|
|
| < | travanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Hmm..samo ispovjest jedne sasvim obicne djevojke :)
Dijelim s vama moja osjecanja,zelje,strahove :)
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Oprosti mi ako sam ti zasmetala u zivotu...
Ako sam ti pokvarila planove...
Oprosti sto sam plakala za tobom...
Oprosti moje suze...
Oprosti mi ako ti ikada neko ZBOG MENE nesto zamjeri...
Ako te neko ZBOG MENE zamrzi...
Oprosti ako ti ikada neko zlo pozeli...ZBOG MENE...
Ako prijatelja ZBOG MENE izgubis...
Oprosti mi sto sam ti srce dala..
A nisam trebala...
Oprosti ako sam te na tvom putu zadrzala...
I za ljubav molila...
Oprosti mi sve...Ako je ZBOG MENE...
Oprosti srcu mom....
Oprosti SVE...Oprosti jer sam te voljela...
I jer te jos uvijek volim....
Daleko od tebe ja sam sad,
neka druga zemlja i neki drugi grad,
neki novi snovi koji nisu naši,
i užasna daljina koja me sad plaši...
Sve bi dala da sam sada tu uz tebe,
da poljubim te nježno
i prigrlim uz sebe...
Doći će i taj dan za koji se molim,
da ti opet kažem koliko te volim!!!
...ljubav ili sjećanje...
Ponekad jednostavno zaboravim sve, zaboravim da smo bili zajedno,da smo se smijali i voljeli. A onda, sasvim slučajno, lice, pogled ili okret nekog slučajnog prolaznika podsjeti me na sve... sjetim se naših dugih šetnji, sjetim se našeg samo našeg mjeseca, mirisa tvoje kose, dubokog plavog jezera u tvojim očima, sjetim se rastanka, sjetim se...pa me zaboli negdje duboko u meni i pitam se po ko zna koji put:"Da li te jos uvijek volim ili se sjećam? Da li je to ljubav ili sjećanje"???
I isti osjećam zanos ali ne dam ti da ti pređe u stvarnost.
I mada žudim isto kao nekada za njima, i mada mi srece ponovo jače zalupa kada vidim pogled koji obasipa sunce, na kojeg je i mjesečev saputnik ljubomoran neželim da se prepustim onome šta mi sudbina da. I pogledaj nas, mi smo isti kao nekada isto se gledamo istim očima zaigramo isto vino i dalje pijemo: Vino, Flert, Romantika ... Da, Da to ej ono što je več odavno izumrlo u našim dušama što je izgubljeno u sjenci rata koji mi vodimo, pitam se nekada čemu sve to.
Neka neko bolje pročeprka našu sudbinu, neka se bolje zagleda u svu sreću ovoga svijeta i onda ona pomisao če biti istinita: " Sreča je u malim znacima pažnje"
Ali gdje je nestala ta pažnja, možda se zahuktala kao i sve ostalo, možda je nestala u crnini koja ovaj život pretvara u prah.
Ma netreba tebi ništa, ni da si najljepši, ni da si najpametniji, samo če srce biti tvoj životni saputnik . I svo zlo se okrenulo protiv vas dobrih ljudi kojima je sreća nestala u prahu ovadašnjeg Božijeg zla. I ponovo zagrizi usnu sa kojom se več godinama igraš, i neka ponovo poteče krv koju ču ja isisati i učiniti nekima pomalo bolesnu stvar progutati je.I nebitno što nas je neko shvatao kao prezaljubljene ili nenormalan par, ja želim da samo ponovo budemo sretni.
Doista znam kako se smiješ kako Zavodljivo plačeš, znam svaki tvoj osmijeh zašta služi, kada si začuđen, kada ti nije stalo do ničega, jedan za ljubav, jedan za prijatelje za svaki po jedan... I nežalim što su prošle godine tog truda da se promjenimo samo Ja i Ti... Ne ma to je nebitno, neko bih rekao i odmahnuo rukom ali svaki tvoj pogled je bnitan, svaki tvoj pokret čini boljitak u tvom životu...
"Ponekad bih željela da obrišem prošlost...
Da je se nikada vise ne sjećam...
Voljela bih da se vratim vrijeme unazad i da ispravim sve svoje greške..
Bilo bi lijepo,znam...
Voljela bih da počnem život ispočetka..
Da budem drugačija osoba..
Da nikada ne pomislim na nešto ružno...
