Nikad mi nisu bile posve jasne usporedbe ljudi sa životinjama. Znate ono kad ste mladi i zaljubljeni, svaki par ima neki svoj interni način komuniciranja za koji samo oni znaju. Ni za živu glavu se tako ne govori u prisustvu „trećih“ lica . Zaljubljeni momak će tako svoju curu nazivati „pile moje „ ili „mačkice“ a ona će isto tako tepati svome „mačku“ ili „tigriću“.

Kako s vrimenom ljubav kopni tako i beštije postaju sve veće. One polako postaju tuke , ovce ili koze, a oni majmuni, prasci i konji. Ali kad se dođe u fazu kravetina i volova – e to je već vrime za rastanak! Zaključak – ljubav je obrnuto proporcionalna s veličinom beštija kojima oslovljavamo svoje partnere!

Zašto ovo pišem? Zato jer u tom oslovljavanju ima puno nepravde. Ne prema ljudima nego baš beštijama! Koliko smo puta čuli kad bi napravili neku glupost, pogrde u stilu „tovare jedan !“. A znali bi slične stvari slušat i u školi „Magarci jedni , šta ste to napravili!?“. Tako smo od malih nogu dobivali dojam da je tovar nika strašna i najgora moguća zvir.
I danas će mnogi vrli BBB-ovci u trenucima iskrenog domoljublja svoje južne prijatelje nazivati „tovarima“. Od milja, dakako...

A u biti, šta to fali tovaru ? Pa tovar je beštija koja je spasila Dalmaciju. Koliko stoljeća su bidni tovari na svojim škinama nosili na stotine kila grožđa, maslina, smokava i svakakvog drugog đavla, i to u doba kad nije bilo nikakvih ni staza ni puteva. I vodu i ljude su nosili. Strpljivo su podnosili tu svoju pokoru. A da su koji put znali bit i bokun tvrdoglavi, je istina je, ali Bože moj neka se javi onaj koji je savršen i koji nema baš nikakvu manu. A tek mali tovar – pule ! Ma nema lipše životinje od maloga puleta. Ma koji mačići, koji pasići....
Kriminalcima i ratnim zločincima bi tribalo ka psihoterapiju prepisat samo da gledaju male tovare. Možda bi ih to izličilo.

S druge strane imamo galeba. Jo koja je to lipa životinja! Leti raširenih krila nad pučinom, dostojanstveno ka kralj, ka car ciloga neba . I kako se samo lipo glasa! Njegov kliktaj na moru, to ima bit najlipša muzika za uši.

I ti i takvi galebovi su dojmili ljude. Najlipše brodove su nazivali po njima. U najlipšim pismama, galeb je glavna faca. Kad Oliver na koncertima izvodi svoga „Galeba“, svi padaju u afan od lipote. Aaaaaa aaaaaaaaa, moj galebeeeeeeee!

A šta je istina? Totalno drukčija! Istina je da je galeb svađalica, barufant. Kopa po smeću, izvrće kante i kontejnere, čini štetu. Po cile dane samo ždere pa sere, pa opet ždere, pa opet ... Samo bi tija dobivat papicu, a ništa ne bi radija. Kad ideš malo bacit tunju u more za dignit kojega kneza ili šparića, eto ti ga odma, sleti desetak metri iza krme i čeka svoju porciju. Kad izvučeš koju dračavu bezveznu ribicu onda je baciš njemu. Kralju , caru neba! Koji ne mora ništa radit. Jer je lip i svi mu se moraju divit.

A da ne spominjem galebarenje, omiljenu zanimaciju svekolike muške uzmorske populacije. Ideš okolo po plažama i tražiš svoj dio plijena . Srdelice, ovčice, orade i palamide. Sve te Inge, Paule, Patrizie, Barbare.... koje su kod nas došle tražiti komadić vedrog neba. I ne bi se bidne nikad snašle da im nisu uvik na usluzi naši dični galebovi.

I šta sad ? Oćemo li ikad ispravit ove povijesne nepravde? Bojim se da nećemo. Tovare ćemo uvik smatrat ka grezune a galebovima ćemo se divit .

