To nam treba!

17.10.2008.


Nije lako živit u ova moderna vrimena zbog mali milijun raznolikih razloga, a pogotovo kad uzmeš u obzir kako svakodnevno moraš bit u toku, usvajat neka nova znanja, izraze i pojmove koje su ti neophodni za kakvo-takvo normalno bivstovanje. Ko je prije samo desetak godina zna za welness. trekking, mobing, bossing i sve ostale moguće «ingove» a neka mi se nađe lola koji može iz prve ubrat sve te puste kratice a la ABS, LCD, MMS, DIVX, JPEG, DXF...

Meni osobno a bome i personalno, jedan od najdražih takvih suvremenih izraza je – brainstorming!
Ma vidite koji je to gušt izgovarat – brainstorming – puna su ti ga justa, ka ono kad zagrizeš njok kojega si malo prije pinjurom prošeta po pjatu i obogatija točon od pašticade...
Baš onako lipo u duhu hrvatskoga jezika, e!

Dunkve, ta nevera o' možjani za pravo reć i nije neka posebna novost za nas, ništa drugo nego ono kad se oko stola skupi klapa prijatelji pa posli druge ili treće čaše mineralne, soka od brusnice ili čaja od mente, svi zajedno počnu valjat zvizdarije širokog spektra tema i dilema. Ono šta brainstorming razlikuje od opće dernjave i karačine jest činjenica da se svaka ideja iznijeta u takvim prigodama ne ocjenjuje na prvi balun i ne omalovažava od strane skupine, budući da nikad ne mo'š bit siguran kad će neka na prvi pogled totalna bezvezarija postat aktualna stvarnost i općeprihvaćena činjenica.

E tako je i moja klapa nadobudnih planinara eko-hedo ogranka na jednoj od redovnih zasjedanja skupštine donijela zaključak da sve možebitne viškove love spremamo u fond za kupit brod, i to ne nekakvu batelu, batanu, pantaganu, sandolinu ili mandolinu, nego pravi veliki brod, po mogućnosti - trabakul...
Big trabakul!

Naravno da smo pritom osmislili čitav niz mjera i poticaja a sve u svrhu redovnog dotoka sredstava u zajednički fond. Kako nam u društvu prevladavaju kolegice koje su vrlo vješte u ekonomiji, njima sam prepustija tričarije vezane uz financije a moja je dužnost da nađem brod koji će nam najbolje pasat za buduće ekološke đite po plavom Jadranu.

Krenuli smo prilično ambiciozno u ovu akciju i to pod motom - zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača, a piće po piće – trabakul!

Znate kako smo se prije čudili turistima Švabama kad bi onako grupno došli u kafić ili restoran pa bi svatko ponaosob plaća svoj dio računa!? To je nama superiornim Balkancima u to vrime bilo neobjašnjivo, blesavo i potpuno nepotrebno, jer Bože moj, pa nisam ja tamo neki bezveznjak da se ne mogu mašit za portafoj i platit prijateljima turu pića!
E, ma uvik je bilo onih koji su se drage volje mašivali za svoj ili tuđi žep, a bome, bilo je i onih kojima su se ukotile zmije u takujinima! Dobro ajde, moglo se to opravdavat neko vrime, može čovik bit u nekim problemima, opterećen kreditima i tako to, ali kad vidiš da te zmije nikako ne idu spavat zimski san – e, to je onda već drugi par postoli.

Iz današnje perspektive mogu vam reć da nema ništa lošega u tome da svatko plaća svoj dio, pogotovo ako je društvo prilično dinamično pa nas koji put za stolom ima samo troje-četvero, više puti nas bude sedam, osam ili deset štatigajaznam a puno puta se zna dogodit da nas se skupi i cili bataljun! Zato lipo, ako si popija recimo veliko točeno pivo, koje košta petnajst kuna, baciš na stol dvadeset i bogteveselija! I tako se onda svakog puta skupi malo više pa zanamisto da ta lova završi ka manča, ide direktno u fond za Big trabakul. Loša strana ovoga sistema je ta šta će nas konobari zamrzit, ali šta im sad možemo, bemu...

Dosta dugo sam tražija pogodni Big trabakul po našim lučicama, rivama i škverovima, ali bez značajnijeg uspjeha. U stvari lažem, u uvali Mavarčici na Čiovu bija je par godina na sidru jedan idealan brod, lipi drveni ka iz «Družine sinjega galeba» ali oni papani vlasnici su ga skroz zapustili i na kraju im se potopija i eno ga sad leži na dnu vale! Bidan brod...

Uglavnom, neuspješno traganje potrajalo sve dok nedavno nisam pred trogirskom lukom ugleda usidren ovaj katamaran – Nahema IV!







Sinja sam ja njega već prvoga dana kad je od punte Čiova na jedra uletija u Šaldun, lipo klizi po moru ka da je betinska gajeta, ako ne i lipše...
Nisam neki poseban ljubitelj katamarana, ali kad malo bolje promislim – na kojem bi trabakulu imali ovoliko mista!? Onda, ko bi taj drveni trabakul svake godine izvlačija na kraj, pa svo ono pituravanje, štukavanje, to je zawebancija, samo takva...

Stoga prelazimo na modernu koncepciju – Big trabakul postaje Big katamaran!
Dvadeset metri dužine, jedanest širine, mali gaz pa možemo uplovit u bilo koju valu, brz je, imamo jedra, sve imamo, cili Jadran bit će naš!







Doduše, možda će njegova cijena od cirka negdi otprilike aprosimaktivno oko pedesetak milijuna kuna bit priličan «izazov» ali nismo ni mi ekipa od šete kolpi!
Uz poneke makinacije, racionalizacije i emancipacije, dobrovoljni rad i priloge sponzora i donatora, troškove možemo značajno smanjit i proračun dovest u razumne okvire.

Evo, baš sam danas napravija detaljan proračun i specifikaciju materijala i po tom računu ispada da nam još nedostaje 32.876,542 kune i 52 lipe...
Hm...znači da još priko devet stotina iljada puta moramo na zajedničko piće!
Da vidim...dva pića tjedno, to je stotinjak godišnje, zbrajam, oduzimam...triba nam devet milenija birtijašenja!?
Pa... možemo mi to!





<< Arhiva >>