Serenissima ... grad svjetlosti! Taj naziv prati Veneciju stolječima. Ali svjetla se polagano gase i jedan od najljepših gradova u svijetu gubi boje. Stara dama je ostarila. A kako je to obično kod dama koje stare, pojavljuju se bore, koža posivi, dobiju se staračke fleke i još neki znakovi koji kažu: ili se predaj i povuci ili uloži više vremena i novca da postaneš ponovo vitalna i da onaj koga sretneš ne primjeti odmah tvoje godine.

A Venecija je ostarila i kako nam se u ovih par dana posjete nekadašnjoj ljepotici, učinilo... predala se. Trg Svetog Marka je postao sjedište turizma na koji svi svrate ali zbog gužve i ne može nešto posebno da se vidi. Nije ni čudo jer se sve svelo na njega i masa posjetilaca, koja dođe da vidi čuveni grad hrli u tom pravcu, pa mi se učinilo da je Trg atraktivan jer na njemu možeš da čuješ bezbroj različitih jezika i vidiš najrazličitije modele kamera i fotoaparata koji pokušavaju da se probiju do neke od znamenitosti ne bi li ulovio neki snimak bez mnogo ljudi na njemu.

Zoran je bio uporan i čekao, probijao se i evo rezultata:

Nakon Trga svetog Marka pokušali smo da pronađemo Rialto most, prateći na fasadama oronulih zgrada crveni natpis od obične boje sa strelicom, a ispod kojega je obično bilo i obavještenje gdje se nalazi WC. Nakon što smo ga našli i vidjeli, mislimo da bi možda bolje bil da smo zalutali.





Uličice i mostovi po kojima smo se kretali tražeći nešto neobično, nešto što će nam se dopasti su oronuli, puni nekakvih malih prodavnica u kojima Kinezi prodaju suvenire, napravljene u Kini. Kako to Kinez zna da izradi gondolu iz Venecije? Doduše ima i malih butika gdje se može kupiti original maska ili zdjela od pravog Murano stakla, ali su skoro nevidljivi pred napadnim jeftinim kineskim imitacijama. Neki od vlasnika koji imaju originale stavili su čak i natpise na izlozima da se ne radi o falsifikatima.














Razočarala nas je stara dama! Ono sto smo očekivali da nađemo, izostalo je a osim oronulih fasada i jedinog uređenog trga Svetog Marka nismo vise ništa očekivali. Mislili smo: treba joj potpuni lifting, botox i sve moguće estetske operacije da bi ponovo postala atraktivna i zanimljiva. Trebaju joj i neki drugačiji ljudi koji će znati da ti objasne gdje si, koji te neće vući za rukav u gondolu u kojoj vožnja košta malo bogatstvo, koji će ti nešto od usluga pružiti a da nemaš dojam da čekaju samo napojnicu i da te se riješe.

A onda smo slučajno otkrili jednu drugu Veneciju. I to kada smo prestali da pratimo crvene strelice koje su vodile samo na dva mjesta. Tihe uske i čiste uličice, popravljene fasade sa cvijećem na balkonima od kovanog gvožđa, male tratorije u kojima su konobari ljubazni i ne očekuju da se napojnica ostavi već i prije jela. Jela i nisu na tim mjestima tako skupa, kava ne košta 10 eura kao na Trgu a WC je besplatan. I najvažnije... jelo je ukusno. I još nesto najvažnije: NEMA GUŽVE, samo mještani i poneki turista.













Ovo nas je malo oraspoložilo pa nismo rekli: "Venecijo, bolje je da se potpuno predaš nego da se ovako mućiš." Zato su i snimci ovoga dijela puniji života i ljepši od onih "turističkih".





Sve u svemu... pomalo smo razočarani zapuštenošću Venecije, kako samog grada tako i njegove okoline koja je puna industrijskih hala i hotela, izgrađenih bez imalo stila. Ali s druge strane, ako se ima dovoljno vremena i ako se ne podlegne komercijalizmu, Venecija zna da pokaže onaj skriveni šarm stare dame, koja pokrije lice velikim sunčanim naočarima i počne zanimljive priče koje će odvratiti od njenih bora. Jedna od najljepših priča koja me dojmila je i ona o Mostu uzdaha.





On spaja Duždevu palaču sa nekadašnjim zatvorom i nalazi se na višem nivou od ostalih mostova. I priča kaže da su sa toga mosta zatočenici, pri prelasku iz palače gdje su bili osuđeni, a prije konačnog odlaska u zatvor mogli da vide Veneciju još jedanput. To im je obično bilo posljednji put jer nisu više nikada izašli iz zatvora .I zbog tih tužnih uzdaha most je i dobio to ime. Dirljiva priča, zar ne!

Mislim da Venecija krije još mnogo ovakvih zanimljivih priča ali su zaboravljene pred navalom komercijalizacije. Možda će neko da se sjeti i pokaže ne samo nekadašnju ljepotu stare dame nego i ono što ona krije u svojoj duši.

Neki psiholozi smatraju da se sreća koju osjećamo može povezati sa stanjem naše psihe. Oni zastupaju mišljenje da se čovjek smije ako je sretan ali i obrnuto. Sretan je kad se smije.

Kada se čovjek smije, izraz koji pri tome pokazuje lice, šalje signale ostalom dijelu tijela: Aha … sreća! Dakle, ko u toku dana, kažimo tako, uspije da se nasmiješi (iako ne mora da postoji neki poseban razlog), taj je sretniji od onoga koji krajeve usana spusti do poda.

