Neće. Neće pa neće. Nikako.
Šta neće?
Pa balun u gol! Najprije vanzemaljci pa samuraji, a sada nam na megdan dolaze strašni klokani. Očekujemo li previše? Možda...
Ma eto, da nam je samo malo radosti. Nekako me ovo bolno podsjeća na pubertske dane. Hm, ne znam zašto...

Često mi ovo pitanje padne na pamet - nije li nam potrebna kolektivna psihoterapija ? U što smo se to pretvorili ? Onaj prokleti rat je već davno iza nas. Hm, tko zna, možda i nije. Nakon svega sta smo prošli ostala je mržnja. Mržnja – kakav strašan osjećaj ! Ujutro mrzimo sebe a popodne sebe i čitav svit . Mrzimo Srbe , Muslimane , Židove, Crnce, Eskime i pingvine. Pedere, lezbe, metroseksualce. One koji su ljepši pametniji i bogatiji nego mi. Takvi su lupeži. Čak i one koji su ružniji, gluplji i siromašniji .Takvi su nesposobni. Mrzimo sve koji nisu kao mi. O blago nama!

Ne znamo se više smijat, samo se cerimo. Ne znamo više pivat, samo urlamo .
Ne znamo se veselit....

Sve smo okrenili naopako. Notorni mafijaši su postali "uspješni poduzetnici." Onaj idiot koji nas je sve osramotija utrčavši u teren, dočekan je na povratku kao nacionalni heroj!? O njemu se piše, on je faca. Mediji nas uvjeravaju da su samo loše vijesti dobre vijesti. Ubojstva , pljačke i silovanja su zanimljivi. Pametni i vridni ljudi koji žive od svoga rada nikoga ne zanimaju .

Jesmo li unatoč svemu, ipak zaslužili malo radosti? Makar jedan gol!?
Možda nas taj jedan gol potakne da poljubimo svoje dite, da vidimo koliko je naraslo dok smo mi bili zauzeti „važnim“ poslovima. Da nazovemo prijatelja kojeg nismo čuli godinama. Da stanemo na pješačkom svima , a ne samo zgodnim curama i da im se iskreno nasmiješimo.

Je li to zaista toliko teško ?

Pa šta ako i ne uspijemo pobijediti Australce? To nije razlog da ih istog trena sve popljucamo (ne klokane nego ove naše). Tu smo , na svjetskom prvenstvu . Pivali smo našu himnu , svi smo se naježili i zacaklile su nam se oči. I gleda nas je cili svit . Bili smo ponosni. Barem taj trenutak .

Ajmo ljudi , malo pozitive nam je potrebno!