Kad u braku ili vezi nešto počne da se kreće izvan kolosjeka, kada duša počne da poboljeva ili ako nešto ne ide u poslu...svako zna šta je činiti: otići u knjižaru ili na internet, uzeti ili daunladovati knjigu sa uputama kako riješiti stvar i dovesti je u red.

Međutim, šta ako mikser počne da kašljuca? Perilica neće više da radi? Guma na biciklu se probušila? Za nuždu guma bi mogla da se zakrpi, teoretski znamo kako to ide: kotač se skine, guma odvoji, zračnica se napumpa provuče kroz vodu da se vidi gdje pušta i obilježi mjesto. Kad se posuši, zaljepi se zakrpa na to mjesto, sve ponovo ugradi i bicikl je spreman za ponovnu vožnju. U praksi se nailazi na prepreku već kod pitanja kako skinuti kotač a da se ne ošteti mjenjač brzina, kako se guma ponovo montira na kotač a da se popravljena zraćnica ponovo ne probuši, a ionako je najveći problem ... što ćeš si uprljati ruke. Zbog toga se pristupi planu B: guraš bicikl do prve radionice, odeš kući pješke ili taksijem i onda čekaš tjedan dana da ti se bicikl vrati u voznom stanju.

Za perilicu se nazove odgovarajući servis da otkloni kvar a što se miksera tiče...njega bacimo u smeće. Kao prvo nemamo pojma ko bi to danas mogao da popravi a drugo i kada bismo tu rijetku pticu našli, platili bismo taj popravak sumom koja odgovara cijeni tri nova miksera. A treće: ko je još toliko bedast da ga uopće i hoće? Moderan čovjek kupuje kolače.

Moj otac je bio drugačiji. On je imao sanduk sa alatom i u njemu, sve po veličini složene odvrtače, ključeve, kliješta, čekiće, čak i jednu vaservagu. I čim je nešto u domaćinstvu počelo da kvrći i cvrći, bacao bi se moj tata preko te stvari kao da je jedva čekao da unutrašnji život nekog stroja pokaže znakove bolesti i počeo je da lupka, odvija i zavrće sve dok se ne čuje ravnomjerni zvuk ili ne zamukne sasvim. I tada bi objavio onim svojim glasom šefa:" Ništa ne pomaže, mi trebamo novi aparat"! Često mi pred oči dođu slike iz djetinjstva kada su tata a poslije i braća ( a ponekad i mama) bez riječi uzimali alat u ruke i popravljali prozor koji dobro ne dihtuje ili slavinu koja curi... jednom riječju ponašali su se kao kućepazitelji.

I danas razmišljam ponekad: Zaista nije loše to što su tate u prošlosti svašta znali i umjeli. Oni su bili u stanju, da su se našli na pustom otoku, izgraditi postrojenje za desalinizaciju vode. A da ne govorimo o tome kojeg su poniženja bili pošteđeni, jer nisu kao u današnje vrijeme dobijali račun od vodoinstalatera na kome stoji cijena promjenjene gumice: 1200 kuna... naime to je cijena u kojoj je uračunato dva sata obrtnika, vožnja od radnje i nazad, i naravno gumica.

Međutim ono što je pozitivno kod modernog čovjeka je da za svoje „neznanje“ ima izgovor. Naime, novi uređaji izrađeni su od takvih dijelova da je sama nabavka pokvarenih dijelova skuplja od kupovine novog stroja. Umjesto metala, drveta i fine mehanike strojevi su izrađeni od plastike i elektronskih modula, koji se proizvode automatima a koje opet poslužuje najjeftinija radna snaga u svijetu. Nema stručne radne snage koja bi samo još više povečala cijenu krajnjeg proizvoda. Pri tome je i ciklus inovacija tako podešen da točno kada stari aparat otkaže, na tržištu već imate novi koji, pored funkcija koje je imao stari, ima i još nekoliko dodatnih.

Ranije, kada je na mehaničkoj tipkovnici otišao valjak ili na analognom foto-aparatu okidač, imalo je smisla da se ti dijelovi nabave i izvrši popravka. Kad jedan digi sa 5 megapiksla počne da se izvrdava, sretni smo jer ga se možemo riješiti bez grižnje savjesti i kupiti drugi sa 18 megapiksla koji je već na tržištu. Ili zbog čega bismo se trudili da nekoliko otkinutih žica na starom kasetofonu zalemimo (za to trebamo imati plan ploča, lem i lemilicu), kada više i nema kaseta pa ni analognih radio-postaja.

Osim toga, mnogi strojevi se više i ne mogu popraviti zato što je već i u hladnjaku, perilici ili budilicama ugrađena elektronika koja je nama nepristpačna i nerazumljiva tako da ne znamo ni zašto služi jer je u uputama za korištenje najviše nekih skraćenica koje i nisu objašnjene.