Bidni naši tovari ! A tribalo bi im u svakome malome mistu dignit spomenik.
A galebovi ? Ma znat će se oni već snać nekako.

Opća informatizacija i uvođenje interneta u svakodnevni život, donilo nam je između ostalog i brdo novih riči i pojmova. Jedna od ovako najzvučnijih je svakako "portal“. Tako danas imamo famozni T-portal pa I-portal, uglavnom portali niču na svakom kantunu koliko ti duša želi. A u mome malome gradu postoji jedan sjajni portal koji je gotovo osam stoljeća stariji od ovih novovjekih, virtualnih .Naravno, radi se o portalu majstora Radovana, glavnim vratima katedrale Sv. Lovre , a u narodu općeprihvaćenom kao katedrala Sv. Ivana Trogirskog.



Nakon gotovo čitavog desetljeća obnove i restauracije, zablistala je ovih dana i čitava katedrala, a posebno Radovanov portal. Neobično ga je vidit ovako svijetloga i sjajnoga, nakon što smo se stoljećima stvarala tamnosiva patina.Teško ga je ovih dana uopće snimiti od navale turista, pa donosim ovih par sličica samo u fragmentima.

Stariji,(bolje reć iskusniji) ljudi uvik govore da nema pravoga lita dok ne počne kratit dan.To oće reć do ljetnog solsticija, da se stručno izrazim. Te narodne „mudrosti“ tipa „Sveta Kata snijeg na vrata“ nisu mi baš nešto posebno uvjerljive, ali evo izgleda da je ove godine to zaista bilo tako, upravo u duhu ove gornje izreke (naravno ne ove o svetoj Kati op.a.).

Kako nam je grintanje svima pomalo u krvi, tako se sad opet svi žalimo kako je strašno vruće, da vrime nije za ljude nego za pase i kako je puno lipše kad je zima nego ovako.
Ma baš, mogu mislit !

Zato je najlipše na moru, ako imate bilo kakvo plovilo ili barem plutalo možete uživat. Dovoljno se maknit samo koju stotinu metara od kraja i već je sve lipše i ugodnije.

Iz današnjeg „navigavanja“ donosim vam sliku jednoga katamarana pod jedrima .Pohvalno je da neki od ovih čarteraša šta uzimaju jedrilice u najam koji put stvarno i zajedre .A još pogotovo kad moraju ići ovako u „orcu“ šta oće reć kontra vitra .


U Saldunskome zaljevu, usidrila se ova sirota barčica. Doplovija sam do nje i ponudija ljudima pomoć jer se vidi da su to pravi nautičari koji više vole ostat na sidru nego se vezivati za bučne rive u stilu „nu me, nu me „. Ali ljudi su bili pristojni i rekli da im falabogu ništa ne triba jer su baš maloprije bili sa ovim gumenjacima uzest malo blitve i kumpiri za večeru .





Eto, a sad malo zaozbiljno. Ova bila lipotica imenom „Rosehearty“ je sagrađena u škveru „Perini navi“ u Italiji u prvome misecu ove 2006. godine. Dakle prvi vijađ i to odma kod nas. E tukci su, baš ne znaju di će !

U 56 metara dužine i 11.5 širine smješteno je 6 kabina za goste i još 4 za posadu. Imaju komoda, ne moraju se stiskat. Ako imate koju desetinu iljada eura viška, možete je i vi unajmit koju sedmicu pa đipat po Jadranu gori-doli.

A ova neobična zastava na krmi je sa otoka Man. Najpoznatiji stanovnik Mana je bivši vozač formule 1 Nigel Mansell ali šta je važnije, taj otok u Irskom moru je porezni raj za sirotinju, upravo onakvu kakav je vlasnik ovoga broda .

Gušti su gušti, taman bili i sirotinjski!

Mi Dalmatinci, a Splićani pogotovo, volimo za sebe mislit kako smo najpametniji i najlipši na svitu. Našoj bahatosti nema kraja - Dalmacija je najlipši kantun svita. Gradovi i mala mista, more i otoci, rijeke, jezera, špilje, planine ... Čudo jedno od lipote !

