Otkidajući posljedni list ovogodišnjeg kalendara zatvaramo još jedan zajednički krug u našim životnim piruetama, preostaje nam tek toliko vremena za posljednji ples staroga ljeta u kojem neće vladati tuga i sjeta jer pred nama su novi počeci, novi horizonti. Pa eto, upravo je danas idealan dan da se na ovom blogu zajednički prisjetimo godine koju upravo ispraćamo, da vidimo kojim smo rutama brodili, kakvim stazama hodili, di smo sve sritni i veseli bili...

Iako mi je i ova godina prošla „lišo bez punta", ili razumljivije - bez novih štambilja u putovnici i egzotičnih putovanja starim i novim Europama, ni u kom slučaju nije nedostajalo zanimljivih izleta, na desetke pohoda s najboljim mogućim društvom, stotine dogodovština, tisuća prijeđenih kilometara iza kojih je ostalo mali milijun uspomena.

Tako nam je krasno bilo siječanskih dana u Krasnom, u srcu sjevernog Velebita, ubavom planinskom mjestašcu koje nekim čudom i sasvim neopravdano izostaje iz naših tipičnih poimanja zimskih radosti. Nepravedno baš, jer upravo u Krasnom snijeg tako neodoljivo pada, tiho, tiše, najtiše...



Veljača ove godine nije bila prevrtača baš, donijela nam je nisku hladnih i vjetrovitih dana tako da smo se uglavnom držali nadmorske visine nula cijelih nešto...





Zato smo u ožujku ponovno krenuli na nove planinarske pohode po dobrom starom Mosoru, a toga mjeseca smo s velikom radošću dočekali rođenje male Eme, uz ponosne roditelje Anu i Stipu.



Kiše proljetne su nam u travnju donijele obilje šparoga i svih ostalih mogućih travurina, proslavili smo Dujino useljenje u novu kuću i zajednički poželjeli našem Cezaru nove uspjehe na ljubavnom planu.


Već prvih dana mjeseca svibnja opčinile su nas ljepote „vanzemaljskog“ otoka Paga,



a krajem mjeseca smo se uspentrali i na Hum, najviši vrh čarobnog Visa...



U lipnju smo „brzim preko Bosne“ stigli do zapadne Slavonije, papučarili po Papuku, uživali u ljepotama Jankovca, Orahovice, Daruvara...



Lito vilovito nam je u srpnju donijelo more sunca i toplih dana, bezbroj malih vijađa po malenim škojima srca moga.



A kad smo već kod čudesnih otoka, kako uopće izostaviti moju Silbu s tog popisa i to upravo u vrelim ljetnim danima kad sva zablista i sjaji pod vrućim suncem kolovoškim...







Sa zadnjim danima ljeta, dočekala nas je rijeka Cetina, sa svojim virovima, brzacima i slapovima, na još jednom nezaboravnom izletu kroz kanjon opasnih igara.



Jedne sunčane rujanske nedjelje bili smo na Murteru s namjerom da pogledamo regatu „Latinsko idro“, jedinstveno natjecanje, veliki festival mora, brodova, ljudi i svega lijepoga i plemenitoga što nam život nosi...



U listopadu smo se još kupali u moru ali i vratili planinarskim stazama uživajući u bojama jeseni.





Prvog dana studenog mjeseca plesali smo s vilama Velebita na Tulovim gredama, nevjerojatnom mjestu na kojem se isprepliću san i java, stvarnost i mašta, priče i legende...



Nekoliko dana kasnije napravili smo pravu malu turneju Hrvatskom da bi došli još jednom do Daruvara i do onog prekrasnog stabla ginka ispred dvorca grofa Jankovića.



Za Svetog Nikolu, ponovno smo bili na Visu, u Komiži, gdje smo svjedočili obrednom spaljivanju stare barke...



Pepeo spaljenih drvenih borova prosipa se po morskoj pučini kao zavjet, kao molitva za sve one koje tim morem plove i koji s tim morem žive...
Kako se iz pepela uvijek rađa novi život, tako isto i iz pepela još jedne u nizu starih godina, moramo započeti nešto novo, tražiti nove svjetionike na našem putu.

Dragi moji, svi koji ovo čitate, a šta da vam pametnoga kažem?
Da vam sada poželim puno sriće, zdravlja i ljubavi, malo bi bilo.
Naravno da vam želim sve naj naj naj što je moguće poželjeti.
Radujte se novim počecima i da se slučajno niste prepuštali apatiji i lošem raspoloženju!
Znam, bit će i u novoj godini teških dana, bit će trenutaka u kojem ćete se osjećati bespomoćni, kada ćete misliti da vas nitko ne voli i da ste sami i ostavljeni na pustome otoku.

Ali proći će sve to i opet će zasjat sunce, mora jednom zasjati!

Ne čekajte neke imaginarne bolje dane, pođite s onima koje volite na neko novo mjesto ili možda na staro koje vam je oku i srcu drago, zakoračite na vrh planine i promatrajte svijet oko sebe, u ljetnim danima zagrlite more i prepustite se valovima.

Čitajte knjige, gledajte filmove, pišite o svemu šta vam padne na pamet, uživajte u muzici i plesu, družite se, putujte, ne škrtarite s onim čarobnim riječima VOLIM TE!
Jednom smo na ovome svijetu.
Živite život punim plućima, ljubite bezgranično, opraštajte samo jednom i još jednom i još jednom...

Večeras, u ponoć, kad se kazaljke spoje, svi ćemo biti ujedinjeni u tom čarobnom, neponovljivom, bezvremenskom, svemirskom trenutku.

SRETNA VAM NOVA GODINA!!!

Kad su mi prije nekoliko godina „stare“ muške iskusnjare objašnjavale da će sve bit dobro dokle god mi broj godina ne preraste broj cipela, a kako će posli toga sve pomalo poć „šoto“, priznajem da su mi takve teorije tada zvučale poprilično blesavo, u stilu tipičnih penzionerskih čangrizanja.
Ma je li , nemojte vi mene pituravat, šta meni može bit, pa nisam sazdan od slatke vodice, ne pušim, ne divljam, ne patim noći, nisam pijančina, dobro ajde, ne bavim se sportom ka šta sam nekad zna, nabacija sam koje kilo viška, ali nisam se baš skroz zapustija...
A-ha, kako to obično biva – stariji su bili u pravu.

Nije to još ništa strašno, ali počne malo-pomalo, onako izdaleka, sve ka da neće, poneka glavobolja, alergija na ovo, alergija na ono, pa sad u zadnje vrime ti glupi kristalići koji se zaustavljau po zglobovima, skupi se toga...

Asti sto, ni sam ne znam je li sve to ispalo slučajno ili nije, ali ne mogu poreć da su mi se ove tegobe počele događat upravo nakon prolaska one čarobne granice o' broja postoli!?
Uglavnom, ovih dana po prvi puta na listu svojih osobnih želja za novu godinu, uz obavezno puno sriće, ljubavi i sve ono lipo šta uz ljubav ide, zdravlje dodajem onako debelo podcrtano.

Ma znate, svjestan sam da uvik može sve bit puno gore, kako se ono lipo kaže, ne daj Bože većeg zla, ali eto, primjećujem da već počinjem sam sebi ić na živce.
Eto, baš me nekidan zove Jozo, eheeej di si, ajde, večeras smo kod mene, imamo veprovinu s njokima!
I šta ću jadan ti sam ka i nisam, šaljem mu odgovor: „Fala lipa Jozo, ali ja ti to ne smim...“
- Ma šta ne smiš!?
- A eto, ne smin...
- Vepra ne smiš?
- Ae...
- Unti jarca, mo'š barem njoke!

