Mada sam svjestan činjenice da u ovim suludim vremenima totalno nedefiniranih društvenih odnosa nije previše uputno isticati svjetle tekovine razdoblja blagopočivajućeg socijalizma, ponekad zaista nostalgično zažalim za nekim, pa i ne samo nekim stvarima, bićima, čak i pojavama koje su nas u ta nevinija vremena radovale ili žalostile, ovisno o tome s kojih smo ih strana barikada promatrali.

Između ostalog, još se uvijek sjećam onih bombastično-revolucionarnih parola poput “tvornice radnicima”, “zemlja seljacima” ili “tuđe nećemo, svoje nedamo!”
Kako smo, kao pojedinci i društvo općenito, posljednjih dva desetljeća napredovali brzinom svjetlosti u tamnoj komori, tako danas svi manje-više znamo da se tvornice ni slučajno više ne dodjeluju radnicima već najvećim dijelom zgubidanima, švercerima i mufljuzima koji će s njima navodno upravljati na daleko bolji način.
Budući da više nemamo ni seljaka već samo seljačina, plodna zemlja nam i tako nije potrebna pa je stoga mudro i vizionarski masovno pretvaramo u višestruko vrijednije građevinske zone a sve naravno u skladu s najnovijima verzijama GUP-a, PUP-a i DRP-a.

A što se one treće parole tiče, danas do tuđega ne možemo sve i da hoćemo, a svojega više nemamo…

Ipak, uz onu neizostavnu "grbaču radnog naroda" ima još jedna budalasta parola ili sintagma iz tog razdoblja koja mi je oduvijek bila intrigantno zanimljiva i koja se provlačila u bezbroj dokumenata i rasprava tadašnjih “vitalnih organa” a glasila je otprilike ovako – “radnička klasa i poštena inteligencija!”
Radnička klasa u ovom slučaju nije problem, manje više svi znamo tko su ili što su bili radnici kao klasa u navodno besklasnom društvu, ali opet s druge strane čemu ono “poštena inteligencija?”

Inteligencija, pa još dodatno - poštena!?
Zašto je poštenje bilo potrebno posebno isticati?
Znači li to, da je tada bilo i nekih drugih inteligencija koje nisu bile poštene?

Tko zna, možda je inteligencija “po defaultu” kao nekakav viši društveni sloj smatrana nepoštenom, sumnjivom i kontrarevolucionarnom?
Možda je to bila inteligencija s predumišljajem?

Pa… sagledavajući problem malo dublje, čak i sam izraz “poštenje” kao prilično apstraktan pojam može imati različite konotacije. Eto konkretno, nikad mi nije bilo previše jasno što točno znači ono “poštena žena!?”
Je li “poštena žena” na različit način poštena od “poštenog muškarca!?”
Hm… ne bih volio generalizirati, ali meni se čini da je tu riječ o obrnutoj psihologiji…

Bilo kako bilo, danas živimo u nekim sasvim drugačijim vremenima.
Nema više “poštene inteligencije”.
Ma… šta je najgore, izgleda da nema nikakve inteligencije!
Kad ste zadnji put čuli da netko spominje inteligenciju?
Pa nije vrag da je iščezla?

Možemo se utješiti da nije, već u skladu sa suvremenim društvenim kretanjima, danas imamo čak i neke nove vrste inteligencije, kao što su emocionalna i socijalna, a u kojem je smjeru sve to krenulo, ne bi me nimalo začudilo da se vrlo skoro pojavi i termin “seksualna inteligencija”.
Hebeš sve ako nema seksa!
Stoga ne bi bilo loše i da se osnuje nova MENSA za onih najviših dva posto emocionalno, socijalno i seksualno inteligentnih!

No dobro, ako ćemo malo ozbiljnije, u posljednje vrijeme se ne mogu othrvati dojmu kako je danas inteligencija (kao sloj društva, da ne bi bilo zabune!) ušutkana, marginalizirana, nemoćna i getoizirana, suočena s brutalnom učinkovitosti i agresivnosti bezumnika koji su zauzeli strateške pozicije i sad su u poziciji da oblikuju svijet oko sebe po svojim mjerilima.
Pametniji popuštaju, zar ne?

Da, tako kaže izreka, ali po takvim kriterijima, izgleda da su maloumnici i bezumnici inteligentniji od “inteligencije.”
I sad, naprosto poželim ponovno aktivirati onu glupavu nostalgičnu parolu o “poštenoj inteligenciji” koja će se konačno probuditi i imati ne samo poštenja, nego hrabrosti, snage i slobode za plivanje nekim drugačijim tokovima od onih ustaljenih bujica korupcije i lopovluka, inteligenciju koja neće svoju pamet i sposobnost koristiti samo za svoje uske interese već pridonijeti svima.
Nije vrag da je to sve samo utopija!?

U suprotnom – preostaje nam samo strah!
A zna se kakve učinke ima strah na probavni sustav!
Nisam siguran da želim živjeti u ozračju izvjesnih nusprodukata straha!
Vratite mi poštenu inteligenciju!

Ne bi baš uputno bilo današnju priču započeti u stilu izvjesnog wannabe ljubavnika međunarodne klase koji je godinama tvrdio kako svaki njegov „okršaj“ s pripadnicama nesumnjivo ljepšeg spola traje najmanje šezdeset i dvije minute. Doduše, početna ushićenost zainteresiranog auditorija naglo bi splasnula kad bi glavni junak lovačke priče obznanio kako se u taj famozni vremenski tjesnac ubrajaju dvije minute pokušavanja i šezdeset minuta ispričavanja...
Eto baš tako i nakon mojih dvije minute pokušavanja sklepetanja iole suvislog teksta slijedi isprika ponajviše vezana za izostanak odgovora na komentare prethodnog posta kad sam naglo i neočekivano „nestao“ taman u trenucima kad se zahuktala polemika. Ne,nije me zameo južni vjetar, niti sam se izgubio u prostranstvima dinarskih ili kunskih planina, a također odgovorno tvrdim da moj „nestanak“ nije uzrokovan mobilizacijom i naglim prebacivanjem svih raspoloživih snaga iz provincije u metropolu glede konačnog obračuna s „organiziranim“ podzemljem.

U svakom slučaju, jako mi je drago da je ta tema pobudila neočekivano velik interes blogopublike, a sudeći po vašim pričama koje sam tek danas uspio sagledati kako valja, izgleda da nas ima otprilike preko nekoliko onih koji svoj duhovni oporavak od bura i oluja svakodnevice tražimo izbacivanjem nagomilanih misli i osjećaja u recycle bin, pardon na blog...

Dobro, idemo mi dalje, ampak ne baš onako moćno i energično kao naš vrli i uvaženi prvi ministar kojemu ovih dana zasigurno nije bilo lako podesiti sve te silne skupe satove na novouspostavljeno zimsko računanje vremena, ali uzimajući u obzir olujnu južinu koja se zavaljala s Otranta na područje srednjeg Jadrana a i šire, pokušati ću vam u što kraćim crtama propćiti razloge svojeg izbivanja.







Jednostavno rečeno – bila mi je potrebna redovna godišnja doza Zagreba!
Jesen u Zagrebu ima iste draži kao otprilike ljeto, recimo na Silbi ili pak nekom drugom sličnom ubavom mjestašcu, pa iako priznajem kako sam u nekim mlađim danima bježao od Zagreba kao vrag od tamjana, danas u nekakvim, nazovi zrelim godinama osjećam da mi je ta povremena doza Zagreba neophodno potrebna.





Ne, ne morate se plašiti da ću postati samo još jedan u nizu dotepenaca koji će pod svijetlima metropole pokušati ostvariti svoju viziju hrvatskog sna, daleko od toga, ali u svakom slučaju, neizmjerno mi je drag taj grad "mitelleuropskog" štiha isprepletenog s mirisima Mediterana, sve te široke, ponekad čak i agorafobične avenije, huk vlakova koji dolaze iz daleka a pogotovo neodoljivo šarmantni "klepete-klepete" zvuk predvečernjih tramvaja. Osjetiti energiju velikog grada i strujanje ponešto drugačijeg mentaliteta čak i ovako prigodno samo na nekoliko dana, promijeniti ustaljene stisnute okvire u kojima se svakodnevno krećem, izvrsno mi dođe kao idealna vježba za sagledavanje svijeta iz neke druge perspektive. Čak i svoju Dalmaciju puno bolje „promišljam“, ovako s jednim, možda beznačajnim i malim, ali ipak značajnim odmakom.







I znate šta, čak mi se počinje sviđati ta pomalo izvještačena pristojnost i uljudnost u svakodnevnoj komunikaciji. Ne mogu se oteti dojmu kako sam ovih dana izuzetno obogatio svoj vokabular riječima poput „oprostite, molim, hvala, izvolite, nema na čemu“ i sličnima jer se naprosto ne sjećam u kakvim bi ih okolnostima mogao koristiti na ovim područjima zapadnog Balkana južno od Velebita. Da slučajno svakog jutra ovako srdačno pozdravim svoje susjede, poznanike ili tek nepoznate prolaznike, rekli bi mi da sam pomanita!