Ipak koji put moramo priznat da i izvan Dalmacije ima i lipih gradova i malih mista. Međutim i ta mista su lipa samo zato šta opet imaju niku vezu sa Dalmacijom. Ili su ih gradili, ili rušili, ili su studirali i živili u njima. Nigdi nemoš pobić od nas . Čak i naša kraljica Janica sto posto nikad ne bi bila ovako dobra da joj baba nije ovdi negdi iz okolice Splita. Kad smo otkrili tu činjenicu o genetskom porijeklu najbolje skijašice svita, svi smo odahnuli.

E , ali da bi čovik proširija svoje vidike, mora se tu i tamo maknit malo, prominit svoje svakodnevne slike . Tako smo prije jedno misec dana išli u obilazak našeg lipoga Hrvatskoga zagorja . (Je li ovde dođe veliko ili malo „Z“ ). A posebno smo tili vidit dvorce. I tako smo došli do Trakošćana.

Bože šta je lip ! Dvorac ka iz bajke. Unutra svašta možeš vidit. Vitezovi, konji, djeve bajne, mačevi, koplja... Hm, kako to, znajući da dvorac nema baš nikakve veze sa Dalmacijom i Dalmatincima !

Spustili smo se doli do jezera.



Izgleda nestvarno. Moga bi ovako satima sidit ovde i gledat i dvorac i jezero i odmarat oči na ovakvoj lipoti. A jezero malo, lipo, smišno. Pala je ideja – ajmo napravit đir oko jezera . Ajmo ća! Padala je kiša ujutro ali sad se taman bilo razvedrilo pa je put oko jezera bija malo blatnjav. A ja obuka nove patike . Ma dobro ajde, posli ću ih oprat, neš ti, ovo ćemo obać za desetak minuti .

Brzo smo došli na misto za kojeg smo mislili da je otprilike polovica puta, kad - eto ti iza kantuna još jedno jezero ! Šta ćemo sad ? Oćemo li nazad ? Ma šta nazad, jesmo rekli da idemo oko jezera – idemo onda! A put niki vijugavi, zafrkan, stalno su nam se otvarale nove i nove vale. Cili smo se izblatnjavili. Ja se uzgrinta, te nove patike, te blato, te nikad kraja ... A ovi moji naravno popi*dili . Da je i tako moja ideja bila da idemo okolo. I tako nakon više od ure vrimena putešestvija, konačno smo zaokružili cili krug oko jezera . Sili smo na onu splav pa smo se malo okripili . Posli par pečenih pljeskavica i kobasica brzo smo zaboravili naše muke. A neš ti problema !

Evo ga, na kraju, ko god još nije bija, a posebno sad kad se zavladale ove vrućine – pravac Trakošćan!

Skoro ka da ste u Dalmaciji!

Neće. Neće pa neće. Nikako.
Šta neće?
Pa balun u gol! Najprije vanzemaljci pa samuraji, a sada nam na megdan dolaze strašni klokani. Očekujemo li previše? Možda...
Ma eto, da nam je samo malo radosti. Nekako me ovo bolno podsjeća na pubertske dane. Hm, ne znam zašto...

Često mi ovo pitanje padne na pamet - nije li nam potrebna kolektivna psihoterapija ? U što smo se to pretvorili ? Onaj prokleti rat je već davno iza nas. Hm, tko zna, možda i nije. Nakon svega sta smo prošli ostala je mržnja. Mržnja – kakav strašan osjećaj ! Ujutro mrzimo sebe a popodne sebe i čitav svit . Mrzimo Srbe , Muslimane , Židove, Crnce, Eskime i pingvine. Pedere, lezbe, metroseksualce. One koji su ljepši pametniji i bogatiji nego mi. Takvi su lupeži. Čak i one koji su ružniji, gluplji i siromašniji .Takvi su nesposobni. Mrzimo sve koji nisu kao mi. O blago nama!

Ne znamo se više smijat, samo se cerimo. Ne znamo više pivat, samo urlamo .
Ne znamo se veselit....