I sad, ovoga sam puta još i dobro proša, ali znam da se neće uvik za mene posebna spiza spremat, poslat će me kvraguc, neće me više niti zvat na žderačinu i lokačinu, pardon - domjenke!
Zato mi nema druge, nego ovih dana izvršit jedan temeljiti tehnički pregled i produžit registraciju za iduću godinu. Ako prođem, zalipit će mi onu naljepnicu na čelo i napisat – vridi najmanje do dvanajstoga miseca dvi i desete!
Izvrsno!

Eto, da ne bi ispalo da se stalno tu nešto žalim i prenemažem, i da je sve nešto tmurno i sivo, prosinačko sunce me izmamilo da skoknem do Pantana, poznatog ihtiološko-ornotološkog rezervata ako ćemo bit fini, ili s druge strane (ne)obične močvare, ako ćemo bit realni. Zrake sunca koje ovih dana padaju pod nekim čudnim kutem, stvaraju poseban kolorit .




Nisam siguran je li zbog visokog vodostaja ili plime, ali mostić koji vodi prema plaži, jedva viri iznad riječice...







Negdašnja ribarska kućica čeka svoje bolje dane...



Brodići se zadovoljno ljuljuškaju





A ovaj čak ima i znakovitu registraciju TG-2009!?



Čudesna je snaga mora. Još prije nekoliko godina, ova se kućica nalazila na "suhome", a zahvaljujući djelovanju snažnih valova, čitava plaža je danas pomaknuta nekoliko desetaka metara dalje.




Mnogi su borovi popadali i danas im samo korijenje viri iz zemlje...



Osim brojnih ptica močvarica koje se ovdje gnijezde, ima i onih koje su samo u preletu...



Pogled leti preko Marjana sve do Mosora...



A škverske dizalice još uvik drže grad nad morem...



Nadiru oblaci, vrime se muti, kiša će...

Iako nam vrijeme blagdana donosi, kako mu i samo ime kaže, dane ispunjene blagosti, a još više blagovanjem, nema sumnje da ovo razdoblje godine na izmaku, krije u sebi i brojne opasnosti, u prvom redu izazvane slatkom neradicom koja se tako lukavo uvuče u naša krhka bića već od snenog jutra i tako nas drži do daljnjega.





Stoga nije bilo lako energično odbiti zavodljiv prijedlog moje izvršne producentice za jednu neobaveznu šetnju gradom garniranu laganom kavicom na trogirskoj rivi pogotovo imajući u vidu opsežan program posjeta i najavljenih druženja tijekom današnjeg dana. Dosta mi je više prinudnog peglanja fotelja i trosjeda, sve je to divno i krasno dok je u umjerenim količinama, ali brate, krajnje je vrijeme za opću dinamizaciju, idemo na jedan brzinski uspon na Kozjak!

I zaista, bez velikih priprema i kompliciranja, ubacujemo po bočicu vode u ruksak, uskačemo u gojze i već smo za par minuta spremni za još jedan pohod na obližnju planinicu i to upravo na onaj dio koji smo prošlog puta nehotice zaobišli. Već dobro poznatim puteljkom preko mašogradskog pokopališča, uspinjemo se dobrim makadamom sve do planinarskog doma „Putalj.“ Iako u ovom domu volimo „timbrat kartelu“, malo se zaustavit, popit čaj i tako kako već ide, ovoga smo puta samo brzinski pozdravili čuvara i planinarskom stazom spremno odgibali dalje.

Gledajući iz podnožja, kozjačke litice doimaju se nepristupačne, čak i zastrašujuće tako da je lako steći dojam kako je tu nemoguće proći bez dobre alpinističke opreme, ali kad se priđe dovoljno blizu, otkriju se neki novi prolazi pa se u cik-cak stilu bez većih napora lako popne na vrh grebena.



Naravno, pogledi prema Splitu, Bračkom kanalu i Kaštelanskom zaljevu, uvijek dodaju ono ključno zrnce užitka pa smo ovoga puta čak svjedočili i porinuću golemog tankera u splitskom škveru i to s vrlo visokog položaja, dakako.



Ubrzo nailazimo i na putokaz koji nam kaže da do našeg današnjeg cilja, crkvice Svetoga Luke, imamo još samo dvadesetak minuta hoda.



Sjeverno lice Kozjaka drastično se razlikuje od onog koje gleda na more, tako da uspon blagim obroncima ne iziskuje previše napora.



Ipak, staza se svako malo opasno približi okomitim liticama koje se ruše i po stotinjak metara u dubinu, tako da onima koji pate od vrtoglavice nije preporučljivo ekvilibriranje na rubu ponora.
Sa ovog mjesta, već se dobro vidi naša crkvica, tamo prema najvišem vrhu.



Uz još samo malo ugodnog hoda eto nas ubrzo i do našeg cilja. Crkvica izgrađena na ovom mjestu još u 14. stoljeću, obnovljena je prije desetak godina tako da u planinarskom smislu označava i krajnju točku do koje je moguće doći ovom stazom jer je sam najviši vrh Kozjaka okupiran brojnim antenama, radarima i brojnim ostalim turbo-zračećim čudima tako da nam se tamo baš i ne mili.



E tako, to je to, friški zrak na obrazima i duša ispunjena pogledima prema divotama i krasotama Dalmacije koja sa ove visine izgleda neizmjerno bolje nego li kad je promatramo iz „dubine.“
Optička varka ili nešto drugo, sasvim je svejedno, ali sam potpuno siguran da čak i ovakvi mali bjegovi iz naših zacrtanih i svakodnevnih okvira izvrsno dođu, ako ništa drugo, barem da se obnovimo i ispunimo novom energijom.

Prisjećajući se Badnjaka iz svog djetinjstva, teško mi se othrvati nekoj čudnoj kombinaciji osjećaja koju je vrlo teško precizno definirati zbog toga što se u njoj istovremeno isprepliću i sjeta i tuga, radost i blagost, tihe uspomene, ali i traženje odgovora na mnoga pitanja koja i danas u meni izazivaju čuđenje, ponekad čak i ogorčenje.

U mojoj se kući nije slavio Božić.
Zašto je to bilo tako, mogu samo pretpostavljati, uostalom, nije lako iz ove perspektive proniknuti u misli jednog desetogodišnjaka koji osjeća da se nešto “čudno” događa, da njegovi, rođaci, prijatelji i susjedi “nešto” slave, da im kuća miriše na neku smrdljivu ribu i fritule, a da on sam nema blagog pojma o čemu se tu radi.
A ja sam bio "napredno" dijete, ono koje je dobijalo samo jedan dar i to za "dan dječje radosti."

Božić nije bio službeni blagdan, bio je to običan radni dan kao i svaki drugi.
Neki kažu da se nije smio slaviti.
Smio je tko je htio.

U kasnijim godinama kad sam mnoge stvari počeo promatrati iz nekih drugih perspektiva, bilo mi je posve jasno da sustav koji makar i pasivno prešućuje i ograničava vjerske slobode nema baš sjajnu budućnost, štoviše, neshvatljiva mi je bila ta zadrtost nekih “organa” koji ustrajavaju u nečem tako besmislenom, a da ni sami nisu svjesni kako u stvarnosti rade u korist vlastite štete.

