Marketing
To je ono pravo (a nije Coca-cola)
Iako nam vrijeme blagdana donosi, kako mu i samo ime kaže, dane ispunjene blagosti, a još više blagovanjem, nema sumnje da ovo razdoblje godine na izmaku, krije u sebi i brojne opasnosti, u prvom redu izazvane slatkom neradicom koja se tako lukavo uvuče u naša krhka bića već od snenog jutra i tako nas drži do daljnjega.
Stoga nije bilo lako energično odbiti zavodljiv prijedlog moje izvršne producentice za jednu neobaveznu šetnju gradom garniranu laganom kavicom na trogirskoj rivi pogotovo imajući u vidu opsežan program posjeta i najavljenih druženja tijekom današnjeg dana. Dosta mi je više prinudnog peglanja fotelja i trosjeda, sve je to divno i krasno dok je u umjerenim količinama, ali brate, krajnje je vrijeme za opću dinamizaciju, idemo na jedan brzinski uspon na Kozjak!
I zaista, bez velikih priprema i kompliciranja, ubacujemo po bočicu vode u ruksak, uskačemo u gojze i već smo za par minuta spremni za još jedan pohod na obližnju planinicu i to upravo na onaj dio koji smo prošlog puta nehotice zaobišli. Već dobro poznatim puteljkom preko mašogradskog pokopališča, uspinjemo se dobrim makadamom sve do planinarskog doma „Putalj.“ Iako u ovom domu volimo „timbrat kartelu“, malo se zaustavit, popit čaj i tako kako već ide, ovoga smo puta samo brzinski pozdravili čuvara i planinarskom stazom spremno odgibali dalje.
Gledajući iz podnožja, kozjačke litice doimaju se nepristupačne, čak i zastrašujuće tako da je lako steći dojam kako je tu nemoguće proći bez dobre alpinističke opreme, ali kad se priđe dovoljno blizu, otkriju se neki novi prolazi pa se u cik-cak stilu bez većih napora lako popne na vrh grebena.
Naravno, pogledi prema Splitu, Bračkom kanalu i Kaštelanskom zaljevu, uvijek dodaju ono ključno zrnce užitka pa smo ovoga puta čak svjedočili i porinuću golemog tankera u splitskom škveru i to s vrlo visokog položaja, dakako.
Ubrzo nailazimo i na putokaz koji nam kaže da do našeg današnjeg cilja, crkvice Svetoga Luke, imamo još samo dvadesetak minuta hoda.
Sjeverno lice Kozjaka drastično se razlikuje od onog koje gleda na more, tako da uspon blagim obroncima ne iziskuje previše napora.
Ipak, staza se svako malo opasno približi okomitim liticama koje se ruše i po stotinjak metara u dubinu, tako da onima koji pate od vrtoglavice nije preporučljivo ekvilibriranje na rubu ponora.
Sa ovog mjesta, već se dobro vidi naša crkvica, tamo prema najvišem vrhu.
Uz još samo malo ugodnog hoda eto nas ubrzo i do našeg cilja. Crkvica izgrađena na ovom mjestu još u 14. stoljeću, obnovljena je prije desetak godina tako da u planinarskom smislu označava i krajnju točku do koje je moguće doći ovom stazom jer je sam najviši vrh Kozjaka okupiran brojnim antenama, radarima i brojnim ostalim turbo-zračećim čudima tako da nam se tamo baš i ne mili.
E tako, to je to, friški zrak na obrazima i duša ispunjena pogledima prema divotama i krasotama Dalmacije koja sa ove visine izgleda neizmjerno bolje nego li kad je promatramo iz „dubine.“
Optička varka ili nešto drugo, sasvim je svejedno, ali sam potpuno siguran da čak i ovakvi mali bjegovi iz naših zacrtanih i svakodnevnih okvira izvrsno dođu, ako ništa drugo, barem da se obnovimo i ispunimo novom energijom.
Post je objavljen 27.12.2009. u 11:32 sati.