Zajedno sa trajnom i loknama umro je i čitav arsenal pomoćnih sredstava: haube za sušenje, špange i špangice i naravno vikleri. Ovi posljednji su bili posebno okrutni: utiskivali su se u tjeme i podsjećali stvarno da bez boli nema ljepote. Međutim sada je s time gotovo. Mi smo danas sve prirodno lijepe...ili bolje rečeno činimo kao da smo to.

Najvjerojatnije su za to krivi pankeri Barem tako misle u modnom svijetu koji je istraživan i došlo se do saznanja da je razgradnja frizure počela pojavom panka. U svakom slučaju iro-frizure tadašnjih pankera imale su za posljedicu da su negdje osamdesetih godina dame prestale da uvijaju svoju kosu, čime su vikleri, haube za sušenje, igle za kosu i šnale otišle u zaborav. Mlađima kao i muškim čitateljima treba bez sumnje opisati što se to tada točno događalo. Jer teško je nekome tko nije učestvovao u tome objasniti zašto je neka frizura bila frizura samo ako se pod prstima osjećala kao zalivena betonom. A da, ovdje bi se moglo pisati i o brilijantinu koji su koristili muskarci ali o tome drugi puta.

Dakle krenimo kulturološki. Desetinama, ma ne, stotinama godina kosa se uvijala, podizala, kovrčala, stavljala u različite forme, nekada na mokro, nekada na suvo, nekada priljubljenija uz glavu a nekada visoko tupirana. Ali svaki puta je bila tako čvrsto napravljena da kosa nije stršila od glave nego je stajala u nizu, svaka dlaka jedna do druge. Trajna je bila neizostavna a „hladna“ neizbježna. Poznajem ovu torturu, doduše ne iz svog sopstvenog iskustva, ali zato iz obiteljskog: pranje kose, nanošenje učvrščivaća, navijanje. I ne prema sopstvenom nahođenju nego na viklere različitih veličina zavisno od oblika koje je diktiralo vrijeme. Prvo su vikleri bili čelični a kasnije se stanje malo poboljšalo uvođenjem plastičnih omotača ali dlačice koje su bile okolo da bi bolje držale pramenove kose, bile su toliko oštre da su cijelo vrijeme držanja bockale tjeme. Ljepota se ni u kojem slučaju nije mogla dobiti bez bola..

Nakon uvijanja se kosa sušila ili na zraku, sa klasičnom maramom na glavi ili sa haubom. Ako je trebala posebna frizura za posebne događaje noću se stavljala mrežica za kosu a ujutru je tjeme bilo buno uboda i žuljeva. Skoro je svaka žena, koja je imalo držala do sebe, imala kod kuće haubu. To je, ustvari bio jedan zračni jastuk do kojega je zrak vodila plastična cijev – sušilnik a sve je to stajalo na stalku koji je osiguravao stabilnost cijele sprave postavljene na stol. Pri tome se, čekajući da se kosa osuši, moglo čitati, krpiti, plesti, rješavati ukrštene riječi ... Nakon sušenja kosa se češljala, tupirala i fixirala lakom za kosu. To se radilo obično dva puta tjedno, ne više.

Na ovaj način su naše majke i bake postizale „onaj“betonski izgled, pri čemu nijednom pramenu ne bi palo napamet da živi sopstveni život. One nisu imale kosu... one su imale frizuru: to je bio jedan koncept osjetljiv na vlagu koji je zahtjevao svakodnevni jutarnji tretman. Da li je kosa pri tome ostajala zdrava, nije bilo bitno. Neke su dame, u nedostatku novca, radile trajnu same uz pomoć prijateljice, pri čemu je kupatilo moralo da se vjetri slijedeća dva dana... zbog kemikalija i njihovog „mirisa“ Danas je sve aloe vera i miris breskve i vanilije, nekada je to bila čista kemija.

Frizure naših majki nisu značile samo prelaženje praga tolerancije u podnošenju bola i spremnosti za ovu skupu ceremoniju nego i povlačenje granica između prirode i kulture. Desetinama godina zastupano je mišljenje da je uredan izgled povezan sa puno vremena i muke. Bilo je u tome nešto umjetničko, to što su žene postizale tajnim sredstvima i posebnim mjerama opreza. U to vrijeme nastajala su kupatila, preteče današnjih, ili dijelovi spavaćih soba sa stolićem za šminkanje i ogledalom koje se sklapalo i koje je služilo za dobijanje i kontrolu konačnog rezultata... vanjskog izgleda.

To vrijeme više ne postoji. Postoji samo tuširanje, ostalo se dešava negdje drugdje, između kliznih vrata tuša i tuš-baterije. Wash&go svako jutro onako usput. I sve to se čini kao da se ne potroši nimalo vremena za postavljanje fasade: ćupanja obrva i istovremeno borbe protiv svega čemu u današnje vrijeme nema mjesta na tijelu. Jer mi se predstavljamo tako kao da smo sve prirodne plavuše, prirodno bez dlačica, bez tvrdih naslaga na petama i sa prirodno blago uvijenom kosom. Sve je prirodno, baš kao i naš prirodni šampon sa prirodnim mirisom breskve.

I otprilike na ovom mjestu da postavim pitanje: nisu li naše bake i mame bile iskrenije? Ako se kod sebe ili drugih uračuna utrošeno vrijeme potrebno da izgledamo kako izgledamo, nestaje pritiska. Nastaje zona udobnosti. Nažalost time se postiže i onaj izgled umirovljenica sa trajnom i srebrenom kosom u anoraku i sa ruksačićem oko tijela, ali to je samo sporedni efekat.

Radi se samo o vremenu koje se koristilo za viklere i haube za sušenje, koje se utrošilo i ni jedna žena nije se ponašala kao da joj to vrijeme ne treba. Jer naravno da ih je trebala i tada i sada, treba ga svatko. Doduše, više se ne provodi vrijeme koristeći ondašnja sredstva za mućenje, ne pričvršćuju se više vikleri čvrstim gumicama ili špangama koje se urezuju u tjeme i poslije se ta mjesta smiruju utrljavanjem neke ljekovite vodice ali je napor koji se ulaže, danas mnogo svjesniji.

Naravno da je potrebno vrijeme, naravno da je potreban trud i troši se novac u sredstva za njegu, formira se i fenira kosa dama u cijelom svijetu. Ali moderna žena treba i mora da izgleda prirodno. Ali nije. Ona samo čini tako da izgleda prirodno. I svi to naravno znaju.