Kada se početkom devedesetih dogodio veliki preokret, već sam bio prestar da se pravim Toša pa da preko noći postajem veliki vjernik jer su sada eto, zavladala neka druga vremena.
Znam, najlakše bi bilo prikloniti se većinskoj struji, prihvatiti nove okolnosti i kasnije se po lokalnim birtijama hvaliti kako sam i sam nekada bio jako “ugrožen”.

Ni danas se ne volim svrstavati u vjernike, ali još manje u ateiste ili agnostike jer su mi sve te podjele užasno blesave i ne mogu se naći, sve i kad bih htio, u niti jednoj od njih.
Kad vidim neke “velike” vjernike kako od ateista prave baba roge, smuči mi se.
S druge strane, sam pojam “ateist” je za mene nemoguća kategorija.
Čovjek mora u nešto vjerovati, to je tako prirodno kao i zrak kojega dišemo, ako čovjek baš u ništa ne vjeruje, onda kao i da ne živi.

U svakom slučaju, tražim neki svoj put koji nije lagan, težak je, ali naposljetku, nitko mi ga nije nametnuo, to je moj osobni odabir.
Čak i kao “praktični nevjernik” mogu i nastojim biti dobar, pošten i odgovoran čovjek.
Naravno, ne uspjeva mi to uvijek, ponekad griješim, lutam, povrijedim druge ljude, i moje najbliže i one koje manje ili uopće ne poznam.
Pokušavam misliti svojom glavom, koliko mi uspjeva... pa i nisam baš siguran.

Proteklih se godina vrlo često u izjavama crkvenih velikodostojnika može čuti kako današnji Božić drastično gubi pravi religiozni smisao, da je izložen opasnostima nerazumijevanja pa pod pritiscima konzumerizma i jeftinog kiča postaje nešto sasvim drugo.

Dijelom se slažem, ali s većim dijelom i ne.
Koliko god razumijem zabrinutost istinskih vjernika, možemo sve to pogledati i s druge strane.

Ako smo blagdan Božića izdigli iz čisto religioznih okvira i podigli na nivo općeprihvaćenog civilizacijskog dostignuća, blagdan kojega danas slave mnogi ljudi neovisno o tome jesu li vjernici ili ne, jesu li kršćani ili nešto drugo, onda jednostavno moramo prihvatiti čak i tu “mnogostrukost” načina slavljenja od kojih se mnogima pravovjernima diže kosa na glavi, ako je imaju.
Kosu, a ne glavu, naravno...

Uostalom, Božić je blagdan mira i pomirenja, prihvaćanja drugoga i drugačijega, blagdan darivanja, blagdan svjetlosti i nade.

Zašto ne pokušati tražiti zajedničku nit, pronaći ono što nas povezuje?

Zašto bi netko tko nije praktičan vjernik bio protiv mira, svjetlosti i ljubavi?

Čemu gubiti energiju u besmislenim sukobima?

Stoga danas i sutra i svih budućih dana, nastojte prepoznati čovjeka u sebi i pored sebe i upravo tom drugom čovjeku, ne samo vašem bližnjem već i nekom potpuno nepoznatom, bez obzira bio on crnac, indijanac, Židov, Musliman, Budist, vjernik, nevjernik, bilo što; stisnite ruku, pogledajte ga u oči i zaželite iskreno: Sretan Božić!

Stari dobri „Novi Fosili", pjevušili su tamo nekih davnih godina „Neka vali gingolaju svoje barke“, pravi rasplesani hit ljetno-turističko-romantičarskog sazvučja, a sve mi se čini da se upravo tako gingolasto osjećam i ovih dana, na isteku prvog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća. Ili ćemo tek za godinu dana biti na isteku desetljeća? Ma dobro, nema veze, uglavnom, bilo je na tadašnjim splitskim festivalima more zgodnih pjesmica koje su željno očekivali ne samo „homo dalmaticusi“ već i brojni poklonici mediteranskog melosa diljem bivše eSeFeRJot (kako joj je dražesno tepao prvi hrvatski predsjednik).
Zarazni ritmovi mandolina i sandolina, letjeli su eterom sve do obala Dunava pa se još i sad sjećam kako je tadašnji spiker na Radio- Beogradu izvestio kako je na splitskom festivalu pobedio Oliver Dragojević sa pesmom „Karota gre!“

Karoca ili karota, manje-više svejedno je, uostalom kao da i mi sami razumjemo sve što slušamo, pogotovo u ovim novokomponiranim klapskim pjesmuljcima koji su polako, ali sigurno počeli metastazirati. Nisam nikad vjerovao da ću to izustiti ali evo sad već šaljem glasni vapaj „ljudi, zaustavite dalmatinske klape!“ Naravno, ne one koje još uvijek njeguju pravu izvornu domaću pismu već one koje su se potpuno razgoropadile i krenule prema čistoj komercijali i estradnome kiču.

No dobro, sad sam već malo uteka od teme, ali nema veze. Dakle, ovih su dana valovi zaista nagingolavali svoje barke u našim portima i lučicama, ali u ovome svijetu u kojem je gotovo sve izvrnuto naopako više nije niti začuđujuće to da je doslovce u zadnjem satu kalendarske jeseni završila meteorološka zima, a u prvim minutama kalendarske zime zavladala meteorološka jesen! Temperaturni skokovi i toplinski šokovi njišu se kao na klackalici, hip-hop od nemila do nedraga, ali kad se sve zbroji, oduzme i podijeli, u prosjeku će ovo biti jedan sasvim normalan prosinac.



To se sve naravno odrazilo na moje krhko biće koje se već danima osjeća totalno izbezumljeno od silnih vremenskih promjena i barometarskih eskapada. Neke stare boljke i zdravstveni problemi su mi se vratili u najnezgodnije vrijeme tako da mi svo ovo moje šepesanje i općenito ograničenost radijusa kretanja itekako idu na živce pa imam osjećaj da ću se pretvorit u Herr Flicka, a moguće čak i u von Smallhausena...

Sva sreća što je zgodna medicinska sestra imala jaaaako nježnu ruku kad me bocnula injekcijom u moju presvijetlu...

Ipak, s primjetnim šokom i u stanju krajnje nevjerice, jedva sam progutao saznanje da u popis namirnica koje moram izbjegavati od jučer ulaze čak i čokolada, kremasti kolači i sladoledi???

Ne, ne ne ne, to je već previše za moju hedonističku dušu, ne mogu sve i da hoću prihvatiti takve okrutne činjenice. Pa đemenađe ovaj giht, ime mu se ogadilo, a pogotovo me još iznervira kad vidim u pojedinim medicinskim časopisima da ovu boleščinu zovu „bolest kraljeva!?"

To kao žele reći da ta bolest napada samo one koji su se u svojoj jedačkoj karijeri napapali finih bokuna. A-ha, moš mislit, ma da barem jesam, ne bi mi bilo krivo.
Enti bolest kraljeva, baš me sad u ovo predblagdansko doba može utješit činjenica da je moje čitavo kraljevstvo kupusa i kumpira.
I karote k tome, dabome...
Karota gre.
Neka gre!