Koliko god sam znao ostati zgrožen i osupnut augmentativnošću pojedinih zgradurina, toliko bi me razgalila i razveselila komunikacijska deminutivnost Zagrepčana. Netom što mi je simpatična gospodična u dućančiću na Kvatriću uručila računčić za kruhek, kavicu i sokić, pred vratima lifta kod „mene doma“ susreo sam barbu, pardon -gospona Jožu, živahnog sedamdestogodišnjaka koji mi se pohvalio kako upravo ide na pivicu s dečkima!
Kakvim dečkima – zabezeknuto sam upitao barba, pardon - gospona Jožu, u jednom trenutku čak i sumnjajući u možebitne pedofilske sklonosti moga susjeda.
Pa tu, u klubu umirovljenika, budemo se kartali malo i spili pokoju pivicu ili gemištek i tak...
Ah kad je tak, ondak bu sve u redu...
Uglavnom, špartajući četiri dana zagrebačkim ulicama, postao sam toliko zaražen metropolitanskom sigurnošću da mi se nekoliko puta dogodilo da me zaustave nepoznati prolaznici i pitaju za ovo ili ono.
Tako sam jednu zbunjenu provincijalku suvereno uputio do hotela „Dora“, a grupi nekih fakat prepotentnih i bučnih Dalmoša objasnio kako najbolje stići do Kapucinske ulice.
Sva srića da me nisu pitali za Cmrok ili Kustošiju, to bi im već malo teže objasnija.
Zanimljivo je bilo na tajnom zadatku.
Željno očekujem slijedeći angažman!

Znam da može zvučati kao fraza, ali koliko god sam se puta do sada uvjerio da se dobro dobrim vraća - zaista je tako, još ponajmanje u nekom obliku koji bi bio jasan na prvi pogled, a mnogo češće u začudnim kombinacijama „kao“ slučajnih susreta, razgovora i događaja koji ponekad znaju na savršeno jednostavan način posložiti stvari na svoje prirodno mjesto.



Još do prije nekoliko dana, nalazio sam sebe pritisnutim uz zid nemoći i nerazumijevanja zbog neznanja i nemogućnosti rješavanja jednog vrlo zamršenog problema kojega sam svjesno ili nesvjesno odbacivao za neke „bolje“ dane, ali eto možda je sazrelo vrijeme da to konačno prevalim preko usana ili tipkovnice svejedno, jer imam osjećaj da mi guranje glave u pijesak ili ignoriranje stvarnog stanja u konačnici neće donijeti ništa dobroga.

Jeste li ikada čuli za ADHD?

Da, vjerojatno jeste, ali ukoliko vi osobno ili preko vaše djece niste direktno uključeni u tu priču, taj pojam za vas vjerojatno predstavlja „tamo neku“ novotariju suvremenog doba koja neke odavno već poznate probleme samo naziva drugačijim imenom

Skraćenica ADHD dolazi od engleskog izraza Attention Deficit Hyperactivity Disorder ( deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj )
a u našem svakodnevnom životu obično se poistovjećuje sa izrazom „hiperaktvnost“.
Da ne bi bilo zabune, osobe kojima je dijagnosticiran hiperaktivni poremećaj ni u kom slučaju nisu „poremećene“ tako da bi bilo bolje, ne samo zbog „političke korektnosti“, ubuduće ovaj sindrom nazivati pomanjkanjem pažnje i koncentracije.

U čemu se očituje i kako prepoznati ADHD?

Ako ćemo krenuti po onoj „imam jednu lošu i jednu dobru vijest“, tada je najbolje da ispucamo najprije onu lošu – dakle, sindrom ADHD obično se zamjećuje kod djece na samom početku školovanja i to u prvom redu kroz vidljive poteškoće kao što su nepažnja, izrazito loša koncentracija, brzo dosađivanje, nezainteresiranost za školske obaveze, sanjarenje, življenje „u svom svijetu“, neprestano vrpoljenje, opći nemir i impulzivnost.

Takva djeca vrlo brzo zaostaju u usvajanju redovitog školskog gradiva i to ne zbog toga što oni to po svojim intelektualnim sposobnostima ne bi mogli ili htjeli, već velikim dijelom zbog općeg nerazumijevanja, nepoštivanja različitosti i načina rada u školama koji njeguje uniformiranost, filozofija obrazovanja koja je poput kretanja jednosmjernom ulicom, samo na prvi pogled isti odnos prema svima, a u stvarnosti, to je sustav koji malo kome odgovara.

Na žalost, nitko ne vodi računa o tome da je svako dijete svijet za sebe na samo svoj poseban način...
Da se razumijemo, to nije problem samo u Hrvatskoj, to je u većoj ili manjoj mjeri još uvijek dominantna praksa u mnogim zemljama „razvijenog“ svijeta.

Kako prolaze djeca sa ADHD-om u takvom svijetu?
Jednom rječju – teško!
U dvije riječi – jako teško!

U prvom redu, oni su zaigrani sanjari koji okupirani svojim mislima osjećaju „nekakav“ ljudski govor u pozadini kao nešto što u tom trentku za njih nije značajno. A taj „nekakav“ govor, najčešće je govor učitelja, nastavnika, pedagoga.
Kada se naši zaigrani sanjari „probude“ usred školskog sata i konačno spaze ostale učenike kako "nešto" rade, ne postoje nikakve šanse da se oni istog trenutka mogu normalno priključiti nastavi.
U ovakvim situacijama, učitelj je jako važan!
Hoće li on prepoznati, hoće li razumjeti djetetovu nezainteresiranost ili će to shvatiti kao jednu vrstu bezobrazluka – e tu je problem!

Djeca sa ADHD-om vrlo lako, ne samo tokom nastave, odlutaju u svoj unutarnji svijet. S jedne strane, zanimljivo je kako se ne mogu koncentrirati na ono što „moraju“ a istovremeno su vrlo usredotočeni na ono što njih zanima, ono što u tom trenutku prolazi njihovim glavicama. Naravno, zbog takvog ponašanja, ubrzo počinju dolaziti loše ocjene, zaboravljaju nositi knjige, bilježnice i školski pribor, ne registriraju domaće zadaće, naposljetku, svi uočavaju njihov „nemar“. Ubrzo postaju kritizirani i ismijavani od strane ostalih učenika, vrlo često i od roditelja koji nisu svjesni problema.

U njima se javlja sumnja u vlastite mogućnosti: „Zašto ja to ne mogu kao što može Ivo, Pero Ana, Maja!? Što to nije u redu sa mnom? Jesam li nedovoljno pametan, jesam li uopće vrijedan?“

Polako ali sigurno dolazimo do zatvorenog kruga.
Na poteškoće u savladavanju gradiva, samo se nagomilavaju sumnje u vlastite sposobnosti, ne umiju definirati svoju osobnost, osjećaju da imaju potencijala ali ga nikako ne uspjevaju realizirati, nitko ne prepoznaje ono što zaista mogu, s vremenom počinju mrziti sami sebe...

Ono što je najgore u svoj toj priči jest realna opasnost da takva djeca kad dođu u razdoblje adolescencije, vrlo lako mogu ući u svijet alkohola, droge i delikventnog ponašanja upravo zbog straha, depresije, nedostatka samopouzdanja, kompleksa manje vrijednosti koji se vrlo često zna manifestirati kroz jedan bahat i agresivan nastup.

Rijetki su oni koji danas mogu prepoznati da djeca sa ADHD-om zaista mogu, ali samo uz mnogo razumijevanja, brige i ljubavi, svoju nepažnju pretvarati u kreativnost, nemir i hiperaktivnost u pozitivnu energiju, a impulzivnost u odlučnost...



Zašto ovo uopće pišem, kakva je moja uloga u ovoj priči?
Da, ja sam roditelj "hiperaktivnog" djeteta, moj sin "boluje" od ADHD sindroma!
Sve tipične osobine pomanjkanja pažnje i koncentracije "ugrađene" su u mog četrnaestogodišnjaka.

Ne moram posebno govoriti koliko pati zbog toga.
Jako, jako pati...
Zajedno patimo.

Prije svega zbog nerazumijevanja, nemoći i osjećaja kako ti jednostavno – nema tko pomoći!

Kad god odem u školu na roditeljski sastanak ili informacije, toliko me to iscrpi i ubije u pojam da imam osjećaj kako su mi nakon svakog takvog posjeta potrebna barem dva tjedna psihoterapije. Svakog puta, prije no što odem, naivno se nadam da je konačno nešto krenulo na bolje, ali doslovce svakog puta doživljavam sve teže i teže šokove.

