U vrijeme kada se ovdje svugdje slavi i ispred svake kuće gore svijeće u tikvi, ja sam se odlučila da od tikve koja meni danas pripada napravim jednu krem-juhu. Kad sam odgooglala recept pojavila se masa i zaista se teško odlučiti koju odabrati. Zato sam uzela najjednostavniju, pa zelim večeras malo i odmarati a ne cijelu večer provesti u kuhanju. Dakle, uzme se:

-jedna hokaido- tikva (može se uzeti bilo koja ali ja sam se odlučila za hokaido jer se ona ne mora guliti a daje i lijepu narandžastu boju juhi... tikva se opere, prepolovi, žlicom se izvade košpice i na kraju se izreže na veće kocke,

- jedan češanj bijelog luka, đumbir (odrezati otprilije korijen veličine oraha) i jedan luk...sve očistiti i isjeckati na kocke,

- jednu žlicu ulja zagrijati i propržiti sve pripremljene sastojke a zatim dosuti vodu toliko da pokrije kocke od tikve.

- začiniti sa vegetom, chilijem i biberom

- kuhati sve dok tikva nije mekana, skinuti sa plate i ispirirati, istovremeno dodavati oko 250 ml slatkog vrhnja, još jedanput probati da li je dovoljno začinjena i

- servirati.

Kad se uspe u tanjir juha se može garnirati sa malo ulja od sjemena tikve, jednom žličicom vrhnja i par oguljenih preprženih
košpica od tikve.

Dobar tek!

Uskoro stiže ponovo... 31.oktobra je Halloween. Vrijeme vještica, duhova i vampira, svijetlećih tikvi i priča koje izazivaju jezu. Djeca, koja idu od vrata do vrata i viču "Slatko ili kiselo". Ne znam da li se kao takav slavi kod nas ali otkako sam ovdje i iako ne učestvujem aktivno u tome, zavolila sam način kako se ovdje slavi ovo "vrijeme strave"

Kod kuće smo na taj dan, zapravo 1. novembra slavili Dan mrtvih i obilazili grobove umrlih, palili svijeće na njihovom grobu i molili za mir njihovih duša.

Jučer me Saša upitao kako se u Njemačkoj kaze Halloween? To me ponukalo da saznam nešto više o ovome, malo sam googlala i evo šta sam našla.

Ovdje nema posebnog imena na njemačkom, i ovdje se naziva Halloween. Ali odakle potiče to ime? Svoj izvor ima u slavljenu Dana svih svetih, Allerheiligen, koji se prema katoličkom kalendaru slavi 1.novembra. Tog dana podsjećamo se na one koji su otišli i sada žive u raju, dakle kao sveci. Baš kao što mi slavimo u mojoj domovini.

Na engleskom se taj dan u pocetku zvao "Eve of All Hallows", vremenom se, međutim, naziv prilagođavao govoru i tako je iz "Eve of all Hallows", postalo najprije All Hallows`Eve", zatim Hallows Even, i napokon, jer je čovjek sklon da sve skraćuje, nastao je izraz `"Hallowe`en".

Jos prije dvije tisuće godina Kelti su ga slavili pod imenom "Samhain". Za njih je 31. oktobar bio posljednji dan u godini. Keltski svećenici, Druidi, zahvaljivali su se na taj dan Bogu sunca za dobre usjeve i ujedno proslavljali posljednji dan ljeta. Osim toga podsjećali su se na taj dan i na svoje mrtve. Samhain je bio Bog mrtvih, palila se velika vatra da se otjeraju zli duhovi i da se pokaze pravi put dušama koje su tražile mir nakon života na zemlji. Jedna legenda kaže da su se u toj noći duhovi još jedanput vraćali na zemlju da posjete svoje obitelji i da vide da li su dobro. Samo oni duhovi, koji su umrli usamljeni, bez sopstvenog doma, lutaju tu noć bez cilja i zadaju strah ljudima.

Dakle 1. novembar, koji je prema keltskom kalendaru bio prvi dan Nove godine, proglašen je prije 1200 godina, papinim dekretom kao Dan svih svetih.

A sta to sve ima veze sa tikvama? Zapravo ništa, jer predak tikve bila je repa. U Irskoj je, prema jednoj legendi, zivio jedan zao čovjek imenom Jack Oldfield. Slučajem je je on osobno zarobio vraga i pristao je da ga pusti samo ako mu ovaj obeća da ga vise nikada neće sresti. Na taj način uspio je da izbjegne da nakon svoje smrti dođe u pakao. Međutim, pošto je bio zao čovjek nije mogao da dođe ni u raj pa je lutao besciljno sve dok mu vrag Erbarmen nije darovao jednu repu u kojoj se nalazila žar uglja. Tako je Jack mogao da vidi barem put kojim je lutao.

