Najčešće pitanje koje mi posljednjih mjeseci postavljaju manje ili više poznati, naravno tek nakon redovnih razmjena podataka o zdravlju i općem stanju glasi: "Šta će ti bit sa škverom?"
U tim trenucima obično mi padne na pamet jedan crnohumorni vic u kojem međusobno razgovaraju trojica penzionera, jedan gluh, drugi slijep a treći nepokretan...
-Čuja sam da će bit rata... – kaže gluhi
-A vidit ćemo!-odgovori slijepi
-Morat ćemo bižat! – zaključi onaj nepokretni

Eto, takvi su obično i moji odgovori na postavljeno pitanje jer se ponekad i sam osjetim kao gluh, slijep i nepokretan iako za takvo nešto pravih razloga i nemam...
U stvari, ovdje i gluhi može osluhnuti kao što i slijepi može vidjeti ono što nam se sprema – nakon odustajanja od programa restrukturiranja i ozdravljenja, bez ulaganja u novu tehnologiju, jedina preostala opcija je famozna PRIVATIZACIJA.
Početkom devedesetih, to je bila čarobna riječ koja je poput ćiribu-ćiriba trebala preko noći podići hrvatsko gospodarsko na zdrave noge, a kakve konotacije danas nosi – to nam je svima i te kako dobro poznato.

Osobno, nemam ništa protiv i ovakvih «abradakadabra» rješenja samo da se zaista pokažu kao prava pa da se konačno krene s mrtve točke. Nisam siguran koliko je to danas popularno, ali u brodogradilištu proteklih mjeseci radimo uglavnom prafrazirajući jednu davnu izjavu – «Spremni smo da nas već sutra mogu zatvoriti, ali radimo kao da ćemo idućih sto godina imati posla!»





Za divno čudo, brodovi se zaista grade, porinuća su redovna, isporuke idu i prije rokova, sve to štima ako ne za pet onda barem za plus četiri, čak smo ovih dana pred potpisom novog velikog ugovora za izgradnju ruske ribarske flote, ali takve vijesti više nikoga ne zanimaju...

Osobno me nije strah budućnosti naprotiv, jedva čekam da se sve što prije riješi pa da konačno saznam na čemu sam, kako dalje...

Jerbo, htjeli mi to priznati ili ne, nije niti malo ugodno raditi u kroničnoj atmosferi straha, neizvjesnosti, pesimizma i opće malodušnosti. Gotovo svakog dana krene po kuloarima neka nova «dobro provjerena» priča koja samo unese dodatnu konfuziju, među već i tako izbezumljene radnike.
Druga stvar, danas nije baš «cool» raditi u firmi koja se u medijima najviše spominje u svojstvu, da se blago izrazim - «poduzetnika u poteškoćama»...

Apropos «poteškoća», meni najviše smeta činjenica da je danas mnogima ne samo u brodogradnji teško, a nekima i nemoguće pokrenuti onaj neizbježni «klik» u glavi i već od sutra početi raditi na sasvim novi način.E sad, kako taj «klik» pokrenuti u zemlji koja je manje-više nesvjesno, linijom manjeg otpora, usvojila novi sustav vrijednosti koji počiva na neradu, glumatanju, korupciji, lopovluku i svim ostalim oblicima «lova u mutnome»?

Kako danas biti «pošten, iskren, odan, napredan i radišan?»
Ha, ha neću posebno spominjati odakle mi to, da me ne optuže za «subverzivnu djelatnost», ali moja «srednja generacija» će se vjerovatno brzo prisjetiti dana kad su nas uvjeravali u ispravnost ovih «demode» vrlina.
Tko zna, moda se ponekad zna i vraćat...





Šta će ti bit sa škverom?
Živi bili pa vidili!
Sa škverom ili bez njega – nema kruva bez motike!
Dobro je dok je motike...
I zdrave pameti!