Osjećam se kao na optuženičkoj klupi, svi samo mudro zaključuju kako problem postoji, ali nitko ne nudi ni način niti put do rješenja. Podrška je samo deklarativna ne i stvarna, ni u kojem slučaju nije dovoljno samo ustanoviti ADHD, pomozite mi kako da ga "liječimo!"

Mnogi će danas na sam spomen ADHD-a samo odmahivati rukom i govoriti – to je izmišljotina novog doba, priznajte sami sebi da ste loš roditelj, dijete vam je naprosto zapušteno, divlje i neodgojeno, na najboljem putu prema delikvenciji!

Nije lako živjeti u maloj sredini punoj nerazumijevanja, sredini u kojoj se osjećate bespomoćni iz blesavog razloga jer vam jednostavno rečeno - nema tko pomoći, da ne spominjem kakvo je „zadovoljstvo“ čitavo vrijeme osjećati zlurade i pakosne komentare iza svojih leđa.

Sjećam se kad je moj Damir bio u drugom ili trećem osnovne pa ga je jedna dobronamjerna učiteljica upitala "zašto si ti tako nepažljiv i nemiran?".
On je samo lakonski odgovorio: "Ahhhhh, a šta mogu kad sam hiperaktivan!"
Svi su se oko njega nasmijali, u prvom redu, bilo im je čudno kako tako mali već zna da je "hiperaktivan" a s druge strane, smatrali su kako samo traži opravdanje za sebe.



Ipak, neću stajati prekriženih ruku!

Sinoć je u Splitu, održano izvanredno predavanje mladog gospodina Marka Fereka, predsjednika Udruge građana za razumijevanje ADHD-a „Buđenje“ koja djeluje u Zagrebu.
Na temelju vlastitih iskustava i svoje životne priče, Marko Ferek je na najbolji način osjetio kakva je njegova «misija». Slušajući ga, shvatio sam da je 99.9 posto njegovih problema s kojima se suočavao potpuno istovjetno, kao preslikano kod moga Damira.

U trenucima kad sam kao roditelj već bio na rubu očaja, ovo predavanje mi je izuzetno mnogo pomoglo. Hvala Marku, hvala mojoj Blue, koja me uputila na njega i udrugu «Buđenje», hvala im što su mi uspjeli razbistriti misli i što sada konačno znam kojim putem moramo krenuti.

Ne pada mi na pamet, samo se tako prepustiti pa neka vrag nosi sve, uostalom ni ova bitka ne traje od jučer.
Sad moramo u novu fazu.
Znam, moram mjenjati i sebe!
Na sve sam spreman.
Znam i to da nema čarobnog štapića.
Eto, izgleda da već dosta toga znam!

ADHD je fenomen koji je sve učestaliji u suvremenom svijetu, pojavljuje se u svim društvenim slojevima, bez obzira na obiteljske, socijalne i materijalne prilike. Na žalost, mnogima koji bi morali biti upoznati, taj problem još je uvijek prilično «u magli».
Dupkom ispunjena sala u knjižnici "Marka Marulića" zainteresiranim ljudima, redom nastavnicima, roditeljima, psiholozima i ostalim "putnicima namjernicima", pružila mi je onu neophodnu dozu optimizma koja mi je i te kako bila potrebna.



Nemojte odbacivati djecu koja su drugačija, pokušajte shvatiti "hiperaktivne sanjare".
Oni nisu krivi, oni nisu sami birali ADHD.
Pomozite im!
ADHD se može dogoditi i vama!

Prelistavajući već pomalo zaboravljene stranice svog polujavnog dnevnika jednog (ne)običnog marginalca, ponekad se dogode trenuci u kojima postanem svjestan kako svojim skribomanskim nebulozama riskiram da me vještiji psihoraščlamberi raznih oblika i dimenzija ne prokljuve i prepoznaju u mojim rečenicama ogledni primjerak manično-depresivnog tipa koji svojim sinusoidalno-ekvilibrističkim promjenama raspoloženja od mračne tjeskobe do razigrane euforije i zaobilaznicom natrag želi na pomalo perverzan način pridobiti svoj dio slatkog kolača takozvanog uspjeha….





Zamantan dubokim razmišljanjem prošlog petka popodne otprilike u pet pedeset i pet, donio sam po n-ti put čvrstu odluku kako na ovim stranicama neću više ni retka napisati. Da, ako se nekome ovo doima kao deja-vu, jedna od mnogih sličnih, do sada preko nekoliko puta donešenih. No, ovoga puta - bez osobito jakog razloga, preciznije rečeno- očajnički tražeći dobar izgovor za takvo nešto. Nije se lako oslobađati ovisnosti, a pogotovo zbog toga što ni na koga nisam ljut, nitko me nije izvrijeđao, ne progone me nikakve zvijeri, vuci, vile i hajduci…



Na koncu, ostala je još samo jedna dilema - otići bez riječi ili se prenemagati patetičnim izjavama!? Tužnim srcem objavljujem rodbini, prijateljima i znancima bla bla bla… ma čekaj malo, čemu sve to!? Uostalom, nema ništa dosadnijeg od blogerskih opraštaljki! Kme, kme, bilo mi je lijepo s vama, buuuu šnjof šmrc, a pogotovo kad nakon toga komentatori navale sa svojim “oh neeee, zar i ti”.
Dosadno brate, predosadno…

Međutim, razmišljajući malo dublje (čuj mene – dublje, ehh…) došao sam do zaključka da bih u svakom slučaju morao detaljno objašnjavati ponaosob svoj pedeset i šestorici mojih čitatelja - u stilu zašto kako odakle kamo i kada…



Uglavnom, čak i bez dubinskog razmišljanja, nije velika mudrolija doći do zaključka da ovakve dileme prije ili kasnije proganjaju sve one koji su s blogerskim vragom tikve sadili. Da, točno je kako se u posljednje vrijeme ne mogu oteti dojmu da ovakva baštardana blogosfera nije više moj idealni svijet ali konačno – kakve to uopće ima veze sa mnom? Nije blog jedini način za “materijaliziranje” svojih misli…
Osloboditi duha iz boce ili ovakve bačve - o da, pozitivnim razmišljanjem i tako nešto ponekad uspije...



Bez patetike molim, kad odem - nitko to neće znati, čak ni ja. Uostalom, tko garantira da već nisam otišao? Možda sve ovo već piše netko drugi, možda sam prodao blog za sitne pare, tko zna, krhko je znanje...

Nije lako živit u ova moderna vrimena zbog mali milijun raznolikih razloga, a pogotovo kad uzmeš u obzir kako svakodnevno moraš bit u toku, usvajat neka nova znanja, izraze i pojmove koje su ti neophodni za kakvo-takvo normalno bivstovanje. Ko je prije samo desetak godina zna za welness. trekking, mobing, bossing i sve ostale moguće «ingove» a neka mi se nađe lola koji može iz prve ubrat sve te puste kratice a la ABS, LCD, MMS, DIVX, JPEG, DXF...

Meni osobno a bome i personalno, jedan od najdražih takvih suvremenih izraza je – brainstorming!
Ma vidite koji je to gušt izgovarat – brainstorming – puna su ti ga justa, ka ono kad zagrizeš njok kojega si malo prije pinjurom prošeta po pjatu i obogatija točon od pašticade...
Baš onako lipo u duhu hrvatskoga jezika, e!

Dunkve, ta nevera o' možjani za pravo reć i nije neka posebna novost za nas, ništa drugo nego ono kad se oko stola skupi klapa prijatelji pa posli druge ili treće čaše mineralne, soka od brusnice ili čaja od mente, svi zajedno počnu valjat zvizdarije širokog spektra tema i dilema. Ono šta brainstorming razlikuje od opće dernjave i karačine jest činjenica da se svaka ideja iznijeta u takvim prigodama ne ocjenjuje na prvi balun i ne omalovažava od strane skupine, budući da nikad ne mo'š bit siguran kad će neka na prvi pogled totalna bezvezarija postat aktualna stvarnost i općeprihvaćena činjenica.

E tako je i moja klapa nadobudnih planinara eko-hedo ogranka na jednoj od redovnih zasjedanja skupštine donijela zaključak da sve možebitne viškove love spremamo u fond za kupit brod, i to ne nekakvu batelu, batanu, pantaganu, sandolinu ili mandolinu, nego pravi veliki brod, po mogućnosti - trabakul...
Big trabakul!

Naravno da smo pritom osmislili čitav niz mjera i poticaja a sve u svrhu redovnog dotoka sredstava u zajednički fond. Kako nam u društvu prevladavaju kolegice koje su vrlo vješte u ekonomiji, njima sam prepustija tričarije vezane uz financije a moja je dužnost da nađem brod koji će nam najbolje pasat za buduće ekološke đite po plavom Jadranu.

Krenuli smo prilično ambiciozno u ovu akciju i to pod motom - zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača, a piće po piće – trabakul!