Da ne navodim da su neki uređaji tako dobro spojeni da se samo silom mogu otvoriti. Naprimjer I-phon je tako zatvoren da je u njegovu unutrašnjost nemoguće prodrti bez specijalnog alata koji posjeduje samo ovlašteni serviser. Čak ni baterija se ne može promjeniti kada se istroši, nego se cijeli mobitel šalje u Apple i umjesto popravljenog dobije novi. (Ovo nije reklama nego je to slučaj kod velikog broja uređaja ove vrste).

I ma koliko inžinjerskog znanja i umjeća stoji u nekom čovjeku, ono nije dovoljno jer potrošač mora uvijek imati razlog da kupuje novo ...i ne samo jedanput. Skoro i da nema više proizvoda za vjećnost. Naprimjer namještaj koji se danas proizvodi, uglavnom je životni pratilac čovjeka do slijedeće selidbe.

Pod takvim uvjetima se i popravka predstavlja kao staromodna stvar i zato izaziva jedan vid revolta ...protiv tempa kojim se danas živi, u kojemu roba postaje smeće... protiv gospodarstva koji zastupa rasipništvo, posebno prirodnih sirovina... protiv nesposobnosti potrošača da shvate značenje riječi posjed... protiv mrtve ideologije da sve što ima ogrebotine ili bilo kakvu drugu manu, mora otići iz života... protiv gajenja shvatanja da su specijalisti ti koji daju uvjete garancije rada i da se pravo gubi čim se uređaj otvori.

Naime, popravkom se počinju polako shvatati stvari i duh koji se počinje buditi, daje više samopouzdanja te ljudi bolje razmišljaju svojom glavom. Zbog toga ne treba da bude prepreka to što neki stručnjak drži stvari zavarene i zakovane. Za početak je potrebno nefunkcionalne uređaje, umjesto baciti u kontejner, otvarati... svejedno kako, čekićem ili bacanjem sa balkona … i pogledati …i zatim pokušati popraviti.

Pa iako je teško izvršiti popravku može se u najgorem slučaju uništiti uređaj ( bio je ionako van upotrebe) i pogledati kakve to tajne krije njegova unutrašnjost. A to je već prvi korak kojim se stiže do otkrivanja tajni ovog novog svijeta.

Mnogi od nas se vrlo često i to duže vrijeme bave sami sobom odnosno bave se traženjem i i nalaženjem samoga sebe. Međutim priča koju sam nedavno pročitala u jednom časopisu, a koja je prenesena iz islandskog turističkog časopisa koji sebe naziva „ vodičem kroz život, putovanja i zabavu na Islandu“ je ipak nešto posebno. Jedna žena iz Azije koja je pripadala grupi turista a koji su putovali autobusom kroz južni dio Islanda, napustila je svoju grupu za vrijeme jedne šetnje kroz prirodu i kada se grupa vratila u autobus, primjećeno je da nema Azijatkinje. Vodiči i rukovodstvo hotela tražili su je cijeli vikend … bez uspjeha!

Kasnije se ispostavilo da se žena za vrijeme izleta presvukla. Na povratku su je zamjenili sa jednom drugom ženom a ni ona sama nije mogla u opisu koji je dat za njeno traženje, prepoznati sebe. Zbog toga se i sama priključila traženju ne znajući zapravo da je ona tražila samu sebe. I da se sama nije našla bila bi najvjerojatnije još uvijek među gejzirima i vulkanima i važila među ostalima kao nestala.

Ona sama, je takoreći bila cijelo vrijeme pri sebi.

U istom časopisu, tjedan dana kasnije, izašla je zanimljiva serija o rijetkim zvanjima … i ako je neko izgubio nadu da u životu neće naći mjesto za sebe trebao bi to obavezno pročitati. Jer zaista postoji toliko rijetkih zvanja o kojima nisam imala pojma. Potrebna je samo ideja, i to jedna jedina i naravno, energija da se ona slijedi. I cijela stvar će biti uspješna.

Tako je navedeno da je jedan bračni par, odnosno muž preparirao jelene, koje su mu donosili lovci. Supruga mu je poklonila jedan živi primjerak da bi pri prepariranju mogao da pogleda neki detalj na živom primjerku. Pri tome je došao na ideju da skuplja urin od jelena i koristi ga kao zamku pri lovu. I pošto je imao dosta uspjeha počeo je urin da poklanja i prijateljima i odjedanput je upit za „artiklom“ bio toliko veliki da je nabavio još dva jelena i počeo da prodaje urin. Nakon par godina ustanovio je da je posao toliko procvjetao da je nabavljajući vremenom sve više živih primjeraka jelena , došao do broja 130 a počeo je i sa losovima. Skupljanje urina se razvilo u pravi posao i ovaj bračni par danas zarađuje milione

U čemu je stvar?

