Neki psiholozi smatraju da se sreća koju osjećamo može povezati sa stanjem naše psihe. Oni zastupaju mišljenje da se čovjek smije ako je sretan ali i obrnuto. Sretan je kad se smije.

Kada se čovjek smije, izraz koji pri tome pokazuje lice, šalje signale ostalom dijelu tijela: Aha … sreća! Dakle, ko u toku dana, kažimo tako, uspije da se nasmiješi (iako ne mora da postoji neki poseban razlog), taj je sretniji od onoga koji krajeve usana spusti do poda.

Čitala sam, sve u želji da ove godine budem još sretnija nego prethodne, knjigu britanskog psihologa R. Wisemana koja već u naslovu nagovještava uspjeh u traženju sreće: „Kako se može promjeniti život za 60 sekundi“. U knjizi je analiziran pokus koji je osamdesetih godina izveo jedan drugi psiholog F. Strack. U tom pokusu je ispitivano koliko će jedan novi comic – strip imati uspjeha i to na taj način da je, čitajući ga, jedna grupa ispitanika morala da drži olovku između zuba a da se ne dodiruju usne a druga grupa između usana bez upotrebe zuba kao oslonca. Razlog je bio jednostavan: Prva grupa mogla se smijati nesvjesno za razliku od druge, koja je bila spriječena držanjem olovke.

Iz ovog pokusa moglo se izvesti više zaključaka ali prvenstveno je pokazano da onaj, koji život smatra lijepim, bez obzira na to da li se smije ili ne, treba tako i da se ponaša... i već će se to i desiti: stvarno će ga i smatrati ljepšim (bez obzira kako je u stvarnosti).

Još jedan zaključak sličnih istraživanja, a koji je možda za naše podneblje mnogo zanimljiviji: šta treba da urade namještenici u turizmu i gastronomiji da bi dobili što veću napojnicu?
Provedena testiranja dovela su do zaključaka kao što su: konobar dobija više napojnice ako se predstavi svojim imenom, ako i gosta oslovi njegovim imenom, ali i ako osobe koje poslužuje, diskretno dodirne.

Također je iz ove studije proizašlo da konobarice koje nose dio odjeće u crvenoj boji dobiju čak 26% više napojnice od onih koje imaju odjeću druge boje. Ovo, naravno samo kod gostiju muškog roda, ženski gosti ostaju ravnodušni na boje. Razlog? Crvena boja povečava atraktivnost osobe koja je nosi. Ovaj rezultat potkrijepljen je čak i jednom formulom, koja, po mom mišljenju nema neki poseban značaj ali pokazuje da čovjek, ako želi da sazna neke jednostavne stvari, najčešće to čini na kompliciran način.

Pitanja koja iz ovoga proizlaze su, opet mnogobrojna. Da li da nosim crvenu bluzu da bih dobila više novca od muškaraca? Da li se na taj način želim prodavati? Da li postoji razlika kada nosim nešto crveno jer mi se dopada ili nosim crveno namjerno da bih izvukla više novca iz novčanika gosta?

Ili obrnuto. Da li kao muškarac trebam da ispadnem toliko primitivan da zbog signala koji je dat izborom boje, treba da otvorim svoj novčanik malo više. Da li je „biti muškarac“ potrebno dokazivati na tako jednostavan način i da li sam rado glupak? Da li je ipak privlačnije da nas žena smatra nešto komleksnijim bićem?

I na koncu najvažnije pitanje: da li trebam da prihvatim ovu činjenicu koja govori o mome biću, da bih postigao da budem sretan?

Da li se za odgovore na ova pitanja trebaju vršiti dalji testovi ili čovjek sam može da traži i nađe odgovore za sebe? Prepuštam to svakome da odgovori sam sebi. Ja ću, u svakom slučaju razmišljati ( jer kako sam navela, želim svake godine da ugrabim malo više sreće nego prethodne). Mene jedino mući dilema: da li ću pri traženju i analizi ovih odgovora držati olovku između zuba ili između usana?