Da nikada nikome ne zadam tugu,bol,jad...
Voljela bih da sam samo jedna osjećajna,dobra i vesela osoba...
Svi tako misle, ali ja znam u dubini duše i da nisam bas takva kakvom se činim...
Život me mijenja iz dana u dana...
Zbunjena sam,ne znam šta da mislim o pojedinim stvarima...
Želim da vjerujem u bolje sutra... Ali ne znam dali je to moguće...
Bojim se...Uistinu se bojim nekih situacija..
Neke stvari bi mogle da mi okrenu život naopačke..
Ali ja to ne želim..Kažem da sam vesela..
Ne,nisam lažem..Život mi je crn..
Ne želim tugu,uistinu ne želim je...
Voljela bih da je sve ovo san iz koga ću se uskoro probuditi...
I shvatiti da je to samo noćna mora koja se nikada neće ponoviti..
Voljela bih..Ali to se neće desiti znam...
Vrijeme tako brzo prolazi...Svaki početak ima kraj...
Ja se bojim toga kraja...Raspoloženja su mi pomiješana..
Nisam sretna ali ipak osjećam djelić te sreće duboko u meni....Obicno,vec 2 god.ovi dani augusta su mi veoma tmurni i tužni..
Kao da su svi u snu iz kojega će se probuditi tek kada prođe ljeto.....Možda me to promijeni i usreći..
Nadam se....
Ne želim da marim za stvari oko mene..Želim da marim za svoje raspoloženje..
Želim sreću...Mogu li je gdje kupiti ?"
Necu vise da placem.
Vise mi ni ti zagrljaji nista ne znace.
Vise nemaju smisla.
Vise nije fer da varam svog momka,
Ja,znam da on vise ne umije da voli...
Pitanje je da li je ikada umioo??
Ja sam mislila da jeste.
Mene...
Sada znam da sam ja jedina koju to nije,
i cak me ni to ne boli.
Dosao je u pravo vrijeme,
onda kad ne znam
sta radim i kad mi je potreban
taj poznati,lijepi zagrljaj...
...i iskoristio me.
Ponovo...
I opet ali,jer uvijek ima jednog ali ...
On vise nije dostojan mojih reci.
Ni jedne jedine.
Ovim blogom zatvaram zacaran krug...
I poklanjam osmijeh koji toliko znaci
ljudima koje volim.
Poklanjam i obecanje,pravo i neopozivo.
NIKAD VISE PLAKATI NECU,
MA KOLIKO DA BOLJELO...
*Drzite me,ne zelim vise da padam,
dospjela sam dovoljno nisko...
Zelim da bojim svoj zivot bojama
koje u sebi ne sadrze njega.
Zelim da zivim,a ne da skupljam
ostatke necega sto mi on baci.
Ja nisam zivotinja,ja sam dijete...
Nisam dugo prolazila ovim svijetom i ostavljala svoje tragove.
Toliko se toga nakupilo, ali ja kao da sam zaboravila pisati, plakati, osjećati...
Ponekad mi se čini kao da ću se potpuno slomiti, ali suze ne kvase moje lice niti se čuje onaj bolni vrisak...NIŠTA.
Koliko puta srce samo prepukne zbog ljubavi, ali ono se uistinu slomi kada mu se oduzme san, kakav god on bio. Meni su davnih dana ukrali moj san.
Praznina je zauzela mnogo toga u mom životu, ukoliko je moguće da praznina zauzme bilo što. A ostatak su tek neka sjećanja, blijedi otisci prošlih dana.
Tek ponekad, zvuk one dobro poznate stare pjesme dopre do mene, onda kad sklopim oči i kao da osjetim onaj miris koji godinama pamtim i opet ono sve...i tako malo nedostaje, tako malo.
A to malo je ipak previse, previse da bi...
Da...previse...
Ipak je ovo jedan od onih snova što se brzo ruse...
Mrzim te zato što kažeš pravu stvar u pravo vrijeme.
Mrzim te zato što znaš riječi svih pjesama.
Mrzim te zato što si mi slomio srce.
Mrzim te zato što te nema.
Mrzim te zato što te nemam.
Mrzim te zbog toga sto jos osjecam tvoje poljupce.
Mrzim te zbog toga sto mi tako pases u svakom pogledu.
Mrzim te jer volis istu muziku kao i ja.
