Izluđen, inšempjan i inkantan pustim vijestima o debalansima, rebalansima i ostalim grubim stvarima kojima nas ovih dana obasipaju sa svih strana, mislija sam se kako tribam napisat jedno žestoko protestno pismo i uputit ga našim vrlim dužnosnicima, bolje reć drumskim razbojnicima koji su očito odlučili isisat i zadnje atome životne energije od ovoga napaćenoga naroda.
Je, mislija sam, ali sam se brzo i predomislija.
Sve će oni trošit svoje dragocjeno vrime da saznaju šta ja mislim.

Ako u sezoni godišnjih odmora, političari postanu glavne zvijezde na estradnom nebu, onda to nije baš dobar znak.

Više se i ne sićam kad sam zadnji put čuja neku dobru vijest.
Najbolje ugasit radio, ištekat televiziju, zatvorit novine.

Ae, tako je to, narod je izabra - narod neka pati!
A ko mu je kriv?

Bisan sam ka pas!
Zašto!?

Ma zezam se.

Eto, jučer mi je bija skroz dobar dan.

Jedna dobra prijateljica mi je pofalila izgled i rekla da joj se pari kako mi je trbuj spa za jedan broj.
Jedna druga dobra prijateljica mi je rekla da joj je puno drago ćakulat sa mnom jer je uvik lipo saslušam ka prijatelj, a ne ka obično muško!
N'ti miša potopira da ona samo zna kakve se misli motaju po mojoj muškoj glavi dok je tako lipo prijateljski slušam i tapšem po ramenima...
Ma di'š priznat da si i ti samo jedno "muško vulgaris".
Ni u ludilu.
Mo'š samo napisat na blogu...

Na koncu mi se mailom javija, ni manje ni više nego - Ero s onoga svijeta!
Zamislite, glavni "glumac" famozne vrličke predstave, tenor Miljenko Đuran koji je prošle subote maestralno otpiva sve Erine arije kod kultne Česme, pronaša je nekako na netu moj blog i posla mi mail u kojem mi se iskreno zahvaljuje uz naravno, neizbježne izraze uvažavanja i svekolikog štovanja.
Ajme ljudi kako mi je bilo drago!

Osokoljen ovakvim pozitivnim kontaktima i stremljenjima ka pozitivi, odlučija sam poć na ribe.
Na one prave ribe, razumimo se, ae…
Kad je već horoskop dobar, mislim se, ne bi bilo loše uvatit koji “divlji” bokunić, đava odnija one komarče i lubine o' galofaka.
Ako slučajno niste znali - posta sam vrhunski ribolovac.
Pravi meštar za pronać prave primjerke socijalce i izuzetno kvalitetnu ribu ka šta su recimo špari, guvi, čučini, policjoti, bukve, lumbraci, pirke oli kanjci.

Neš' ti onih ribara koji iz mora izvlače samo ljuskave beštije u metalik-srebrnim nijansama, to je skroz dosadno, zato vam se moram pofalit kako se u mojem siću uvik nađe pravi raskoš boja, ne bi čovik reka da mi je Lucciano Benneton prvi rođak i to priko tete Palmine i njezine sestre Tomažine i kunjada Tonina koji su još posli onega rata na jednome vijađu nekim čudom promašili Vis i tako završili u Italiju.



Evo, sad čak i unaprid znam koja mi se ribica-nesritnica obisila na udicu.
Pirka recimo zagrize naglo i žestoko, u prvi čas pomisliš da ti je koji zubonja lega na tunju, a onda se preda u trenu i kad je izvadiš vanka moraš se dobro pomučit kako bi joj izvadija udicu iz usta. Zagrize deboto do želuca!
Za razliku od pirki, šparići se cili zblese pa obično počnu laprdat vamo-tamo u klepete-klepete ritmu.
Uglavnom, svaka, ali baš svaka riba izgleda puno veća u moru nego kad je izvučeš vanka, ne znam ni sam je li to optička varka, ali to tako valjda triba bit.

Naravno, ne smin vam ni u kom slučaju otkrivat kakvi mi je bija ulov, znate već dobro da svaki pravi ribar uvik mora govorit - slabo, slabo, nikako, ne isplati se, prije je bilo puno bolje...
Je, stoposto je prije bilo puno bolje iz jednostavnog razloga šta nije bilo ovoliko plovećih beštija po moru.
Nisam još ni odabra poštu niti spustija sidro, a već mi je jedan gliser prozunziija isprid nosa i naravno - izgingolava do besvijesti.



Kad sam se konačno usidrija, zauzeja poziciju broj pet i počeja u sebi filozofirat o smislu svega postojećeg, eto ti novoga gosta!



Giga-jahturina od dobrih pedeset-šesdeset metri, odlučila mi je pravit društvo. Moga bi se kladit da je kapetan od ove mrcine u meni pripozna iskusnoga moreplovka i na brzinu odlučija - ako je već Brod u boci na ovoj pošti, onda ćemo se i mi ovde usidrit!
Normalno, nije tribalo dugo čekat da se vrata krmene "garaže" otvore ka usta od glamca pa su "sekundarno" vanka izletili gumenjaci, skuteri i još neka plovila nepoznatog porijekla.
U trenu su stvorili takvi šušur da sam ubrzo mora minjat poštu.

U smiraj dana, pored mene je prozibala jedna lipa jedrilica.



Tiho nečujno, na valovima popodnevnog meaštrala odjedrila prema Bračkome kanalu...



Lito je u Dalmaciji.
I sad još najbolje da budem bisan ka pas!?
Ma daaaj....

Ni sam više ne pamtim kada sam točno prvi put uživo gledao "Eru s onoga svijeta" Jakova Gotovca, ali još se i danas jasno sjećam stare gramofonske ploče, u stvari albuma u sivom omotu, u kojem se nalazio i kompletan libreto Milana Begovića i kojeg sam u to vrijeme rado preslušavao iako o tome nikome nisam "smio" govoriti jer se tada među mojim vršnjacima i prijateljima jednostavno "morao" slušati potpuno drugačiji zvuk poput "Pink Floyda" "Black Sabatha" ili "Sex pistolsa." Naravno, dobra glazba je uvijek dobra glazba bilo da je nalazimo u operi, mjuziku, klapama, popu, rocku ili pak u teškometalnim riffovima, s vremenom sve to nekako dođe na svoje.



Stoga sam od samog početka bio vrlo zainteresiran kad mi je prije kojih mjesec dana moja izvršna producentica predložila da skoknemo do Vrlike, na vrlo posebnu izvedbu "Ere", točnije na legendarnu Česmu, izvoru inspiracije u onom doslovnom i poetskom smislu, gotovo kultnom mjestu, mjestu o kojem bi čitavi svijet mnogostruko više znao da se kojim slučajem nalazi negdje bliže Hollywoodu.





Kao i uvijek, velika očekivanja obično donose i velike peripetije pa se lista naših prijatelja koji su željeli poći s nama mjenjala na desetke puta, zatim je usljedila poznata priča u stilu ima karata - nema karata, a kako se približavao dan predstave, opće ozračje oko nas postajalo je prepuno reskih zvukova policijskih, vatrogasnih i "hitnopomoćnih" sirena, tako da sam s popriličnom dozom strepnje dočekao dan "E".

Na sreću, putovanje do Vrlike proteklo je u najboljem mogućem redu, modrinu mora i užarenu vrelinu obale brzo su zamjenile ugodnije zelene nijanse kraja kojim mirno protiče rijeka Cetina, a s prvim pogledima na Peručko jezero došli smo do spoznaje kako su oni koji su za svaki slučaj ponijeli nešto "dugih rukava" i te kako bili u pravu.

U samoj Vrlici nismo dugo morali tražiti glavno mjesto zbivanja jer se rijeka ljudi već kretala prema Česmi, dijelu gradića u kojem se osim znamenitog mjesta nastanka naše najslavnije opere, nalazi i lijepo uređeni sportski centar.
Konačno smo predignuli rezervirane karte pa smo tako imali vremena i za jedno piće osvježenja prije same predstave u kojoj će nastupiti solisti, zbor, orkestar i balet HNK iz Splita.

Moram priznati da sam bio prilično začuđen kad su nam na samom ulazu svima podijelili po bocu vode i kartonski "kušinić", ali nešto kasnije mi je sve bilo dosta jasnije, jer smo u publici bili stisnuti ko srdelice tako da vrludaranje i tumaranje okolo-naokolo nije dolazilo u obzir.
Sidni kume na svoje misto i nema mrdanja do završnog kola!

Neki gosti su očigledno prilično ležerno shvatili ovu predstavu pa su glavni akteri na sceni zajedno s orkestrom morali čekati nekoliko minuta dok su se dame i gospoda koji su kasnili, konačno zauzeli borbene položaje na svojim puntiželama.

