Kad u braku ili vezi nešto počne da se kreće izvan kolosjeka, kada duša počne da poboljeva ili ako nešto ne ide u poslu...svako zna šta je činiti: otići u knjižaru ili na internet, uzeti ili daunladovati knjigu sa uputama kako riješiti stvar i dovesti je u red.

Međutim, šta ako mikser počne da kašljuca? Perilica neće više da radi? Guma na biciklu se probušila? Za nuždu guma bi mogla da se zakrpi, teoretski znamo kako to ide: kotač se skine, guma odvoji, zračnica se napumpa provuče kroz vodu da se vidi gdje pušta i obilježi mjesto. Kad se posuši, zaljepi se zakrpa na to mjesto, sve ponovo ugradi i bicikl je spreman za ponovnu vožnju. U praksi se nailazi na prepreku već kod pitanja kako skinuti kotač a da se ne ošteti mjenjač brzina, kako se guma ponovo montira na kotač a da se popravljena zraćnica ponovo ne probuši, a ionako je najveći problem ... što ćeš si uprljati ruke. Zbog toga se pristupi planu B: guraš bicikl do prve radionice, odeš kući pješke ili taksijem i onda čekaš tjedan dana da ti se bicikl vrati u voznom stanju.

Za perilicu se nazove odgovarajući servis da otkloni kvar a što se miksera tiče...njega bacimo u smeće. Kao prvo nemamo pojma ko bi to danas mogao da popravi a drugo i kada bismo tu rijetku pticu našli, platili bismo taj popravak sumom koja odgovara cijeni tri nova miksera. A treće: ko je još toliko bedast da ga uopće i hoće? Moderan čovjek kupuje kolače.

Moj otac je bio drugačiji. On je imao sanduk sa alatom i u njemu, sve po veličini složene odvrtače, ključeve, kliješta, čekiće, čak i jednu vaservagu. I čim je nešto u domaćinstvu počelo da kvrći i cvrći, bacao bi se moj tata preko te stvari kao da je jedva čekao da unutrašnji život nekog stroja pokaže znakove bolesti i počeo je da lupka, odvija i zavrće sve dok se ne čuje ravnomjerni zvuk ili ne zamukne sasvim. I tada bi objavio onim svojim glasom šefa:" Ništa ne pomaže, mi trebamo novi aparat"! Često mi pred oči dođu slike iz djetinjstva kada su tata a poslije i braća ( a ponekad i mama) bez riječi uzimali alat u ruke i popravljali prozor koji dobro ne dihtuje ili slavinu koja curi... jednom riječju ponašali su se kao kućepazitelji.

I danas razmišljam ponekad: Zaista nije loše to što su tate u prošlosti svašta znali i umjeli. Oni su bili u stanju, da su se našli na pustom otoku, izgraditi postrojenje za desalinizaciju vode. A da ne govorimo o tome kojeg su poniženja bili pošteđeni, jer nisu kao u današnje vrijeme dobijali račun od vodoinstalatera na kome stoji cijena promjenjene gumice: 1200 kuna... naime to je cijena u kojoj je uračunato dva sata obrtnika, vožnja od radnje i nazad, i naravno gumica.

Međutim ono što je pozitivno kod modernog čovjeka je da za svoje „neznanje“ ima izgovor. Naime, novi uređaji izrađeni su od takvih dijelova da je sama nabavka pokvarenih dijelova skuplja od kupovine novog stroja. Umjesto metala, drveta i fine mehanike strojevi su izrađeni od plastike i elektronskih modula, koji se proizvode automatima a koje opet poslužuje najjeftinija radna snaga u svijetu. Nema stručne radne snage koja bi samo još više povečala cijenu krajnjeg proizvoda. Pri tome je i ciklus inovacija tako podešen da točno kada stari aparat otkaže, na tržištu već imate novi koji, pored funkcija koje je imao stari, ima i još nekoliko dodatnih.

Ranije, kada je na mehaničkoj tipkovnici otišao valjak ili na analognom foto-aparatu okidač, imalo je smisla da se ti dijelovi nabave i izvrši popravka. Kad jedan digi sa 5 megapiksla počne da se izvrdava, sretni smo jer ga se možemo riješiti bez grižnje savjesti i kupiti drugi sa 18 megapiksla koji je već na tržištu. Ili zbog čega bismo se trudili da nekoliko otkinutih žica na starom kasetofonu zalemimo (za to trebamo imati plan ploča, lem i lemilicu), kada više i nema kaseta pa ni analognih radio-postaja.

Osim toga, mnogi strojevi se više i ne mogu popraviti zato što je već i u hladnjaku, perilici ili budilicama ugrađena elektronika koja je nama nepristpačna i nerazumljiva tako da ne znamo ni zašto služi jer je u uputama za korištenje najviše nekih skraćenica koje i nisu objašnjene.

Da ne navodim da su neki uređaji tako dobro spojeni da se samo silom mogu otvoriti. Naprimjer I-phon je tako zatvoren da je u njegovu unutrašnjost nemoguće prodrti bez specijalnog alata koji posjeduje samo ovlašteni serviser. Čak ni baterija se ne može promjeniti kada se istroši, nego se cijeli mobitel šalje u Apple i umjesto popravljenog dobije novi. (Ovo nije reklama nego je to slučaj kod velikog broja uređaja ove vrste).

I ma koliko inžinjerskog znanja i umjeća stoji u nekom čovjeku, ono nije dovoljno jer potrošač mora uvijek imati razlog da kupuje novo ...i ne samo jedanput. Skoro i da nema više proizvoda za vjećnost. Naprimjer namještaj koji se danas proizvodi, uglavnom je životni pratilac čovjeka do slijedeće selidbe.

Pod takvim uvjetima se i popravka predstavlja kao staromodna stvar i zato izaziva jedan vid revolta ...protiv tempa kojim se danas živi, u kojemu roba postaje smeće... protiv gospodarstva koji zastupa rasipništvo, posebno prirodnih sirovina... protiv nesposobnosti potrošača da shvate značenje riječi posjed... protiv mrtve ideologije da sve što ima ogrebotine ili bilo kakvu drugu manu, mora otići iz života... protiv gajenja shvatanja da su specijalisti ti koji daju uvjete garancije rada i da se pravo gubi čim se uređaj otvori.

Naime, popravkom se počinju polako shvatati stvari i duh koji se počinje buditi, daje više samopouzdanja te ljudi bolje razmišljaju svojom glavom. Zbog toga ne treba da bude prepreka to što neki stručnjak drži stvari zavarene i zakovane. Za početak je potrebno nefunkcionalne uređaje, umjesto baciti u kontejner, otvarati... svejedno kako, čekićem ili bacanjem sa balkona … i pogledati …i zatim pokušati popraviti.

Pa iako je teško izvršiti popravku može se u najgorem slučaju uništiti uređaj ( bio je ionako van upotrebe) i pogledati kakve to tajne krije njegova unutrašnjost. A to je već prvi korak kojim se stiže do otkrivanja tajni ovog novog svijeta.