Jutro me dotice svjetloscu, toplinom, plavetnilom, a u meni jos crni tragovi noci u kojoj sam bila s tobom. Kad god ranije si me posjecivao budjenje je donosilo dvije tuge: jednu sto je sve bio samo san,a drugu ako je vec tako zasto onda nije trajalo duze.
Jutos je budjenje donijelo radost sto je tolika zlosutnost bila samo san...
Stajali smo na obali.....
Sami u prostranstvu noci... U susret su nam dolazili talasi ogromni, tamni.. Nebo tamno, tamo daleko spustilo se i stopilo s talasima... Ja sledjena, skamenjena, obeznanjena trzeci mrvicu topline potrazila sam tvoju ruku.. Bila je hladna.. Trazila sam tvoje oci kao svjetionik u gustom mraku sto nas je potapao... Nisu sijale.. Mnogo je bilo boli tu oko mene ogradjivala sam se smijehom...Bio je moj lijek za sve sto je bolno.. Trazila sam malo ljubavi u toj tami i pitala se jeli ikada iko prozreo u tajnu ljubavi???
Kako, kada, zbog cega se radja????????????
Jeli to jedino radjanje koje ne boli??????
Radja li se iz kapljice rose, zvjezdanog praha, latice cvijeta, bisera suze, svjetlosti jecaja??? Da se placa svim blagom ne moze se kupiti, nikakvom snagom, ucjenom, molbom, preklinjanjem iznuditi , dobrotom, plemenitoscu osvojiti,a kad si nespreman, kad o njoj ni ne sanjas izroni odnekud i preplavi te kao plima. Ponekad se razum opire, cupa, brani, tjera je, grcevito se brani pa ostane nemocan... Ubiti je ne moze!!!
Ti si znao da si moj zid prema svemu sto me povrijedjivalo, prema svemu sto je ruzno, neshvatljivo, nemoguce..bio si moja hamajlija koja me stitila od svih, koju sam nosila u srcu kao nesto najvrijednije, nesto neprocjenjivo, ali morao si mi reci da je zivot kao i ljubav period sivog, tmurnog vremena s iznenadnim suncanim trenutcima.. Trebao si me nauciti da se ni za koga i ni zasto ne vezem previse cvrsto pa ni za tebe kao sto sam to uradila, jer na kraju ce uvijek postojati gubitnici....
Mislila sam da nikada necu saznati sta je mrznja..
Sada znam!!
Snazna je poput ljubavi. Mozda jos snaznija.
Budi u covjeku zelju da se osveti da i sam bude zao,tanka je ta nit izmedju ljubavi i mrznje,a ja sam je osjetila...
A sada se osjecam kao ta tanka nit..Nemam osjecaja...Granica sam izmedju dobra i zla...
Nemam snage da se okrenem nazad i vidim ostatke te ljubavi,da vidim ostatke slomljenog srca, nemam snage da se sagnem i pokupim te ostatke da ih ponesem dalje...
Ostalo je samo ono sto sam istinski osjecala zabrinutost, ljubav i zelju da poljupcima obaspem to tuzno lice, bezbojne usne, prazne oci i da tim ocima vratim sjaj koji su i ranije imale...
Nema vise ljubavi!!!!
Umrla je zauvijek u mom srcu!!!
Umrla je i ona devojcica koja te branila raznim argumentima i koja nije mogla podnijeti nista protiv tebe,koja te branila nesebicno i pruzala ti ljubav...
Ljubav je ta koja pokrece zivot, koja lijeci, oplmenjuje i ne zna za prepreke...
Jedina koja je mocnija i od smrti i od vremena...
Moze i ono sto se cini nemogucim. Mogla je i od mene ali ne... Voljela sam previse onako kako nisam smjela.. Njegova ruka je donijela bol. Ostala je tuga koja sve vise boli, povecala je moje brige i nastala su strahovanja...
Samo te molim pusti mi ruku!!!!!!!!!!!
Kroz razmaknute zavjese gledam komadic nebeskog plavetnila i zahvaljujem radosti budjenja. Nije li san kao i daleko sjecanje sto ozivljava ipak nagovjestaj srece ili tuge sto ocekuje moje srce????????????
Post je objavljen 07.04.2010. u 15:56 sati.