U Americi je umjesto repe uzeta tikva, jer je tamo ima u izobilju i jer je veća...kod Amija je uvijek sve nešto veće nego kod nas u Europi. Tikva se izbuši, izrežu se rupe u obliku lica, da bi svijeće koje se postave u njenu sredinu, davale još veći sjaj.

U većini zemalja se Halloween slavi kao praznik "just for fun", zbog mogućnosti maskiranja, zbog priča o vješticama i duhovima, koje izazivaju jezu, ali i kao porodični praznik.

Naša obitelj...ovako je nekada slikao profesionalni fotograf...tata ga naručio da dođe kući, mi se obukli najbolje što smo mogli i htjeli...i škljoc...slijeva nadesno Željko, mama, Miro, tata i ja.



Mama!
Dein Leben war nicht immer leicht,
Du kanntest Mühen und Plagen.
Frau Sorge, die durch die Zimmer schleicht,
sie gab dir manches zu tragen.

Du hattest Kummer, der keinen verschont
in bitteren, trüben Stunden.
Dein Mut, der hat sich immer gelohnt
und stets einen Ausweg gefunden.

Du kämpftest tapfer gegen die Not,
sorgtest, daß jeder sich freue.
Kochtest mit Umsicht das Mittagsbrot,
nähest aus Altem das Neue.

Du gabst jedem Alltag Sonne und Sinn,
schafftest das Schwerste noch.
Eins steckte in all deiner Arbeit drin,
das Wort: Ich schaffe es doch!

Du hast uns alle glücklich gemacht,
lebtest das Leben uns vor.
Du hast immer alles fertiggebracht
mit Liebe, mit Herz und Humor!
(Rene Christian-Hildebrandt)



Prvi puta na plavom Jadranu, negdje kod Dubrovnika. Sjećam se da smo se spremali na izlet na Lokrum nekim turističkim brodićem i kad smo se počeli ukrcavati ja sam počela da plačem...bilo me je strah velikog mora. Nikada više nisam imala priliku da vidim Lokrum iako sam često bila u Dubrovniku.



Prva pričest
U svitanje novog dana
Došao si do Njegovog oltara.
Donio si čistu dušu
Dječije srce puna žara.
Radost ovog svetog jutra
Nek se nikad ne ugasi.
Božija ljubav,
Božija milost
Nek ti dušu uvijek krasi




Moj rođendan i ujedno oproštaj od tete Helle...njen muž je bio jedan od stručnjaka koji su izgrađivali ko zna koju fazu Željezare. Teta Hela se družila sa mamom i omamom a Sonja, njena kćerka, koja je bila nešto mlađa od mene je bila moja najdraža prijateljica. Lutku koju sam te godine dobila od njih nazvala sam njenim imenom i dugo sam je godina još čuvala.
Na slici je jos i moj deda i ujak Rudi.



Još jednom sa tetom Hellom i Sonjom, ovog puta nekoliko godina nakon što su otišle kući u Linz. Omama i ja smo bile na putu iz Beča (kod omamine sestre Rosi) za Stuttgart (u posjet omaminoj braći Jakobu i Wendelinu). I kad je vlak stao u Lincu, mi smo izašle iz njega i nenajavljene banule kod tete Hele. Radovale su se ko djeca: moja omama i Hela a ja i Sonja smo nastavile da se igramo kao da se nismo ni rastajale...bio je to nezaboravan tjedan.




Moja prabaka i omamin brat Jakob sa unukom i svojom suprugom. Bio je to prvi susret nakon što se završio drugi svjetski rat, kada je cijela omamina obitelj otišla iz Zenice...dvije sestre sa obitelji nastanile su se u Austriji a mama i dva brata u Stutgartu. Jedino su ona i teta Eva ostale u Jugoslaviji. To je ujedno bio iposljednji susret sa prabakom, umrla je dvije godine kasnije.




Vesna i ja...obe kao dva anđela. Ko bi rekao da ćemo obe postati "pobunjenici"...svaka u svom vremenu odrastanja.



Povod je bio posjeta tete Line i njenog sina Helmuta iz Beča a zasto smo svi ovako ozbiljni...ne sjećam se više. S lijeva na desno: ujak Rudi, Miro, mamai omama, Vesna, Helmut, teta Lina i ja.



E ovdje se svi smijemo...omama ima kecelju...znači kuvala je za nas nešto, a znala je da kuva doooobro. I vjerovatno se smijemo jer znamo biće nešto ukusno za ručak.




Moja omama "Mutter der Familie"...bila je divna ne samo za obitelj nego i za mnoge druge...svi koji su imali priliku da je upoznaju zavolili su je. Na žalost izgubili smo je veoma rano...umrla je u šezdesetdrugoj godini života.
Das Beste in mir, ich hab's von ihr!



Još jedan fotos sa omamom...Zrinki i meni je bila sve: budila nas u školu sa pripremljenom kavom, dočekivala s ručkom, brinula kad smo kasnile. A Zrinka i ja... dvije "sestre", omamine ljubimice.



