta se već tri dana prdeca po mome dvoru u mikrokostimićima...

- Koliko? - opet me prikinija u razmišljanjima
- Odamdeset i dva! - puknem mu neki broj tek toliko da ga se liberam
- Hm, da vidimo, osamdeset dva minus četrdeset, četrdeset dva, dijeljeno sedam šest, plus deset šesnajst, ma ne može nikako bit!
- Šta ne može bit?
- Šesnajst stupnjeva u zraku!
- Ma kako si to izračuna?
- Slušaj vamo, brojiš koliko će čvrčak napravit onih č-č-č-č-č u jednoj minuti, onda od toga broja oduzmeš četrdeset, rezultat podijeliš sa sedam i dodaš deset.
- Ma koja ti je to matematika?
- Čvrkova!

- A koliko je nama ispalo?
- Šesnajst.
- Samo?
- E...
- A jesi doda PDV?
- Nisam.
- Aj dodaj.

Konta Zujo na onome svome mobitelu nula dvajstipet puta šešnajst plus minus i konačno izvikne slavogubitnički - dvadeset! Jopet malo!
- Znaš šta Zujo, aj sad ti broji, a ja ću štopat vrime, jel može?
- Može!
I moram priznat da je puno lakše govorit SAD i STOP, nego li brojat, pogotovo po ovoj vrućini.



Uglavnom, nakon šezdeset seknudi dobili smo novi rezultat - sto pedeset i tri!
Ma kako je samo uspija izbrojat sto pedeset i tri čvrčaja u minuti nikako mi nije bilo jasno.
U svakom slučaju, opet smo se uvatili čvrčkove formule, sto pe'estri minus četrdeset devestipet, dijeljeno sedam šešnjašt zarez nešto, plus deset - dvajstišest zarez nešto!

- Ma nemoguće, ova formula ne vridi, barenko je trideset i tri u zraku.
- I meni se pari, ček vidit ću na mobitel...
- Šta'š vidit na mobitel?
- Temperaturu, u pravu si, evo ovdi piše triestipet!
- Čekaj malo, tebi je dovoljno samo pogledat u mobitel da bi zna koliko je stupnjeva u zraku, a mi se evo već po ure zajebajemo sa č-č-č-č, formulama, zbrajanjima i oduzimanjima?

- E!
- Ti majkemi nisi normalan!
- Pa ka da ja to ne znam?
- Ti si u kurcu.
- Ti si u dva.
- Aj živija!
- Živija!

Čaše s orošenom malvazijom učinile su dzinggggg, Zujina žena zakolutala je podočnjacima, svastika je skoknula ubrat pome u vrtal, a cvrčki su još malo pritisnuli papučicu gasa.

Da smo idealan par, oboma nam je postalo jasno tek u dvadeset i trećoj minuti poznanstva. Imala je širok krug prijatelja, savršen smisao za humor, čvrste četvorke i fantastičan pogled s balkona. Sjedili smo opušteno na njenoj ljuljački i gledali turske ratne brodove usidrene u Šoltanskom kanalu.
Prvi poljubac smo pak odgodili za sretnija vremena budući da sam tek bio pristigao iz Ljubitovice s festivala češnjaka. Ne nisam se nažnjopao vlaškog luka već mi je kolega Marijan ostao bez benzina pa me zamolio da mu prebacim litru-dvije iz mojeg auta, tek toliko da se uspije dočepati doma svoga. Čak mi je ponudio i šifun. Znate šta je šifun? Ma to je ona guma kojom se obično pretače vino iz bačve ili demižane. Gurneš jedan kraj u usta, narineš potlak i iskoristiš visinsku razliku. Praktična primjena Bernoulijeve jednadžbe. Eh da, šifun ko šifun, pluća ko pluća, povukao malo jače i ... jebi ga! Kliznulo niz grlo! Tri dana mi se nemilice podrigivalo od eurosupera 95 class. Ba vam class mate'...

