Ni sam više ne pamtim kada sam točno prvi put uživo gledao "Eru s onoga svijeta" Jakova Gotovca, ali još se i danas jasno sjećam stare gramofonske ploče, u stvari albuma u sivom omotu, u kojem se nalazio i kompletan libreto Milana Begovića i kojeg sam u to vrijeme rado preslušavao iako o tome nikome nisam "smio" govoriti jer se tada među mojim vršnjacima i prijateljima jednostavno "morao" slušati potpuno drugačiji zvuk poput "Pink Floyda" "Black Sabatha" ili "Sex pistolsa." Naravno, dobra glazba je uvijek dobra glazba bilo da je nalazimo u operi, mjuziku, klapama, popu, rocku ili pak u teškometalnim riffovima, s vremenom sve to nekako dođe na svoje.



Stoga sam od samog početka bio vrlo zainteresiran kad mi je prije kojih mjesec dana moja izvršna producentica predložila da skoknemo do Vrlike, na vrlo posebnu izvedbu "Ere", točnije na legendarnu Česmu, izvoru inspiracije u onom doslovnom i poetskom smislu, gotovo kultnom mjestu, mjestu o kojem bi čitavi svijet mnogostruko više znao da se kojim slučajem nalazi negdje bliže Hollywoodu.





Kao i uvijek, velika očekivanja obično donose i velike peripetije pa se lista naših prijatelja koji su željeli poći s nama mjenjala na desetke puta, zatim je usljedila poznata priča u stilu ima karata - nema karata, a kako se približavao dan predstave, opće ozračje oko nas postajalo je prepuno reskih zvukova policijskih, vatrogasnih i "hitnopomoćnih" sirena, tako da sam s popriličnom dozom strepnje dočekao dan "E".

Na sreću, putovanje do Vrlike proteklo je u najboljem mogućem redu, modrinu mora i užarenu vrelinu obale brzo su zamjenile ugodnije zelene nijanse kraja kojim mirno protiče rijeka Cetina, a s prvim pogledima na Peručko jezero došli smo do spoznaje kako su oni koji su za svaki slučaj ponijeli nešto "dugih rukava" i te kako bili u pravu.

U samoj Vrlici nismo dugo morali tražiti glavno mjesto zbivanja jer se rijeka ljudi već kretala prema Česmi, dijelu gradića u kojem se osim znamenitog mjesta nastanka naše najslavnije opere, nalazi i lijepo uređeni sportski centar.
Konačno smo predignuli rezervirane karte pa smo tako imali vremena i za jedno piće osvježenja prije same predstave u kojoj će nastupiti solisti, zbor, orkestar i balet HNK iz Splita.

Moram priznati da sam bio prilično začuđen kad su nam na samom ulazu svima podijelili po bocu vode i kartonski "kušinić", ali nešto kasnije mi je sve bilo dosta jasnije, jer smo u publici bili stisnuti ko srdelice tako da vrludaranje i tumaranje okolo-naokolo nije dolazilo u obzir.
Sidni kume na svoje misto i nema mrdanja do završnog kola!

Neki gosti su očigledno prilično ležerno shvatili ovu predstavu pa su glavni akteri na sceni zajedno s orkestrom morali čekati nekoliko minuta dok su se dame i gospoda koji su kasnili, konačno zauzeli borbene položaje na svojim puntiželama.

Evo konačno i naše Đule tj. Božene Svaline sa svojim prijama, dok komušaju kukuruz prigodno pjevaju a o čemu drugome, nego o konjima, ček ček greška greška, dakle prigodno pjevaju - o momcima...
A-ha, tako je...





Radnju manje-više dobro znamo, nakon prigodnog čavrljanja, sa stoga sijena pada "vidjele ste siđoh odozgora" Mića iliti Miljenko Đuran u ulozi Ere s onoga svijeta.



Dok se lirske arije s izmjenjuju s epskim trenucima, primjećujem da dosta publike gleda predstavu izvan "teatra" na velikim video-zidovima usputno šušketajući i uz priličan žamor.
Možda će neki glazbeni sladokusci ovakvim predstavama naći dosta zamjerki, primjerice dok Ero nježno pjeva o suhom zlatu i momama bajnim, nosnice vam perverzno draška totalno neromantični miris pečenih odojaka koji izdajnički dopire iza pozornice, ali u konačnici - u tome i jest draž.



U svakom slučaju spoznaja da gledaš operu na samom izvoru njenog nastajanja, puno je važnija od nekih manje važnih sitnica i nedostatka komoditeta.

...pokraj bistre izvor vode
kraj kog vile kolo vode,
žbun i trava gdje miriše,
slavuj ptica gdje bigliše...

Jednostavno gledaš, slušaš, upijaš i ... uživaš







Pogotovo kad u furioznom trećem činu sve zasja od predivnih nošnji, melodioznih arija i razigranih plesova, preostane ti samo da pokušaš zaustaviti tu izdajničku suzu u oku, ne suzu od tuge, već suzu od ganuća i osjećaja nekog savršenog mira i ljepote.

Što uopće još dodati?

Ero s onoga svijeta, na svome izvoru, na vrličkoj Česmi...
Čista fantazija...