Sve smo okrenili naopako. Notorni mafijaši su postali "uspješni poduzetnici." Onaj idiot koji nas je sve osramotija utrčavši u teren, dočekan je na povratku kao nacionalni heroj!? O njemu se piše, on je faca. Mediji nas uvjeravaju da su samo loše vijesti dobre vijesti. Ubojstva , pljačke i silovanja su zanimljivi. Pametni i vridni ljudi koji žive od svoga rada nikoga ne zanimaju .

Jesmo li unatoč svemu, ipak zaslužili malo radosti? Makar jedan gol!?
Možda nas taj jedan gol potakne da poljubimo svoje dite, da vidimo koliko je naraslo dok smo mi bili zauzeti „važnim“ poslovima. Da nazovemo prijatelja kojeg nismo čuli godinama. Da stanemo na pješačkom svima , a ne samo zgodnim curama i da im se iskreno nasmiješimo.

Je li to zaista toliko teško ?

Pa šta ako i ne uspijemo pobijediti Australce? To nije razlog da ih istog trena sve popljucamo (ne klokane nego ove naše). Tu smo , na svjetskom prvenstvu . Pivali smo našu himnu , svi smo se naježili i zacaklile su nam se oči. I gleda nas je cili svit . Bili smo ponosni. Barem taj trenutak .

Ajmo ljudi , malo pozitive nam je potrebno!

Uvik smo skloni razmišljat kako je drugima lakše. Da je naš posal skroz bezveze, dosadan i slabo plaćen, a eto na primjer, susid Mate ima fenomenalno radno misto u cementari. Dobro ajde, možda nisam uzeja najbolji primjer ali eto... Posebno sam ljubomoran na sportske komentatore. Putuju po svitu, idu na najbolja svjetska događanja, a cili posal im se posal sastoji u tome da komentiraju ono šta ionako svi vide. I još im daju plaću za to!? Eeee to mi tako mislimo, ali nije baš tako. Ako ne virujete, pitajte Edu P. Legendu. Koliko se on bidan napatija u svojoj karijeri! Tek šta čovik dođe doma s jednoga putovanja, još mu žena niti ne uspije uvalit u makinju šporku robu, on već mora ić u tamo niki Milano, Madrid ili London. Naporno brate. Stvarno naporno.

Onda tamo još mora razgovarat sa bjelosvjetskim facama. A za to moraš imat bogat rječnik. Ma ne mislim na onu debelu knjigu šta se drži u regalu, nego ono - moraš reć pravu stvar u pravom trenutku. Recimo, ona tri "F" uvik dobro dođu.
Fenomenalno!
Famozno!!
Fantastično!!!

Povremeno je dobro ubacit i "spektakularno". Recimo ovako: "Luis Figo je fantastično dodao Pauletti ili fenomenalno izveden slobodan udarac Ronaldinha, oliti Kimi je izvršio spektakularno preticanje Šumija!

Koliko tih famoznih zvijezda ima po cilom svitu i svi su fenomenalni, fantastični, famizni... A mi nismo ni svjesni da tu pored nas žive neki ljudi koji su još veće face od svih ovih šta sam ih već spomenija. A o njima se čuje malo, gotovo ništa. Evo di ćete bolji primjer – Veljko Rogošić! Koji je to čovik, plivač, maratonac, šta je sve prepliva, deboto po zemaljske kugle. I nama je to ka ono normalno, neš ti, čovik pliva i šta sad s njime...

U dobi kad je većina njegovih vršnjaka u penziji i kad im je jedina aktivnost igranje balota, Veljko je prepliva kanal La Manche oliti English channel, kako god oćete. Pa mu nije bilo dosta nego je dogodine salamaštra cili Jadran gori – doli. U etapama naravno.
Ali isto, nikako mi ne ide u glavu kako se to u jednom danu može preplivat more od Visa do Splita? Ma jeli znate koliko je to - skoro 30 nautičkih milja ili 53 kilometra! Devedeset i devet posto ljudi ne bi moglo toliko prohodat u jednom danu a on je to uspija isplivat!?
Voziš se tom rutom velikim brodom više od dvi ure i satareš se. A vidite li ovi hidrogliser ?