Jučer je moje brodogradilište posjetila brojna delegacija hrvatskih novinara kako onih iz elektronskih, tako i iz onih protonskih, to jest, tiskanih medija. I zaista, netom prije devet sati tako su se dražesno tiskali pred škverskom portom da sam u prvi mah pomislio kako su predstavnici sedme sile prokljuvili kako se u našim uredima priprema spektakularni projekt izgradnje ruske ribarske flote vrijedan gotovo sedam stotina milijuna eura pa eto, red je da o tome izvjeste svekoliko građanstvo.

Međutim, među gomilom diktafona, kamera i gigantskih vunenih mikrofona, primjetio sam, zamislite čuda, zagrebačkog gradonačelnika!? Da, da upravo onoga koji svugdje okolo izjavljuje da je spreman raditi kao konj!

Odmah sam promislio kako Milan Bandić pikira na trenutno slobodno mjesto poslovođe cjevara, a možebitno i na radno mjesto pomoćnika brodomontera koje nije baš za bacit. Mislim ono, beneficirani staž, besplatno radno odijelo, cokule...
I zaista, eMBi se zajedno sa svom tom silnom svitom novinara, hitrim koracima uputio ravno prema kadrovskom odjelu kako bi predao molbu za posao i mogu samo pretpostaviti kako je invazija na zabezeknute škverane bila brza i učinkovita jer dok si rekao ZERP, sva ta vesela gomila razdraganih ljudi već je zaprašila prema nekom novom odredištu.

Stoga je posve logično zaključiti kako se gradonačelnik svih Hrvata nalazi upravo usred operacije „Konjićev skok!“
Zajedno sa svim svojim padobrancima koji nadiru na Drvar i traže druga Tita.
Da im otkrije tajne pravoga vođe. A kad se konačno spuste na zemlju, opet nastavljaju s konjskim pokretima. Na „L“
Tri koraka natrag, jedan desno...

Ni ostali kandidati ne miruju. Baš ih gledam na jumbo plakatima, onako fotošopirano lijepe, neodoljive...
Primjećujem da mnogi od njih imaju zavrnute rukave.
Kao, žele poručiti da su i oni spremni za žestoki rad!
To je izvrsno! Opet razvijamo kult rada kao u stara dobra vremena.
No kako vidimo, radno mjesto konja, već je zauzeto. Ostali se mogu natjecati jedino za slona.
U staklarnici dakako ...

Meni je recimo jako simpatičan šerif Mac Mikshich. Onako zdravog rumenog lica, brižno njegovanih brčića i šarmantno prosjede kose koja leprša na vjetru u svim vremenskim uvjetima (vjerojatno zbog trovremenskog Tafta!)

Mac Mikshich navodno ima čak dvadeset registriranih patentata!? Još nitko nije saznao na što se konkretno odnose ti patenti, ali svakako je ugodna spoznaja da je šerifov šlic vazda u stabilnom položaju i u dobrim rukama.



Obožavam ove dane prije Božića.
Svi smo razdragani, humani, osjetljivi na potrebe drugih ljudi. U predblagdansko vrijeme, novine najviše vole objavljivati reportaže o obiteljima koje žive u teškim životnim uvjetima. Obično je tu otac koji je dobio otkaz u nekom jadnom poduzeću još prije tri godine, nezasposlena majka, najmanje petero djece, sve jedan drugome do ušiju, žive u nekoj trošnoj kolibici u predgrađu pored željezničke pruge i jedva sastavljaju kraj sa krajem. Zanimljive su mi fotografije takvih obitelji. Dok su roditelji u pravilu maksimalno musavi, dječica su zdrava, rumena, nasmijana, sretna zbog neočekivanih gostiju.

Ne želim griješit dušu, ali eto baš danas čitam jednu takvu reportažu i vidim pater-familijasa u kasnim tridesetima, jakog, zdravog, u naponu snage, kako plače da već tri godine ne može pronaći nikakav posao i kako mu obitelj živi od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Hmm... ne znam baš... ali, rekao sam već da ne želim griješit dušu.
Možda čovjeka samo treba ohrabriti.

Zato mi sretnici koji još uvijek nismo izgubili posao, a kad ćemo ga izgubiti – ZNA SE, još uvijek možemo bezbrižno vrludati po trgovačkim centrima i uživati u predblagdanskom ozračju. To je prekrasan osjećaj, pogotovo kad preko razglasa puštaju božićne pjesme.

Danas sam zaključio da one face u trgovačkim centrima to rade namjerno! Kažem vam najozbiljnije – božićne pjesme vas tjeraju na prekomjernu kupnju a da toga niste ni svjesni!
Eto recimo, samo promatrajte ljude dok sa zvučnika odzvanja „Do they know it's Cristmass time at all“...

Garantiram da će na prve taktove svi obavezno pohitati prema policama s hranom, pogotovo one sa sa suhomesnatim proizvodima ili slatkišima pak. Iz jednostavnog razloga što ta pjesma trenutno asocira na gladnu djecu u Africi i izaziva nam osjećaj krivnje pa onda mahnito kupujemo hranu kojom istina, nećemo nahraniti afričku djecu jer blože moj, oni su nam predaleko pa bi ta hrana i tako propala dok bi došla do njih, ali imamo mi priličan broj vazdagladne djece i u Hrvatskoj. To što pripadamo najdebljim nacijama u svijetu, i tako je samo optička varka. Naduti smo, uglavnom...

S druge strane čim zapjeva Džordž Majkl sa „Laaaaaaast, krisms, aj gejv ju maj hart“, kupci ko zombiji marširaju prema šarenim ukrasima za božićno drvce, kupuje svijetleće lampice iako doma već imaju tri takva kompleta, a zgodne su i praktične one kapice od Djeda Mraza.

Isto tako, prekrasna mi je pjesma „Bijeli Božić“ u domaćoj verziji koju izvode Saša Lošić i Crvena jabuka, nježna, tiha, puna topline i ljubavi, odmah pomislite koliko vas dragih ljudi okružuje i tada jednostavno nema šanse da ne kupite barem po koju sitnicu za vaše prijatelje dok vas sanjivi sarajevski glasovi bacaju u posebno raspoloženje, a poslovođe u hipermarketu zadovoljno trljaju ruke...



Da su zvijezde gore
I tiho da se spoje
Svi ljudi koje volim ja...

Ma ko može sad više pisat...
Vani snježi!

Kad koncem godine zavladaju ovako hladni, burni i tmurni dani, u vrijeme kad se polarna noć spusti sve do četrdeset i četvrte paralele, nekako nam se logično nametnu raznorazne osobne inventure, rekapitulacije događaja, a bilo bi poželjno da nam povremeno uleti i kakva dokapitalizacija, ali ah sudbo huda, ostaje nam tek puka tlapnja.

Koliko god se naše životno kolo ludo vrti sve brže i počesto nam se učini kao da se nalazimo na nekom podivljalom ringišpilu u kojemu nas opake centrifugalne sile žele izbaciti iz sedla, dok nas istovremeno s druge strane one centripetalne uvlače u vrtlog iz kojeg više nema izlaska, ne mogu se oteti osjećaju kako u mnogo čemu postajemo sve površniji, malodušniji, da ne kažem tuplji i gluplji.

Jednostavno rečeno, svakodnevno smo izbombardirani silnom količinom novih informacija tako da polako, ali sigurno, postajemo prezasićeni podacima koji ruku na srce, s našim običnim životima i nemaju prevelike veze pa čak i nesvjesno postajemo indiferentni kako na ono dobro, tako i na ono loše.