Evo konačno i naše Đule tj. Božene Svaline sa svojim prijama, dok komušaju kukuruz prigodno pjevaju a o čemu drugome, nego o konjima, ček ček greška greška, dakle prigodno pjevaju - o momcima...
A-ha, tako je...





Radnju manje-više dobro znamo, nakon prigodnog čavrljanja, sa stoga sijena pada "vidjele ste siđoh odozgora" Mića iliti Miljenko Đuran u ulozi Ere s onoga svijeta.



Dok se lirske arije s izmjenjuju s epskim trenucima, primjećujem da dosta publike gleda predstavu izvan "teatra" na velikim video-zidovima usputno šušketajući i uz priličan žamor.
Možda će neki glazbeni sladokusci ovakvim predstavama naći dosta zamjerki, primjerice dok Ero nježno pjeva o suhom zlatu i momama bajnim, nosnice vam perverzno draška totalno neromantični miris pečenih odojaka koji izdajnički dopire iza pozornice, ali u konačnici - u tome i jest draž.



U svakom slučaju spoznaja da gledaš operu na samom izvoru njenog nastajanja, puno je važnija od nekih manje važnih sitnica i nedostatka komoditeta.

...pokraj bistre izvor vode
kraj kog vile kolo vode,
žbun i trava gdje miriše,
slavuj ptica gdje bigliše...

Jednostavno gledaš, slušaš, upijaš i ... uživaš







Pogotovo kad u furioznom trećem činu sve zasja od predivnih nošnji, melodioznih arija i razigranih plesova, preostane ti samo da pokušaš zaustaviti tu izdajničku suzu u oku, ne suzu od tuge, već suzu od ganuća i osjećaja nekog savršenog mira i ljepote.

Što uopće još dodati?

Ero s onoga svijeta, na svome izvoru, na vrličkoj Česmi...
Čista fantazija...

Premda se činilo kako će naprasni nestanak velikog iluzionista sa svjetla pozornice hrvatske (neo)zbilje, medijima dati dovoljno materijala da uspješno prebrode sezonu kiselih krastavaca, eto nije prošlo ni dvadesetak dana, a o tome više nitko ne vodi računa. Naravno, ne zbog toga što nacija na godišnjem odmoru uživa u dokonim sličicama razgolićenih Europljanki i reportažama tipa "gdje ljetuju poznati". Na našu žalost, udarne vijesti ovog ljeta, u prvom su redu rezervirane za uvaženu gospodu s Markovog trga čija nesnalaženja, glavinanja i bauljanja, prosječnog građanina sve više dovode na rub očaja.

Stoga već sada ovo ljeto dvije i deveto možemo proglasiti ljetom općeg nezadovoljstva. Klupko nezadovolj(e)nih se zamrsilo i zapetljalo do krajnjih granica. Mare je nezadovoljna sa Šimom, Šime nezadovoljan s Jokom, Joko sa Đokom, Đoko s jajem na oko, ovome bome nema kraja, bit će belaja...

Naši vrli ministri, sve me više podsjećaju na lutke iz muzeja voštanih figura, upalih očiju i bljedunjavih lica, nemušto nas uvjeravaju kako možemo imati povjerenja u njih jer su upravo oni ti koji čvrsto drže stvari u svojim rukama.
A - ha, pogotovo kad su u WeCejima...
No dobro, ne pada mi na pamet prepuštat se općem crnjaku, letargiji i nezadovoljstvu, jer ako tako počnemo, vrlo brzo dođemo do zaključka kako je i tako sve u finom gnjurcu i kako se u ovom općem metežu ništa pametnoga napravit ne može.

Zato mi je puno pametnije pronać dobre razloge za uživat u ovome litu koje se konačno opoštenilo kako Bog zapovida, barem u onom meteorološkom smislu.
Dobro, znam da ni ove vrućine nisu svakome po guštu, ali mislim se - kad će ako neće sad, uostalom još se nije rodija ko je svima ugodija.



Eto, jučer i prekjučer sam se spustija do plaže na Pantanu, tamo skoknem kad ono nemam baš puno vrimena, i sad jel'mi virujete - nisam nikako moga uć u more! Sve puno, krcato, i na plaži i u moru, dičina, mladi, stari, cika vika, dreka, a kako ja te masovne veselice najnevolim, tako sam vrlo brzo doša do zaključka da mi je najbolje napravit nalivo krug, vratit se doma i ištrocat gumom za zalivanje. Zato jedva čekam dane vikenda da uteknem na more. Eeee, to su onda gušti.

Samo je problem šta mi se onda kriteriji čistoga mora i prave uživancije malo poremete i postanu priko mire visoki pa onda priko sedmice doživljavam ove gradske plaže s neskrivenom dozom gnušanja, gnuš, gnuš!

Još jedna izvrsna stvar u kojoj mogu uživat ovih dana je parada lipih brodova na trogirskoj rivi.
Mislim da je sasvim normalno da i ja budem barem malo profesionalno deformiran pa mi pogled često i nesvjesno pobigne na ovakve lipotice...





Isto priznajem kako nije lako ovim bogatašima. Zamislite koje su to muke kad uplovite u neku luku sa svojim tridesemetarskim monstrumom i pravite se važni, cili svit je vaš, a ono za uru-dvi, ka za vraga, uleti u porat neka brodusina još veća i jača od vaše!
Poala brale, koja je to muka!





U zadnje vrime primjećujem da je moderan ovi, da prostite "militaristički look", pa se tako masa megajahti pituraje u neke božemiprosti sive kolure ka da su ratni, a ne brodovi za "odmor i razonodu".
Nije baš da mi se sviđa, ali ko mene i tako pita za mišljenje.

Ipak, nema sumnje da je pravi car na našoj Rivi ovih dana - "Sea Force One!"

Gospemoja, koja beštija!





Pedeset i četiri metra dužine, deset i po širine, dvi moćne makinje od ukupno priko sedam ijadi "konjov", čelični trup sa aluminijskim nadgrađem, na sve strane raskoš, raskoš, raskoš...
Ako vas zanima cijena tjednog najma , ništa manje nego- 300 000 eura!
Da, da dobro ste pročitali - trista ijad euri za sedam dana!
Lipo, puno lipo...



Dobro ajde, trošak možete podilit s još desetak ljudi pa ispadne bokunić manje.



Isto mi je od ciloga ovoga brod najzanimljivije ime - "Sea force one", očito aluzija na avion prešidentea of di JueSeJ-a

Znam da nema nikakve veze ali me ovaj brod podsjetija na dane provedene u onoj "mrskoj, jugokomunističkoj takozvanoj, bla bla bla" vojsci, a tamo mi je daleko najjači od svih onih inšempjanih vojničkih izraza bija "forsiranje reke."
Ha, ha, kako reku brate možeš forsirat!?

Drugovi vojnici, sutra ćemo da forsiramo Savu!
Razumem!

I sad, da vam iskeno kažem, baš me briga koju će reku, vodu ili ostrvo da forsira ovaj "Sea force one", on i tako nije moja "klasa optimist."



Triba znat di i kome pripadaš.

Lipo se ovo lito zakuvalo...
Guštajte ljudi moji.
Samo, pametno s forsiranjima!

Eto ti ga na!
Šta sam tražija, to sam i dobija.
Sve jednom dođe na naplatu, a poneke stvari čak i više puta.

Zahvaljujući raskalašenom načinom života kojega sam proteklih godina ne samo vodio, već i besramno proklamirao na ovom blogopisu, s tugom u srcu i knedlom u grlu, moram izvijestiti svekoliko pučanstvo kako je napokon sazrelo vrijeme da napravim osobni rebalans.

I nema mi tu sad pet-šest posto, mile-lale, ovo-ono.
Moj rebalans bit će drastičan.

Dobrovoljno ili ne, u ovom slučaju manje je bitno, ali šta se moje malenkosti tiče, mogu zaboravit na slijedeće...

Inćune, srdele, palamide, tune, uglavnom svu plavu ribu, frišku ili konzerviranu svejedno , sav alkohol, vino oli crno ili bilo, pivo svih mogućih boja i oblika , a da ne spominjem raznorazne ljekovite pripravke na bazi dobre stare loze, orahovice, višnjevače, rogačuše , pa onda ni po boba, biži, fažola, ćićeri, svo moguće meso svinjskaprasetina, goveđateletina, jedno drugo treće , suhomesnate prerađevine, pršute, buđole, pancete, mortadele, šunke, čajne, bajne, parizere, frizere , bistre juhe, mutne vode, umake, točeve, gljive, špinat, šparoge, zamislite vi to - čak i brokule i kavule.
Oćete još!?

Ja neću...

Gospemoja, jeli išta ostalo?
Gotov sam!