Mrzim te zbog osjecaja koji u meni stvaras kad smo skupa, osjecaja da te ne zelim pustiti.
Mrzim nacin na koji razgovaras samnom...
I mrzim tvoju frizuru...
Mrzim nacin na koji me gledas...
Mrzim te kad mi citas misli...
I nista mi nedas...
Mrzim te toliko da me to cini bolesnom...
I zato sto zbog tebe u pjesmi ima rime...
Mrzim te jer si uvijek upravu...
I mrzim nacin na koji izgovaras moje ime...
Mrzim te kad lazes...
I mrzim te kada zelis da se smijem...
Mrzim te cak i vise tada...
nego u nocima kad zbog tebe suze lijem...
Mrzim te kada te nema pored mene....
Mrzim to kada se ne pojavis...
Kada i prije no sto si dosao odes...
Ali najvise od svega mrzim to sto te ne mrzim..
Cak ni blizu ni mrvicu niti jedan dio...
MRZIM TO STO SAM ZALJUBLJENA U TEBE...
i mrzim te jer si ti to htio...
:(
Sinoc je padala kisa,bilo je hladno,kap po kap lila je sate...duge sate.Ne znam zasto,ne znam kako,ali istrcala sam vani stala na kisu,hladne kapi su padale...lijepile se za mene...ali nisam osjetila ni bol,ni hladnocu na kozi,jer ovo u meni sto puta vise boli,kida jadnu dusu,lomi vec slomljeno srce,pece,gori tu u grudima...
Potpuno sama,nepomicno stajah tu ,sa svakom kapi kise koja mi se slijevala niz lice,niz tijelo i ruke ,odlazilo je nesto iz mene...Prv put sam shvatila da samoca i nije tako losa,covijek postane hladniji,sve manje znace neke stvari.Vise ne boli toliko,i svaki put kad ponovo ostanes sam,vise ne osjecas gubitak neceg,dragog gubitak ljubavi,nego samo da vise nemas oslonca,ruke koja te vodi,ramena na kojem places...
I poslije je sve nevazno...Nema nikog ko bi me saslusao,pa pricam sebi,pricam tisini,pricam kisi,sto jos neumoljivo lije,a usne plave od hladnoce sapucu...sad vise nije ni vazno sta.Koga sad mogu pozvati u ovo doba...nikog,kad bih imala priliku nekog pozvati i imala priliku nekom reci nesto...bio bi to...on...ali njegova prica je dovoljno tuzna i bez mene,bez moje tuge i samoce...
Bol...ovaj put stvarni,fizicki bol i klecanje koljena opomenu me da moram sa kise...Je li to jedino sto je ostalo...jesam li samo ostala sama sebi...da...jesam...znam...Umorna,drhteci od hladnoce od bola legoh,vec sklopljenoh ociju u mracnoj sobi...i pozeljeh spavati,samo sanjati,jer jedino u snovima nisam sama...
Lazes li je meni nije vazno,
je li to s njom ozbiljno ili skroz lazno.
Ja te nocas posljedni put gledam,
ali necu ni suzu pustiti,jer ponos nedam.
Neznam sta ce sutra biti,ko ce teret na ramenima nositi,
ali ti se kunem se srcem da ti nikada necu oprostiti.
Jutro me dotice svjetloscu, toplinom, plavetnilom, a u meni jos crni tragovi noci u kojoj sam bila s tobom. Kad god ranije si me posjecivao budjenje je donosilo dvije tuge: jednu sto je sve bio samo san,a drugu ako je vec tako zasto onda nije trajalo duze.
Jutos je budjenje donijelo radost sto je tolika zlosutnost bila samo san...
Stajali smo na obali.....
Sami u prostranstvu noci... U susret su nam dolazili talasi ogromni, tamni.. Nebo tamno, tamo daleko spustilo se i stopilo s talasima... Ja sledjena, skamenjena, obeznanjena trzeci mrvicu topline potrazila sam tvoju ruku.. Bila je hladna.. Trazila sam tvoje oci kao svjetionik u gustom mraku sto nas je potapao... Nisu sijale.. Mnogo je bilo boli tu oko mene ogradjivala sam se smijehom...Bio je moj lijek za sve sto je bolno.. Trazila sam malo ljubavi u toj tami i pitala se jeli ikada iko prozreo u tajnu ljubavi???
Kako, kada, zbog cega se radja????????????
Jeli to jedino radjanje koje ne boli??????