Pa eto, unatoč tome što često pomislimo kako dani i mjeseci lete ogromnom brzinom, u ovim nam se modernim vremenima počinje događati svojevrstan paradoks jer mnoge događaje koji se realno i nisu zbili tako davno, začuđujuće jednostavno brišemo iz svoje svijesti i uopće više ne razmišljamo o njima.

Vrijeme zastare postaje sve kraće.

Recimo, tek je prije jedanaest mjeseci Barack Obama preuzeo dužnost predsjednika of di-jU-eS-eJ-a, a tko još uopće pamti njegovog dičnog prethodnika, onog idiotiziranog teksaškog kravara?

Odavno smo već zaboravili i naše "domaće" svjetsko prvenstvo u rukometu, opću euforiju i one predivne trenutke kad bi naši rukometaši zagrljeni nakon utakmica pjevali "Morsku vilu".

Ajde priznajte da ste potpuno smetnuli s uma i to da je u travnju ove godine, dakle prije samo osam mjeseci, razorni potres pogodio susjednu Italiju u kojem je poginulo preko tri stotine ljudi.

Ah, da, nekoliko dana ranije, upravo na aprililili, pristupili smo u punopravno članstvo NATO saveza, dakako na sveopću radost stanovništva, uostalom, zar ne osjećate brojne pozitivne pomake na svim poljima života otkada smo postali članovi tog nadasve uglednog društva, tz, tz...

Uglavnom, uz pomoć NATO-a ili bez njega, u svibnju su naše cure iz alpinističke ekspedicije suvereno zakoračile na sam krov svijeta, a od povijesnih koncerata U-2, prošla su tek nešto više od četiri mjeseca.

Zašto onda imamo osjećaj da je sve to bilo tako jaaaaako daaaaaavno???

Gata, malo misto u zaleđu Omiša, smješteno između kanjona Cetine i surih vrleti Mosora, već je nekoliko puta bilo glavno odredište mojih blogolutanja, dijelom zbog gastronomsko-poetskih motiva, a zasigurno i zbog ponekih prijateljsko-rodbinsko-sudbinskih razloga.

Nema u Gatima velebnih palača i raskošnih dvora i tek će rijetki putnici-namjernici prolazeći kroz ovo selo na prvi pogled primjetit i postat svjesni njegove važnosti ne samo ka prijestolnice nekada slavne Poljičke republike već ka misto na kojem su mnogi, mahom tragični povijesni događaji i teški uvjeti života pokušavali slomiti ovdašnje ljude, ali su ujedno i probudili poseban duh hrabrosti, prkosa, morala i ljudskog poštenja koji je oblikova ovog čovika na najplemenitiji mogući način.



Ove smo subote bili gosti u Gatima na svečanom obilježavanju pedeset i pete obljetnice osnutka kulturno-umjetničke udruge "Mosor." Pomislili bi neki - što bi tu uopće trebalo biti posebno zanimljivo, takvih amaterskih umjetničkih društava ima u Hrvatskoj na stotine? Dobro, možda ih ima na stotine i sjajna je stvar da ih ima jer kulturu nekog naroda ne stvaraju samo umjetničke elite i svjetlošću okupane kazališne zgrade, naprotiv, ona vrlo često nastaje u malim, neuglednim i prohladnim dvoranama u kojima zanesenjaci i zaljubljenici u baštinu, crpe svoju snagu sa samog izvora pa riči, pisme i plesove nekih davnih vrimena, brižljivo čuvaju i oplemenjuju za nove generacije.



Ono šta me baš u Gatima izuzetno oduševljava, svakako je posebna atmosfera zajedništva i reka bi - potpuna simbioza između onih kojih nastupaju na pozornici i njihovih sumještana, odnosno publike. Kroz proteklih pedeset i pet godina razvili su se neobični odnosi i došlo je do svojevrsnog ispreplitanja uloga, tako da je naposljetku jako teško odrediti ko je tu izvođač, a ko promatrač. Uz dječju folklornu sekciju ka i one nešto starije plesače i pučke pjevače, u Gatima je izrazito snažna tradicija amaterskog dramskog kazališta poniklog prije svega na djelima "Poljičke trilogije" don Stipe Kaštelana. Proteklih nekoliko godina, otkada je glavnu voditeljsku i režisersku palicu preuzeja glumac sp'litskog HNK-a Trpimir Jurkić (moj rođo, he he ), dramski amateri su napravili još jedan bitan iskorak prema zahtjevnijim tekstovima ka šta je predstava "Nosi nas rijeka" Elvisa Bošnjaka.





Uz ovako slatku okruglastu godišnjicu, vridni članovi "Mosora", napravili su i prigodni DVD u kojemu su kroz sjećanja bivših i sadašnjih članova društva oživile uspomene koje na najbolji način motiviraju one mlađe za neke nove početke. A kad smo kod tih najmlađih, dupkom puna dvorana je ove subotnje večeri burnim pljeskom ispratila i ovacijama podržala nastup dječjeg plesnog ansambla i to je bija trenutak kad su mnogima spontano krenule suze radosnice potaknute izvrsnim nastupom, a još više zbog saznanja da baština predaka nije mrtva, spremljena u muzeje i prepuštena zaboravu, već je i te kako živa, mlada i poletna.



I lipo je vidit to zajedništvo, tu slogu, pogotovo u današnjim vrimenima kad se neprekidno nešto sukobljavamo, svađamo, kenjkamo, cmizdrimo, kad skačemo jedni na druge ka pivci, čupamo se za prsi ka bisne zviri...

Naravno, kad smo već kod starih dobrih običaja, naši gostoljubivi domaćini su nam priredili jedan lipi, ma ne domjenak kako se to moderno kaže, već pravu gurmansku svečanost uz tradicionalna narodna jela i kolače. Mmmmm.... a šta ću vam poć govorit, uz sve te mirise i okuse, čovik ne može bit pametan i ne preostaje mu ništa drugo nego da se do kraja prepusti bonkulovićkim užicima. A prava poljička fešta, od davnih vrimena bila je nezamisliva bez soparnika.



I kad malo bolje pogledam, tu nikakva čuda nema.
Soparnik i poljički Čovik su jedno te isto!

Jerbo, šta je to Soparnik, na prvi pogled jednostavna i siromaška spiza, bokunić blitve između dva tanušna sloja razvučenog tista, oplemenjena samo suzom maslinova ulja i komadićima vlaškog luka.
Ali kad ga probaš - ćutiš sva blaga ovoga svita u njemu, osjetiš na nepcima savršenu slast, osjetiš toplinu vatre s komina, osjetiš plemenitost i bogatstvo siromašnog čovika koji je svojom ljubavlju od blitve, kapule, brašna i vode stvorija vrhunsku deliciju, raskoš okusa zlata iz Gata...

Dooobro, nakon što smo u prethodnom postu uglavnom bili skrušeni, zamišljeni, sjetni i prepušteni poetsko-religioznom nadahnuću, a kako smo se usput opasno približili najkraćim danima u godini u kojima primjetan manjak sunca i topline ne može zamjeniti stotine svijetlećih reklama, blještavih izloga i blagdanskih svjećica, možda nije loše da ovaj današnji bude intoniran u posve drugačijem duru, na primjer užurbano-rekreativno-gastronomskom, vuajnot?