E taj , baš taj . Upravo tome gliseru triba od Visa do Splita ura vrimena. A vidite kako brzo ide. A Veljko je sve to prepliva. Da nisam vidija ne bi virova. Ima sam tada 9 godina, sićam se išli smo našom pasarom od 5 metri do Splitskih vrata između Brača i Šolte, tu smo sačekali Veljka i onda ga zajedno sa još desecima brodova dopratili do Splita. Svi smo ga gledali i bodrili, strepili oće li izdržat , a puno njih je molilo Boga da se odnekud ne pojavi morski pas.

Ne obazirući se na naše strahove, Veljko je samo pliva i pliva, skoro bez stajanja. I kad je doša do Rive još je onako usput završija u delfinovom stilu . Cili grad je bija na Rivi, svi su bili oduševljeni!

A to je samo dio svega onoga šta je napravija u ciloj karijeri. Koji su to podvizi ! Atroke fantastično izveden dupli pas. Eto , možda smo i premalo svjesni kakve legende žive upravo tu pored nas . I neka ih . Svaka im čast !

Još samo na kraju da vas obavjestim da sam maloprije spektakularno svojom vespom preteka jednoga biciklistu!
Ma koji Kimi, koji Šumi!

Svi svakodnevni problemi s kojima se susrećemo više nisu važni. Ne razgovaramo više o tričarijama kao što su su politika , male plaće i penzije. Cijela zemaljska kugla je u transu – igra se svjetsko prvenstvo u nogometu! A za našu naciju danas je dan D . Večeras igramo sa vanzemaljcima . I najozbiljniji komentatori po medijima nisu odoljeli sirenskom zovu da se uhvate nogometa kao glavne teme iako i sami postavljaju pitanje : «Odakle ta zaluđenost nogometom ? «.

Postoje sportovi i sportovi ali ipak mi se čini da je nogomet globalno najpopularniji. Osim naravno kod Amera, ali o toj temi ne bih sada razglabao . Oni i tako imaju neke čudnovate kriterije. Dakle, zašto je nogomet tako omiljen ?

Nogomet obožavaju prvenstveno muškarci. Svi ti muškarci su se kao klinci voljeli igrati ratnih igara, kauboji i indijanci, švabe i partizani.... Za bitku su uvijek potrebne dvije strane i naravno – bojno polje . A što je nogometni teren nego bojno polje!? Sve je tu – protivničke strane, teritorij, obrana, manevar i napad, taktika i strategija . Koliko puta smo čuli patetične izjave zvjezda i zvjezdica u stilu "poginut ćemo na terenu" ili "borit ćemo se do posljednjeg atoma snage" i razne varijacije na istu temu. A travnati nogometni teren je idealno mjesto za poprište takvih bitaka . Ipak, nogometna igra je demokratična . Mogu je igrati gotovi svi , visoki i niski, debeli i mršavi, bijeli, crni, žuti .....
A za igru dovoljna je lopta i dobra volja .

Za naše generacije , igranje baluna je bilo svakodnevna zabava . Na male ili velike branke , na ulicama, parkiralištima i ledinama, u blatu i prašini. Tko od nas nije maštao o tome da jednog dana postane «pravi» igrač ? Lova , slava i sve što ide uz to .

A tek odlasci na stadione ... Atmosfera, navijanje i huk tribina .
Danas je sve nekako drukčije. Neki čudni tipovi su zavladali tribinama. Nemam više volje tamo ići. Sada nam je dostupno na televiziji gledati svakodnevno najbolje majstore pa nam u usporedbi s njima ovi naši izgledaju kao sporedni glumci u usporenom filmu.

Ali zato marketinške agencije imaju odličnu strategiju. Oni nam svima nude opciju . ako već ne možeš biti nogometaš – budi navijač! To može biti svatko. Morate samo nabaviti dresove, šalove i kape omiljenog kluba ili reprezentacije, ispijati hektolitre piva i urlati neartikulirano i na taj način dokazivat ispravnost Darwinove teorije. Ako vaši ljubimci pobjede , tada možete nakon utakmice sudjelovati u karuselima i noćnim kupanjima po fontanama. Snimat će vas sve televizije, tražit će vašu izjavu a vi ćete zapjenjeni urlati u mikrofone "Toooooooo, ludiloooooooooooooo brale , najbolji smo !!!!"