Ne postoji goreg osjećaja od onog kad se načunkiš benzina. Okej, možda je buke dizela iz saudijskog naftogorja, berba dvije i deseta još gadniji, ali iskreno – nisam imao pretjeranu želju ići toliko duboko u problematiku. Tko zna koliko bi mi dugo šareni mjehurići letali ispred usta da mi u puding od vanilije nije sasula mješavinu čudotvornih trava ubranih negdje u Bukovici. Neugodan osjećaj nestao je ko pudingom odnešen.



Od tog smo trenutka postali nerazdvojni. Osim kad bi nas suci razdvojili i poslali u kut. Ipak, čim bi se ugasila svjetla pozornice, opet bi se nekako približili jedno drugom. Privlačili smo se kao da živimo usred elektromagnetske zavojnice, a ne u Okrugu Gornjem. Jutrima sam odlazio na posao, a ona bi mi spremala marendu u škartoc. Obično salatu od tune ili škampića. Jabuka obavezna.

Ipak, silno mi je nedostajala. Nisam mogao izdržati niti osam sati bez nje. Budući da mi gazda nije htio dati ni dana godišnjeg odmora, odlučili smo se vjenčati. Po još uvijek važećem kolektivnom ugovoru, za vjenčanje dobiješ pet dana plaćenog dopusta, šifra 038. Mislio sam još izmunđat onaj ponedjeljak i utorak prije Vele Gospe temeljem prava na vjeroispovijed, šifra 030. To mi je jedina šansa da ovog ljeta uspijem malo doć k sebi. I k njoj, naravno.
Numerološka analiza pokazala nam je da nam je četvrti kolovoza dvije i dvanaeste idealan dan za vjenčanje. To pada jušto sutra.

Planirali smo skromnu svečanost, samo kumovi i mi, ma zapravo kumovi i nam nisu odveć potrebni, ali šta'š sad. A onda se ona sjetila da je već udana. Za neku protuhu s Ognjene zemlje. Nije mu ni sva imena dobro upamtila. Njemu je trebalo državljanstvo, a njoj par iljada eura. I tako...
Istog trena ga je nazvala i zatražila razvod. On je za divno čudo pristao, ali trenutno mu je malo nezgodno jer se nalazi na alpinističkoj ekspediciji. Osvaja Pik komunizma. To je u Pamiru. A Pamir je u Tadžikistanu. Ili već nekome sličnome stanu od osamdeset i dva kvadrata.
Rekla mu je da može biti i na svemirskoj postaji Mir, samo da joj potpiše papire za razvod. Okej, rekao je on, samo dođi.
Ne čekavši ni trena, skupila je samo rebe trikvarte, dvi-tri majičice, vrpcu za kosu, pasoš i labelo. Mahnula mi je, sjela u Mini Moris i odjurila prema Tadžikistanu.



Javila mi se iz prvog baznog logora. To je bilo, mislim u ponedjeljak ujutro. Protuha s Ognjene zemlje već je tada bio u navezi između trećeg i četvrtog. Logora mislim. Poručio je da će odmah potpisati, ali trenutno nema penkalu uz sebe. A nosi i tri para rukavica. Nezgodno brate u rukavicama potpisivat razvod.
I sve je to u redu, ali evo već četvrti dan od nje ni traga ni glasa!? A sutra nam je vjenčanje. Sljedeći idealan dan, po numerološkim proračunima, bit će tek tamo u studenom dvije i osamnaeste. A do tada ko živ, ko kriv.
Situacija postaje krajnje dramatična. Ostalo nam je dvadeset sati, a ja u ovom trenutku ništa ne znam. Je li Ognjen potpisao razvod? Jesu li ga ovjerili kod javnog bilježnika? Ima li uopće kakvih bilježnika na Piku komunizma ili su svi na godišnjem? Gdje je ona? Gdje je Mini Moris? Gdje je Chuck Norris? Hoću li otkazati momačku večer?



Stotine pitanja, a odgovora niotkud. A baš mi se nešto ženi.