Kao što već čvorci na čvoru crne smrče znaju, proteklih smo dana najviše bili posvećeni disciplini skok u Vis. Obilježavanje blagdana Svetog Nikole u Komiži bio je glavni povod, ali ne i jedini razlog za ponovni posjet prekrasnom otoku koji čak i u ovim kasnojesenskim danima, brižljivo čuva veliki dio svoje vedrine i privlačnosti kakvi ga krase za toplih ljetnih dana.



Čarobna Stiniva, uvala na južnim obalama otoka, dočekala nas je u debeloj sjeni već u ranim poslijepodnevnim satima. Ništa čudno, budući da je ova uvala ostatak negdašnje ogromne špilje kojoj se urušio svod i postupno pretvorio u plažu od velikih oblutaka.





Ipak, čudnovati plastik-fantastik oblutci i valjkasta tjelesa nekog novog doba, danas ne propuštaju nagrditi čak i ovakve ekstra-verđine uvale....



Moram li uopće napominjat da je i ovoga puta naša ekipa bila sastavljena samo od pripadnica nježnijeg spola,



a onda ja u tom društvu upadnem ka livo smetalo ili u najboljem slučaju desni bek.



Šetnjom kroz slikovita sela u unutrašnjosti otoka stigli smo do našeg baznog logora pred sami mrak.



Unatoč vedrom nebu, friška arija nas je počela štipkat za obraze, a to je bija pouzdan znak da smista moramo poduzet odlučne korake za žestoki boj sa tečama, bronzinima, šupjačama i kogomama. Već smo se i prije same ekspedicije dogovorili – ja ću kuvat, a one će prat suđe. Savršena kombinacija!

Istina, obično se u ovakvim prigodama napravi lipa gradelada sa tradicionalnim dalmatinskim specijalitetima ka šta su ćevapi, pljeskavice, kobaje i bržole, ali računa sam – ko će se sad ić s time zawebavat, po mrklome mraku tražit šumu, palit vatru, nadimit se ka pršut i posli svega osjećat vonj osmuđenog bakalara po sebi.

Zato sam predložija – ovoga puta spremamo njoke!
Doduše, neću ih misit i valjat kako bi tribalo onako po zanatu jer bi se posal razvuka na dvi-tri ure vrimena, za ovakve prilike dođu i oni kupovni, ali opet ne bilo koji nego samo ... e čak, ček, stani malo, zašto bi ja ovde besplatno reklamira tvrtku koja je dobila ime po jednom nebeskom objektu!?

Dobro, ako već njoki nisu oriđiđi pravi, onda barem toč mora bit kako triba i to opet pravi dalmatinski – bjanko umak od piletine???

Ako očekujete recept i slike kako sam ja to napravija, uzalud se nadate, koji to ozbiljan kuvar može pripremat takve delicije i usput još slikavat!? Ko ima vrimena za to?
Uostalom, ja sam muško, ne mogu u isto vrime radit više stvari...

Dakle, dok sam ja tako kužinava, moje gracije su za okruglim stolom imale puno novih tema za raspravit. Je, istina je, svaka od njih mi je brižno ponudila pomoć, ali fala lipa, ne triba sad, ako bude stani-pani, zvat ću vas.

I sve je bilo dobro, sve sam drža pod kontrolom dok nisu počele pričat o sisama! N'ti male postole, moram priznat da su me skroz dekoncentrirale s tim sisama tako da mi je na koncu toč ispa jušniji nego šta je triba, a zafrka sam se i za količinu njoka (njokiju!?). Računa sam kao ono -ženskice su to, uvik je nika dijeta u điru, neće one puno, ovo ono...
Ali tako i triba bit, blože mili, to su prave jedre planinarke, a ne tamo neke gospe o' cukra, e!

Uglavnom, unatoč razvidnom padu moje kuvarske koncentracije, "Dalmacija u mom njoku" je ispala savršeno ukusna, nisam dobija niti jednu primjedbu od mojih gracija, ako im se nešto i nije svidilo to su uredno prešutile i dozvolile su svome beta-karotenskom alfa-mužjaku da uživa u svojih pet minuta kulinarske slave.

Najbolja stvar je uslijedila tek nešto kasnije kad smo razumno zaključili kako bi bilo dobro malo protegnit noge prije odlaska u krpe. Nebo puno zvijezda izmamilo je posve spontano iz naših grla žustro pjevanje borbenih koračnica tako je da čitavo Velo Selo odzvanjalo od "po šumama i gorama" do "padaj silo i nepravdo". Eeee, to su bile pisme, a ne ove današnje!

Uz prigodno kikotanje i valjanje od smija, moje gracije su zaključile da sam sto-posto nešto uvalija u one njoke, jer one su blože moj, skroz pristojne cure i sigurno im nikad ne bi ni palo na pamet da u mrkloj zimskoj noći gaze strojevim korakom po selu i pivaju borbene!

Ae, šta sam uvalija, ništa posebno, samo male tajne velikih majstora
Zvijezde na nebu su krive.

Ako je more kolijevka života, onaj iskonski prapočetak i medij iz kojega su neka davna živa bića jednom izišla na kopno da bi udahnula ovozemaljski zrak i ako su milijuni godina bili potrebni da čovjek kao umno biće započne povratak svome izvoru, tada i brod možemo smatrati novom kolijevkom koja je upravo tom nejakom čovjeku pružila sigurnost i zaštitu od kurenta, vjetrova i valova moćnog velikog plavetnila. Zatvorit će se vremenski krug i nitko veće neće moći znati gdje je njegov početak, a gdje kraj.

Čovjek je brod napravio po svojoj slici. Skelet je gotovo identičan. Hrptenica kao kralježnica, oplata koža, vesla su ruke, a rebra su opet rebra...

Stoga je povezanost čovjeka, broda i mora, u jednu ruku logična, prirodna i razumljiva, ali s druge strane opet nejasna i tajanstvena.

Mornar na brodu od svega na svijetu najviše žudi za kopnom, a čim stigne, malo se odmori i prikupi snagu, teško se može oduprijeti sirenskom zovu novih modrih pučina.

Biti u Komiži na dan Svetoga Nikole, zaštitnika djece, mornara i putnika, izuzetna je privilegija. Svjedočiti obredu spaljivanja broda koji je preplovio svoja mora i došao do svoga kraja potakne u tebi neke nepoznate osjećaje koji u takvim okolnostima izviru duboko iz vlastite nutrine.

Svi smo mi djeca, svi smo mi mornari, svi smo putnici.





Stigli smo pod Muster, pred crkvu Svetog Nikole daleko prije svih. Ove godine su čak dvije barke ponudile svoju žrtvu. Želio sam ih vidjeti dok su još žive, dotaknuti ih, osjetiti toplinu drveta, tog najplemenitijeg materijala od kojeg čovjek može sagraditi brod. Stisle su se jedna uz drugu ko majka uz dijete.







Preduboki su ožiljci na toj oplati za nova mora...



Ljudi su se tiho okupljali, tek bi se u međusobnim šaputanjima začuo onaj predivni melodiozni komiški govor

Zapalio se žrtveni oganj...



Plamen je polako zahvaćao bokove broda





Oganj je bivao sve veći i veći



Vatra od pamtivjeka ima gotovo hipnotički učinak na ljude

Mnogi su poželjeli biti što bliže

Kalaofot i pisnik uiz Komizje...



