U danu koji godinama pa i desetljećima već, svečano označava početak glavne turističke sezone, u danu u kojem glavne vijesti u pravilu počinju sa "ispred Svetog Roka i Male Kapele kolone su duge toliko i toliko", jedan je veliki Ivo u kojega smo polagali sve naše nade, u ključnom trenutku sasvim neočekivano "pukao" i raspršio se poput mjehura od sapunice, štoviše, djelovao je rezignirano, nemoćno i bezvoljno, nikako nije uspjevao pronaći rješenje za gotovo nemoguće zadatke koje je pred njega postavljao moćni protivnik, rekao bih – tipični bešćutno-hladni predstavnik međunarodne zajednice.

Čak su i babe po selima počele naricati: "Ivo, Ivo, zašto si nas ostaviooooo, jadni ti smo ka i nismoooooo, joooooooj...."
Veliki Ivo pokušao je sve, očajnički se borio do posljednjeg atoma snage, ali eto – ovoga puta jednostavno nije išlo!

Naravno – svi znate o čemu pričam, o jučerašnjom wimbledonskom meču Ive Karlovića i Rogera Federera.

U stanju potpunog šoka i nevjerice, jednostavno ne mogavši pojmiti kako se veliki Ivo odjednom pretvorio u malog miša, zaputio sam se te ljetne večeri prema ACI-jevoj marini na Čiovu, točnije – prema prostorijama jedriličarskog kluba u kojem je priređena mala svečanost.

Naravno ne zbog Ive...



*slika preuzeta sa www.sailbarbados.com

Naime, vjerojatno niste znali da je proteklih desetak dana na dalekom Barbadosu održano ni više ni manje nego - svjetsko prvenstvo u radio upravljanim jedrilicima.
Je li tako da niste znali, priznajte?

Dobro, sad kad ste priznali, idemo dalje!

Pretpostavljam kako niste znali niti to da je upravo na rečenom svjetskom prvenstvu u klasi "One meter", malena Hrvatska pokorila ostatak svijeta!

Doslovce pokorila i to ne ognjem i mačem, već prije svega - talentom, znanjem i umješnošću.

Zvonko Jelačić je prvak svijeta!
Mario Škrlj je treći na svijetu!
Marko Matić je petoplasirani.
Ante Kovačević je osmi...

Hoćete još?

Mirko Ukas je 12. Robert Matulja 13. a sedmi član reprezentacije Luka Colnago je "podbacio" i osvojio "tek" 27. mjesto.

Između svih naših ostali su tamo "neki" Australci, Britanci, Francuzi, Amerikanci, Nijemci....

Sinoć su se u Trogiru još jednom okupili svi akteri ove sjajne priče, pokazali su nam fotografije i video isječke s Barbadosa, približili nam atmosferu s natjecanja, mame, supruge i djevojke naših jedriličara priredile su mali domjenak, ponudile pršuta i sira, ispekle kolače, sve u svemu – bilo je jako ugodno.

Natjecanje u radio upravljanim jedrilicama nije najvažnija stvar na svijetu.
Vjerojatno ne spada niti u prvih sto tisuća najvažnijih stvari na svijetu!

Ali, priča je jako zanimljiva.

Najiskusniji član naše reprezentacije, Splićanin Ante Kovačević, moglo bi se reći – bio je pionir, prvi je u nas prokrčio puteve, u ovom malo poznatom sportu.
Nešto kasnije, pridružili su mu se njegovi prijatelji sa Zente, a zatim i naši Trogirani.

Počeli su raditi zajedno, sami izrađivati modele, nabavljati opremu, natjecati se, svakog dana nešto novoga naučiti, prenositi svoje znanje dalje...

Nakon samo nekoliko godina takvog rada, postali su najbolji "modelari" na svijetu!
Ali, čak ni to nije najvažnije.

Bivši svjetski prvak, Australac Brad Gibson, gotovo se stalno družio s našim jedriličarima. Čitavo vrijeme natjecanja nije skrivao oduševljenje našim momcima, iako su mu svi oni zapravo bili ljuti protivnici na regatnom polju.

Na svečanom proglašenju pobjednika gotovo se suznih očiju posebno obratio i zahvalio Hrvatima. Kako kaže – on to nikada nije doživio, na svim prethodnim natjecanjima, glavni favoriti su bili posvađani do daske, natjecali su se u ozračju netrpeljivosti i mržnje.

A onda su došli neki novi klinci iz neke čudne zemlje, mladi, skromni, srdačni, neposredni, i ne samo došli nego na Barbadosu osvojili "sve živo".

A pri svemu tome, bivši svjetski prvak nije nesretan što je sada "samo drugi" već naprotiv – pršti od zadovoljstva i oduševljenja našim ljudima!?

Znakovito, zar ne?

Pa se nešto kasnije, odlazeći domu svome mislim...

Ljudi moji, čega se mi bojimo?
Recept za uspjeh u bilo čemu, odavno je poznat i jednostavnog je naziva – RAD.
Ne moramo otkrivati toplu vodu.

Možemo sve!

Ovi momci su to dokazali.
Imamo mi još more ovakvih momaka i djevojaka.
U mnogim područjima, od pikada do molekularne biologije.
A mi čekamo!?
Što?
Da nam netko drugi otvori oči?