Sinoc je padala kisa,bilo je hladno,kap po kap lila je sate...duge sate.Ne znam zasto,ne znam kako,ali istrcala sam vani stala na kisu,hladne kapi su padale...lijepile se za mene...ali nisam osjetila ni bol,ni hladnocu na kozi,jer ovo u meni sto puta vise boli,kida jadnu dusu,lomi vec slomljeno srce,pece,gori tu u grudima...
Potpuno sama,nepomicno stajah tu ,sa svakom kapi kise koja mi se slijevala niz lice,niz tijelo i ruke ,odlazilo je nesto iz mene...Prv put sam shvatila da samoca i nije tako losa,covijek postane hladniji,sve manje znace neke stvari.Vise ne boli toliko,i svaki put kad ponovo ostanes sam,vise ne osjecas gubitak neceg,dragog gubitak ljubavi,nego samo da vise nemas oslonca,ruke koja te vodi,ramena na kojem places...
I poslije je sve nevazno...Nema nikog ko bi me saslusao,pa pricam sebi,pricam tisini,pricam kisi,sto jos neumoljivo lije,a usne plave od hladnoce sapucu...sad vise nije ni vazno sta.Koga sad mogu pozvati u ovo doba...nikog,kad bih imala priliku nekog pozvati i imala priliku nekom reci nesto...bio bi to...on...ali njegova prica je dovoljno tuzna i bez mene,bez moje tuge i samoce...
Bol...ovaj put stvarni,fizicki bol i klecanje koljena opomenu me da moram sa kise...Je li to jedino sto je ostalo...jesam li samo ostala sama sebi...da...jesam...znam...Umorna,drhteci od hladnoce od bola legoh,vec sklopljenoh ociju u mracnoj sobi...i pozeljeh spavati,samo sanjati,jer jedino u snovima nisam sama...
Lazes li je meni nije vazno,
je li to s njom ozbiljno ili skroz lazno.
Ja te nocas posljedni put gledam,
ali necu ni suzu pustiti,jer ponos nedam.
Neznam sta ce sutra biti,ko ce teret na ramenima nositi,
ali ti se kunem se srcem da ti nikada necu oprostiti.
Post je objavljen 07.04.2010. u 21:19 sati.