Večeras ćemo dakle kolektivno drhtati pred našim novim plasma ili LCD televizorima.
Naoružani navijačkim rekvizitima uz naravno neizbježno pivo očekujući da neki tamo momci u kockastim dresovima bar jednu večer riješe sve naše traume i frustracije .
A sutra .... sutra je novi dan. .
Na sreću !

Općeprihvaćenom akcijom Hrvatske Blesavotvorne Zajednice pod geslom „Ne volim Hrvatsku“ i motom „Manje ozona – više betona“ pridružio se i nepoznati neimar koji nije žalio ni truda ni novaca da par stotina kvadrata nekadašnje borove šume koja naravno, svi znamo - ničemu pametnom ne služi - oplemeni debelim slojem visokokvalitetnog betona i tako nekadašnju neiskorištenu površinu koja bi za kišnih dana znala biti blatnjava i puna borovih iglica privede svrsi obogaćivanja svekolike turističke ponude.



Pri toj akciji su postojeći borovi izuzetno dobro zaštićeni na taj način da oko njih nije ostalo ni milimetra nebetonizirane površine.
Na slikama je vidljiva izvrsna finalna obrada prizemnih dijelova. Kako smo saznali od zadivljenih promatrača, ovo je čini se samo prva faza kultiviranja šumskih površina jer se na prostoru hotelske plaže planira podići dvadesetak pokretnih apartmanskih kontejnera koji će biti u potpunom suglasju sa GUP-om PUP-om ŽLJUP-om i DRP-om koji istinabog lokalna samouprava još nije uspijela donijeti ali i to se očekuje najkasnije do kraja stoljeća. Budući da se ova lokacija nalazi samo nekoliko metara od mora u sklopu jednog renomiranog hotela sa tri zvjezdice , možemo biti sigurni da će gosti zaista moći uživati i
Da će nam i dalje dolaziti u još većem broju .

Concrete rules !!!

Trogirska riva jedan je od najljepših dijelova moga grada. Prije desetak godina je temeljito obnovljena. Dugo je ta obnova trajala , za nas domoroce i predugo . Najprije su je čitavu raskopali , pa je poduzeće koje je izvodilo radove otišlo u stečaj, nakon toga je sve stalo, a prestravljeni Trogirani su samo kroz ruzinavu žičanu ogradu mogli gledati ogromnu rupu tamo gdje je nekada bila omiljena šetnica. Ipak, povuci - potegni na kraju je sve dobro prošlo i sada naša riva blista ko Fani Čapalija na izboru za miss svijeta . I nautičarima je to omiljeno mjesto za vez. Među vlasnicima ovakvih "brodića" je pitanje prestiža vezati se upravo tu. Mnogi turisti, a i domaći promatraju sve te ploveće ljepotice i obavezno se raspituju tko je vlasnik i koliko vrijedi. Često i meni postavljaju ta pitanja jer se ja kao razumijem u brodove. Ma baš me briga koliko koštaju ! Važno je da su tu i neka ih bude šta više .

Eto, naša riva je puna, počela je sezona , čini mi se da ima dosta turista po gradu ali nisam siguran da baš mogu puno uživati. Vrime je koma , promjenljivo , uglavnom s lošega na gore . Nema kupanja a kako je krenulo .... Možda su ipak ove današnje tri šestice u datumu svemu kumovale.