Znate kako smo se prije čudili turistima Švabama kad bi onako grupno došli u kafić ili restoran pa bi svatko ponaosob plaća svoj dio računa!? To je nama superiornim Balkancima u to vrime bilo neobjašnjivo, blesavo i potpuno nepotrebno, jer Bože moj, pa nisam ja tamo neki bezveznjak da se ne mogu mašit za portafoj i platit prijateljima turu pića!
E, ma uvik je bilo onih koji su se drage volje mašivali za svoj ili tuđi žep, a bome, bilo je i onih kojima su se ukotile zmije u takujinima! Dobro ajde, moglo se to opravdavat neko vrime, može čovik bit u nekim problemima, opterećen kreditima i tako to, ali kad vidiš da te zmije nikako ne idu spavat zimski san – e, to je onda već drugi par postoli.

Iz današnje perspektive mogu vam reć da nema ništa lošega u tome da svatko plaća svoj dio, pogotovo ako je društvo prilično dinamično pa nas koji put za stolom ima samo troje-četvero, više puti nas bude sedam, osam ili deset štatigajaznam a puno puta se zna dogodit da nas se skupi i cili bataljun! Zato lipo, ako si popija recimo veliko točeno pivo, koje košta petnajst kuna, baciš na stol dvadeset i bogteveselija! I tako se onda svakog puta skupi malo više pa zanamisto da ta lova završi ka manča, ide direktno u fond za Big trabakul. Loša strana ovoga sistema je ta šta će nas konobari zamrzit, ali šta im sad možemo, bemu...

Dosta dugo sam tražija pogodni Big trabakul po našim lučicama, rivama i škverovima, ali bez značajnijeg uspjeha. U stvari lažem, u uvali Mavarčici na Čiovu bija je par godina na sidru jedan idealan brod, lipi drveni ka iz «Družine sinjega galeba» ali oni papani vlasnici su ga skroz zapustili i na kraju im se potopija i eno ga sad leži na dnu vale! Bidan brod...

Uglavnom, neuspješno traganje potrajalo sve dok nedavno nisam pred trogirskom lukom ugleda usidren ovaj katamaran – Nahema IV!







Sinja sam ja njega već prvoga dana kad je od punte Čiova na jedra uletija u Šaldun, lipo klizi po moru ka da je betinska gajeta, ako ne i lipše...
Nisam neki poseban ljubitelj katamarana, ali kad malo bolje promislim – na kojem bi trabakulu imali ovoliko mista!? Onda, ko bi taj drveni trabakul svake godine izvlačija na kraj, pa svo ono pituravanje, štukavanje, to je zawebancija, samo takva...

Stoga prelazimo na modernu koncepciju – Big trabakul postaje Big katamaran!
Dvadeset metri dužine, jedanest širine, mali gaz pa možemo uplovit u bilo koju valu, brz je, imamo jedra, sve imamo, cili Jadran bit će naš!







Doduše, možda će njegova cijena od cirka negdi otprilike aprosimaktivno oko pedesetak milijuna kuna bit priličan «izazov» ali nismo ni mi ekipa od šete kolpi!
Uz poneke makinacije, racionalizacije i emancipacije, dobrovoljni rad i priloge sponzora i donatora, troškove možemo značajno smanjit i proračun dovest u razumne okvire.

Evo, baš sam danas napravija detaljan proračun i specifikaciju materijala i po tom računu ispada da nam još nedostaje 32.876,542 kune i 52 lipe...
Hm...znači da još priko devet stotina iljada puta moramo na zajedničko piće!
Da vidim...dva pića tjedno, to je stotinjak godišnje, zbrajam, oduzimam...triba nam devet milenija birtijašenja!?
Pa... možemo mi to!

Da kojim slučajem imam malo više poetskoga mota i boemskog nadahnuća, ovakva listopadska noć punog mjeseca vjerojatno bi bila savršena pozornica za ispjevati neki srcedrapateljski pjesmuljak, po mogućnosti u umjereno pjevnom stilu, idealno za Dalibora Bruna, Duška Lokina ili Milu Hrnića. Jednostavno rečeno, sve je tu –mjesečevim sjajem obasjane barčice razasute poput ovčica po ribarskim poštama Kaštelanskog zaljeva, elegična atmosfera dalmatinske jeseni, slatkasti mirisi napuklih šipaka i zrelih mandarina…

Ni jeseni više nisu kao što su nekad bile (na svu sreću, ako smijem primjetiti), pa imam osjećaj kako je ona famozna južnjačka tuga poprimila ponešto drugačije oblike. Uostalom, kako bi uopće mogli bili tužni kad je naša najveća vira i naš spas, nogometni klub kojega navodno volimo više od matere i ćaće zajedno, ovih dana uspješno razdioničaren, sve mahom uglednim dionicima…
Hebeš dioničara bez kaznene prijave…





No, bilo kako bilo, pustimo mi sad po strani takve priče, ovo doba zlatne jeseni meni idealno dođe za laganu introspekciju, zaron u dubinu, suočavanje sa samim sobom, vršim inventuru vlastitih postupaka, grešaka, strahova, nadanja…

Iako je do “jingle bells” svjetlucave euforije i novovjekog pseudo-modernističkog “vremena darivanja” preostalo još preko nekoliko dana, imam osjećaj da su se moji ovogodišnji Djedovi Mrazovi počeli spuštati nekim čudnovatim dimnjakovitim kanalima I tajnim prolazima, donoseći mi sasvim neočekivane poklone.

Naravno, ne radi se tu ni o čemu materijalnom, nikakvim sjajnim stvarčicama zapakiranim u šareni svjetlucavi papir , naprotiv - možda je ljepota ulaska u takozvane zrele godine upravo u pronalasku mnogih sitnih mudrosti i oslobađanju od tereta nepotrebnih zabluda.

Stoga mi čak i više ne pada toliko teško kad se kroz poneki komentar na moje postove provuče izvjesni (ne)poznati svat koji zaštićen mrakom svoje anonimnosti pljucne hračak zlobe, pakosti i vlastitog kukavičluka. Jerbo, nepoznati neprijatelju moj, vjeruj mi, meni uopće nije teško pronaći prikladne riječi koje bih ti uputio kao odgovor. O, pa ima naš jezik čitavu banku pogrdnih izraza.
Ali čemu to?
Vrlo je lako danas preko interneta nekoga izvrijeđati, izblatiti, popljuvati, zagorčati mu dan, jer je eto taj netko, tebi potpuno nepoznat, odlučio iznositi dio svojih razmišljanja pa čak i zrnce intime kroz svoj blog.
Batina uvijek ima dva kraja i na koncu, sva ta vrijeđanja koja upućuješ iz meni sasvim nepoznatog razloga, tebi idu na dušu, tebe će osakatiti, mene neće, ne boj se…



Da, vratimo se mi na neke bolje stvari…
Vjerojatno pisanje bloga s tim nema prevelike veze, ali nekako mi se usporedno s pisanjem dogodilo da su u moj svijet ušli mnogi dobri ljudi. Je li to sreća ili blagoslov a možda i jedno i drugo, ne znam, ali u vremenima kad se mnogi pitaju “gdje je nestao čovjek”, ja tih “čovjeka” imam pored sebe sve više i više!
I zahvaljujući njima, ponovno imam onaj fenomenalan osjećaj kako surfam i jurim na zelenom valu, da mi se svi semafori otvaraju, a ako se negdje slučajno i pokaže crveno svijetlo, nema veze, znam da neće trajati dugo…





Frane B. hvala ti za sva ona naša zrnca mudrosti!
Rašo moj, oprosti šta na tebe uvik vičem i ne dam ti doć do riči, pametan si ti priznajem, samo mi se nemoj u vino pačat!
E. V. – hvala ti šta si došla “niotkuda” i dala mi podršku u trenucima kad mi je bila jako potrebna
O.T. –a šta ću ti reć, sve znaš!

Ima vas još… puno vas još ima, ali neću vas ovoga puta kokolavat da mi slučajno ne dignete repicu!

Nakon nekoliko dana dragovoljnog izgnanstva u svrhu postupnog odvikavanja od posljedica kroničnog blogitisa obilježenim potpunim izostankom blogojavljanja, kako u postovima tako i u komentarima, slijed nekih današnjih događaja, u trenu me posve neplanirano izdignuo do stanja obećavajuće euforije.

Dok afera “Index” polako tone u zaborav, indeksi na domaćoj burzi skaču dvoznamenkastim hop-cup-na-kalup skokovima, cijene gorive ruše se od besvijesti ka nesvijesti, a posebno me razgalila odluka predrage nam Vlade da će se iznos osiguranih štednih uloga u pseudo-hrvatskim bankama podići sa sto na čak četiri stotine tisuća kuna!

Wow!
Zakon o zaštićenom lovištu!
Možemo odahnuti!

U stvari koje nas posebno mogu razveseliti, zasigurno spada izjava blago bucmastog ministra financija kako će s ovim potezom biti zadovoljeni svi "Hrvati srednje kategorije".