.

Nedjelja...
Ne djela se.
Ma... ne djela se i ovako i onako a ne samo nedjeljom.
Idemo na more.
Burica lipo očistila nebo, milina jedna...
Lombardini devet konja prede u škatuli ka zingerica.
Tapa-tapa, a kako drugačije...

U mojoj brazdi izronija jedan napredni poljoprivrednik iz Europske Unije.
Izletija iz trogirske luke ka bisna zvir, ore lola more ka Ferguson, ma šta Ferguson, ka John Deer...

Obožavam ovakve predatore na moru, gutače nafte, uh da je meni ovako...
Đelož sam, jesam, a šta mogu...
Ali.. šta je ovome poljoprivredniku, umisto da ide svojim putem, non-stop se vrti oko mene, ka da se oće kokolavat...
Najprije mi proša po livome boku, eno samo šta nije udrija u Donji Okruk!



Zavrtija mi se oko prove pa nabija gas, propičija prema Medeni.
Triba se i tamo pokazat!
Slovačka zastava vijori na krmi.
Bit će ovo koji njihov Jiri Todorek ili Zdenek Kerumček...



Razumija sam igru, to ti napredni poljoprivredniče u ulozi vještog pomorca, želiš da te ovjekovječim?
Pa šta odma nisi reka!?
Oooo, vidija sam puno takvih NU-ME kapetana po moru.
Da imaš jedra, ispuca bi na tebe pola kartice, ali ovako...
Aj dobro, šta ću sad od tebe!

NU-ME kapetan, opet se vraća nazad pa me opet zavalja po desnome boku...

O pa ti to imaš kokicu na provi, zato mi se oćeš pofalit!?



Lipo lipo, kokica ka šljokica!

Dobar si nema šta, svaka čast, aj sad možeš svojim putem.



Eto ti ga đavle, satrat će onu jedrilicu isprid sebe!



Ipak spas u zadnji čas, svi su priživili...



Ode konačno NU-ME preko Romanije, ovi, tija sam reć, priko Drveničkog kanala...



A možda čak i nije NU-Me, bit će sigurno čovik traži onoga morskoga pasa!?

Čovik humanitarac, a ja ovako!?

Đelož sam, jesam, a šta mogu...

Znate li možda tko je Stipe Mikuličić?
Hm....vjerujem da ne znate baš točno.
A jeste li ikada čuli za recimo, Stipu "Legendu?"
A-ha, poznato vam je odnekud, zar ne?

Zanimljiva je priča sa Stipom.
Nastala je prije više od dvadeset i pet godina i to zahvaljujući prije svega dobroj zafrkanciji kamermana i režisera sportskih prijenosa tadašnje Televizije Zagreb. Naime Stipe Mikuličić je bio redoviti posjetitelj svih utakmica Hajduka, Jugoplastike i ostalih splitskih klubova, rekli bismo - sasvim običan čovjek koji ni po čemu nije bio osobito drugačiji od nekog drugog tipičnog predstavnika prave armije navijača koji su u to doba hrlili na stadione i dvorane. U vrijeme kad na televiziji nije bilo ovoliko reklama kao danas, često bi u trenucima prekida igre ili time-outa kamermani usmjerili svoj pogled prema nekome iz publike i tako malo-pomalo, iz nekog sasvim nepoznatog, pa čak i bizarnog razloga počeli su sve češće pronalaziti Stipu.

Pričaju neki da je i sam Stipe to znao potencirati ali eto s vremenom, tamo na koncu osamdesetih godina prošlog stoljeća, više niti jedan sportski prijenos iz Splita nije mogao proći bez barem pet-šest sekundi pojavljivanja Stipe Mikuličića u krupnom planu.
Stipe je iz zafrkancije postao opće poznat.
Stipe je postao Legenda.

U današnjim vremenima naravno, sve je manje atraktivnih sportskih prijenosa iz Splita pa dijelom i zbog tog razloga, slava Stipe Legende nikada nije izašla izvan lokalnih okvira, ali evo koliko vidim, Stipe se ne da, ima svoj profil i na Fejsu, štoviše izgleda da je jako popularan, ima 759 prijatelja...

Nisam siguran je li danas sveprisutna saga o Gotovčevima nastala isto tako spontano kao i priča o Stipi Legendi ili se pak radi o smišljenom projektu nekog medijskog mogula iz sjene, ali ne mogu se oteti dojmu kako se i ovdje radi o zanimljivom sociološkom fenomenu. Naime, koliko god se svi zajedno zgražali i samom pojavom Antice, Simonice i ostalih likova iz te sapunice, koliko god se svi pravili da s gnušanjem odbijaju komentirati iti jedan potez tih redikula, činjenice govore sasvim nešto drugo - ogroman broj ljudi takve priče zaista zanimaju. Upravo se u ovom primjeru najbolje očituje sva bijeda današnjih medija - kao zgražamo se, zgraž-zgraž, ali i dalje uporno i neprestano objavljujemo priloge o njima!?

Trivijalizacija i redikulizacija medijskog prostora, već je odavno prešla sve moguće granice i vrlo je očito kako povratka s tih stranputica više neće biti.
Zdrava pamet očito više ne stanuje tu.
Tko će u ovakvim pričama profitirati, a tko izgubiti, tek nam preostaje za vidjeti.

Zašto uopće ovo pišem?
Jednostavno, osjećam da se ovaj virus trivijalnosti i redikulizma poput lave iz vulkana pretače i u mnoge druge oblike i prostore pa na koncu konca čak i u blogosferu.
Dobro, reći će neki zlobnici, blog sam za sebe predstavlja trivijalnost i amaterizam koji vrlo često opasno naginje ka diletantizmu, ali neke pojave kojima svjedočimo u posljednje vrijeme upravo na ovom našem blog-servisu, tjeraju na razmišljanje.

Nije toliko problem što nekoliko vazda istih faca "visi" po naslovnicama. Čast iznimkama, neosporno je da na naslovnicama ima izvrsnih postova respektabilnih blogera, ali čini mi se da se i ovdje pojavio sindrom Stipe Legende i legendarne Simonice. Iskreno - čitajući takve "ekstra-light" postove i prateći njihove autore, dođe mi žao tih ljudi.
S ljudima koji imaju problema, nije se uputno rugati.

Vidim da je i Newswriter u posljednje vrijeme postao prilično nervozan.
Neki blogeri su ekspresno dobili "po prstima" zbog verbalnog delikta.
Da, definitivno je nervozan.
Vjerujem da ima i razloga za to!

Gospodo draga, nemojmo se lagati - Blog.hr postao je tužno mjesto.
Ne samo zbog ovih famoznih "naslovnica", tu se nikada nećemo svi složiti, to je prirodno.
Evo vam samo jedan primjer - Fresh lista vam je prepuna spam-blogova, već mjesecima teroriziraju i vas i nas, a koliko vidim, nitko ne reagira.
Čija je odgovornost - možda čak i nije više toliko važno.

Govorim ovo u ime brojnih vrijednih blogera koji nemaju sreću da su na Almost Cool i Cool listama pa samim tim, nemaju tu privilegiju da su stalno vidljivi na naslovnici blog.hr...
Potpuno razumijem njihovu frustraciju kad im tek objavljeni post nestane s liste za svega nekoliko minuta.
Prije nego što graknete da ovo sve što govorim nije istina - molim Vas, razmislite malo.
Jer zaista ne bih želio da se dogodi to, da za recimo godinu dana ovdje više ne bude nikoga.

Osim Legendi naravno...

U plavim ljetnim večerima kad vrućina popusti, maeštral utihne, a sa primorskih planina krene prvi reful noćnog burina, nema mi lipše stvari nego se spustit u dvor isprid kuće pa se nakon nadasve dijetalne večerice i dvi čaše ladne bevande prepustit razgovorima ugodnim s dragim ljudima. Sukladno broju sudionika malih noćnih razgovora, teme variraju od onih općih zafrkantskih za široke mase, do onih tiših, skrivenih, intimističkih, stvari koje se govore samo u povjerenju.

Za nas koji nismo praktični vjernici na onaj opće prihvaćen "normalan" način, vjerujem da ispovjedanje svojih misli, dilema i problema u uskom krugu prijatelja ima sličan učinak kao i ona "prava" ispovijed. Za divno čudo, u našim "nevjerničkim" razgovorima vrlo često dođemo do spoznaje kako je onaj čarobni ključ života sadržan u samo dvije riječi - ljubav i oprost.

Ljubav i oprost - dva su pojma koja se danas često koriste, možda čak i prečesto, ponekad čak i zloupotrebljavaju, razvlače poput gume za žvakanje, obično kako kome odgovora, pa je ponekad jako teško u toj kakofoniji kvazi-mudrolija koje nas okružuju, proniknuti u svoju nutrinu i tu pronaći odgovore na mnoga pitanja koja nas muče i proganjaju.

