|
|
| < | travanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Hmm..samo ispovjest jedne sasvim obicne djevojke :)
Dijelim s vama moja osjecanja,zelje,strahove :)
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Do tad nikad,ama bas ziher nikad,nisam dala sebe u taj uzaludni zalet vec tada kasno shvacen kao propala ljubav.Kazu da ju je lako prepoznati na samom pocetku,ali nerijetko se desi da se provuce poput parfema u zraku,onako finim sjajnim mirisom oko tebe,i izgubi se tamo negdje kad ostane iza tebe ili cak sto vise ono traje jos uvijek,ali ti si toliko naviknut na taj miris tako da njegovo udisanje i prozimanje tvog tijela postane sastavnica tvog lagodnog nacina zivota.Ne mozes doziviti posebno,ako si bas to posebno naviknuo da dozivljavas svake sekunde,jednostavno vise ne osjetis pravu razliku izmedju takvih i slicnih stvari tako da se svaki put vjerovatno i provuce nesto sto ne ide uz to,ali ocaran svakodnevnicom nju ne primijetis vise.Kad bi se pokusali izraziti frapatnom preciznoscu tacno bi mogli reci koje stvari su do tad prosle,a mi nismo shvatili da se radi o uljezima.E bas takve stvari su i sami cinioci tih propalih ljubavi kojima su jos unaprijed zatvorena vrata srece na psihickoj bazi,iako je ulozen sav trud i snaga tih boraca za nista na kraju.Tad se jedna strana odlucuje za odlazak iz vlastitog zivota,odlucuje se za napustanje svijeta bola,poraza i najvecih zabluda.Razgranicava liniju koja ih je do tad spajala,vezala crvenom vezicom ruke koja nije bila dovoljno cvrsta da ih uspije i dalje drzati zajedno.Sad je vec poprimila blijedu boju od stajanja i prasine,doslovno ruke se nisu micale,ostale su nepomicne jos od samog spajanja.Pitanje je uvijek isto,a zasto se nikad nisu pomjerile?Zasto nema rezultata?Kad covjek zavoli pogresno,nekog ko mu nikad istom mjerom nece moci vratiti pola njegovog davanja,nekog kome je necije sve zapravo nista,kad voli samo sliku koju stvori o toj osobi,e to je najpriblizniji tog cina.Trudis se biti ono sto zelis da drugi vide,ali ne mozes protiv sebe,trudis se biti kao on,ali ne shvatas da je tvoja licnost vec izgradjena i kasno je za promijene,ne shvatas da ako se promijenis to vise neces biti ti,a takvu te je upoznao,zasto bi se mijenjala zbog njega,ako je volio tvoje uvojke,tvoj osmijeh,tvoja slova,tvoje sve.Zasto te ikad prihvatio takvu kakva zaista jesi,i sad trazi nesto drugo?Uvijek nerazjasnjeno pitanje koje se vuce u nedogled.I danas nakon toliko vremena,ostajes klaun s kojim je bio najsretniji,koji te znao nasmijati bolje od svih.Sreca pa mogu razvuci usne onda kad mozak osjeti da je u trenutku to potrebno.Smijem se,a sve vise patim.Cak ni moj lazni osmijeh nikad nisi prepoznao,a skoro svaki je bio takav jer osobe koje se najvise smiju,zasigurno i najvise pate.Uspjeh je kad od drugih uspijes sakriti svoju bol,koja te cijepa na komade bez trunke milosti prema dusi koja vec odavno uplakana zivi.Nosis masku na licu,da drugi ne vide tvoje jecanje i ubrzano lupanje srca na svaki novi korak koji pored sebe osjetis.Uzdises za svojom prosloscu,za onim parkovima prekrivenim snijegom,temperatura ispod nule,u zraku miris tudjine,ali ti to ne osjetis nista jer te srce grije kao najveci izvor zivota,koji je vec nestao s proljecem i toplim vazduhom.Vratis se u realnost i vidis opet snijeg,sumorno jutro,tamne oblake iznad sebe,sve isto kao nekad,ali nista nije isto.Nisi isti ti,nemas snage prolaziti ono isto ponovo,a volio bi vratiti onaj miris tudjine i zraka koji je nekad tako prijao u njegovom zagrljaju.Rijetko ko da ce se zagledati duboko u tvoje oci i traziti ona njihova najdublja osjecanja,vecinom ce svi vidjeti kako bljeste,vidjece iskre,ali nikad nece znati da one nisu znak radosti,vec da su to ostaci suza u tvojim ocima,ono neisplakano od neki dan sto je ostalo u tebi,i bori se da izadje.Cesto najlosije stvari izgledaju tako lijepo.Oni ne znaju da kad ostanes sam bez igdje ikog,places za svaku sekundu duplo,koju do tad isplakao nisi.Vremenom naviknes na bol kao da te ziletom rezu po venama,suze presuse,i vise ne mozes ni plakati.Gusi te,ne znas vise kome da nosis svoju tugu i bol.Razbijes casu u ruci,krv na sve strane,staklo u kozi,pokusavas drugim bolom da zaboravis drugi,ali srce je najgori protivnik,ne vrijedi.Drugima vise ne smijes reci da places uvijek sa istim razlogom,opravdavas se,lose mi je,boli me...a ustvari ti si zaboravio da postoji druga bol.Govoris to jer cujes od drugih da tako pricaju,pa mislis da je ispravno.I onda shvatis da beskrajno volis i odlucis pustiti tu osobu jer tvoja patnja ce njoj znaciti sreca.Zrtva je ono sto je najteze uraditi za nekog,ali kad volis zrtva je neizostavna.Pustis ga da ide onoj koju on voli,pustis ga u nadi da ce biti sretan,pustis ga jer ga toliko volis da ga mozes pustiti od sebe.Zguzva tvoje srce,i baci ga u kantu sa ostalim otpacima.Nemoj da ti ikad bude zao sto pustis da odeod tebe,posebno nekog ko to zeli ako ce ta osoba biti sretna,jer tvoj osmijeh je i njen osmijeh.Nemoj da je ikad vidis nesretnu,jer onda bi se kajao,tad bih znao da si ucinio gresku,a to nemoj nikad dopustiti,jer si je pustio s nadom da ce biti sretnija.I znaj da tad nije tvoj kraj,to je novi pocetak,jednog bez drugog.“Do tad nikad,ama bas ziher nikad,nisam dala sebe u taj uzaludni zalet vec tada kasno shvacen kao propala ljubav. Kazu da ju je lako prepoznati na samom pocetku,ali nerijetko se desi da se provuce poput parfema u zraku...“