A onda se vatra potpuno razbuktala

Brod je sve brže nestajao u plamenu







Prova se propela preko posljednjeg vala...





Nekad čvrsta rebra popuštala su pod plamenim naletom



Na koncu, nestao je brod, ostao je samo prah i pepeo, neprepoznatljiv ostatak kobilice...
Od kolijevka pa do broda, od broda do groba, do svoga kraja.



Tužno i lijepo, sjetno i ponosno, duboko i nezaboravno...



Zatvoren životni krug, s uspomenama na neke bolje i sretnije dane.

Iz pepela spaljenih brodova, zaplovit će neki novi, mlađi, snažniji i poletniji, čovjek će u njih ugraditi svoj duh, svoju snagu, jer preko mora se mora...





Konačno, što je čovjek bez mora, što je brod bez čovjeka, što je more bez brodova...

Iako se u mnogim prilikama volimo hvaliti bogatstvom našeg jezika, teško mi se oteti osjećaju kako smo u nekim pojmovima i izrazima ipak prilično zakinuti.
Eto uzmimo na primjer - sreću!
Za razliku od nas koji imamo samo jednu sreću, Englezi recimo imaju felicity, fortune, happiness, joy, luck, blessing, chance i da ne nabrajam dalje jer bi zasigurno našli još nekoliko sretnih izraza. Istina, imamo mi još i radost ili zadovoljstvo, ali sve u svemu, naša sreća je htjeli mi to ili ne, opet nekako siromašnija od one engleske.

Ne kažem da su samo zbog toga Englezi općenito sretniji ljudi od Hrvata, ali evo recimo, možete i vi sami izvesti mali eksperiment jednostavno googlajući pojmove "sreća" i "tuga" pa ćete ubrzo vidjeti kako je "sreća" nastanjena u otprilike 31 milijun internetskih stranica, za razliku od "tuge" koja premoćno pobjeđuje sa čak 48 milijuna!
Dobro, nisu to znanstveni podaci, ali ipak...
Uz to se još možemo tješiti kako je sve relativno jer smo mi poznati kao ljudi koji se volimo veseliti uz tužne pjesme.

Moram priznati kako mi je baš ta luck-sreća, dakle ona iznenadna ili neočekivana sreća, oduvijek bila izuzetno intrigantna i da sam često razmišljao kakvi su to tajnoviti putevi i sile koje nam je donose ili odnose.

Zaslužuje li se sreća "minulim radom" i dobrim ponašanjem ili je sve to splet manje-više nedokučivih, čudnovatih, možda čak i kaotičnih okolnosti?

Mada mnogi od nas nekako instinktivno vole misliti kako nisu preveliki miljenici sreće i da božica fortuna redovito pomazi nekog drugog, ukoliko samo malo zagrebemo ispod površine, sigurno ćemo pronaći najmanje deset činjenica koje će nam dokazivati suprotno.

Ali to je obično tako, imati sreće nam je sasvim "normalna" stvar koja se kao podrazumjeva, dok nesreću u pravilu doživljavamo mnogostruko intenzivnije.



Eto, i sam priznajem da ponekad upadnem u raznorazne crnjake u stilu "ah kako sam nesretan" i da mi takvo samosažaljenje počesto dođe kao idealan, ali potpuno neopravdan alibi za vlastite neuspjehe, no usprskos tome, vrlo rado se prisjetim jedne zgodne situacije od prije nekoliko godina, upravo na snimanju "Najslabije karike."

Mislim, za dobit "Kariku" ne moraš bit baš veliki lumen, ali taj kviz je neosporno izuzetno zanimljiv spoj znanja, sabranosti i upravo te famozne sreće.

U prvih nekoliko krugova smo se onako "pipali" i brzo je postalo jasno kako će mi najveća konkurencija bit jedan čovo dva mista livo od mene koji je već ima iskustva iz Milijunaša na kojemu je svojedobno diga lipu lovu. Ali nisam se ni ja da smest pa sam na postavljena pitanja odgovara ka iz puške.
I tako, u trećem ili četvrtom krugu dođe mi pitanje "kako se zove vozilo na tračnicama povezano sa električnim žicama koje se koristi u javnom gradskom prijevozu?'"
Ja ni pet ni šest, bubnem - TROLEJBUS!
Ma di trolejbus, koji trolejbus, točan odgovor je naravno bija TRAMVAJ!.
Poala bruke, ajme sramote...

Za vrime pauze između dva kruga, griza sam se u sebi i nikako nisam moga shvatit kako sam moga napravit tako glupu grešku i odakle mi se uopće pojavija taj trolejbus u glavi kad mi je od samog početka pitanja bilo skroz jasno da to samo i jedino može bit tramvaj.

Uglavnom, upravo zbog tog netočnog odgovora, nisam proglašen najjačom karikom u tom krugu, nego je tu čast dobija, pogađate već - onaj "opasni" čovo dva mista livo od mene.
Ali ono šta je posebno zanimljivo...
Čovo kao najjača karika odgovara prvi u slijedećem krugu i nesretniku nalete zaredom tri tako teška pitanja koja ni ja sam sigurno ne bi uspija točno odgovorit!

Normalno, čovo je nakon tog kruga uredno izletija vanka i sve kasnije je za mene bila čista tehnika kako doć do kraja, osvojit Kariku i ka ono usput pokupit lovu. Dobro ajde, besramno se hvalim, ali...

I nešto kasnije se mislim - ma pogledaj, kako ponekad i greška može napravit dobitnu kombinaciju i stvarno, da nije bilo tog fantomskog trolejbusa, ja se sigurno ne bi vraća kući pjevajući.

Na koncu, nitko ne zna, zašto neke stvari uspiju, a neke ne, krhko je znanje...
Čudni su ti naši putevi.
Ali ako već krećete na put - odaberite trolejbus!
To je sretna riječ.
Definitivno!

Uletija mi jučer kolega u kancelariju
- Ajmo!
- Di ćemo?
- Gori!
- Di gori?
- Pa posla sam ti mejl.
- Asti, nisam ga ni vidija....

Spremno smo odgibali kat iznad u zeleni salon na prezentaciju novog softvera u kojega polažemo sve naše nade i koji će nam omogućiti bolje planiranje i upravljanje poslovnim procesima. I kako se to stručno kaže - upravo smo u fazi implementacije novog programa.
Implementacija - ajme koja lipa rič, puna su ti je usta, pari ništo plemenito...

Uglavnom, razvukla nam se prezentacija na dobre dvi ure, i mogu vam reć da je sve to divno i krasno zamišljeno, ali meni tijekom takvih "evenata" misli obično odlutaju preko sedam gora i osam mora. Pa se baš nešto mislim... zašto svi ti programi moraju bit tako dosadni i uštogljeni bez obzira na to koliko se njihovi autori kleli da su "user-friendly?"
Slaba ti je korist od najboljeg softvera ako je odbojan i kompliciran pa ga korisnici nikad ne znaju iskoristit na najbolji mogući način.
Ali, kad sve zbrojiš i oduzmeš, u osnovi svega, i proizvodnje i uspješnosti poduzeća je ništa drugo nego - komunikacija.