No dobro, da se sad ne bi zagubili u bespućima kontemplacija za koje većina od nas u ovom suludom ritmu života i nema previše strpljenja, vratimo se iz tamnih dubina na nešto prizemnije. Moj dobri barba Frane često zna reć - sve ti se u životu događa s nekim razlogom, i dobro i zlo. Čak i one stvari na koje ti se čini da nemaš nikakav uticaj, dolaze do tebe iz nekog posebnog razloga.

Hmm... tu se obično zapletemo u bezbrojnim primjerima iz vlastitih života pa se najčešće zakoprcamo u onom čarobnom klupku pitanja je li na ovom svijetu sve slučajnost ili pak s druge strane - ništa slučajno nije...

Tako bi mi upravo sada moj barba Frane reka da mi se to, šta se već tri dana ne mogu pomaknit s mista - upravo zbog nekog čudnog razloga moralo dogodit!

Boli me noga.
Boli za popizdit.
Desno stopalo mi je nateklo na veličinu šlape Shaquilla O'Neilla.
Mažem neke kreme, stavljam obloge od leda, rakije - ništa ne pomaže.
Svaki korak mi je bolan do besvijesti.
Udaljenost od deset metara prelazim prosječno za tri minute.
Po danu još osjetim neka poboljšanja ali kako dolazi večer, to je za podivljat od boli...

I sad - dobro bi bilo da znam zašto me to ćapalo, nije prvi put da mi je noga u ofsajdu.
Ali...
Nigdi se nisam udrija.
Nigdi se nisam izvrnija.
Ništa me ubolo nije.
Nikoga ja nisam uboja!
Pa šta mi je onda?

Tlaka mi je ić u likara jer već unaprid znam da ću morat čekat dvi ure dok dođem na red pa će me onda poslat na rendgen, pa rendgen sto posto neće radit, pa će me poslat na pretrage, na ovo i ono, i na kraju će mi reć ono šta mi je već i te kako dobro poznato - da moram mirovat.

Mirovanje i ja...hmmm....

I šta ću sad?
Nemam volje pisat.
Ne mogu skitat i fotografirat.
Ne sladi me kužinavat.
Ne mogu guštat u litu...

Ali, opet se vraćam na barba Franu - ovo ti se dogodilo s nekim razlogom.
Doooobro.
Eto, sad dok očekujem izdržavanje ove vremenske kazne mirovanja, ostaje mi se samo za nadat kako se ova nogobolja neće rastegnit u plus minus beskonačno.

Ajmo sad na lipše stvari.
Nedavno me bloger Dalmata obavjestija kako namjeravaju napravit blogersku izložbu slika u prostorijama Gradskog kotara Gripe.
Sudjeluju Galeb, Gustirna, Filipinka, Carla, Čiovka a možda i još neko...

Jesam li zainteresiran?
Ma kako ne bi bija!?
Kaže Dalmata - odaberi pet slika pa pošalji.
Dogovoreno!

Mislija sam - ništa lakše.
Ali kako bi god neku stavija u tih pet odabranih, istoga trena bi mi ta slika postajala nekako bezveze.
Ma di ću ovu poslat, ništa ne valja...
Moga bi ovu, ma ne, tu nikako...
Svaka ima neku manu!
Na kraju - nisam ih posla pet nego deset, pa neka urednici izložbe sami odluče koje će škartat a koje izložit.
A mislim se , možete i vi pomoć pa reć kojih bi pet odabrali.
Oćemo ih vidit?
Ajmo ća!

Mislim - sasvim je normalno da imam koji brodić na zva se ja Brod u boci



A i ova me plaža u Staroj Novalji na Pagu podsjeća na svašta nešto lipoga...



Moram pokazat i to kako trogirska jutra znaju bit čarobna...



A ova mi je bila jedan od prvih pokušaja.
Početnička sreća - rekli bi neki...



U tu početničku fazu pripada i crkvica Svetog Nikole u Prahuljama blizu Nina...



Planine isto tako nude more zanimljivih prizora...



Kad zadere bura s Biokova...



Škojić na ovoj slici zove se Lirica



I moje vječne zanimacije i inspiracije

Žena, čovik, brod, more i otok



I još jedna varijacija na istu temu



Oprostite zbog ponavljanja, znam da su sve ove fotke već bile objavljivane na ovom blogu, ali eto - nadam se da je razlog ovoga puta ipak opravdan.

I da, naravno - ima li mi neko štake za posudit!?
Đavla ću ja mirovat...

Kad u vrućim srpanjskim i kolovoškim danima obala proključa od navale gostiju koji se za divno čudo i ne snalaze baš najbolje u ovim hobotničarskim režimima odvijanja prometa kakvi već desetljećima vladaju u mome gradu, u danima kada su plaže prekrcane klijentelom tipa pivo-suncobran-ležaljka, počnem prepoznavati znakove koji me nepogrešivo upućuju prema spasonosnom rješenju - vrijeme je za laganu evakuaciju. Mislim, svaka čast našim turistima, nemam ja ništa protiv njih da se razumimo, ali barem za moj pojam, uživancija u morskim radostima isključuje masovne veselice u dum-dum ritmu.

Na svu sreću, do skrivenih uvalica južnih obala najbližih otoka nisu potrebna puna tri dana jahanja, možda tek nešto manje, ali meni to u stvari uopće ne smeta jer čim odvežem cimu svoje velebne barčice i osjetim prvi dašak maestrala na licu - u trenu se nađem u nekom sasvim drugom, paralelnom svijetu. Ispod poklopca motora spremno zabrunda devet poletnih konja pa me u ritmu singerice povedu u tapa-tapa stilu preko debeloga mora.
Za nepunih pola sata plovidbe pozdravim kupače na zapadnoj punti Čiova pa zatim u kursu 180 stupnjeva, za daljnih četrdesetak minuta, ovisno o vjetru i valovima, prozibam lagano kroz labirint stotinjak usidrenih jahti u laguni otočića Krknjaša. Nakon toga, očekuje me još samo dvadesetak minuta plesa na valovima do moje vale u kojoj konačno spuštam sidro.



Naravno da je sav taj doživljaj puno bolje podijeliti s dobrim društvom, ali priznajem - rijetki su ti junaci koji će se drage volje prepustiti slow-motion plovidbi. Mnogi bi naime željeli da da se do rajske plaže dođe za, u vrh glave dvadeset minuta vožnje, da u takvoj uvali ima pješčanih plićaka za picigin, visokih stijena za skakanje, dobar komad plaže za sunčanje, hladovine borova za ugodno dokoličarenje i naravno - da u toj uvali nema nikoga osim nas!



Takav paket aranžman već je malo teže ostvariv pa se naposljetku moji supatnici moraju pomiriti sa aktualnim stanjem stvari jer je opće poznato kako se na moru kapetanu ne prigovara niti suprotstavlja.
Kapetan je uvijek u pravu!
Isto tako, na mojem brodu izričito je zabranjeno postavljati pitanja tipa "koliko još", "kad ćemo doć", "može li ovaj brod brže ić", kao i ostale provokacije vezane za priče "znaš, moj prijatelj ima gliser..."
Eto ti prijatelj, eto ti gliser, pa se idući put vozi s njime, ae!

Vratimo se mi u moju tirkiznu uvalu.
Nema lipše na kugli zemaljskoj!




Dok se ekipa brčka u plićaku i u pravilnim vremenskim razmacima glasno izražava svoju opčinjenost svekolikom ljepotom, ja se prihvaćam sllijedećeg zahtjevnog posla. Opće je poznato kakav učinak ima morski zrak na apetit prosječnog bonkulovića, pa iako prije isplovljenja svi mahom ostaju začuđeni količinom ila i pila koje nosimo sa sobom, u novim okolnostima postaju svjesni razboritosti takve odluke.
Malo plinsko kuhalo desno, frižiderić livo, sve je tu, cakum-pakum, spremno za gastro izazove.

S povremenim pogledima na prirodne ljepote, naravno...



Sretna je okolnost da na moru svaka spiza nekim čudom dobije status najbolje delicije, pa tako čak i najobičnija manistra na pome dobije neku neobičnu dimenziju okusa više.
Ručak na brodu u kojem je svaki centimetar prostora zauzet nekim čudnovatim predmetima nepoznate namjene, u pravilu predstavlja pravu avanturu ravnu ekvilibriranju na žici. Svaki eventualni nervozni ispad ili možebitno negodovanje glede ponuđenog jelovnika kažnjavaju se trenutnim bacanjem u more tako da sa takvim pobunjenicima u pravilu nema milosti!