Uhh, što bih dao da sam "Hrvat srednje kategorije"…
To je ujedno snažna poruka građanima da se ne moraju bojati za svoje ušteđevine u bankama a ujedno i poticaj za sve one koji su do dana današnjeg držali pravo malo bogatstvo u čarapama ili
madracima.

Ma znate, sve te priče o novcima u čarapama nikad mi nisu bile posve jasne, osobno ne poznajem nikoga, apsolutno nikoga tko bi svoj teško zarađeni novac držao u čarapama! Mislim, u čemu je tu kvaka?
Pa čarape uopće nemaju idealan oblik da bi se u njima držao novac! To bi se sve izgužvalo, smežuralo, a brate moj, nije ni higijenski! Ma dajte mi da vidim toga lolu koji bi s guštom ujutro navukao čarape u kojima su se mjesecima prije kiselile funte, dolari ili nizozemski guldeni!?
Postoje li još uopće ti guldeni?
Za moj pojam, puno je ljepše višak novaca strpati u džepove odjevnih predmeta koje relativno rijetko koristimo, pogotovo onih koje smo prerasli (u širinu naravno) ili pak među korice knjiga koje malo koga zanimaju poput “Zbirke zadataka iz više matematike 2” autora Ušćumlića i Miličića…
Dobra stvar u takvom načinu štednje je ta što ćete s vremenom zaboraviti u koji ste uopće tajni kutak zametnuli predmetnu stvar je li…, u stvari - zaboravit ćete da ste taj novac ikada posjedovali! I onda, kad jednog lijepog dana, ničim izazvani počnete riješavati integrale, derivacije i jednadžbe trećeg stupnja ili samo krenete u istraživanje džepova starog odijela za vjenčanja i sprovode pa konačno izvadite na svijetlo dana tih par stotina zaboravljenih kunića, ojrića ili papirića slične tematike, vašem veselju neće biti kraja!

Kažu da jedna od jačih kletvi u našem narodu – da bog da s vlastitom ženom spava i tuđe šolde brojija! Naravno, rečena kletva dobija različite konotacije ovisno o lokalitetima i specifičnim dijalektima, ali je smisao manje- više isti, potpuno u skladom s određenim začudnim navadama stanovnika zapadnog, da prostite - Balkana.

E pa, zamislite sad, izgleda da je upravo mene nepoznat netko jednom davno žestoko prokleo jer mi se tamo negdje sredinom devedesetih život sveo na svakodnevno ekvilibriranje na žici kombinirajući spavanje s vlastitom ženom i brojenje tuđeg novca!
Nikako istovremeno, razumije se!
Naime, radio sam tada u jednoj vrlo respektabilnoj firmi (sad više nije važno kojoj!) i uglavnom, između mnogih poslova opće prakse koje sam obavljao s više ili manje uspjeha, jedna od svakako zahtjevnijih mjesečnih zadaća bila je i podjela plaće za otprilike dvije stotine zaposlenika. Kako u to vrijeme nije bio razvijen običaj primanja plaće preko tekućeg računa, nije bio nimalo jednostavno sve te silne kombinacije hrvatskih velikana kao i pripadajuće endemske vrste flore i faune strpati u odgovarajuće papirnate bušte.

Znalo je tu biti prilično traumatičnih razvoja događaja kao i čitav niz nemoralnih ponuda u stilu “zaglumit ćemo pljačku pa te kao ono iznebušit, lovu dilimo fifti-fifti, prolaziš samo sa nekoliko čvoruga na glavi”, ali meni je od svih tih i njima sličnih pitoresknih situacija, u sjećanju najviše ostao - miris novca.
Točnije rečeno – smrad novca!
Ljudi moji, vjerujte bez šale, nema gorega smrada od smrada love kad je ima na hrpi čitavo brdo!

Pokušajte za trenutak zamisliti miris donjeg rublja pripitog noćnog čuvara određenog objekta gospodarske namjene u kojem mahom obitavaju svinje oboljele od dizenterije koje su nekakvom začudnom greškom prirode odlučile udomiti još i nekoliko familija tvorova, oposuma i pasanaca pa sve to još u blizini nelegalnog odlagališta otpada… Zamislili ste!? E pa smrad love vam je nešto još gore od toga!

Pogotovo ako imate sreće pa lovu brojite onih dana u mjesecu kada puše jugo ili ako vam veliki dio novčanica otpada na one dvadesetice s likom bana Jelačića, takve su najsmrdljivije! Za razliku od njih, najbolje su bile, točnije rečeno – najmanje usmrđene one od sto kuna, garant! Mažuranić rules!
Prema tome, miris love definitvno je precjenjena stvar, a kao utjeha za sve one koji još nisu dosegli status “Hrvata srednje kategorije” kao idealno riješenje preostaju puno praktičnije i manje smrdljive plastične kartice svih oblika, namjena i primjena …





N’da, kako to obično biva, tema ovog posta trebala je biti miljama daleko od bilo kakvih spomenutih financijskih akrobacija, no prilično sam uvjeren kako gotovo nikoga od vas ne zanimaju previše detalji moje ovonedjeljne plovidbe srednjodalmatinskim otočjem u potrazi za izgubljenim smislom postojanja…





More je još uvijek dovoljno toplo i ugodno za povremeno nepretenciozno brčkanje, na sreću - bez osobito bliske nazočnosti kojekakvih psina, ulovi se tu i tamo pokoja ribica ili lignjica makar na punti od takujina, a onaj trenutak kad velika užarena balota potoča noge u moru, iako doživljen i proživljen nebrojeno mnogo puta, još me uvijek može ostaviti bez daha. U svakom slučaju, u takvim trenucima koji oduzimaju dah, uputno je u blizini imati nekog da vam pruži umjetno disanje, zlu ne trebalo.



I masažu srca, naravno!
Bilo potrebno ili ne – svejedno!

Eto nas konačno na kraju jednog turbo-turobnog tjedna u kojem čak ni praznički Dan neovisnosti koji je tako dobro legao u njegovu sredinu, nije uspio prelomiti mučni tok događaja koji su se kao domino-efektom počeli nizati diljem naše male zemlje za velike zablude. Zamislite, čak sam danas s priličnom dozom sjete pomislio kako odavno nismo ništa čuli o Simonici i Antici, čak smo zaboravili i knjigicu nezaobilazne Nivesice Celzijusice, pa se pitam za bloga miloga kuda nas to vode naše uvažene i veleštovane divlje svinje???
Zar to nije strašno!?
Nimalo simpatično, krajnje simptomatično!



Ipak, čak se i u takvim okolnostima ukaže po koje spasonosno svijetlo ako ne na kraju, onda još bolje – u sredini tunela.
Tako je jedna od jako dobrih vijesti ovog tjedna bila ta da se američki glumac David Duchovny poznatiji kao tajni agent Mulderić uspješno izliječio od seksualne ovisnosti!
Bravo za Mulderića!



Ali molim vas, ovisnost o seksu!?
Hm...poznavajući holivudski smisao za marketing, ne bi me začudilo da se tu ipak radi samo o još jednom u nizu trikova kako privući pozornost javnosti kad ti karijera počne vrludati začudnim labirintima zaborava, ali u svakom slučaju, nije vragu za virovat...
Iako je i moj životni moto kako je u svemu, pa tako i u najboljim stvarima potrebno prije svega - imati osjećaj za mjeru, ne mogu se oteti dojmu kako je ta famozna seksualna ovisnost tek puka izmišljotina dvadeset i prvog stoljeća.

Jer, poznavajući tematiku iz veoma relevantnih izvora koji kažu da dobar seks liječi glavobolju (potvrđeno nebojeno puta iz vlastitog iskustva!), smanjuje razinu stresa (također potvrđeno!), povećava protok krvi, održava ljude u formi, produžuje mladost, kao i što povećava razinu hormona u tijelu, ipak se ne mogu čudom načuditi kako bi se precizno formulirala granica koja odvaja takvu ultimativnu uživanciju od opsesivne ovisnosti.

Dobro, mogu shvatiti činjenicu da si seksa željan utoliko više koliko ti je seksualni život bogatiji, ali baš me zanima na koji se način manifestira ta ovisnost!? Iz šturih izvješća o X-slučaju agenta Mulderića, može se saznati da je dotični gospodin bio ovisan o internet-pornografiji!?
Ooooh pa ja to onda ne bih nazvao ovisnošću o seksu, to je najobičnija erotomanija u kombinaciji s internetomanijom!

Ipak, potrebno je uzeti u obzir da su neka istraživanja pokazala kako čak tri do šest posto odraslih primjeraka u ukupnoj populaciji homo sapiensa ima problema sa seksualnom ovisnostima za razliku od jedan posto ljudi koji uopće nemaju interesa za seks i nikad ih nitko nije seksualno privlačio.
Zamislite!?
Nikad ih nitko nije seksualno privlačio!?