Radja li se iz kapljice rose, zvjezdanog praha, latice cvijeta, bisera suze, svjetlosti jecaja??? Da se placa svim blagom ne moze se kupiti, nikakvom snagom, ucjenom, molbom, preklinjanjem iznuditi , dobrotom, plemenitoscu osvojiti,a kad si nespreman, kad o njoj ni ne sanjas izroni odnekud i preplavi te kao plima. Ponekad se razum opire, cupa, brani, tjera je, grcevito se brani pa ostane nemocan... Ubiti je ne moze!!!
Ti si znao da si moj zid prema svemu sto me povrijedjivalo, prema svemu sto je ruzno, neshvatljivo, nemoguce..bio si moja hamajlija koja me stitila od svih, koju sam nosila u srcu kao nesto najvrijednije, nesto neprocjenjivo, ali morao si mi reci da je zivot kao i ljubav period sivog, tmurnog vremena s iznenadnim suncanim trenutcima.. Trebao si me nauciti da se ni za koga i ni zasto ne vezem previse cvrsto pa ni za tebe kao sto sam to uradila, jer na kraju ce uvijek postojati gubitnici....
Mislila sam da nikada necu saznati sta je mrznja..
Sada znam!!
Snazna je poput ljubavi. Mozda jos snaznija.
Budi u covjeku zelju da se osveti da i sam bude zao,tanka je ta nit izmedju ljubavi i mrznje,a ja sam je osjetila...
A sada se osjecam kao ta tanka nit..Nemam osjecaja...Granica sam izmedju dobra i zla...
Nemam snage da se okrenem nazad i vidim ostatke te ljubavi,da vidim ostatke slomljenog srca, nemam snage da se sagnem i pokupim te ostatke da ih ponesem dalje...
Ostalo je samo ono sto sam istinski osjecala zabrinutost, ljubav i zelju da poljupcima obaspem to tuzno lice, bezbojne usne, prazne oci i da tim ocima vratim sjaj koji su i ranije imale...
Nema vise ljubavi!!!!
Umrla je zauvijek u mom srcu!!!
Umrla je i ona devojcica koja te branila raznim argumentima i koja nije mogla podnijeti nista protiv tebe,koja te branila nesebicno i pruzala ti ljubav...
Ljubav je ta koja pokrece zivot, koja lijeci, oplmenjuje i ne zna za prepreke...
Jedina koja je mocnija i od smrti i od vremena...
Moze i ono sto se cini nemogucim. Mogla je i od mene ali ne... Voljela sam previse onako kako nisam smjela.. Njegova ruka je donijela bol. Ostala je tuga koja sve vise boli, povecala je moje brige i nastala su strahovanja...
Samo te molim pusti mi ruku!!!!!!!!!!!
Kroz razmaknute zavjese gledam komadic nebeskog plavetnila i zahvaljujem radosti budjenja. Nije li san kao i daleko sjecanje sto ozivljava ipak nagovjestaj srece ili tuge sto ocekuje moje srce????????????
Vrijeme prolazi…tako je pusto…i posljednja nada polako umire…tvoja sutnja govori sve… govori vise od rijeci…pitam se mozda je bolje tako da sutnjom si rekao svoje…mozda bi rijeci previse boljele…ali i ovo cekanje ubija...cekanje da ces se javiti…svaki put kad pomislim na to da ces se javiti nasmijem se jer tako bi to voljela…a znam da je…nedostajes mi svakim trenom sve vise…stalno se pitam da li se sjetis mene…da li pomislis bar na tren… sta se dogodilo da si nestao…tko je kriv…ja i moja poruka…da li bi sve bilo drugacije da nisam dobila i poslala tu poruku…ili jednostavno si tako odlucio da me vise ne trebas…to ne lici na tebe…ti nisi takav…nisi takav da nestanes bez rijeci…i to me zbunjuje…ostala su sjecanja na dane provedene s tobom…na dane beskrajne srece…na dane koji se nakon svega nikad nece vratiti…ali ja cu i dalje cekati…to sam oduvijek najbolje znala…budna sanjati da ces se javiti na onaj svoj jedinstveni nacin kada cu se najmanje nadati… da ce opet sve biti u redu…nismo se svadjali…sve je bilo u redu…ali ipak si odlucio svoje…odlucio si nestati… koliko me srce i dusa boli… kaznjena sam…ali zasto si mi morao uzeti i onaj mali dio tebe koji je bio moj…onih nasih nekoliko sati…poneka poruka…ja sam bila sretna i s tim…nisam trazila nista vise…jer i to je bilo više nego sam ocekivala…da mi je vratiti ona vremena…nase zajednicke trenutke…kako bi opet voljela prolaziti kroz to…kako sam bila sretna…presretna…Ali,izgleda da "VRIJEME CINI SVOJE ! "
"Ja te vise necu moliti da se vratis,jer te ja nisam molila ni da odes ! ! !"
