Mnogi od nas se vrlo često i to duže vrijeme bave sami sobom odnosno bave se traženjem i i nalaženjem samoga sebe. Međutim priča koju sam nedavno pročitala u jednom časopisu, a koja je prenesena iz islandskog turističkog časopisa koji sebe naziva „ vodičem kroz život, putovanja i zabavu na Islandu“ je ipak nešto posebno. Jedna žena iz Azije koja je pripadala grupi turista a koji su putovali autobusom kroz južni dio Islanda, napustila je svoju grupu za vrijeme jedne šetnje kroz prirodu i kada se grupa vratila u autobus, primjećeno je da nema Azijatkinje. Vodiči i rukovodstvo hotela tražili su je cijeli vikend … bez uspjeha!

Kasnije se ispostavilo da se žena za vrijeme izleta presvukla. Na povratku su je zamjenili sa jednom drugom ženom a ni ona sama nije mogla u opisu koji je dat za njeno traženje, prepoznati sebe. Zbog toga se i sama priključila traženju ne znajući zapravo da je ona tražila samu sebe. I da se sama nije našla bila bi najvjerojatnije još uvijek među gejzirima i vulkanima i važila među ostalima kao nestala.

Ona sama, je takoreći bila cijelo vrijeme pri sebi.

U istom časopisu, tjedan dana kasnije, izašla je zanimljiva serija o rijetkim zvanjima … i ako je neko izgubio nadu da u životu neće naći mjesto za sebe trebao bi to obavezno pročitati. Jer zaista postoji toliko rijetkih zvanja o kojima nisam imala pojma. Potrebna je samo ideja, i to jedna jedina i naravno, energija da se ona slijedi. I cijela stvar će biti uspješna.

Tako je navedeno da je jedan bračni par, odnosno muž preparirao jelene, koje su mu donosili lovci. Supruga mu je poklonila jedan živi primjerak da bi pri prepariranju mogao da pogleda neki detalj na živom primjerku. Pri tome je došao na ideju da skuplja urin od jelena i koristi ga kao zamku pri lovu. I pošto je imao dosta uspjeha počeo je urin da poklanja i prijateljima i odjedanput je upit za „artiklom“ bio toliko veliki da je nabavio još dva jelena i počeo da prodaje urin. Nakon par godina ustanovio je da je posao toliko procvjetao da je nabavljajući vremenom sve više živih primjeraka jelena , došao do broja 130 a počeo je i sa losovima. Skupljanje urina se razvilo u pravi posao i ovaj bračni par danas zarađuje milione

U čemu je stvar?

Nitko, ama baš nitko, neće ti nakon tvog rođenja reći: „Ti ćeš se baviti skupljanjem urina jelena i zaraditi na tome milione." Ta ideja se mora roditi u nama samima.

Jedan drugi mladi čovjek iz Engleske slijedi projekat koji obuhvata firmu za … može se reći … sahrane. Naime, nakon spaljivanja uzima pepeo i iz njega izrađuje gramofonske ploče Ne zna se da li je već prešao na CD, ako je to uopće moguće) na kojoj su sada već pokojni dedica ili bakica nešto prije smrti otpjevali ili ispričali .. i eto ti prave uspomene. Ne samo da je deda u ploči nego je i na njoj.

Kako je ovaj uopće došao na tu ideju?
Na sjevernoj obali Engleske, odakle potiče ovaj nosilac ideje, i nije uopće tako neuobičajeno da se nakon kremacije pepeo umrlog raspe u vjetar . Otac mu je tako ispričao da je nakon smrti njegovog oca, na moru duvao tako jak vjetar da se pepeo prosuo po brodiću sa kojeg su htjeli da prospu pepeo pa su morali na kraju bukvalno da stružu palubu da bi skupili pepeo nakon oluje. Sa mnom se to ne smije dogoditi … mislio je i tako razvio ideju o gramofonskim pločama.

 Najljepši posao, odnosno ideju za posao koji rade imali su Suzan i Stiv Olivier. Oni su, naime slikari na nebeskom svodu. Ideja je došla prije deset godina i otada njih dvoje lete svojim malim avionom iznad gradova i sela i pišu dimom po naruđbi: riječi ili rečenicu ili čak i sliku, Kakav divan poziv!

I bilo bi lijepo da sada ovaj tekst, umjesto što ga napišem kao post na svome blogu, mogu sjesti u avion i ispisati ga na nebu.