Ovim putem bih uljudno zamolio svog vjenčanog kuma doktora - specijalista urologa čak, pod kodnim nazivom Hadži Halef Omar Ben Hadži Abduf Abas Ibn Hadži Davud al Gosarah, da mi ponovno pošalje onaj stručni mail u kojem je, bazirajući se na znanstvenoj literaraturi naravno, konkretno naveo sve pozitivne učinke zdravog spolnog života na svekoliki ljudski orgazam, pardon organizam.





Tko zna, kako je krenulo, možda ne bi bilo loše osnovati i kod nas nekakav rehabilitacijski centar kako za one koji čine jedan posto odrasle populacije, tako i za onih tri do šest posto pomahnitalih ovisnika na drugoj strani!



Za sam kraj današnje priče, malo ćemo se odmaknuti od svagdašnje seksulne razbibrige.
Ona psina koja je kod otoka Visa ćopila za nogu slovenskog ronioca, izgleda da je ipak bila „velika bijela!“
Brrrrr....
A ja još mislija ovog vikenda bacit jedan oproštajni kupanjac!
Hmm...

Najčešće pitanje koje mi posljednjih mjeseci postavljaju manje ili više poznati, naravno tek nakon redovnih razmjena podataka o zdravlju i općem stanju glasi: "Šta će ti bit sa škverom?"
U tim trenucima obično mi padne na pamet jedan crnohumorni vic u kojem međusobno razgovaraju trojica penzionera, jedan gluh, drugi slijep a treći nepokretan...
-Čuja sam da će bit rata... – kaže gluhi
-A vidit ćemo!-odgovori slijepi
-Morat ćemo bižat! – zaključi onaj nepokretni

Eto, takvi su obično i moji odgovori na postavljeno pitanje jer se ponekad i sam osjetim kao gluh, slijep i nepokretan iako za takvo nešto pravih razloga i nemam...
U stvari, ovdje i gluhi može osluhnuti kao što i slijepi može vidjeti ono što nam se sprema – nakon odustajanja od programa restrukturiranja i ozdravljenja, bez ulaganja u novu tehnologiju, jedina preostala opcija je famozna PRIVATIZACIJA.
Početkom devedesetih, to je bila čarobna riječ koja je poput ćiribu-ćiriba trebala preko noći podići hrvatsko gospodarsko na zdrave noge, a kakve konotacije danas nosi – to nam je svima i te kako dobro poznato.

Osobno, nemam ništa protiv i ovakvih «abradakadabra» rješenja samo da se zaista pokažu kao prava pa da se konačno krene s mrtve točke. Nisam siguran koliko je to danas popularno, ali u brodogradilištu proteklih mjeseci radimo uglavnom prafrazirajući jednu davnu izjavu – «Spremni smo da nas već sutra mogu zatvoriti, ali radimo kao da ćemo idućih sto godina imati posla!»





Za divno čudo, brodovi se zaista grade, porinuća su redovna, isporuke idu i prije rokova, sve to štima ako ne za pet onda barem za plus četiri, čak smo ovih dana pred potpisom novog velikog ugovora za izgradnju ruske ribarske flote, ali takve vijesti više nikoga ne zanimaju...

Osobno me nije strah budućnosti naprotiv, jedva čekam da se sve što prije riješi pa da konačno saznam na čemu sam, kako dalje...

Jerbo, htjeli mi to priznati ili ne, nije niti malo ugodno raditi u kroničnoj atmosferi straha, neizvjesnosti, pesimizma i opće malodušnosti. Gotovo svakog dana krene po kuloarima neka nova «dobro provjerena» priča koja samo unese dodatnu konfuziju, među već i tako izbezumljene radnike.
Druga stvar, danas nije baš «cool» raditi u firmi koja se u medijima najviše spominje u svojstvu, da se blago izrazim - «poduzetnika u poteškoćama»...

Apropos «poteškoća», meni najviše smeta činjenica da je danas mnogima ne samo u brodogradnji teško, a nekima i nemoguće pokrenuti onaj neizbježni «klik» u glavi i već od sutra početi raditi na sasvim novi način.E sad, kako taj «klik» pokrenuti u zemlji koja je manje-više nesvjesno, linijom manjeg otpora, usvojila novi sustav vrijednosti koji počiva na neradu, glumatanju, korupciji, lopovluku i svim ostalim oblicima «lova u mutnome»?

Kako danas biti «pošten, iskren, odan, napredan i radišan?»
Ha, ha neću posebno spominjati odakle mi to, da me ne optuže za «subverzivnu djelatnost», ali moja «srednja generacija» će se vjerovatno brzo prisjetiti dana kad su nas uvjeravali u ispravnost ovih «demode» vrlina.
Tko zna, moda se ponekad zna i vraćat...





Šta će ti bit sa škverom?
Živi bili pa vidili!
Sa škverom ili bez njega – nema kruva bez motike!
Dobro je dok je motike...
I zdrave pameti!

U slučaju da me nepoznat netko iznebuha priupita koju bih svoju osobinu istakao kao najveću manu, pretpostavljam kako bi ga trenutno blago pomilovao pogledom mrguda broj dva i obrecnuo se ne baš biranim riječima na drskog znatiželjnika, nastojeći ga uvjeriti kako možda do sada nije shvatio kako se pred njim nalazi biće koje bi se rado okarakteriziralo kao savršenstvo bez mane. No, vrlo brzo nakon početnog šoka, na površinu bi zasigurno isplivale neke, da se blago izrazimo, ne baš poželjne karakteristike, možda ih je uputnije definirati kao – određene nesavršenosti, oh da, haujesno…

Da ne duljim do besvijesti i ne kompliciram bezveze, danas svojevoljno ispovijedam puku čitalačkom svoj grijeh – užasno sam neuredan!
Kako je u životu očigledno potrebno dotaknuti samo dno dna da se neke stvari pokrenu s mrtve točke, tako sam i ja danas, zgranut i osupnut pojavom jednog odvratnog žohara koji je, ne znam ni sam kako iskočio iz moje posteljine, mudro zaključio kako je došlo krajnje vrijeme da priznam sam sebi okrutnu istinu – ja sam kronični neredoholičar!

To koliko sam ja neuredan, to nije normalno, ali ono što je paradoksalno – nije to moja želja ili životno određenje, naprosto – ne znam ni sam zašto mi se događa da po stolicama, krevetu i podu ostavljam razbacane majice košulje, šugamane, šporke bičve i ne znam šta još sve ne, zašto mi je nemoguće otvoriti ormar a da se na mene ne obruši lavina neposložene odjeće, zašto moram isprevrtat pola kužine da nađem pravi komad posuđa, zašto na balkonu u ovom trenutku imam polovni gumenjak, luft-madrac i tri neispravna vanbrodskog motora i tako dalje i tako bliže, bolje mi je da ne konkretiziram daljnje primjere.

Što je najgore, taj nered koji me okružuje, nanosi mi ogromnu nervozu, nervoza uzrokuje očaj, očaj rađa tjeskobu, tjeskoba depresiju i odjednom sebe nalazim u začaranom krugu iz kojeg se izlaz ne nalazi tako lako.
Osim toga volim sebe uvjeravati kako je sav taj šareni svijet oko mene u stvari kreativni nered koji i nije nered sam po sebi jer unatoč sveopćem džumbusu uvijek točno znam što mi se gdje nalazi.
Šipak!
Nema to veze s kreativnošću!
Koliko dnevno vremena izgubim tražeći neke stvari!?
Previše!
Stalno nešto tražim!
Naravno, u takvim trenucima događa se klasični dokaz Murphy-evog zakona. Kad ti nešto ne treba - stalno ti je tu negdje pred očima, međutim u onom trenutku kad ti ta i ta stvar postane zaista potrebna, dakle- upravo ona ista stvar koja ti se danima “vrtila” po očima, rukama i nogama, pogađate već – ta “stvar” misteriozno nestaje!







Znam šta će te pomisliti – uhvati se posla i konačno sredi taj nered!