Uvijek sam volila da me omama tješi,bilo da su bili ljubavni jadi, loša ocjena u školi ili prehlada. Sjela bih pored nje a ona je uvijek znala da ispriča nešto što mi je odvratilo misli od mojih "problema"




S mojim bratom Mirom koji je otišao od nas početkom ove godine.

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.
Ali smrt nije kraj.
Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda.
(Mak Dizdar)

...Kad sam se udebljala par kilograma rekao mi je da voli punije žene.
Kad sam poslije smršala rekao mi je da voli vitke žene.
I jednog dana shvatila sam da me voli....

Zaključila sam da u posljednje vrijeme živim u jednom konzerviranom životu.

Moje veze sa prijateljima su konzervirane...u mailovima, postovima i socijalnim mrežama.
Moje jelo je porcionirano u malim dozama u zamrzivaču.
Moje radno vrijeme je organizirano...posao doziran, novac konzumiran, u pregratke pohranjen (izdaci za stan, hranu, kozmetiku, štednja)
Posjedujem konzervirani okoliš (cvijeće u saksiji), konzervirane ciljeve za vrijeme godišnjeg odmora (kaktuse i palme), konzerviranu romantiku (melodija sa youtuba sa porukom dobro jutro ili laku noć ljubavi), konzerviranu blizinu (jastuk punjen lavandom), sve maleno i raspoređeno tako da se može smjestiti na pedesetak kvadrata koliko imam na raspolaganju za stanovanje.

Sve to ima uputstva za upotrebu...vidljiva ili samo u mislima prisutna...sve slijedi jedan uređen protokol:

poticaj --> objekat --> priprema --> upotreba --> odstranjenje upotrebljenog --> mjesto za nove poticaje.

U konkretnom slučaju to bi značilo:
Gladna sam --> špagete (porcija za jednu osobu) --> preliti kipućom vodom, promješati, sačekati tri minute ..> pojesti, čak se može reći sa užitkom (jer nije isključeno da su moji nervi za okus degenerirali) --> odnijeti smeće, prežvakati, pokakati --> jos jednu kavu?

Moj razum nazaduje i kvrči se! Slijedi primjer! Kreativnost se svodi još samo na jasno definirana područja u malim mjernim jedinicama po danu...dnevno to nije više od šezdeset minuta...pod uvjetom naravno jer ...kako i kada uopće bih ja to mogla nešto mentalno da doprinesem ako se već toliko moram brinuti o stanju mog duha ( koji trebam na primjer da bih se osjećala dobro)?
Za ovakve stvari kao sto je pisanje posta trebam petinu vremena više od prethodne radnje.
Ostalo vrijeme su skype, e-mails, razne vijesti, prijatelji i moja ljubav...

Međutim, ja ne želim biti sardina! Zatvorena u jednoj konzervi okružena sa puno mirisnog umaka od rajčice. Ja hoću u veliko otvoreno more osjećaja! Hoću da se brčkam u njemu, da plivam, da ronim! Hoću da sretnem druge sardine koje se ludo raduju da budu slobodne.

Na ovom mjestu trebala bih završiti s pisanjem...samo još deset minuta...toliko mi je vremena preostalo od današnje doze kreativnosti...a ja imam upravo fantastičnu ideju da osnujem religiju koja ce se zasnivati na čekanju na pojavu otvarača konzervi! Moram jos brzo da smislim četrdesetdvije zapovjedi ove religije, zapisati ih i držati ih se. Time bih imala upute kako da se svako jutro ili večer, ili oba doba molim za „skrivene, usamljene sardine u nama“...

I onda se navikneš na nečije poljupce, dodire, osmijehe. Navikneš se da je nečiji lik stalno u tvojoj glavi. Navikneš na vaše uobičajene razgovore, smijeh svađe, ... I navika je toliko tvoja i toliko slatka, da nikad ne želiš da se odvikneš.

Jer, nije to samo obična navika. To je nešto više od toga. Nešto povezano s ljubavlju, ali nekom vezom koja ti se čini neraskidivom. Čini??? Ma neraskidiva je...barem u našoj ljubavi.

Bilo kada prihvatimo činjenicu da je neki san postao košmar. Tada se tješimo da je stvarnost ionako bolja. Sami sebe ubjedimo da je općenito bolje i ne sanjati.

Ali najjači od nas drže se snova. Za to zaista treba puno odvažnosti...nastaviti sanjati i kad shvatimo da će neumitno doći vrijeme da se i probudimo.

Ponekad se u životu suočimo sa novim snom i počnemo da ga se držimo i čvrsto u njega počinjemo vjerovati. Ako imamo sreće razumjećemo da se u našem životu ne okreće sve oko ovog ili onog sna. Radi se o samom snu, o tome da uopšte imamo tu mogućnost i priliku da sanjamo.

Ne znam šta je teže: sanjati i dožiivjeti da divan san preraste u košmar ili živjeti u stvarnosti i nikada ne sanjati.

Ja sebe jako često uhvatim da sanjam a vi?