Pranje suđa isto tako je komplicirano. Sve teče i pjate, žlice i perune, spustimo na dno da ribice i kozice obave svoj dio posla.

Na moru je najbolje ostat do samog sumraka. Maeštral počne lagano padat, more se smiri, a zrake zalazećeg sunca donesu nove nijanse boja.



U lučicu se obično vraćamo po debelom mraku, raščupane kose, rumenog izraza lica, vatreno bridećih ramena i leđa, umorni kao da smo čitav dan kopali vinograd a ne bili na kupanju...

A ponedjeljkom ujutro - opet isti, poznati ritam.
Priko mosta o' Ciova...





Lipa su lita u Dalmaciji...

Sve mi se čini da smo se na ovim, nekada sunčanim mediteranskim obalama već polako privikli da je ovo lito dvi i deveto takvo kakvo je pa se više čak i ne uzbuđujemo činjenicama da u samo jednom danu imamo prilike pokisnit ka pivci, protapanat do kostiju, već uru vrimena posli izgorit na suncu ka ribe raci školjke i prstaci, a bome kad padne noć i prid zoru - lipo ćutit smrzajicu. Zbog takvoga šempjastoga vrimena, zadnjih su dvadesetak dana, bili odgođeni brojni koncerti, fešte i ostala događanja, ali eto, pametno smo zaključili kako vrimena za čekanje više nemamo.

Tako smo konačno sinoć, u Trogiru došli na svoje uživajući u jednoj pravoj glazbenoj poslastici. Iskreno, kad sam prije nekoliko dana na plakatu vidija da zajedno nastupaju Coce i Arsen, prvo mi je na pamet palo - ma kakva li je ovo kombinacija!? A još pogotovo kad sam spazija da uz ova dva giganta naše estrade, nastupaju još i šibenska i vodička narodna glazba!?

U prvi tren sam pomislija da će Coce i Arsen preuzet ulogu mažoretkinja, ali već sam na drugi balun odagna takve misli. Naime, poznato mi je da je Arsen svoju glazbenu karijeru započeja svirajući, ako se ne varam - klarinet, upravo u šibenskoj narodnoj glazbi, pa sam tako otkriju tu poveznicu. A šta se Vodičana tiče, to je sasvim logično jer se Coce rimuje sa Vodice, je li tako - prema tome nema ništa neobičnoga u tome da Vinko Coce nastupa uz Narodnu glazbu Vodice.

A i tako moram spomenit da su mi Vodičani posebno dragi još od lani kad su se zajedno s nama uspenjali na pelješkoga Svetoga Iliju i tom prilikom održali koncert na vrlo visokom nivou!

Koncert je otvorila Šibenska narodna glazba i to ne svirajući koračnice ili slične "limene" poskočice, već u pravom razigranom plesnom ritmu pa je već od prvih taktova bilo jasno da se tu krije prava glazbena senzacija. Teško je tu glazbenu atmosferu pretočit u ovako statičan medij kakav je blog, kameru na žalost nemam pa mi morate virovat na rič, ali ono šta sam sinoć čuja ostavilo me bez daha - izvrsno!





Zatim je na pozornicu izaša - najveći!



Ka šta sam već u nekoliko navrata istica na ovim stranicama, Arsena Dedića sam skužija tek u svojoj četrdesetoj. Do tada mi je bija nekako mračan, dalek i nepristupačan, ali ne znam ni sam kako se u to u mojoj glavi dogodija neki "klik", trenutak u kojem sam "probija" šifru zvanu Arsen i u njegovom umijeću otkrija pravu škrinju s blagom.



Naš domaći slavuj Vinko Coce, isto nas je tako obradova svojim arijama a ne smin nikako propustit spomenit ni nastup Jakova Košćine, moga kompanjona iz mladosti, koji je maestralno izveja "Bodulsku baladu"





Ovakvi koncert imaju samo jednu manu - prekratko traju!
Podsjećaju me na spizu iz Esplanade - stave ti na pijat sve moguće delicije, lipo aranžirane, divota i krasota za sva moguća osjetila, ali brate mili, sve u nekim mikro-zalogajima!
Ono - je ti lipo, guštaš ka prasac - ali bemu miša, malo mi je, daj mi još!!!

Atroke, pun pijat pašta-fažola!

Dijetalni dojam čitavog koncerta donekle su mi uspile ublažit moje Trogirke iz velikoga svita, More Snova oliti Šveđanka i Pasikarka Švicarka.
Cure moje, lipo vas je vidit doma!



Na koncu, čast mi je najavit i neka slijedeća glazbena događanja koja sliijede upravo danas, u subotu, a za one koji propuste večerašnji koncert, priliku za popravni imaju već u srijedu.
Carl Reuter, naš Trogiranin, preciznije rečeno - engleski Trogiranin ili trogirski Englez kako vam drago, inače vrhunski blues glazbenik za kojega će te tek čuti, ovih dana vrši promociju svog novog CD-a. Večeras ima nastup u konobi Idro s početkom u 21 sat, a slijedeće srijede u ACI Marini na Čiovu. Carl je kantautor, tvorac svih tekstova i glazbe, aranžer, producent i snimatelj, u svakom slučaju - King of the one man blues!

Ovo vam je moja top-preporuka, ne samo zbog toga šta je Carl moj prijatelj, nema nikakve sumnje - nećete ostat razočarani, nakon prve pisme -dvi, skužit će te da imate priliku gledat i slušat pravog blues-kapitalca.



Lito kišovito dvi i deveto, debelo se zahuktalo - idemo u nove pobjede!

Jučer su nam u ured iznenadno, nenajavljeno banuli, štonobise reklo - ničim izazvani, pripadnici jakih snaga službe za zaštitu na radu i dok smo mi marni djelatnici ugledne firme vrijedne jedne kune, širom otvorenih usta uspjeli nemušto promucati "raskiseliliti se opanci", oni su iz svojih dubokih torbi na svjetlo dana počeli vaditi mjerne instrumente za utvrđivanje prisutnosti krvi u alko..., ovaj htio sam reći - alkohola u krvi.

U stvari, vrlo ljubazno su nam ponudili na degustaciju one redikulaste puvalice kakve imaju i prometni policajci, uredno smo zasvirali "zaustavi se vjetre" na diplama i sve u svemu - rezultati testiranja pokazali su se veoma povoljnima i kretali su se u okvirima apsolutne nule. Pripadnici alkoholno-investigativnog tima, uredno su odbili ponuđeno piće dobrodošlice, zahvalili nam na ukazanom povjerenju i ubrzo odzibali prema susjednim kancelarijama...

Danas bi mi taj iznenadni upad anti-alkoholičara vjerojatno već polako pao u zaborav da maloprije nisam slučajno na hodniku zamjetio razgovor između četvorice pripadnika udarnih postrojbi škverskih zgubidana i lezilebovića.

- Ma jeste li vidili šta je ono bilo jučer?
- Koji bezobrazluk, zadiru u moju privatnost!
- Šta oni mislidu da sam ja mulac??
- Ovo je prohibicija!
- Nikad nije bilo ovako.
- Oni krše moja ljudska prava!

A-ha, počelo je bombe-rašpe-livorveri...
Koje teške riči!?
Kontrarevolucija je na vidiku.

Iskreno, nije mi poznato je li netko zaglavio na jučerašnjem testiranju, ali brate – moramo priznati da su nas znalački "zaskočili" prije marende, oko devet ujutro, e pa ako je neka lola već u to doba pod utjecajem alkohola, hm...

Uostalom ako slučajno niste znali po Zakonu o zaštiti na radu, članak 46. - zabranjeno je uzimanje alkoholnih pića i dugih sredstava ovisnosti prije i tijekom rada, kao i njihovo unošenje u radne prostore i prostorije.

A članak 110, tog istog Zakona kaže da će se novčanom kaznom od deset do dvadeset tisuća kuna kazniti poslodavac ako ne spriječi već navedena "kriminalna" djela, a isto tako, kaznit će se i odgovorna osoba u rasponu od tri do deset tisuća kuna.

Ali...koga briga!?

Mi smo navikli da je zakon u nas mrtvo slovo na papiru.
U svakoj prilici glumimo kao neke buntovnike, s razlozima ili ne, uostalom - zakoni i tako postoje samo da se krše ili u najblažem slučaju - zaobilaze. To je u našoj kolektivnoj svijesti čak poželjno i simpatično, kao ono - čovjek se "snašao", pa neka mu, tko umije njemu dvije.

Isto tako, svi se slažemo da su nam potrebne promjene, pitajte bilo koga u nekoj firmi kako on vidi izlaz iz teškoća, svi će vam redom ponuditi masu prijedloga kako je potrebno promijeniti to, to i to.

Izvrsna je stvar imati toliko stručnjaka!