Paaa, nije baš da su mi usisivači, močo-krpe, metle, spužve i deterdženti strana tijela ali nekako...ne ide mi!
E, tu mi se pojavljuje novi problem. Zaista imam iskrene namjere stati na kraj svom tom neredu i hrabro krenuti u sređivanje svakog kutka stana. Evo, recimo – odlučim srediti ormare u sobi. Sve ja to fino krenem, zimska roba u jedan, ljetna u drugi, čarape u jednu, mudante i donje majice u drugi škafetin, sve pet! Ali…naiđem na neki komad-dva-tri stare i ofucane robe koja mi više ne treba pa je odlučim baciti, u stvari ne baš baciti jer patim od sindroma hrčka, nego je samo privremeno spremiti u podrum. Odem doli, tražim nekakvu kutiju ili veliku kesicu koju naravno ne nalazim tako lako, obično nađem nekakvu kartonsku kutiju u kojoj se već nalazi pet-šest starih knjiga ili časopisa za koje sam već zaboravio da ih uopće imam. Sada te knjige pokušavam pospremiti na neko drugo mjesto koje se ko za vraga nalazi u mračnom dijelu podruma u kojem se ne vidi dobro jer je žarulja pregorila. Na tom putu se spotaknem na lopatu koja je tko zna iz kojeg razloga ostala ležati tu na podu. U tom trenutku spazim kako je drvena drška od lopate slomljena pa hitro krenem u garažu to popraviti. Odem do garaže a tamo me zatekne kutija s isprevrtanim alatom u kojem se ne zna ni tko pije ni tko plaća a ostala je na tom mjestu jer sam upravo jučer popravljao kosilicu za travu. Naravno, kosilicu nisam popravio do kraja jer mi se nešto zakompliciralo i nikako nije išlo bez WD-40 kojeg naravno ni danas nisam kupio. Zaboravio naprosto! Odem do dućana kupit WD-40 a ono tamo - dućana više nema! Vratim se doma, sjetim se da mi je ormar još u džumbusu ali sad stvarno više nemam vremena jer moram nešto skoknut do Splita. Vratim se oko ponoći u sobu koja izgleda kao da je u nju pala atomska bomba, ali već je i tako prekasno a sutra me očekuje novi radni dan…
Popodne se vratim s posla i očekuje me novi krug pakla!







Kažem ja vama – neurednost je bolest!
I to - teško izlječiva bolest! Pojavi se neprimjetno, kao bezazleno, nastani se u tijelu, postepeno se akumulira a onda se naklo razbukta i razvije, evoluirajući vrlo brzo do terminalne faze – ajme ti je onda!
U svakom slučaju, donio sam nekoliko čvrstih i odlučnih zaključaka!
Pravilo broj jedan – fokusiraj se! Danas sređuješ samo sobu i ništa drugo nego sobu, ali kompletnu sobu, ništa djelomično!
Pravilo broj dva – nema nikakvog kompjutera ni pisanja, ni čitanja bloga ni komentiranja, dok svo suđe nije oprano, obrisano i spremljeno!
Pravilo broj tri – vikendima nema nikakvih izleta ni planinarenja ako doma sve ne sija k’o picino oko!
Pravilo broj četiri – sad se ne mogu više sitit, ali znam da je bilo nešto jako važno…





Znate kakve ono izjave daju naši diplomati i političari kad se vraćaju iz europskih metropola u kojima ih velike gazde redovito ištrapacaju samo tako, ubiju ih pojam pokudama, primjedbama i zamjerkama!?
Ovako oni to formuliraju: «Iz Bruxellesa (Pariza, Londona) smo danas dobili snažno ohrabrenje da nastavimo na našem putu sa reformama koje smo započeli»!
Čuj ovo «snažno ohrabrenje»???
Moš mislit!

A možda meni samo fali ženska ruka!?
Ma neeee, nemojte odmah skakat, ne u smislu da mi bude kućna pomoćnica, ipak sam ja papučar starog kova!
Već samo zbog toga da mi pruži «snažno ohrabrenje»...







P.S. Kao što ste primjetili, slike u današnjem postu nemaju nikakve veze sa zadanom temom.
Uostalom, zar moraju imati!? Sve je to kreativni nered!

- Hej, draga pa kako si ti?
- Hm…nekako kinematično.
- Što si bila u multipleksu u Jokera?
- Ne, u stvari, pa znaš…gibam se bez uticaja sile.
- A –ha, pa to je divno
- Fakat je.

- I…kako ti je muž?
- Koji muž?
- Tvoj muž.
- Nemam ja muža!
- Kako nemaš?
- Pa nikad ga nisam ni imala, nemam pojma, otkud ti sad to?
- Zar se nisi bila udala?
- Neee, to se bila udala moja rodica Sanja!
- Ah da zaista, sjećam se, je li to ona meketava?
- Ne, Tanja je meketava, Sanja je sva u polarnim koordinatama, uostalom Tanja je manja nego Sanja, Sanja je visoka, ima noge do plafona.
- Znači tako, Sanja se udala…

- Da, udala se za tipa koji u živi u istom portunu zamisli, u kneza Višeslava, točno u stanu iznad njezinog.
- Stvaaarno?
- Kako su se upoznali, u liftu?
- Ma ne, tom tipu iznad nje, jednom je poplavilo kupatilo, pa se Sanji dolje sve ovlažilo.
- Ovlažilo?
- Da, pol plafona je bilo vlažno, Sanja fakat poludila, otišla gore lupat na vrata…
- I?
- Tip joj obećao sve posušit.
- A-ha…
- Deset dana joj je visio po stanu dok sve nije sredio.
- Hm…vidim da je dobro sredio…
- Ma da, sad žive zajedno u tom stanu na donjem katu.
- Vidiš kako ponekad vlaga dobro dođe…

- A tko živi gore?
- Njegova mama i dečko.
- Čiji dečko?
- Pa mamin valjda!
- Koliko je mami godina?
- Čuj, nisam sigurna, ali kažu da je u mladosti hodala sa Napoleonom
- Ma daaaj!
- Ali ne onim Napoleonom, nego s nekim tko se isto tako zove.
- Bonaparte!?
- Ne hvala, ne bih sada…



- A ti moja Kike?
- Ah, a šta da ti pričam, mislim da ću dati otkaz na poslu.
- Otkaz, zašto!?
- Ne mogu više više izdržat taj pritisak.
- Pritisak?
- Da, onaj konj iz LjuP-a, pa bizon od direktora, a da ti šefa zaštitarske službe ni ne spominjem…
- Konj iz LjuP-a!?
- Da, iz ljudskih potencijala…
- Kako te pritiskaju?
- Relativno.
- Ma nemoj mi reć!?
- Apsolutno relativno!
- Ah draga znam kako ti je.
- Znaš, ili samo misliš da znaš?
- Smatram da mislim da znam…u stvari nisam sigurna, moram još razmišljati…

- I što planiraš sad?
- Mislim da ću biti lobist, to mi je baš nekako fora…
- Što rade lobisti?
- Pa ne znam još točno, ali to mi zvuči onako… tako…nekako uzvišeno!
- Ah da, to je nešto slično radovima na visini!
- Ma ne, ideš vam ideš tam, pa utičeš na osobe.
- Blago tebi, ja ne mogu uticati ni na svog hrčka.
- Imaš hrčka?
- Da, Mikija…
- Kako je Miki?
- Ne znam, nisam ga vidjela već neko vrijeme, izgubio mi se…
- Ah ti hrčci, nije lako s njima.
- Ali čujem ga po noći kako trčkara, mora da je negdje u stanu
- Doći će kad ogladni, muško je...

- Tako ti je to, moja ti…

Stanka…
Puše jugo, po Bačama se bacaju piciginaši...

- Znaš li da se Gogo iz STour-impexa razvodi?
- Jeeeli!?
- Je, gotovo je, uvijek sam znala da ona ženska nije za njega…
- Koji je razlog?
- Kako zašto koji razlog?
- Pa zašto se Gogo razvodi?
- Nesklad karaktera.
- Mogla sam i pretpostavit..
- E moja Kike, naše babe su to zvale kurbaluk.
- Nije valjda?
- Baš, čula sam da Gogo ima ljubavnicu!
- Ljubavnicu!? Jesi li sigurna?
- Nisam.
- Kako nisi?
- Imam samo jak feeling za taj osjećaj…
- A ne znaš tko je ona?
- Koja ona?
- Ljubavnica…
- Na žalost, nisam ja …
- Neka iz njegove firme definitivno, tajnica eventualno…
- Draga moja, definitivno si eventualna!
- Hvala ti draga, to je lijepo za čuti.
- Ah kako vrijeme prolazi
- Da, već je pet…
- Morala bih..
- I ja isto…


- Mogli smo opet koji put na kavu!
- Obavezno!
- Aj pa se vidimo
- Bog draga!
- Booog….



Suzi je skoknula par stepenica iznad Žbirca, dok nije pronašla svoju crvenu Opel Corsu, Kike je krenula pješice prema Ovčicama, izvadila mobitel iz torbice i nazvala Gogu, vlasnika STour-impexa…

- Alo dragi, ja sam…
- E!?
- Dobro je, bila sam na kavi sa Suzanom, znaš onom iz Županijske…
- Nisam siguran, možda iz viđenja, je li to ona meketava…
- Da, da, u stvari nije ona meketava, nego joj rodica Sanja..ili Tanja, ne znam sad! Dobro je, bojala sam se da Suzi zna za nas, ali mislim da nema pojma…
- A – ha, dobro…
- Čujemo se dragi…
- Čujemo se draga.

Nakon nekoliko minuta, u trosobnom stanu na Žnjanu, mobitel vlasnika STour-impexa, opet je zazvonio…
- Alo mačak, Suzi je…
- E!?
- Bila sam s jednom prijateljicom na kavi, onom Kikom šta radi u Ćistoće, znaš je e…
- Ma znam je više onako površno…
- Dobro je, mislila sam da nas je skužila, ali nije, ne boj se…
- Neću…
- Vidimo se mačak..
- Vidimo se mačko…

Nisam posve siguran pojavljuje li se i kod vas sličan osjećaj, ali ne mogu se oteti dojmu kako je u posljednje vrijeme zavladala nekakva apatija na cjelokupnom društveno-političko-gospodarskom nebu iznad Hrvatske.