Nitko, ama baš nitko, neće ti nakon tvog rođenja reći: „Ti ćeš se baviti skupljanjem urina jelena i zaraditi na tome milione." Ta ideja se mora roditi u nama samima.

Jedan drugi mladi čovjek iz Engleske slijedi projekat koji obuhvata firmu za … može se reći … sahrane. Naime, nakon spaljivanja uzima pepeo i iz njega izrađuje gramofonske ploče Ne zna se da li je već prešao na CD, ako je to uopće moguće) na kojoj su sada već pokojni dedica ili bakica nešto prije smrti otpjevali ili ispričali .. i eto ti prave uspomene. Ne samo da je deda u ploči nego je i na njoj.

Kako je ovaj uopće došao na tu ideju?
Na sjevernoj obali Engleske, odakle potiče ovaj nosilac ideje, i nije uopće tako neuobičajeno da se nakon kremacije pepeo umrlog raspe u vjetar . Otac mu je tako ispričao da je nakon smrti njegovog oca, na moru duvao tako jak vjetar da se pepeo prosuo po brodiću sa kojeg su htjeli da prospu pepeo pa su morali na kraju bukvalno da stružu palubu da bi skupili pepeo nakon oluje. Sa mnom se to ne smije dogoditi … mislio je i tako razvio ideju o gramofonskim pločama.

 Najljepši posao, odnosno ideju za posao koji rade imali su Suzan i Stiv Olivier. Oni su, naime slikari na nebeskom svodu. Ideja je došla prije deset godina i otada njih dvoje lete svojim malim avionom iznad gradova i sela i pišu dimom po naruđbi: riječi ili rečenicu ili čak i sliku, Kakav divan poziv!

I bilo bi lijepo da sada ovaj tekst, umjesto što ga napišem kao post na svome blogu, mogu sjesti u avion i ispisati ga na nebu. 

Otrcana tema, znam! Ali u ovo vrijeme raznih političkih i socijalnih napetosti vrijedi nešto ponoviti. Ovo je osvrt na brak sa aspekta međusobnih odnosa u njemu a ne i to ko ga čini. Dakle odnosi se na sve vrste partnerstva. Bračne, izvanbračne, dvospolne ili jednospolne ili one koji nemaju nikakvog spola ili ne znam jesam li što zaboravila, ali ako se netko sjeti... podrazumjeva se.

Upravo jedna starija vijest skrenula je moju pažnju: ubica braka broj jedan je … svađa oko novca.

Sociolog Dew sa jednog Univerziteta u Americi (a odakle bi i mogle da potiču ovakve vrste studija), ispitivao je ponašanje više od deset tisuća ispitanika i to u jednom dužem vremenskom periodu... radilo se o pitanjima iz oblasti ljubavi i seksa, harmoniji i stresu u bračnoj zajednici … i na svjetlo dana izašao je ovaj zaključak.

Čini mi se da je to na neki način stvarno žalosno, zar ne? Stolječima se ljudi bave pitanjima dobrog odnosa među partnerima, pišu se članci koji nas upućuju kako treba da se ponašamo u braku, neprestano dolaze na tržište nove knjige sa ovom temom u kojima se objašnjava kako se postiže najbolja ravnoteža između blizine i dopuštene slobode pojedinih jedinki koje sačinjavaju bračnu zajednicu, koliko seksa je neophodno imati u braku, da li je ponekad dobro provesti godišnji odmor odvojeno i tako dalje i tako dalje...

Na koncu sve se svelo na novac!!

Odjedanput velike ljubavne priče koje smo čitali u knjigama i koje su se provlačile kroz povjest, gledamo u drugom svijetlu. Romeo i Julija iz Verone. Rick und Ilsa iz Casablance. Eva i Adam iz Raja (dobro... možda ne ovaj posljednji par jer jabuka nije nikada bila platežno sredstvo). Lyz Taylor i Richard Burton. Velike drame. Divlji rastanci. Da li je u svim slučajevima uzrok bila gotovina koju su posjedovali?

Nitsche je rekao: „ Nije količina ljubavi, nego količina prijateljstva, ta koja čini brak nesretnim.“ Zvuči dobro. Ali sigurno je i on pod prijateljstvom smatrao financijski sporazum među partnerima.

Kada se rezultat ove studije posmatra obrnuto proizlazi slijedeće: Tek kada su partneri složni po pitanju novca, brak je dobar. Žalostan rezultat.

Međutim, na neki način ovaj rezultat i nije tako neočekivan. Ovo se provlači otkako je nastao brak, dakle još u kamenom dobu.. Jedan drugi mudar čovjek je rekao da je brak ugovor u kojem se muškarac odriče polovine životnih namirnica da bi mu žena drugu polovinu koju je donio, skuhala i on je pojeo za večeru. Bio je to … a ko drugi... nego muškarac iz, vjerojatno prvog braka a sklopljen je još u kamenom dobu: Kremenko!