U ona dobra stara vremena kad sam imao puno manje godina, kila i briga nego danas ,mnoge stvari su bile jednostavnije. Gdje god bi išao, sve što mi je trebalo, stalo bi u džepove . Nešto malo love, pokaznu kartu za bus , ključevi i to bi uglavnom bilo sve. Žene i djevojke su nosile svoje damske torbice i obično bi se žalile kako svašta nose u njima, a nikada ne mogu pronaći ono što im treba. Naravno mi smo to sve gledali sa zluradošću i uzimali kao još jedan dokaz kako je bolje biti pripadnik „jačeg“ spola . Kasnije , kad su nam novčanici već bili malo deblji i kad smo počeli kupovati prve mobitele počeli su se pojavljivati i prvi problemi . Onda su se počele nositi one torbice koje se nose uglavnom oko pojasa (doduše onda više izgledaju kao nakurnjaci ) ili preko ramena . Jesu praktične , ali isto ih je gnjavaža nositi . Međutim, stalno nam trebaju sve veće i veće. I kud ćeš , šta ćeš , sada i mi muškarci moramo početi nositi torbice . I onda djelujemo „pederasto“ . Ali ne možeš drukčije. Jedan mobitel, drugi mobitel, čak su i novčanici su sve veći , istina ne zato što smo puni love, nego eto - imaš jednu karticu, drugu karticu, treću karticu pa onda još vozačka, zdravstvena, osobna, magnetska kartica za ulazak u firmu. Da još ne spominjem sunčane cvike pa futrola za njih... E da, onaj memory stick je prava stvar, mora i za njega biti mjesta, kao i za digitalni foto-aparat .Jer kada nemaš digitalac uz sebe , stalno nailaziš na neke zanimljive scene. Zato ga treba nositi preventivno. Kao i švicarski nožić sa barem dvadesetak funkcija. Mp3 player i ostale muzičke napravice neću ni spominjati. Kad sve to napuniš , zaboli te glava pa je dobro imati u torbi koji aspirin . Naravno , onaj šumeći sa vitaminom C. I najzanimljivije je to što nam te stvarčice uopće ne trebaju kad ih nosimo sa sobom . Još malo pa ćemo morati nositi ruksake na leđima . Bit će to mnogo praktičnije . A za nekoliko godina – tko zna , nadam se da će izmisliti neku stvarčicu koja će moći zamijeniti sve ovo. Nekakav laptop sa 7.8 terabajta memorije i ekranom od nekoliko milijuna pixela . I onda ćemo moći sve s njime . A vjerojatno će nam davati podatke i o našoj tjelesnoj težini i temperaturi , krvnom tlaku i unesenim kalorijama taj dan . Kuda mi to idemo ? Dostaaaaaaaa! Idem van napravit đir, naravno sa svojom "pederastom" torbicom .

Vežite se, polijećemo!
Već nekoliko mjeseci blogovi su moje omiljeno štivo. Gotovo svakodnevno bacim oko na nekoliko najzanimljivijih. A ima ih stvarno dosta dobrih.I vjerujem da gotovo svi koji ih samo čitaju prije ili kasnije pomisle - hej, pa zašto ne bih i ja!?“ I onda se ta buba skrije negdje u glavi i svaki put se iznova aktivira pri svakom posjetu na www.blog.hr. Ali, o čemu pisati? Hoće li to što pišem biti dovoljno zanimljivo?

Ali, prije svega, kakvo ime uzeti? Stotinu pitanja, a malo odgovora. Brod... mogao bi brod biti u naslovu. Volim brodove, gradim brodove, živim od njih. Da, definitivno mora biti brod Ali kakav? Ima ih stotine tipova. Veliki, mali, jedrenjaci, motorni... Gledam postoji li neki slični naziv, Šipak ! Evo ga – brod.blog.hr već je zauzet. Moram staviti nešto drugo. Tišina me okružuje, tražim neki CD da je malo razbije. Oliver je uvijek negdje blizu. I onda nakon nekoliko pjesama čujem: „Ko brod u boci putujem , a neću stići nikamo... „Brod u boci! Hej, pa to je to ! Stalno imam osjećaj kao da sam kao brod u boci. Uvijek željan prostranstva , dalekih mora i obala, a opet zarobljen u nekakvim nevidljivim bocama. Odlično, idemo – brod u boci – i to je to . Brodovi u boci su lijepi , možda i ljepši od onih pravih, ali opet nikada se ne sastanu s morem .

Blogosfero, zastani malo, stižem i ja!!!