Vjerovali ili ne, u poduzeću u kojem radi preko tisuću zaposlenika i još par stotinjak kooperanata, i to ljudi najrazličitijih struka počevši od profesora filozofije preko pravnika, ekonomista do električara, strojara i konačno brodograditelja, komunikacija zna biti prilično nekomunikativna.
Pogotovo je veliki problem s ljudima koji rade na kompjuterima.
Takvi su najgori!
Svak se zabije u svoju škatulu, niti ko koga vidi niti ko koga čuje.

Nemaš pojma šta rade.
A ne smiš ih ni uznemiravat jer su svi odreda duboko uronjeni u poslovnu problematiku.
Mo'š mislit.
Pogotovo dok slažu pasijans.
Ili već nešto slično.

S druge strane, zanimljivo je kako ljudi lako prihvate ono šta im je zabavno!?

Pa zašto onda i programi kreirani za te famozne poslovne procese ne bi mogli bit zabavni?
Umisto pustih stablastih struktura i kompliciranih labirinta kojekakvih podataka ubacit nešto humanije, življe, vedrije?

Eto, recimo, nikoga ne tribaš posebno tirat na Fejsbuk.
Tamo se ide leva-leva.
Zašto?
A kad je zanimljivo!

I sad samo triba primjenit istu filozofiju pa na iskustvu Facebooka implementirat Škverbook!

Na škverbooku isto možeš imat prijatelje, ulazit u grupe, pisat na zid kako se osjećaš toga jutra i šta radiš, pitat nekoga za savjet, gledat slike ko je šta napravija i na koncu, svi smo povezani, svi smo informirani, posal cvate, a hrvatska brodogradnja izlazi iz krize!
Isto tako, Škverbook možemo prilagoditi i svim ostalim poduzećima, tvornicama cementa, svinjogojskim farmama, bankama i konačno državnoj upravi, zašto ne?
Cementbook svinjabook drž-up-book...
Čuda se mogu napravit!



Nego, ajmo ća na posal!
Ima li koga ko je dobro verziran u pisanje softvera, ko dobro barata sa C++ ili barem da ima dobre ideje pa da mi to posložimo kako triba, prije nego li šta sve ovo ide u prdec?

U svakodnevnim vožnjama između Trogira i Splita, onom famoznom brzom cestom koja se gradi puževim koracima, obavezno bacim pogled- dva na stjenovite padine Kozjaka, mahnem mu onako u prolazu i u pravilu promislim na to kako najmanje pažnje posvećujemo onima koji su nam najbliži jer se to kao podrazumjeva, to je normalno. Pa eto, iako Kozjak nije živo biće već planina (uh, ovo mi je greška, kako planina nije živo biće!?) uglavnom, šta sam sad ono htio reć, a-ha, dakle, iako mi ta planina nije ono baš član familije, ipak moram priznati da je nepravedno zapostavljam.

Stoga su ovakvi kasnojesenski dani idealna prilika da posvetimo više pažnje Kozjaku, planini koja se ne ističe nekom pretjeranom visinom (najviši vrh se nalazi 779 metara nad morem), ali u svakom slučaju, njegova impozantna figura koja dominira nad Kaštelanskim zaljevom i masivni greben koji se pružio čak četrnaest kilometara u dužinu, zasigurno izazivaju strahopoštovanje i pojačanu dozu opreza.

Kao i svakog puta, u dogovoru s onim gore, osigurali smo nekoliko sati idealnog vremena za bezbrižno tumaranje planinskim prostranstvima jer je nakon subotnjeg pljuska osvanuo prekrasan sunčan dan.





Iako nam ovaj podatak nije baš za pohvalu, autom smo dogibali do platoa ispred planinarskog doma Putalj, ali brzo smo se iskupili jer smo ne čekajući ni časka poletno krenuli prema strmim liticama. Gledajući ih iz daljine, te sure stijene djeluju zastrašujuće i neprohodne, ali gotovo se uvijek nađe nekakva stazica ili prolaz, malo lijevo, malo desno, tako da penjanje čak i po vrletnim strminama ne predstavlja preveliki problem.

Brzo smo izbili na vršni greben i umjesto susreta s nekom divokozom ili možda muflonom, veprove da i ne spominjem, naletjeli smo na nekakav rasklapani kombi koji je suvereno prašio uskom planinskom cesticom prema najvišem vrhu.

No dobro, svatko ima svoj način rekreacije, ali smo se ipak za svaki slučaj brzo sklonili s "magistrale." Hmm... ne bi baš zgodno bilo da nam se na vrhu planine desi automobilski udes.



Naš put smo nastavili dalje prema Marića stajama, napuštenom seocu na sjevernoj strani planine u kojem smo zatekli još nekoliko smjernih planinara u tipičnim nedjeljnim aktivnostima. Uz vatricu i gradele, okupe se ljudi pa se u dobrom raspoloženju redovito smaže i više nego što bi bilo normalno.

Ipak, naša ekipa, mala ali odabrana, odlučila se othrvati zamamnim mirisima pancete s gradela jer smo za naš slijedeći cilj odredili Orlovo gnijezdo, atraktivno i omiljeno planinarsko sklonište smješteno između samih strmih litica. Tu smo se bez bojazni prepustili bonkulovićkim užicima, a imali smo i nekoliko posjeta kaštelanskih planinara kojima je Orlovo gnijezdo očito obavezna postaja planinarskog puta.



Poželjeli smo u toplom skloništu ostati što duže, barem dok ne iscrpimo zalihe ića i pića, ali udari jakog juga koji ovdje visoko u planinama poprimaju posebnu boju zvuka, upozorili su nas kako ne bi bilo zgorega da krenemo dalje.

Mogli smo odabrati lakši put pa se spustiti do obližnjeg planinarskog doma "Pod Koludrom", ali smo ipak krenuli atraktivnijom stazom koja vodi prema Velom vrhu, najvišem vrhu Kozjaka.
Veli vrh je na žalost pod trajnom okupacijom brojnih radara, odašiljača i stotina raznih drugih telekomunikacijskih čuda tako da nismo baš izgarali od lude želje da se približavamo čuvanim objektima.

Ipak, da ne bi ostali uskraćeni užitka osvajanja vrhunaca, pronašli smo i jedan mali prigodni vrhić zvan Debelić koji je u potpunosti zadovoljio naše današnje penjačke ambicije.



Pogled s vršnog grebena je fantastičan, unatoč sada već pravoj navali teških sivih oblaka koji su poškurili čitavo nebo iznad Kaštelanskog zaljeva.



Split kao na dlanu



Čak i industrijska zona djeluje nekako pitomije iz ove perspektive



A sunce je već daleko tamo na zapadu, preko Čiova i Drvenika, sprema se na uron u Jadransko more



Kako smo nadasve mudro zaključili da nema baš prevelikog smisla i dalje stajati na vjetrometini, odlučili smo se za brzi povratak prema nešto mirnijim predjelima, tako da smo u više nego ugodnoj šetnji ubrzo stigli do našeg doma na Putalju i time uspješno zatvorili naš današnji kozjački krug kredom ili gojzama, sasvim svejedno.

U ugodnoj atmosferi ovog izvrsnog planinarskog doma, ostali smo sve do samog mraka pa se na koncu puni zadovoljstva i unutarnjeg mira vratili u "civilizaciju".

Kao i obično, nije se dogodilo ništa veliko, ništa spektakularno, ali svaki put me taj boravak u prirodi ispuni dobrom energijom.
Čak i bolje mislim dok hodam.
Bar mi se tako čini...
Ili se to samo tješim?