Da, ali svatko zna da treba mjenjati nekog drugog.
Nitko ne želi mjenjati sebe!
Zašto ja!?
Ja sam Okej!

U redu, svjestan sam da nekim ljudima koji su godinama navikli popit bevandu nakon marende, ove mjere nisu odveć simpatične, možemo mi njima donijeti mali miljun dokaza kako alkohol na poslu ne donosi previše dobrih stvari, ali meni je zanimljivije nešto drugo. Naime, uvijek, doslovce uvijek, kad god se uvodi bilo koja promjena, ona u pravilu izaziva ogromne otpore i negodovanja. Sve nam je teško, u svakoj novini, ma koliko logična bila, obavezno se netko osjeti ugroženim i povrijeđenim.
Onda počne lupanje šakama u stol, nastradaju šake, nastradaju stolovi, a blože me sačuvaj...

Stare navike teško umiru.
Ali, bit će bolje jednoga dana.
Sigurno će bit bolje.
Samo... isto me jedna stvar malo muči u ovom Zakonu
Tamo piše da je "zabranjeno uzimanje alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti"
Hmmm... lako mi je za alkoholna pića, ali koja li su ovo "druga sredstva!?"

U povjerenju, poznata mi je jedna gadna ovisnost, za sada nije toliko štetna kao alkohol, pušenje ili neki opojniji pripravci, ali eto, neću valjda bit blesav pa zakonodavcu otkrivat male tajne velikih majstora ovisnosti.
Ae...

U ovim plastičnim vremenima kad gotovo sve na ovom svijetu pa tako i odnosi među ljudima postaju brzi, jeftini, površni i prolazni, vremenima u kojima polako počinjemo zaboravljati da je prijateljstvo najljepši dar, osjećam se na neki način privilegiranim iz jednostavnog razloga što sam gotovo svakodnevno okružen nekim dragim ljudima, nekim "čudnim likovima" s kojima mi je svaki trenutak na svoj način jedinstven i neponovljiv.

Pogotovo kad uzmemo u obzir da je upravo to moje vrlo vlastito "Društvo čudnih likova" povezano nitima prijateljstva već više od četvrt stoljeća, pa iako ovo "četvrt stoljeća" zvuči jako "prahistorijski", mi smo jedni drugima još uvijek isti, tako mladi, veseli i bezbrižni kao i onih dana kad smo zajedno dijelili srednjoškolske klupe u Teslinoj ulici broj 4, na pola puta između Staroga placa ili bivšeg rodilišta u kojem je većina nas prvi put zakmečala i tada nove, sjajne, prpošne Poljudske ljepotice.



*na velikom odmoru ispred škole

Da, pisao sam već u nekoliko navrata o tome, pa eto, ne umišljam sad da su upravo ta naša druženja najvažnija stvar koja postoji na svijetu, činjenica oko koje bi sad neki čitatelji trebali ostajati posebno "paf" i iskazivati izraze oduševljenja i svekolikog štovanja, ali uglavnom kad pričamo o tome nekim "trećim licima", svima bude drago kad vide da smo još uvijek tako bliski.


*svaki slobodan trenutak koristili smo za usavršavanje znanja i ostalih vještina

Odrastati i sazrijevati u Splitu osamdesetih, gledajući iz današnje perspektive, bio je pravi zgoditak na lutriji. Split je tih godina bio grad koji je ključao iznutra poput vulkana, prepun mladih talentiranih ljudi i to u svim mogućim djelatnostima, od sporta, kulture, glazbe do znanosti i ako hoćete – industrije. Osamdesetih je Split imao izvrstan teatar, gotovo kultnu „Slobodnu i Nedjeljnu Dalmaciju“, izuzetno slušan Radio-Split.
Mediteranski zaigran i kozmopolitski otvoren, to je Split osamdesetih kojeg pamtim i takav je još uvijek velikim svojim dijelom, samo takav duh danas ne dolazi do punog izražaja, od ovih hordi usiljenih grlatih bahadžija.

No dobro, to je i tako neka druga tema.

Dobre vibracije toga vremena očito su imale uticaja i na naše školovanje pa smo uz pomoć profesora staroga kova, strogih ali pravednih, proživjeli sve te dane kao u nekom snu.


*na ekskurziji u Dubrovniku s prof. Zubanovićem

Ovog ljeta slavimo srebrni maturalni ples.
Ako postoji srebrni pir za dvadesetpetogodišnjicu vjenčanja, zašto isto tako ne bi postojao i srebrni maturalac!? Stoga je red je da ovoga jubilarnoga obilježimo ipak malo svečanije, pa smo eto tako zajedno odlučili iskoristiti ovaj blog za službenu objavu.

Dakle slušajte dobro ovamo – maturanti iz četvrtog „C“ razreda, informatičari tada takozvanog Građevinskog školskog centra „Ćire Gamulina“ iz 1984. godine – okupljamo se u subotu osmi osmoga, u Baletnoj Školi u Kaštel Kambelovcu! Računajući od danas, točno za misec dana tako da nemoj netko da mi se pravi blesav i posli se opravdava da nije zna!
Jasno!


*Na početku maturalnog plesa, svi zajedno s razrednicom Estelom Munitić i profesoricom Dunjom Samardžijom

Na žalost, neke smo ljude „pogubili...“
Usrdno se nadamo da im se ništa lošeg nije dogodilo, ali smo isto malo zabrinuti jer nam se nekoliko cura i momaka nisu pojavili na niti jednoj godišnjici do sada.
Zato je naš upravni odbor odlučio da objavimo poimenični popis svih članova „udruženog informatičkog pothvata“ tako da bi netko od naših „izgubljenih“ googlajući svoje ime negdje tamo u Patagoniji ili pak recimo - obali Ohotskog mora, najlakše došao do bloga mi moga a naravno i do nas samih.
Vjerovali ili ne, u današnjim vremenima kad smo premreženi svim i svačim, još je uvijek moguće da je do nekih ljudi doći – nemoguće!

To pogotovo vrijedi za žene jer kad nam se udaju, promjene prezime i odsele tko zna kamo, kuda i gdje, aj ća, piši propalo...

Dakle, nakon utvrđivanja činjeničnog stanja, osuđuju se slijedeći pojedinci:

Frane Baletić
Neven Barišin
Mario Bilić
Zdenko Blažević
Zoran Borović
Ivan Čagalj
Renata Ećim
Davor Gudelj

Vedran Jukić
Frane Jurlić
Miljana Jeličić
Snježana Jovanović
Lejla Karahasanović
Renata Kožul
Joško Lizović
Slaven Marinov
Mirela Marušić
Duško Mašković

Maja Moro
Neda Nakovska
Suzana Radeljić
Saša Radovanović
Nera Rakela
Denis Rančić
Željko Roglić
Darija Sinovčić

Sanja Spremić
Dijana Šarolić
Dean Šimunović
Aleksandar Tojagić
Sanja Ujević
Darko Veršić
Indira Viđak
Romana Zujić

Svim navedenim izriče se jedinstvena kazna i stroga mjera obavezno-dobrovoljnog, društveno korisnog rada u vidu čišćenja i ekološkog zbrinjavanja otpada sa portada, pijata, teča, lonaca i ostalih komada kuhinjskog posuđa . Ukoliko se netko slučajno ne odazove ovom izdržavanju kazne već ranije navedenog osmog dana osmog mjeseca dvije i devete, mora biti svjestan da ćemo ga maksimalno izogovarati kao i da ćemo besramno konstruirati sve moguće tračeve vezane za njegov lik i djelo.

Stoga vas dobrohotno savjetujem da se ne izvrgavate takvoj pogibelji, jer ne vjerujem da postoji junačina koja bi mogla izdržati takvu torturu od jagoda i čokolade.

Generacijo, vidimo se!

Za sve detalje javite mi se na broduboci@gmail.com
Nadam se da ste informatički potkovani

Kažu da je nastupila kriza.
Nemam pojma!
Di je nastupila?
Na splitskom festivalu možda?
Je li kriza izdala novi CD?
Dvostruki platinasti, trostruki žlahtinasti ili je napravljen tek digitalni remastering starih izdanja?

Odkad znam za sebe, kronično je aktualna neka kriza.
Ili je prisutna ili je na pomolu ili se tek naslućuje.

Čoviče, nikad nam niko nije reka – dobro je!
Guramo!
Živi se!
Ma kakvi – nema toga u nas.
Nama je uvik ajme!

Još se vrlo dobro sićam onog tmurnog izraza lica Milke Planinc u bezličnim sivim kostimićima kad bi držala govore o stabilizaciji, inflaciji i stagnaciji, otplati vanjskog duga....

Posli nje je doša Branko Mikulić na čelo SIV-a..
Iskreno - nemam pojma šta je taj govorija.
Samo se sićam da je ima obrve ka Gargamel.