Nikad nisam ni voljela tebe,
Voljela sam osobu koju si glumio…
Prevario si samog sebe,
A nas si jednostavno ubio…
Nakon svega si mi stranac,
Nisi ni sjena onog starog lika,
Bio si samo dobar glumac
Ili ja dobra publika!
Anđelima su pale maske sa lica,
Razbile sve iluzije i lažni sjaj,
Sad vidim da si ubojica
Ubio si u meni svaki osjećaj…
Više me ništa ne vrijeđa,
Ništa me ne može zaboljeti,
Previše se noževa zabilo u moja leđa,
Mislim da više ne znam voljeti!
Nešto je trulo unutar mene,
Mislim da je to srce moje
I duša koja polako vene…
Ne znam kako da se borim,
Šta se u ovakvim situacijama radi,
Kad nekog iz sve snage volim,
A istovremeno mi se toliko gadi.
Bojao si se,pa si me „štitio“ od istine,
I uvijek postupao sa mnom u rukavicama,
Sad stvarno odjebi od mene,
Ne želim imati posla s kukavicama!
I na svemu ti zahvaljujem,
Hvala što zbog tebe mrzim cijeli svijet,
Od dodira,pogleda,poljupca strahujem…
I svi dobiju samo moj bijes,
Bijes koji je tebi namijenjen..
Zbog svega što si mi pružio,
Al slabić poput tebe nije na to pripremljen,
Pa drugi trpe ono što si ti zaslužio..
Ne želim misliti na tebe po cijele dane,
Ali samo si mi ti u meni i nemam druge zanimacije.
Još uvijek nisam našla lijeka za sve te rane,
Al bar sam u pjesmu istresla neke svoje frustracije.
Tvoja je predstava u završnici
Evo i ja pjesmu privodim kraju,
Možda smo samo propali umjetnici
Koji malo jedno o drugom znaju,
Umjesto da ti kažem zbogom,
Nešto ću te zamoliti:
*Više nikom nemoj reći:“VOLIM TE“
Ti ne znaš što znači voljeti…!
I kad me stare uspomene onako zaskoče iz mraka
na kraju dana svu realnost teško je sažvakat
stisnem zube, ponekad je samo prelomim na pola.
Novi dan je novi život i ajmo opet sve iznova
leđa puna noževa,tu više ne stane ni igla,
a ja prije neg bi se digla nova oštrica bi stigla
prisjela mi je ta igra,pa sam okrenula stolove
ostavila stari život i okrenula se novome.
Greške se ne ponove, bez srca da ga polome
otišlo mi je sa sestrom negdje gore u oblake
sad leđima uz zid,napravila sam barikadu
ko životinja izoštrila vid, da se ne prikradu.
Kada pažnju dajem glazbi,a ne ljudima oko sebe jer teško je odledit srce kada jednom nazebe.
Mogu sve jer velike cure nikada ne plaču
sad vidi šta je žena, od mene nisi upoznao jaču.
Ja to mogu jer nedam da me povuku na dolje
Ja to mogu kada me sruše ja dižem se noge
Velike cure ne plaču zato ne plačem ni ja
Radim kako me volja jer nemam života dva.
Imala uspona i padova, poraze nakon radova
ekipu što me voli iz svih kvartova i gradova
iskuliram kada boli, oni uvijek bol nanjuše
suze pretvaram u smijeh kad mi dođe do duše.
I nije sramota pasti, sramota se ne dignut
sa nekim drugim stavom tu nećeš ništa postignut,
a ja ciljam, gađam onda vjeruj rijetko kada fulam
nađem se u sranjima do grla, no uvijek izguram.
Noga ispred noge,ako možeš ti prati me u korak
izdvoji me iz mase jer sam tak jedinstven uzorak.
Kul je biti lijepa,glupa,tak ispadam iz okvira
jer sam dama, ukrašena sa bezbroj manira,
a ja stisnula sam šake jer ambicije su jake
pa umjesto suza na vidjelo uvijek izbacim trake.
