Zaključila sam da u posljednje vrijeme živim u jednom konzerviranom životu.

Moje veze sa prijateljima su konzervirane...u mailovima, postovima i socijalnim mrežama.
Moje jelo je porcionirano u malim dozama u zamrzivaču.
Moje radno vrijeme je organizirano...posao doziran, novac konzumiran, u pregratke pohranjen (izdaci za stan, hranu, kozmetiku, štednja)
Posjedujem konzervirani okoliš (cvijeće u saksiji), konzervirane ciljeve za vrijeme godišnjeg odmora (kaktuse i palme), konzerviranu romantiku (melodija sa youtuba sa porukom dobro jutro ili laku noć ljubavi), konzerviranu blizinu (jastuk punjen lavandom), sve maleno i raspoređeno tako da se može smjestiti na pedesetak kvadrata koliko imam na raspolaganju za stanovanje.

Sve to ima uputstva za upotrebu...vidljiva ili samo u mislima prisutna...sve slijedi jedan uređen protokol:

poticaj --> objekat --> priprema --> upotreba --> odstranjenje upotrebljenog --> mjesto za nove poticaje.

U konkretnom slučaju to bi značilo:
Gladna sam --> špagete (porcija za jednu osobu) --> preliti kipućom vodom, promješati, sačekati tri minute ..> pojesti, čak se može reći sa užitkom (jer nije isključeno da su moji nervi za okus degenerirali) --> odnijeti smeće, prežvakati, pokakati --> jos jednu kavu?

Moj razum nazaduje i kvrči se! Slijedi primjer! Kreativnost se svodi još samo na jasno definirana područja u malim mjernim jedinicama po danu...dnevno to nije više od šezdeset minuta...pod uvjetom naravno jer ...kako i kada uopće bih ja to mogla nešto mentalno da doprinesem ako se već toliko moram brinuti o stanju mog duha ( koji trebam na primjer da bih se osjećala dobro)?
Za ovakve stvari kao sto je pisanje posta trebam petinu vremena više od prethodne radnje.
Ostalo vrijeme su skype, e-mails, razne vijesti, prijatelji i moja ljubav...

Međutim, ja ne želim biti sardina! Zatvorena u jednoj konzervi okružena sa puno mirisnog umaka od rajčice. Ja hoću u veliko otvoreno more osjećaja! Hoću da se brčkam u njemu, da plivam, da ronim! Hoću da sretnem druge sardine koje se ludo raduju da budu slobodne.

Na ovom mjestu trebala bih završiti s pisanjem...samo još deset minuta...toliko mi je vremena preostalo od današnje doze kreativnosti...a ja imam upravo fantastičnu ideju da osnujem religiju koja ce se zasnivati na čekanju na pojavu otvarača konzervi! Moram jos brzo da smislim četrdesetdvije zapovjedi ove religije, zapisati ih i držati ih se. Time bih imala upute kako da se svako jutro ili večer, ili oba doba molim za „skrivene, usamljene sardine u nama“...