Pa onda Ante Marković.
To je bija pravi potez.
Koja su to bila afanavanja, nadanja, pokliči – Ante, spasitelju naš!
A onda su počele pisme o nekome drugome Anti...

No dobro, nije ovo udžbenik iz politike i ekonomije.

Ali, stvarno mi je tragikomično zvučalo kad su prije nešto više od pola godine počele priče o nekoj novoj famoznoj krizi, samo šta smo sad tu prezrenu rič zamotali u celofan recesije.
Nekako nam to sad otmjenije zvuči – recesija.
Pa se mislim...
Ma koja je to nova kriza kad smo mi i tako stalno u krizi?
Možda je ovo kriza krize?
Ili čak nešto drugo.
Krizolika krizice kriza?



Brojni su stručnjaci govorili prije nekoliko miseci – samo nas turizam može spasit!
Turizam!
Jo lipe riči!

Tur je, ako je virovat križaljkama - izumrlo govedo.
Po izumrlom govedu, Turopolje dobilo ime.
Ali tur isto tako može bit i guzica
Dakle, logično bi bilo da je turizam usko vezan uz guzicu.
I je, zaozbiljno!
Turizam nam je definitvno prdnija u varićak!

Lito je.
Čudno neko lito.
Podsjeća me na ona ratna lita.
Nigdi nikoga.



Ma dobro, nije neka katastrofa, ali nije to – to.

Devet posto manje gostiju.
Petnaest posto manje noćenja
To je službena statistika.

Aj dobro, bit će još i dobro ako je to istina.

Ali, u našega ministra turizma, ne fali optimizma.
Je, priznaje on, brojke su takve ali sad ćemo vidit kako ćemo se zaletit kad počne sezona!
Kad počne sezona!?
Čoviče, šest sedmoga je danas, već su prošla i «četiri borca», a ministar još uvik govori «kad počne sezona?»

A kad to počinje sezona po Bajsovome kalendaru?

Ne znam, pari mi se da je glavna turistička sezona iz godine u godinu sve manja i tanja.
Očito da je sezonu uvatila gadna debuleca.

Sad će za pet-šest dana počet priče – ma je, i turistička sezona pokazuje manjak, ali spasit će nas špica!
Ma koga je to špica spasila?

Ne'š ti špice!

Špica turističke sezone svela se na razdoblje između Dana ustanka naroda Hrvatske i Dana domovinske zahvalnosti.
Kraće traje špica nego li kampanja prerade šećerne repe.
S prvom kišom nakon Vele Gospe, sve se u trenu rasprši ka balun od sapunice.
Ali mi se još uvik nadamo.

Samo, niko se nikad nije pita «može bit da mi nešto falijemo?»
Možda nešto radimo krivo?
Možda smo postali previše gramzivi, pohlepni, preskupi, neljubazni, tili bi u misec i po dana zaradit za cilu godinu?
Ali ne!
Nama je uvik najlakše nać opravdanje.
Krivo je Kosovo.
Kriv je Irak.
Kriv je Afganistan.
Krivi su Slovenci.
Kriva je globalna recesija...



Uvik nam je netko drugi kriv a mi pravi, da praviji ne možemo bit.
Neko drugi nam je betonizira obalu.
Neko drugi nam je izgradija monstr-apartmanska naselja.
Neko drugi nam baca smeće po divljim deponijima.
Neko drugi dere gostima kožu di god stigne
Neko drugi....

Ko je taj drugi?



A da se pogledamo u ogledalo?

Znate šta, dogulilo mi je.
Ne mogu ja ovo više izdržat!

Ma brate, mogu podnit koju toplu litnju kišu kad onako lipo dođe s neverom pa rasfriška ariju, prigorim i ono kad se gnjilo i sparno vrime razvuče na dva-tri dana, ali ovo, ovo je više dopizdilo priko svih mogućih granica.
Gledam na kalendar, pa mi se učini da sam ništo falija, protrljam oči pa pogledam opet, ali vraga – nije optička varka, lipo piše da je već treći dan sedmoga miseca, upravo onoga miseca koji bi kao ono triba bit najtopliji i najsunčaniji misec u godini



Nema maeštrala.
Nema pisme cvrčaka..
Nema mirisa lita...

Jedino opet ima Čarolije!
N'ti maloga miša u bumbaku, ma koliko ovo već godina zaredom gledamo ti talijanski paštroć od serije? U stvari, možda grišim, ja vam za pravo reć i ne znam na što sliči ta sapunjara jer dalje od uvodne špice nikad nisam uspija odgledat.
Zašto?
A jednostavno zato jer mi je ona muzika na početku svake Čarolije toliko depresivna da ja to ni uz najbolju volju ne mogu slušat.

Ali dobro, opće je poznato da se ne valja opterećivat stvarima na koje ne možeš imat nikakav uticaj pa ću sad istoga časa prikinit sa grintanjem.

U stvari, tija sam ovaj post nazvat "Krhotine ljeta", to mi je zvučalo onako pjesnički uzvišeno jel, pa onda ovih par sličica povezat stihovima u neku smislenu cjelinu ali jednostavno – ne ide!
Ne ide pa ne ide pa šta ću sad.

Misli mi vrludaju livo-desno otprilike ka i ova cesta



Dobro je to šta posli svake kiše ipak dođe sunce i opitura more



Pa se i u ovakvim krhotinama lita pronađu traci fontana sunčanih...



Uostalom, kad malo bolje sagledam situaciju, nema mi smisla fjakasto sidit na mulu i čekat inspiraciju



Brodovi i tako nisu stvoreni za kraj...





Valja zaplovit prema pučini



pa u smiraj dana spustit sidro



i čitave noći slušat kako diše More ...

U danu koji godinama pa i desetljećima već, svečano označava početak glavne turističke sezone, u danu u kojem glavne vijesti u pravilu počinju sa "ispred Svetog Roka i Male Kapele kolone su duge toliko i toliko", jedan je veliki Ivo u kojega smo polagali sve naše nade, u ključnom trenutku sasvim neočekivano "pukao" i raspršio se poput mjehura od sapunice, štoviše, djelovao je rezignirano, nemoćno i bezvoljno, nikako nije uspjevao pronaći rješenje za gotovo nemoguće zadatke koje je pred njega postavljao moćni protivnik, rekao bih – tipični bešćutno-hladni predstavnik međunarodne zajednice.

Čak su i babe po selima počele naricati: "Ivo, Ivo, zašto si nas ostaviooooo, jadni ti smo ka i nismoooooo, joooooooj...."
Veliki Ivo pokušao je sve, očajnički se borio do posljednjeg atoma snage, ali eto – ovoga puta jednostavno nije išlo!

Naravno – svi znate o čemu pričam, o jučerašnjom wimbledonskom meču Ive Karlovića i Rogera Federera.

U stanju potpunog šoka i nevjerice, jednostavno ne mogavši pojmiti kako se veliki Ivo odjednom pretvorio u malog miša, zaputio sam se te ljetne večeri prema ACI-jevoj marini na Čiovu, točnije – prema prostorijama jedriličarskog kluba u kojem je priređena mala svečanost.

Naravno ne zbog Ive...



*slika preuzeta sa www.sailbarbados.com

Naime, vjerojatno niste znali da je proteklih desetak dana na dalekom Barbadosu održano ni više ni manje nego - svjetsko prvenstvo u radio upravljanim jedrilicima.
Je li tako da niste znali, priznajte?

Dobro, sad kad ste priznali, idemo dalje!

Pretpostavljam kako niste znali niti to da je upravo na rečenom svjetskom prvenstvu u klasi "One meter", malena Hrvatska pokorila ostatak svijeta!

Doslovce pokorila i to ne ognjem i mačem, već prije svega - talentom, znanjem i umješnošću.

Zvonko Jelačić je prvak svijeta!
Mario Škrlj je treći na svijetu!
Marko Matić je petoplasirani.
Ante Kovačević je osmi...

Hoćete još?

Mirko Ukas je 12. Robert Matulja 13. a sedmi član reprezentacije Luka Colnago je "podbacio" i osvojio "tek" 27. mjesto.

Između svih naših ostali su tamo "neki" Australci, Britanci, Francuzi, Amerikanci, Nijemci....

Sinoć su se u Trogiru još jednom okupili svi akteri ove sjajne priče, pokazali su nam fotografije i video isječke s Barbadosa, približili nam atmosferu s natjecanja, mame, supruge i djevojke naših jedriličara priredile su mali domjenak, ponudile pršuta i sira, ispekle kolače, sve u svemu – bilo je jako ugodno.

Natjecanje u radio upravljanim jedrilicama nije najvažnija stvar na svijetu.
Vjerojatno ne spada niti u prvih sto tisuća najvažnijih stvari na svijetu!

