U ona vremena kad su dugokosi balunjeri Hajduka suvereno vladali ledinama od Bohinja do Prespana, a šljokičaste zvijezde svjetskih pozornica bili Agneta, Bjorn, Benni i Anna, moj stari je postao dopisnik Slobodne iz našeg malog mista.

S velikim smo nestrpljenjem svakog jutra listali Slobodnu, pogotovo rubriku "Kroz Dalmaciju", željno iščekujući hoće li se među vijestima iz Lovreća, Runovića, Omiša i Drniša pojaviti koja crtica o cijenama kukumara na trogirskom pazaru, požaru na divljem deponiju u Planome ili još jednom škverskom porinuću za indijskog naručitelja.

Kad je od svih tih silnih požara i porinuća, stari dobio prvi honorar, odveo nas je na večeru u najbolji restoran u gradu. Mater je za tu prigodu napravila svečanu er-kondišn frizuru (ne pitajte me za objašnjenje), a sestra i ja smo bili odjeveni u mornarske kompletiće. Mornarski kompletić bio je obavezan dio garderobe i uspješno se othrvao čak i udaru safari-mode koja je nekog ljeta sedamdesetih, zapljusnula jadransku obalu.

No, ostavimo se mode, vratimo se u najbolji restoran u gradu. I danas se sjećam kako smo tu večer požnjopali čitavu portadu miješanog mesa, ali ne zbog naročite slasti pečenih bržola, kobaja i pljeskavica, već zbog kolektivnog Rigoletta čiju smo praizvedbu upriličili u našem, da prostite, zahodu, par sati kasnije. Debeli gostioničar je naravno, odlučno odbio insinuacije da se to dogodilo zbog njegovih usranih ćevapa. Bilo kako bilo, nakon tih nemilih scena, sam pojam "miješano meso" redovito mi izaziva trzanje desnog kapka, mahnitanje plućne maramice i uklještenje trtičnog kralješka.



Nekoliko desetljeća kasnije, sin razmetni negdašnjeg dopisnika odlučio je nastaviti obiteljsku tradiciju pa se i sam dohvatio pera. Naravno, ne kao suradnik u nekim renomiranim novinama već kao običan džabalebaroš koji očito nema pametnija posla u životu nego pisati blog. Nakon godina piskaranja isključivo u dobrotvorne svrhe, pružila mi se mogućnost sudjelovanja na jednom natječaju na kojem se, gle čuda, za pobjedu nudila čak i određena novčana nagrada. Da bi čudo bilo veće, čak sam i pobijedio na tom natječaju mada nisam morao pisati o cijeni kukumara na pazaru, požarima i pornićima, pardon - porinućima. Za osam postića, prilično lijepa svota kunića. Super!

No u današnje vrijeme, naplatiti honorar, neizmjerno je teže nego napisati osam romana. Srećom, moj menadžer je izvrsno obavio svoj posao tako da se u rekordnom roku od četiri mjeseca lova fino ugnjezdila na računu ko mačak na trosjedu. To je bilo u ponedjeljak. Bio sam neizmjerno sretan. Pun slatkih pitanja. Što učiniti s lovom? Kupiti novi frižider ili makinju za pranje suđa? Hm, a da je sebe počastiti s jednim pravim SLR-om? A mogao bih kupit kajak, veslo ili čak polovnu jedrilicu? A bičikleta? Hm, o tome ću razmišljati - sutra!

M'da sutra...Sutradan se, za vrijeme rutinskog leta od Baumaxa do Merkatora, moj predragi Fiatić Puntić azzuro astrale boje, ničim izazvan, pretvorio u spejs-šatl Kolumbija! Ispod haube je iznenada prokuljala tolika količina dima da bi se Navaho indijanci komodno mogli dopisivati godinama. Ostao sam na raskršću u Solinu, preneražen, zabezeknut, ne uspjevajući niti pronaći botun za sva četiri žmigavca. Skidaj kleme, skidaj kleme, dovikivali su iz nekog auta u drugoj traci. Srećom, nisu se zapalile električne instalacije, ali je i dalje iz motora kuljalo ko iz Krakataua. Osjećaj je bio grozan, toliko si bespomoćan, nemaš aparat za gašenje požara jer naravno računaš - ma to se meni ne može dogodit, nemaš niti spremnu bocu vode, nemaš ništa konkretnog što ti u tom trenutku može pomoći. Možeš samo gledat i čekat...

Zar nije blesavo kad na radiju ili televiziji kažu - požar je pod kontrolom!? Heeeeej, požar je pod kontrolom? Ma nemoj mi reć? Pa čovječe čim je požar - zaboravi kontrolu, kakva te kontrola spopala!

E sad, više nisam siguran je li zbog moje smušeno-brze intervencije ili pak puke sreće, uglavnom, erupcija se ograničila samo na područje motora. Pištalo je i šištalo i hroptilo još dugo iznutra, ali požar je u svakom slučaju bio pod kontrolom, oouje...
Slučajni prolaznici ponudili su mi mnoštvo mudrih savjeta, ali mi nije bilo druge nego pozvati vučnu službu i odvući auto do mog omiljenog mehanik-mena.



Mehanik-men, stručno se počešao iza uha i rekao - a vidit ćemo, može svašta bit!

Najljepši trenutak čitave priče dogodio se dva dana kasnije kad su mi u servisu predočili specifikaciju radova koje moraju obaviti i naravno - ukupnu cijenu. Vjerovali li ne, iznos je bio u kunu, ma šta u kunu, u lipu točan onome honoraru koji je tako ponosno sjeo na račun tek nekoliko dana ranije. Teško kam - izi go, a u go...

Izgleda da nam je u genima zapisano da se prvi honorari bacaju ili u zahod ili u me'ančarski kanal, nikad se nećemo opinezit.

Nekoliko dana me držao akutni popizditis, ali sad je bolje, hvala na pitanju. Zapravo, više od izgubljene "igračke", nervirali su me pokušaji tješenja mojih najbližih. Kao ono - ma aaaajde, moglo je i gore bit, svo zlo s time, a šta da je nešto žešće, a šta da si se razbolija, a šta da si nogu slomija, a šta da si ovo, a šta da si ono... Ma jeste li vi svi poludili? Moglo je bit gore? Pa naravno, uvik može bit gore. Al daj da bar jednom bude i bolje!

A tko zna, možda je baš pravedno da je nagradu za najboljeg blogera dobio moj auto-mehaničar!?