A tebi se to sviđa ili ne, ova moja priča i ovo sve
što kad malo bolje pogledaš sve druge mi ni ne sliče.
Lazem kad kazem da sam sretna. To nikad nisam ni bila... Nesto me vuce sve nize, zbog tebe... Zbog NAS! Srela sam te, zaljubila se u tvoje oci... Ne volis me vise, to znam, ali ne moras to pokazivati, jer znaj da boli...
Misli mi tebi lete, zelim da te dotaknem samo vrhovima prstiju da znam da jos uvjek postojis u mojoj blizini. Zatvaram oci, zamisljam tvoj lik, suze teku prema usnama, pruzam svoje umorne ruke da te dodirnm... Osjecam samo hladan zrak medju prstima, koji me polako gusi... Otvaram oci i tek tad shvatam da te nema! Suze sve jace teku, usne mi drhte, jecam... Skupljam se na bijeloj postelji i pocinjem da placem naglas. Ne pamtim kad sam ovako plakala, kad me je ovoliko boljelo...
Izgleda da smo se sreli u pogresno vrijeme, ali iako sam to slutila, zeljela sam da te zavolim. Ti si trenutno jedini centar mog svijeta, najveci u srcu mom, koje je mislila da je dovoljno samo da ti cuje glas...
Znaj, TESKO JE TEBE VOLJETI! U svoj toj mojoj sreci, ja sam ustvari nesrecna. Jer ova ljubav donosi mi samo suze, bol i uzaludno cekanje neceg dobrog... Svakog jutra budim se sa nadom da ce biti bolje, a ustvari moze samo da bude gore... Lazem da dobro je, rusi se sve!
Samo cekam dan kad ces srusiti svaki moj san, slomiti me PONOVO... Shvati, Ja znam samo voljeti... Pruziti SVE onom koji mi znaci sve... T si trenutno Ti... Moja jedina misao svakidasnja, kad otvorim oci, pa sve dok ih ne zatvorim sa suzama... Dovoljna mi je samo tvoja paznja!
Shvatices jednom ono sta se zaista skriva u mom srcu, ali bojim se bice suvise kasno... Bojim se da tada ja vise necu postojati!...
Do tad nikad,ama bas ziher nikad,nisam dala sebe u taj uzaludni zalet vec tada kasno shvacen kao propala ljubav.Kazu da ju je lako prepoznati na samom pocetku,ali nerijetko se desi da se provuce poput parfema u zraku,onako finim sjajnim mirisom oko tebe,i izgubi se tamo negdje kad ostane iza tebe ili cak sto vise ono traje jos uvijek,ali ti si toliko naviknut na taj miris tako da njegovo udisanje i prozimanje tvog tijela postane sastavnica tvog lagodnog nacina zivota.Ne mozes doziviti posebno,ako si bas to posebno naviknuo da dozivljavas svake sekunde,jednostavno vise ne osjetis pravu razliku izmedju takvih i slicnih stvari tako da se svaki put vjerovatno i provuce nesto sto ne ide uz to,ali ocaran svakodnevnicom nju ne primijetis vise.Kad bi se pokusali izraziti frapatnom preciznoscu tacno bi mogli reci koje stvari su do tad prosle,a mi nismo shvatili da se radi o uljezima.E bas takve stvari su i sami cinioci tih propalih ljubavi kojima su jos unaprijed zatvorena vrata srece na psihickoj bazi,iako je ulozen sav trud i snaga tih boraca za nista na kraju.Tad se jedna strana odlucuje za odlazak iz vlastitog zivota,odlucuje se za napustanje svijeta bola,poraza i najvecih zabluda.Razgranicava liniju koja ih je do tad spajala,vezala crvenom vezicom ruke koja nije bila dovoljno cvrsta da ih uspije i dalje drzati zajedno.Sad je vec poprimila blijedu boju od stajanja i prasine,doslovno ruke se nisu micale,ostale su nepomicne jos od samog spajanja.Pitanje je uvijek isto,a zasto se nikad nisu pomjerile?Zasto nema rezultata?Kad covjek zavoli pogresno,nekog ko mu nikad istom mjerom nece moci vratiti pola njegovog davanja,nekog kome je necije sve zapravo nista,kad voli samo sliku koju stvori o toj osobi,e to je najpriblizniji tog