Čitala sam, sve u želji da ove godine budem još sretnija nego prethodne, knjigu britanskog psihologa R. Wisemana koja već u naslovu nagovještava uspjeh u traženju sreće: „Kako se može promjeniti život za 60 sekundi“. U knjizi je analiziran pokus koji je osamdesetih godina izveo jedan drugi psiholog F. Strack. U tom pokusu je ispitivano koliko će jedan novi comic – strip imati uspjeha i to na taj način da je, čitajući ga, jedna grupa ispitanika morala da drži olovku između zuba a da se ne dodiruju usne a druga grupa između usana bez upotrebe zuba kao oslonca. Razlog je bio jednostavan: Prva grupa mogla se smijati nesvjesno za razliku od druge, koja je bila spriječena držanjem olovke.

Iz ovog pokusa moglo se izvesti više zaključaka ali prvenstveno je pokazano da onaj, koji život smatra lijepim, bez obzira na to da li se smije ili ne, treba tako i da se ponaša... i već će se to i desiti: stvarno će ga i smatrati ljepšim (bez obzira kako je u stvarnosti).

Još jedan zaključak sličnih istraživanja, a koji je možda za naše podneblje mnogo zanimljiviji: šta treba da urade namještenici u turizmu i gastronomiji da bi dobili što veću napojnicu?
Provedena testiranja dovela su do zaključaka kao što su: konobar dobija više napojnice ako se predstavi svojim imenom, ako i gosta oslovi njegovim imenom, ali i ako osobe koje poslužuje, diskretno dodirne.

Također je iz ove studije proizašlo da konobarice koje nose dio odjeće u crvenoj boji dobiju čak 26% više napojnice od onih koje imaju odjeću druge boje. Ovo, naravno samo kod gostiju muškog roda, ženski gosti ostaju ravnodušni na boje. Razlog? Crvena boja povečava atraktivnost osobe koja je nosi. Ovaj rezultat potkrijepljen je čak i jednom formulom, koja, po mom mišljenju nema neki poseban značaj ali pokazuje da čovjek, ako želi da sazna neke jednostavne stvari, najčešće to čini na kompliciran način.

Pitanja koja iz ovoga proizlaze su, opet mnogobrojna. Da li da nosim crvenu bluzu da bih dobila više novca od muškaraca? Da li se na taj način želim prodavati? Da li postoji razlika kada nosim nešto crveno jer mi se dopada ili nosim crveno namjerno da bih izvukla više novca iz novčanika gosta?

Ili obrnuto. Da li kao muškarac trebam da ispadnem toliko primitivan da zbog signala koji je dat izborom boje, treba da otvorim svoj novčanik malo više. Da li je „biti muškarac“ potrebno dokazivati na tako jednostavan način i da li sam rado glupak? Da li je ipak privlačnije da nas žena smatra nešto komleksnijim bićem?

I na koncu najvažnije pitanje: da li trebam da prihvatim ovu činjenicu koja govori o mome biću, da bih postigao da budem sretan?

Da li se za odgovore na ova pitanja trebaju vršiti dalji testovi ili čovjek sam može da traži i nađe odgovore za sebe? Prepuštam to svakome da odgovori sam sebi. Ja ću, u svakom slučaju razmišljati ( jer kako sam navela, želim svake godine da ugrabim malo više sreće nego prethodne). Mene jedino mući dilema: da li ću pri traženju i analizi ovih odgovora držati olovku između zuba ili između usana?

Danas bi imala osamdeset četiri godine.
Već dvadesetdvije godine i to svake godine, pitam se kako bi izgledala ? Kakav bi bio naš odnos majka – kćerka? Da li bi volila moga Zorana, moju Theresu? Šta bi rekla za moj život? Moje odluke. Moj put koji sam sama izabrala. Ali pitam se isto tako da li bi moj život u zadnje dvadesetdvije godine protekao drugačije da je nisam tako rano izgubila.

Ove misli! Svake godine ponovo. Prije nego se rodila njena posljednja unuka. Kratko nakon što je nastupilo ljeto te ratne 1992. godine. Svake godine!

Nedostaješ mi! Stalno.

I kao da daješ znak od sebe, danas pada kiša. Ona ljetna, topla kiša koja tako rijetko padne. Njene kapi padaju na zemlju kroz vrući zrak. Preplavljaju ulice i puteve. Prave obruč oko zemlje. Ko da kažeš: Kčeri, tu sam. Okružujem te ma gdje da si. Sa svojom ljubavlju.

Srpanj je lijep mjesec. Ljeto je u njemu u svom največem zamahu, dani su puni sunca a noći zvijezda koje pokazuju put svima koji lutaju. Ali za mene je njegov početak povezan uvijek sa tugom: mama bi imala rođendan. Da je živa. Da je imala sreće da je u bolnici na dan njene smrti bio neki iskusni liječnik a ne početnik. Da je... Ali nije.

I zato mi je pocetak divnog mjeseca srpnja uvijek povezan sa tugom. Čak i posljednjih godina kada je moj život krenuo putem posutim zvjezdanom prašinom.

Često mislim na Tebe. A znam da ti to znaš. I da u srcu anđela, koji si postala, osjetiš da sam sretna ali i da mi ponekad srce poplavi tuga jer ti to nisi doživjela.

Čuvaj me i čuvaj se ... do slijedećeg rođendana.