Kad su momci iz klape Tragos tu večer na koncertu u Kneževu dvoru zdušno zapivali "lipe jesu želene livade, pokraj mora okolo Trogira", a nakon toga još i "lipa li su poja kraj Trogira, od Krbani pa do Dragulina", nitko u publici nije mogao ni slutiti da već za nekoliko sati od tih opjevanih zelenih polja i livada neće ostati ni "z". Brdima oko grada prohujao je još jedan požar, ne pamtim da je ikad p(r)odivljao takvom silinom i brzinom kao ovoga puta.

Možda široj javnosti nije poznato, ali mi u Trogiru živimo u podnožju jednog pravog pravcatog vulkana. Nitko točno ne zna kad će iz utrobe opakog vulkana početi kuljati dim i pepeo, ali smo i te kako svjesni da će eruptirati kad-tad. A to "kad-tad" nije ni tako rijetko, evo u mojih četrdeset i nešto, doživio sam najmanje trideset erupcija zloglasnog vulkana. Što je najljepše u ovoj priči, taj vulkan je zapravo ljudska tvorevina, u njega je uloženo tisuće i tisuće sati loševoljnog rada. Na geografskim kartama, službeno se naziva Vučjim brdom, a poznatiji je kao deponij smeća ili po narodsku - škovacinska jama. Čudo jedno od vulkana. Osvrnite se oko sebe, sigurno i u blizini vašeg grada postoji neki sličan.



Kažu da nikada nije službeno potvrđeno da nojevi zaista zabijaju glave u pijesak pa neću koristiti tu usporedbu, ali mi očito volimo zabijati glave u škovacinske jame. Naša zemlja prepuna je divljih deponija, a možete biti sigurni da tamo gdje već postoje table s natpisima "zabranjeno odlaganje otpada", nama predstavlja samo dodatni motiv da na nekom zavoju razlokane županijske ceste zavrljačimo stari špaker, pokvareni mikser ili crijeva od tek zaklane svinje. Moram biti brutalan jer ovo što se događa oko nas, ne godinama, već desetljećima, dovodi do samo jednog zaključka - mi smo totalni idioti! Količina otpada kojeg godišnje proizvedemo u Hrvatskoj već je davno prošla tristo kilograma po "glavi" stanovnika. Mislite da je malo? Trista kila, to vam je šest vreća cementa, ajmo pokušati izvesti performans i na glavu nekog od stanovnika poslagati šest vreća cementa pa neka malo prošeta okolo!

Uglavnom, u "Raju na zemlji" i "Maloj zemlji za veliki odmor" može vam se dogoditi svašta, ali mogućnost da naiđete na jedan pristojan centar za zbrinjavanje otpada - nou čens! Zašto? Zato što nitko ne želi smeće u svom dvorištu. Koja god se lokacija predloži, i to pazite - ne za deponij, nego za suvremenu "tvornicu otpada", na zadnje se noge propnu kvazi-ekološke udruge, pa onda nariču i arlauču, recitiraju junačke pjesme, sviraju gusle i puštaju brkove. I naravno, onda se pod pritiskom lokalnih mlatimudana, rješenja odgađaju godinama, smeće se i dalje baca kojekuda i sve mi to lijepo guramo pod tepih koji je očito čarobniji i od onog Aladinovog. Brda smeća koje more nanese u najljepše jadranske uvale, ne želim niti spominjati. To je za naše krhke mozgove očito previše kompliciran problem - odrediti tko, kada i kako mora voditi računa o tom famoznom "pomorskom dobru".



I tako godine prolaze cotavim korakom, a mi se vrtimo u krug ko pas za svojim repom. Okej, priznajem da požari mogu nastati na milijun načina, ali ova nevoljna vazdakarbonizirana trogirska brda toliko su već puta stradala zbog najobičnijih fak'n škovaca. I opet su silni milijuni potrošeni za gašenje požara, a novaca i volje za izgradnju centra za gospodarenjem otpada - nema!?





Još jednom je požar prošao i što sad? Onim zadnjim zanesenjacima koji se još uvijek trude da svoju didovinu ili kako lijepo u dubrovačkom kraju kažu - baštinu, održavaju zelenom opet je opaljena takva peščurina u lice da se od nanesene boli neće oporaviti godinama još. Čemu sav trud, čemu sva briga oko loze i masline kad si svjestan da bar jednom u tri-četiri ljeta neka budala neće obaviti svoj posao kako treba, da će se divljački plamen sjuriti s tog brda i da ti neće preostati ništa drugo nego da sjedneš na goli kamen i da plačeš?