Apatijo bajna, biseru ti našeg mora…

Gdje god da se okreneš svuda nekakva ravnodušnost, sveopća odsutnost akcija na nadražaje kao i reakcija na podražaje, pa stvarno ne znam kuda nas sve to vodi.
Nije li možda uzrok dolazak jeseni, neumitna činjenica da su dani sve kraći, a noći logično, sve duže.

Siguran sam da ni u kom slučaju ne bi trebalo biti tako jer unatoč lomovima na burzama, besramnim prodajama obiteljskog srebra i brojnim ostalim nebulozama kojima smo okruženi, opet možemo pronaći razloga za zadovoljstvo. Eto, upravo jučer je u službeni i prijatelljski posjet Republici Hrvatskoj doputovao general-šofer Zagi, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za logistiku, umjetnine, nekretnine i drago kamenje. Ovih dana, s velikim nestrpljenjem se očekuje svečano predavanje general-šofera na tradicionalnom simpoziju u organizaciji Svjetske organizacije za lupeška prava a manifestacija se odvija pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva pravosuđa.



Vidim, mnogi su kivni na uvaženog predsjednika Sabora Luku Be(j)bića samo zbog toga što siroti čovjek kupuje novi stan! Gospodin Predsjednik Sabora živi na petom katu, nema balkona, nema ništa, po čitav dan mu zuje auti ispod prozora i tako to, uglavnom, drugi čovjek u zemlji traži samo malo koncentracije. Zar traži puno!? Ne želimo valja dekoncentriranog uvaženog predsjednika?

Koliko čujem, nove stanove kupili su i šef SDP-a Zoki Milanović, ministar nečega Rončević kao i uvaženi zastupnik Andrija Hebrang koji je pred TV-kamerama svečano izjavio:
«Sad mogu raditi u radnoj sobi, ne moram više u kupaonici, ako to nekoga smeta, ispričavam mu se!»
Nacija konačno može odahnuti!

Možete li barem približno pojmiti koliko je odgovoran posao saborskog zastupnika? I sad, zaista nije u redu da jedan od najaktivnijih zastupnika i čovjek koji je veoma visoko rangiran u vladajućoj stranci, u svojoj kupaonici mora proučavati materijale za najnoviju sjednicu, osmišljavati i pisati govore i izlaganja, predlagati amandmane i zakone…
Pokušavam zamisliti kako je do sada morao raditi gospodin Andrija...
Ne vjerujem da sve to može raditi ispod tuša, nezgodno je brate s tim silnim papirima, smočit će se, kako će s mokrim dokumentima u sabornicu. Što mu preostaje?
Na mašini za pranje rublje?
Neee, previše se trese kad se uključi centrifuga
Možda na bideu?
Ma neeee, pa neudoban je!
Pa nije valjda na zahodskoj školjci!?
Mislim dok..znate…
Hmmm, ne žeim niti više promišljati na to kako se odluke bitne za ovaj narod donose na WC školjci!



Dakle, kako se riješiti apatije bajne?

Pod broj jedan – dobrim i kvalitetnim snom, a većini nas je dobro poznato kako se najljepši snovi snivaju nakon izvjesnih aktivnosti kako one tjelesne tako i duhovne prirode.
Broj dva – usporite i predahnite, vrag odnija i prišu!
Jedan je u Kaštela prišija pa je nokat slomija...
I kao treće – pokrenite se, neaktivnost je preveliki grijeh.

Ako ste slučajno smetnuli s uma – bliži nam se Međunarodni dan pješačenja – obilježava se petog dana listopada, a to ove godine pada u nedjelju. Meteorolozi predviđaju nešto hladnije, ali u svakom slučaju – suho vrijeme.
Ajmo se gibat, gibat!

Sakupljajući krhotine razbijenog pjata koji se bezobraznik jedan da bi li bezobraznik, spektakularnom piruetom suicidalno otkliznuo iz posebno dizajniranog stalka za oprano suđe u svega par centimetara tanki procijep između sudopera i radnog stola, nakon početne frapiranosti, biranim sam riječima nadasve, ispratio nesretnika u kantu za smeće...

Jedan manje...
No dobro, iako se u takvim trenucima obično obrušim sam na sebe, zamjeravajući svojoj malenkosti kako bi stvaaaarno i konačno trebalo sredit kompletnu kužinu da to na nekog pristojnog vraga sliči. Ovako, kad dolazi ekipa na moje specijalitete (nakon toplih sendviča od tune i šurlica u toču od već spomenute ribetine, sad su mi glavne atrakcije na meniju pileći ražnjići omotani pancetom po „vrlo mome“ načinu spremanja, ha!), kužina mi izgleda ko Amy Winehouse!
Oliti Ajme Vinska kuća...

Eto tako, dok neuspješno pokušavam posložiti sve strane života mi moga, pravilno i uredno kao Rubikovu kocku, vrlo brzo dođem do zaključka kako većina stvari u životu nema tako jednostavne oblike, nego više izgledaju onako kao morska spužva ili recimo neki veliki mega njok!
Kako mega njok složiti po bojama?
Nikako!

Iz takvih veleumnih kontemplacija iznenada me trgnu reklame na TV-u i kad god ih čujem, automatski mjenjam program, ali sad su mi za nevolju ruke pune sapunice!
Kvragu!
Za sve su krive reklame!

Da, da, upravo reklame!
Reklame su glavni generator i akcelerator ovog ludila oko nas, jer smo htijući ili ne, svakodnevno izloženi pravim bombardiranjem da prostite – promidžbenih poruka svake vrste u kojima nas izvjesni likovi s ekrana naprosto zaslijepljuju bljeskanjem iskrivljenih ogledala nudeći nam lažni sjaj nekakvih deterdženata, piva, bankovnih „paketa“, mobitela za jednu, a s cijenom poziva za nula kuna...
Bombastično, eksplozivno!
Sve sabijeno u petnaest, osamnaest ili dvadeset sekundi.
Bum, bum, bum, agresivna poruka koja u moru sličnih mora biti upečatljiva koliko god je to moguće...

U tih nekoliko sekundi vješti marketinški stručnjaci izvrše pravi blitz-krieg na razum i osjećaje, pa prividom nekog boljeg života udaraju kao bejzbol palicom na prosječnog konzumenta koji uopće nije ni svjestan što mu sve to u životu treba.
Ah, kakva je to svijest s erektilnom disfunkcijom...



Tako se vremenom atmosfera s reklama prenosi u stvarni život pa gotovo sve nastojimo riješiti brzo, po mogućnosti u dvadesetak sekundi, a o površnosti...ma tko to više brine o površnosti. Važan je opći dojam, image, poza, stav... Sve je puno velikih riječi, sve je nešto famozno i glamurozno, izvanka gladac unutra jadac...



Virus velikih i bombastičnih izjava širi se i na ostale klaunove i artiste u tom televizijskom cirkusu. Poslušajte samo sportske komentatore dok prenose utakmice!
Nisam ni svjestan kakvom spektakularnom događaju svjedočim sve dok mi oni ne otvore oči.

Fantastično dodavanje Nike Kovača prema Petriću!
Fenomenalan bijeg Olića po lijevoj strani!
Srna je maestralno izveo korner...
Mudra odluka izbornika Bilića...

Nije samo tako u sportskom žargonu.
Eto, ovih smo dana imali prilike uživati u spektakularnom padu Dow Jonesa...
Wow Dow!
Čisto požalim što se ne bavim tako nekom glamugroznom djelatnošću....



O čemu ja ono danas pričam!?
Ah da, o reklamama, bombastičnosti i površnosti!
Svaka prava reklama mora obavezno imati seksi aluzije jer je općepoznato kako seks prodaje sve. Bum tras, dok se ne snađeš, već te strefi seks na eks!
Mislim, nemam ja ništa protv seksa, yes little duck, ali...

Pitam se pitam...a gdje je nestala ljubav!?
Dobra stara ljubav...
Tko više spominje ljubav, pa nije valjda da je ljubav postala demode!?
Samo seks, seks, seks!
A šta je seks bez ljubavi?

Ljubav je kao torta - slojevita, slatka, ukusna i kalorična nadasve, a seks onda logično dođe kao krema, kao čokoladna glazura s ukrasima od šlaga...
E sad, nije da se šlag i čokolada ne mogu probati...je li...kako da kažem...i sami, e!
Ali, jedno bez drugog...nekako ne ide...





Oooo Blože zar se i to može...kako u jednom postu od razbijenog pjata preko reklama doći
do torte i seksa!?
Ma baš me briga...
Idemo dalje!