cina.Trudis se biti ono sto zelis da drugi vide,ali ne mozes protiv sebe,trudis se biti kao on,ali ne shvatas da je tvoja licnost vec izgradjena i kasno je za promijene,ne shvatas da ako se promijenis to vise neces biti ti,a takvu te je upoznao,zasto bi se mijenjala zbog njega,ako je volio tvoje uvojke,tvoj osmijeh,tvoja slova,tvoje sve.Zasto te ikad prihvatio takvu kakva zaista jesi,i sad trazi nesto drugo?Uvijek nerazjasnjeno pitanje koje se vuce u nedogled.I danas nakon toliko vremena,ostajes klaun s kojim je bio najsretniji,koji te znao nasmijati bolje od svih.Sreca pa mogu razvuci usne onda kad mozak osjeti da je u trenutku to potrebno.Smijem se,a sve vise patim.Cak ni moj lazni osmijeh nikad nisi prepoznao,a skoro svaki je bio takav jer osobe koje se najvise smiju,zasigurno i najvise pate.Uspjeh je kad od drugih uspijes sakriti svoju bol,koja te cijepa na komade bez trunke milosti prema dusi koja vec odavno uplakana zivi.Nosis masku na licu,da drugi ne vide tvoje jecanje i ubrzano lupanje srca na svaki novi korak koji pored sebe osjetis.Uzdises za svojom prosloscu,za onim parkovima prekrivenim snijegom,temperatura ispod nule,u zraku miris tudjine,ali ti to ne osjetis nista jer te srce grije kao najveci izvor zivota,koji je vec nestao s proljecem i toplim vazduhom.Vratis se u realnost i vidis opet snijeg,sumorno jutro,tamne oblake iznad sebe,sve isto kao nekad,ali nista nije isto.Nisi isti ti,nemas snage prolaziti ono isto ponovo,a volio bi vratiti onaj miris tudjine i zraka koji je nekad tako prijao u njegovom zagrljaju.Rijetko ko da ce se zagledati duboko u tvoje oci i traziti ona njihova najdublja osjecanja,vecinom ce svi vidjeti kako bljeste,vidjece iskre,ali nikad nece znati da one nisu znak radosti,vec da su to ostaci suza u tvojim ocima,ono neisplakano od neki dan sto je ostalo u tebi,i bori se da izadje.Cesto najlosije stvari izgledaju tako lijepo.Oni ne znaju da kad ostanes sam bez igdje ikog,places za svaku sekundu duplo,koju do tad isplakao nisi.Vremenom naviknes na bol kao da te ziletom rezu po venama,suze presuse,i vise ne mozes ni plakati.Gusi te,ne znas vise kome da nosis svoju tugu i bol.Razbijes casu u ruci,krv na sve strane,staklo u kozi,pokusavas drugim bolom da zaboravis drugi,ali srce je najgori protivnik,ne vrijedi.Drugima vise ne smijes reci da places uvijek sa istim razlogom,opravdavas se,lose mi je,boli me...a ustvari ti si zaboravio da postoji druga bol.Govoris to jer cujes od drugih da tako pricaju,pa mislis da je ispravno.I onda shvatis da beskrajno volis i odlucis pustiti tu osobu jer tvoja patnja ce njoj znaciti sreca.Zrtva je ono sto je najteze uraditi za nekog,ali kad volis zrtva je neizostavna.Pustis ga da ide onoj koju on voli,pustis ga u nadi da ce biti sretan,pustis ga jer ga toliko volis da ga mozes pustiti od sebe.Zguzva tvoje srce,i baci ga u kantu sa ostalim otpacima.Nemoj da ti ikad bude zao sto pustis da odeod tebe,posebno nekog ko to zeli ako ce ta osoba biti sretna,jer tvoj osmijeh je i njen osmijeh.Nemoj da je ikad vidis nesretnu,jer onda bi se kajao,tad bih znao da si ucinio gresku,a to nemoj nikad dopustiti,jer si je pustio s nadom da ce biti sretnija.I znaj da tad nije tvoj kraj,to je novi pocetak,jednog bez drugog.“Do tad nikad,ama bas ziher nikad,nisam dala sebe u taj uzaludni zalet vec tada kasno shvacen kao propala ljubav. Kazu da ju je lako prepoznati na samom pocetku,ali nerijetko se desi da se provuce poput parfema u zraku...“
