Marketing
Neophodna doza Zagreba
Ne bi baš uputno bilo današnju priču započeti u stilu izvjesnog wannabe ljubavnika međunarodne klase koji je godinama tvrdio kako svaki njegov „okršaj“ s pripadnicama nesumnjivo ljepšeg spola traje najmanje šezdeset i dvije minute. Doduše, početna ushićenost zainteresiranog auditorija naglo bi splasnula kad bi glavni junak lovačke priče obznanio kako se u taj famozni vremenski tjesnac ubrajaju dvije minute pokušavanja i šezdeset minuta ispričavanja...
Eto baš tako i nakon mojih dvije minute pokušavanja sklepetanja iole suvislog teksta slijedi isprika ponajviše vezana za izostanak odgovora na komentare prethodnog posta kad sam naglo i neočekivano „nestao“ taman u trenucima kad se zahuktala polemika. Ne,nije me zameo južni vjetar, niti sam se izgubio u prostranstvima dinarskih ili kunskih planina, a također odgovorno tvrdim da moj „nestanak“ nije uzrokovan mobilizacijom i naglim prebacivanjem svih raspoloživih snaga iz provincije u metropolu glede konačnog obračuna s „organiziranim“ podzemljem.
U svakom slučaju, jako mi je drago da je ta tema pobudila neočekivano velik interes blogopublike, a sudeći po vašim pričama koje sam tek danas uspio sagledati kako valja, izgleda da nas ima otprilike preko nekoliko onih koji svoj duhovni oporavak od bura i oluja svakodnevice tražimo izbacivanjem nagomilanih misli i osjećaja u recycle bin, pardon na blog...
Dobro, idemo mi dalje, ampak ne baš onako moćno i energično kao naš vrli i uvaženi prvi ministar kojemu ovih dana zasigurno nije bilo lako podesiti sve te silne skupe satove na novouspostavljeno zimsko računanje vremena, ali uzimajući u obzir olujnu južinu koja se zavaljala s Otranta na područje srednjeg Jadrana a i šire, pokušati ću vam u što kraćim crtama propćiti razloge svojeg izbivanja.
Jednostavno rečeno – bila mi je potrebna redovna godišnja doza Zagreba!
Jesen u Zagrebu ima iste draži kao otprilike ljeto, recimo na Silbi ili pak nekom drugom sličnom ubavom mjestašcu, pa iako priznajem kako sam u nekim mlađim danima bježao od Zagreba kao vrag od tamjana, danas u nekakvim, nazovi zrelim godinama osjećam da mi je ta povremena doza Zagreba neophodno potrebna.
Ne, ne morate se plašiti da ću postati samo još jedan u nizu dotepenaca koji će pod svijetlima metropole pokušati ostvariti svoju viziju hrvatskog sna, daleko od toga, ali u svakom slučaju, neizmjerno mi je drag taj grad "mitelleuropskog" štiha isprepletenog s mirisima Mediterana, sve te široke, ponekad čak i agorafobične avenije, huk vlakova koji dolaze iz daleka a pogotovo neodoljivo šarmantni "klepete-klepete" zvuk predvečernjih tramvaja. Osjetiti energiju velikog grada i strujanje ponešto drugačijeg mentaliteta čak i ovako prigodno samo na nekoliko dana, promijeniti ustaljene stisnute okvire u kojima se svakodnevno krećem, izvrsno mi dođe kao idealna vježba za sagledavanje svijeta iz neke druge perspektive. Čak i svoju Dalmaciju puno bolje „promišljam“, ovako s jednim, možda beznačajnim i malim, ali ipak značajnim odmakom.
I znate šta, čak mi se počinje sviđati ta pomalo izvještačena pristojnost i uljudnost u svakodnevnoj komunikaciji. Ne mogu se oteti dojmu kako sam ovih dana izuzetno obogatio svoj vokabular riječima poput „oprostite, molim, hvala, izvolite, nema na čemu“ i sličnima jer se naprosto ne sjećam u kakvim bi ih okolnostima mogao koristiti na ovim područjima zapadnog Balkana južno od Velebita. Da slučajno svakog jutra ovako srdačno pozdravim svoje susjede, poznanike ili tek nepoznate prolaznike, rekli bi mi da sam pomanita!
Koliko god sam znao ostati zgrožen i osupnut augmentativnošću pojedinih zgradurina, toliko bi me razgalila i razveselila komunikacijska deminutivnost Zagrepčana. Netom što mi je simpatična gospodična u dućančiću na Kvatriću uručila računčić za kruhek, kavicu i sokić, pred vratima lifta kod „mene doma“ susreo sam barbu, pardon -gospona Jožu, živahnog sedamdestogodišnjaka koji mi se pohvalio kako upravo ide na pivicu s dečkima!
Kakvim dečkima – zabezeknuto sam upitao barba, pardon - gospona Jožu, u jednom trenutku čak i sumnjajući u možebitne pedofilske sklonosti moga susjeda.
Pa tu, u klubu umirovljenika, budemo se kartali malo i spili pokoju pivicu ili gemištek i tak...
Ah kad je tak, ondak bu sve u redu...
Uglavnom, špartajući četiri dana zagrebačkim ulicama, postao sam toliko zaražen metropolitanskom sigurnošću da mi se nekoliko puta dogodilo da me zaustave nepoznati prolaznici i pitaju za ovo ili ono.
Tako sam jednu zbunjenu provincijalku suvereno uputio do hotela „Dora“, a grupi nekih fakat prepotentnih i bučnih Dalmoša objasnio kako najbolje stići do Kapucinske ulice.
Sva srića da me nisu pitali za Cmrok ili Kustošiju, to bi im već malo teže objasnija.
Zanimljivo je bilo na tajnom zadatku.
Željno očekujem slijedeći angažman!
Post je objavljen 28.10.2008. u 20:22 sati.