Ali, priča je jako zanimljiva.

Najiskusniji član naše reprezentacije, Splićanin Ante Kovačević, moglo bi se reći – bio je pionir, prvi je u nas prokrčio puteve, u ovom malo poznatom sportu.
Nešto kasnije, pridružili su mu se njegovi prijatelji sa Zente, a zatim i naši Trogirani.

Počeli su raditi zajedno, sami izrađivati modele, nabavljati opremu, natjecati se, svakog dana nešto novoga naučiti, prenositi svoje znanje dalje...

Nakon samo nekoliko godina takvog rada, postali su najbolji "modelari" na svijetu!
Ali, čak ni to nije najvažnije.

Bivši svjetski prvak, Australac Brad Gibson, gotovo se stalno družio s našim jedriličarima. Čitavo vrijeme natjecanja nije skrivao oduševljenje našim momcima, iako su mu svi oni zapravo bili ljuti protivnici na regatnom polju.

Na svečanom proglašenju pobjednika gotovo se suznih očiju posebno obratio i zahvalio Hrvatima. Kako kaže – on to nikada nije doživio, na svim prethodnim natjecanjima, glavni favoriti su bili posvađani do daske, natjecali su se u ozračju netrpeljivosti i mržnje.

A onda su došli neki novi klinci iz neke čudne zemlje, mladi, skromni, srdačni, neposredni, i ne samo došli nego na Barbadosu osvojili "sve živo".

A pri svemu tome, bivši svjetski prvak nije nesretan što je sada "samo drugi" već naprotiv – pršti od zadovoljstva i oduševljenja našim ljudima!?

Znakovito, zar ne?

Pa se nešto kasnije, odlazeći domu svome mislim...

Ljudi moji, čega se mi bojimo?
Recept za uspjeh u bilo čemu, odavno je poznat i jednostavnog je naziva – RAD.
Ne moramo otkrivati toplu vodu.

Možemo sve!

Ovi momci su to dokazali.
Imamo mi još more ovakvih momaka i djevojaka.
U mnogim područjima, od pikada do molekularne biologije.
A mi čekamo!?
Što?
Da nam netko drugi otvori oči?

U vrimenima kad ovim inšempjanim svitom vladaju ne samo ljudska, nego i svinjska, praseća, ptičja, pileća i ko zna kakva još sve gripa ne, sa naših, splitskih Gripa stižu nam crne vijesti.
Epidemija gora od svih do sad zabilježenih.
Ne pomaže niti to šta je "higijenski" blizu.
Slavni, nekad veliki i moćni košarkaški klub je pred raspadom!
Nima se šoldi, bižidu igrači, nima trenera, uprava diže ruke, još malo pa u dvorani neće bit niti čistačice...

Legenda se gasi...

Sićam se sedamdeset i prve, kad smo prvi put postali prvaci Juge, a šta sam onda ima - samo pet godin, otac bi me svake druge šetemane vodija u malu dvoranu na Gripe da gledamo Jugoplastiku. Braća Rato, Lovre i Dražen Tvrdić, Zdenko Prug, Pere Skansi, Manović, Peterka... ala kako se onda lipo igralo, gledali smo tada najbolju amatersku ligu svita, zagrebačka Lokomotiva pa posli Cibona, sarajevska Bosna, Zvezda, Partizan, ekipe samo takve, dvorana je svakoga puta bila puna ka šipak, a pogotovo kad bi u goste dolazili Zadrani. Pino Đerđa, veliki Krešo Ćosić...
Koje su to utakmice bile, koje navijanje, koje emocije...
Zadarski navijači bi se okupili iza sjevernoga koša, tukli bi u bubnjeve, vrtili one črčajike, pivali pisme, mavali bandirama, a Splićani su uzvraćali svom forcom, pola grada bi se orilo od buke koja se stvarala u onoj ćibici od dvorane.



Sićam se Damira Šolmana, velikoga čovika, košarkaškog gospodina, moga sportskoga uzora, radi njega mi je dvanajstica bila najdraži broj, zbog njega sam nagovara mater da mi tanga sokolske majice u žuto, zbog njega sam svome ditetu da isto ime - Damir.

A tek Rato Tvrdić, Rato naše splitsko zlato, moga je ić di je tija, nudili su mu sva blaga ovega svita a on je do zadnje utakmice osta u Splitu, govorija je - friga me se za vaše pineze, idem ja popravljat televizore...

Pamtim dobro i tu sedamdeset i sedmu kad smo opet postali prvaci Jugoslavije, onoga dočeka na aerodromu, Žele Jerkov je bija dobija niku ogromnu pogaču ispod peke pa je dilija suigračima i navijačima, pusta slavlja, konfižjuni, rokete, baluni...

Isto tako, nikad neću zaboravit tu večer osamdeset i prve, kad sam cili drća dok sam u panici sluša radio prijenos utakmice s Radničkim iz Beograda koju smo onda izgubili i ne samo da smo izgubili utakmicu nego smo još i ispali iz prve lige!
Na svu sriću, odma smo se iduće godine vratili, čak igrali u prvome play-offu.

Ju-go-plas-ti-ka!

I ko je onda moga pomislit da neće proć niti sedam-osam godin, a da ćemo tri puta zaredom pokorit cilu košarkašku Europu.
Minhen, Zaragoza, Pariz...
Ju-go-plas-ti-ka!
Bez stranaca, s našom dicom, s našim ljudima...

A danas?
Ma šta ovo čujem?
Da više neće bit Jugoplastike?
Skužajte svitu, može se ona službeno zvat kako god oće, Pop 84 ili Bob 95, Export-Import, Osiguranje prvo drugo treće, ali ona je za svakoga pravoga navijača uvik ostala samo i jedino - Jugoplastika!



Govoridu neki - nima više pinezi.
Pinezi!?
Benti sve pineze ovega svita kad su šporki, maćani i prokleti, enti oni dan kad smo sve počeli gledat i mirit samo s tim nesritnim pinezima.
Ma recite mi, koji to pinezi mogu platit našu dušu, naše snove, naše uspomene?
Koji to pinezi mogu vratit dvista iljada ljudi na ulice grada, osmoga četvrtoga osamdeset i devete, na povratku iz Minhena, kad je sve bilo puno svita od Resnika do Gripa, kad je cili Split gorija i plaka od sriće!?

Božu Maljkovića nosili su na ramenima, Dino je bija Saturn, a Toni Jupiter.



Pinezi!?

Ajme kako bi sad zabeštima, gorko zabeštima od nemoći, od tuge, nemam pojma od čega...
Di mi to idemo?
Danas će propast Split, sutra će Šibenik, prikosutra Zadar...

A na tih sto kilometri udaljenosti, rodilo se, odgojilo i stasalo više majstora košarke nego na bilo kojem drugom mistu na ciloj kugli zemaljskoj. Di si Dražene, di si Krešo, e da Vas barem mogu pismom zvati...

Šta je ovo došlo na svit!?

Našu dicu tiramo da se skitaju i grbaču sami po svitu za nike dvi ipo minute u igri, pola skoka i dva dodavanja, puštamo ih da idu ća iz svoga dvora dok su mladi, zeleni, još neformirani, a u isto vrime kupujemo za te iste šporke pineze nike islužene Johnsone, Thompsone, Bronsone ka da će nas oni spasit.

Đavla bi dvista iljada ljudi dočekalo europske šampione da su onda glavni igrači bili niki Johnsoni, Thompsoni, Bronsoni...

Ima li danas koga da toj našoj dici reče dvi-tri riči?
Igrajte se dico!
Igrajte!
U dvoru, na ulici, na igralištu, bilo di, samo se igrajte.
Ma koji MP3 ili 4 player, ma koji mobitel sa milijardu i jednom funkcijom, koji to da prostite, Play-station može zaminit jedan jedini najobičniji - balun!?

Balun - to je najjednostavnija ali i najsavršenija igračka koja je ikad postojala i nikad se ništa boljega neće moć izmislit.
Balun, e, balun, a šta drugo nego balun - jača noge, ruke, tilo, i ne samo tilo nego te nauči i mislit. Di možeš bolje naučit kako igrat za ekipu, kako se žrtvovat, kako - ako triba - poginit za "višu stvar" nego sa balunom?

Atroke đojstik i plejstejšn!

Neznam ljudi moji, ne znam ništa više, ali ako ovih dana doznam da moga košarkaškoga kluba više nema, obuć ću se cili u žuto, poć na Gripe, sist na tribinu, plakat ću ka ljuta godina i vikat iz svega glasa, koliko god budem moga - Ju-go-plas-ti-ka!!!

I nije to samo košarka
Nije to samo igra
To je nešto puno više
Samo mi to još ništa ne razumimo