Zaključila sam da u posljednje vrijeme živim u jednom konzerviranom životu.
Moje veze sa prijateljima su konzervirane...u mailovima, postovima i socijalnim mrežama.
Moje jelo je porcionirano u malim dozama u zamrzivaču.
Moje radno vrijeme je organizirano...posao doziran, novac konzumiran, u pregratke pohranjen (izdaci za stan, hranu, kozmetiku, štednja)
Posjedujem konzervirani okoliš (cvijeće u saksiji), konzervirane ciljeve za vrijeme godišnjeg odmora (kaktuse i palme), konzerviranu romantiku (melodija sa youtuba sa porukom dobro jutro ili laku noć ljubavi), konzerviranu blizinu (jastuk punjen lavandom), sve maleno i raspoređeno tako da se može smjestiti na pedesetak kvadrata koliko imam na raspolaganju za stanovanje.
Sve to ima uputstva za upotrebu...vidljiva ili samo u mislima prisutna...sve slijedi jedan uređen protokol:
poticaj --> objekat --> priprema --> upotreba --> odstranjenje upotrebljenog --> mjesto za nove poticaje.
U konkretnom slučaju to bi značilo:
Gladna sam --> špagete (porcija za jednu osobu) --> preliti kipućom vodom, promješati, sačekati tri minute ..> pojesti, čak se može reći sa užitkom (jer nije isključeno da su moji nervi za okus degenerirali) --> odnijeti smeće, prežvakati, pokakati --> jos jednu kavu?
Moj razum nazaduje i kvrči se! Slijedi primjer! Kreativnost se svodi još samo na jasno definirana područja u malim mjernim jedinicama po danu...dnevno to nije više od šezdeset minuta...pod uvjetom naravno jer ...kako i kada uopće bih ja to mogla nešto mentalno da doprinesem ako se već toliko moram brinuti o stanju mog duha ( koji trebam na primjer da bih se osjećala dobro)?
Za ovakve stvari kao sto je pisanje posta trebam petinu vremena više od prethodne radnje.
Ostalo vrijeme su skype, e-mails, razne vijesti, prijatelji i moja ljubav...