Jučer je moje brodogradilište posjetila brojna delegacija hrvatskih novinara kako onih iz elektronskih, tako i iz onih protonskih, to jest, tiskanih medija. I zaista, netom prije devet sati tako su se dražesno tiskali pred škverskom portom da sam u prvi mah pomislio kako su predstavnici sedme sile prokljuvili kako se u našim uredima priprema spektakularni projekt izgradnje ruske ribarske flote vrijedan gotovo sedam stotina milijuna eura pa eto, red je da o tome izvjeste svekoliko građanstvo.

Međutim, među gomilom diktafona, kamera i gigantskih vunenih mikrofona, primjetio sam, zamislite čuda, zagrebačkog gradonačelnika!? Da, da upravo onoga koji svugdje okolo izjavljuje da je spreman raditi kao konj!

Odmah sam promislio kako Milan Bandić pikira na trenutno slobodno mjesto poslovođe cjevara, a možebitno i na radno mjesto pomoćnika brodomontera koje nije baš za bacit. Mislim ono, beneficirani staž, besplatno radno odijelo, cokule...
I zaista, eMBi se zajedno sa svom tom silnom svitom novinara, hitrim koracima uputio ravno prema kadrovskom odjelu kako bi predao molbu za posao i mogu samo pretpostaviti kako je invazija na zabezeknute škverane bila brza i učinkovita jer dok si rekao ZERP, sva ta vesela gomila razdraganih ljudi već je zaprašila prema nekom novom odredištu.

Stoga je posve logično zaključiti kako se gradonačelnik svih Hrvata nalazi upravo usred operacije „Konjićev skok!“
Zajedno sa svim svojim padobrancima koji nadiru na Drvar i traže druga Tita.
Da im otkrije tajne pravoga vođe. A kad se konačno spuste na zemlju, opet nastavljaju s konjskim pokretima. Na „L“
Tri koraka natrag, jedan desno...

Ni ostali kandidati ne miruju. Baš ih gledam na jumbo plakatima, onako fotošopirano lijepe, neodoljive...
Primjećujem da mnogi od njih imaju zavrnute rukave.
Kao, žele poručiti da su i oni spremni za žestoki rad!
To je izvrsno! Opet razvijamo kult rada kao u stara dobra vremena.
No kako vidimo, radno mjesto konja, već je zauzeto. Ostali se mogu natjecati jedino za slona.
U staklarnici dakako ...

Meni je recimo jako simpatičan šerif Mac Mikshich. Onako zdravog rumenog lica, brižno njegovanih brčića i šarmantno prosjede kose koja leprša na vjetru u svim vremenskim uvjetima (vjerojatno zbog trovremenskog Tafta!)

Mac Mikshich navodno ima čak dvadeset registriranih patentata!? Još nitko nije saznao na što se konkretno odnose ti patenti, ali svakako je ugodna spoznaja da je šerifov šlic vazda u stabilnom položaju i u dobrim rukama.



Obožavam ove dane prije Božića.
Svi smo razdragani, humani, osjetljivi na potrebe drugih ljudi. U predblagdansko vrijeme, novine najviše vole objavljivati reportaže o obiteljima koje žive u teškim životnim uvjetima. Obično je tu otac koji je dobio otkaz u nekom jadnom poduzeću još prije tri godine, nezasposlena majka, najmanje petero djece, sve jedan drugome do ušiju, žive u nekoj trošnoj kolibici u predgrađu pored željezničke pruge i jedva sastavljaju kraj sa krajem. Zanimljive su mi fotografije takvih obitelji. Dok su roditelji u pravilu maksimalno musavi, dječica su zdrava, rumena, nasmijana, sretna zbog neočekivanih gostiju.

Ne želim griješit dušu, ali eto baš danas čitam jednu takvu reportažu i vidim pater-familijasa u kasnim tridesetima, jakog, zdravog, u naponu snage, kako plače da već tri godine ne može pronaći nikakav posao i kako mu obitelj živi od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Hmm... ne znam baš... ali, rekao sam već da ne želim griješit dušu.
Možda čovjeka samo treba ohrabriti.

Zato mi sretnici koji još uvijek nismo izgubili posao, a kad ćemo ga izgubiti – ZNA SE, još uvijek možemo bezbrižno vrludati po trgovačkim centrima i uživati u predblagdanskom ozračju. To je prekrasan osjećaj, pogotovo kad preko razglasa puštaju božićne pjesme.

Danas sam zaključio da one face u trgovačkim centrima to rade namjerno! Kažem vam najozbiljnije – božićne pjesme vas tjeraju na prekomjernu kupnju a da toga niste ni svjesni!
Eto recimo, samo promatrajte ljude dok sa zvučnika odzvanja „Do they know it's Cristmass time at all“...

Garantiram da će na prve taktove svi obavezno pohitati prema policama s hranom, pogotovo one sa sa suhomesnatim proizvodima ili slatkišima pak. Iz jednostavnog razloga što ta pjesma trenutno asocira na gladnu djecu u Africi i izaziva nam osjećaj krivnje pa onda mahnito kupujemo hranu kojom istina, nećemo nahraniti afričku djecu jer blože moj, oni su nam predaleko pa bi ta hrana i tako propala dok bi došla do njih, ali imamo mi priličan broj vazdagladne djece i u Hrvatskoj. To što pripadamo najdebljim nacijama u svijetu, i tako je samo optička varka. Naduti smo, uglavnom...

S druge strane čim zapjeva Džordž Majkl sa „Laaaaaaast, krisms, aj gejv ju maj hart“, kupci ko zombiji marširaju prema šarenim ukrasima za božićno drvce, kupuje svijetleće lampice iako doma već imaju tri takva kompleta, a zgodne su i praktične one kapice od Djeda Mraza.

Isto tako, prekrasna mi je pjesma „Bijeli Božić“ u domaćoj verziji koju izvode Saša Lošić i Crvena jabuka, nježna, tiha, puna topline i ljubavi, odmah pomislite koliko vas dragih ljudi okružuje i tada jednostavno nema šanse da ne kupite barem po koju sitnicu za vaše prijatelje dok vas sanjivi sarajevski glasovi bacaju u posebno raspoloženje, a poslovođe u hipermarketu zadovoljno trljaju ruke...



Da su zvijezde gore
I tiho da se spoje
Svi ljudi koje volim ja...

Ma ko može sad više pisat...
Vani snježi!